Mi u Holandiji.

NASI U SVIJETU

Sudi u američkoj fudbalskoj ligi



Da jedan mladi Hercegovac može dijeliti pravdu u Americi, to bi već bilo za rubriku: vjerovali ili ne. A upravo je tako.Tarik Veledar, dijete iz naše vale, već duži niz godina dijeli pravdu na fudbalskim stadionima širom Amerike i to na najvećem nivou, u najvišem rangu američkog soccera.Prve korake u životu, Tarik je napravio po strmoj kaldrmi počiteljskih sokaka, prohodao je na čapljinskim ulicama, a prvu ljubav prema fudbalu osjetio je pod Bijelim Brijegom.

Dobro se sjeća kad je Velež osvojio Kup Maršala Tita protiv Dinama, sjeća se Veležovih utakmica u evropskim kupovima. To su bili dani njegovog djetinjstva. Pripremao se upravo da počne trenirati u pionirima Veleža, kad mu je vidike prema budućnosti zaklonila željezna zavjesa ratnog vihora.Trebalo je preskočiti tu zavjesu devedeset i treće, preskočiti je i negdje doskočiti.A Tarik je sa familijom doskočio do Atlante u Americi. Tamo je nastavio ono što je započeo u domovini. Kaže da mu je prvi korak, nakon dolaska u Ameriku, bio korak ka fudbalskom stadionu. Otišao je odmah na fudbalski teren. Počeo je trenirati u jednoj lokalnoj ekipi, bio je vrlo uspješan kao igrač, a jednog dana su mu ljudi iz kluba preporučili, zbog njegove visine i korpulentnosti, da ne bi bilo loše, da se posveti sudijskom pozivu.



Samom svojom pojavom i izgledom ulijevao bi ugled i autoritet na terenu.Tako je i bilo. Položio je sudijski ispit i napredovao svake godine po jednu stepenicu naviše, iz lige u ligu, da bi, prije nekoliko godina, dokučio do najvišeg ranga u američkom socceru. Sada sudi u sve četiri američke divizije.Ovih dana počinje proljetni dio prevenstva u sve četiri lige Americkog soccera.„Američka liga u socceru nama Evropljanima je jedna velika nepoznanica. A da se tamo igra dobar fudbal, dokaz su igre američke reprezentacije na nekoliko zadnjih svjetskih prvenstava u fudbalu, kao i američki profesionalci, koji igraju fudbal u najboljim evropskim ekipama“, priča Tarik.

Tarik kaže da je od iduće sedmice do juna rasprodat. Utakmice, sve jedna za drugom. Non stop. Od Washingtona do Los Angelesa, od Floride do Aljaske. Narednih sto dana biće ili u avionu ili na zelenom terenu. Fudbal u Americi postaje sve popularniji, a stadioni su puni ko šibica. Ovdje treba napomenuti da je u američki fudbal sasvim druga igra, koja nema veze sa našim fudbalom, a ono što mi ovdje nazivamo fudbal, Amerikanci jednostavno nazivaju soccer.Tarik dodaje da mu ne bi bilo teško zaprašiti iz Amerike u Mostar, da sudi bar jednu Veležovu prijateljsku utakmicu, nekad ljeti, kad budu pripreme. Nadamo se da će doći vrijeme da se ispuni ova Tarikova želja. Još je dobro mlad. A dotle, u izvještajima sa utakmica američkog soccera čitaćemo: Referee, Tarik Veledar.A referee, to je fudbalski sudija. Neka je sa srećom!

(Nova Sloboda)

Kapiten korektor danske reprezentacije…

Melćijana Salispahić



Ona je jednoglasno proglašena za prvo sportsko ime među Bosancima i Hercegovcima u Skandinaviji u protekloj godini.

U dokumentima, u okruženju prijatelja, svi govore Melcijana. A ja sam, zapravo, Melćijana. Naslijedila sam to od mojih nana: s jedne strane od Melćije, a s druge od Melće. Međutim, roditelji su odlučili da ne bude ni Melćija, ni Melća, već `pomirljivo` - Melćijana. Drago mi je to ime, zbog mojih nana.”

“Rekla sam već, neizmjerno me raduje trofej Bosanske pošte. Jer, ja sam i srcem i dušom Bosanka, pa osjećaj da sam prva među svojima čini me zaista ponosnom.”

Kako to onda da ne braniš boje BiH već Danske?

”Niko me nije zvao, nikog to nije zanimalo. Prije dvije godine igrala sam protiv najbolje selekcije Bosne i Hercegovine. Iznenadili su se kad su vidjeli da sam `naša`, a nije moguće da to ranije nisu mogli znati. Ta utakmica mi je dosad najteža u karijeri. Ne zbog rezultata, pobijedile smo, već zbog košmara u kome sam odigrala cijeli meč razmišljajući da bi mi bilo baš lijepo da sam u dresu BiH. Ali, nažalost, tu se više ništa ne može promijeniti. Ja sam već pet godina kapiten danske reprezentacije i to priznanje s radošću nosim.”
Melćijana je imala samo pet godina kada je s roditeljima 1992. krenula u izbjeglištvo. Preko Hrvatske - u Dansku.

Odbojkašku loptu prvi put je dotakla u kampu, u “Sahari”. Igrali su stariji, a ona se nehatno umiješala – da “smeta”, ne znajući da će baš ovaj sport samo nekoliko godina kasnije biti njen izbor. Tim prije što je prvo krenula sa gimnastikom. Slučaj je opet htio da su u istoj dvorani trenirali odbojkaši, pa bi ona i drugarica joj - Dankinja Marija - “uskakale” u jednu od postava kojoj bi nedostajao igrač. I tako, malo-pomalo, sve više je privlačila odbojka, da bi se, nakon Tarupa, vrlo brzo obrela u ekipi “DHG” iz Odensea.

Nažalost, ovaj tim nije bio osobito jak, pa se u nedostatku sredstava raspao, ali to nije pokolebalo Melćijanu, u odbojkaškom razvoju.

Prelazi u daleko jaču “Fortunu” s kojom osvaja tri šampionske titule i tri puta Kup Danske. Igrala je jedno vrijeme i za “Holte” iz Kopenhagena, gdje je u oba takmičenja osvajala srebrene medalje. Sada se upravo priprema da sa svojom “Fortunom” u završnici Prvenstva Danske pokuša osvojiti i četvrtu titulu prvaka.

Talenat i dobre igre Melćijane Salispahić nisu, naravno, promakle ni danskim selektorima. Sa sedamnaest godina ona je zaigrala u juniorskoj reprezentaciji ove zemlje, a sa osamnaest u Luksemburgu debitovala i u najboljoj seniorskoj selkciji. Dosad je odigrala šezdeset reprezentativnih utakmica, a već pet godina je kapiten reprezentacije.

“Velika je čast kad nekome ko nije rođeni Danac ukažu takvo povjerenje. Trudim se da to u svakom pogledu opravdam. Inače, ja sam u timu korektor, a napadam s dijagonale. I zaista uživam u ovoj igri…”

Melćijani je 25 godina. U punoj je sportskoj zrelosti. Koliko će se još dugo družiti sa odbojkaškom loptom zavisi od obaveza u privatnom životu. Završila je studij ekonomije i prava, ima još samo diplomski do mastersa, a u aprilu počinje da radi u Organizacionom komitetu narednog Evropskog prvenstva.

”Pokušaću, kaže, da uskladim sve obaveze i igraću sve dok budem u vrhunskoj formi. Ne mogu tek tako prestati. Na to me sada obavezuje i Trofej Bosanske pošte!”

Porodica Durmišević

www.uticaalc.org/bs/success.html#durmisevic
Putujući gostioničari

Sead i Mirsada Durmišević uspješno su vodili restoran u Bosni i često putovali po istočnoj i centralnoj Evropi da nauče o različitim jelima. Jedno od omiljenih mjesta koje su posjećivali bio je italijanski grad Trst – udaljen pet sati vožnje automobilom od njihovog doma u Sarajevu. Za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu oni su pripremali hranu za mnogobrojne posjetioce tog lijepog grada. Ali 1992. godine izbio je rat u Bosni i njihovi životi krenuli su novim pravcem.

Dugi put

Porodica Durmišević prvo je otišla u Njemačku. Tu su živjeli pet godina radeći po italijanskim restoranima. Godine 1999. porodica je ponovo preselila, ovaj put u Jutiku, NY. Sead, Mirsada i njihov sin Mirsen krenuli su u našu školu u aprilu. Slabo su poznavali engleski, ali su vrlo brzo učili.

U avgustu 1999. Sead i Mirsada napustili su školu i počeli raditi u fabrici, a Mirsen je krenuo na Community college. Mirsen je diplomirao na ovom fakultetu i prešao na Alfred College gdje je završio umjetnost. Njegovi roditelji vrijedno su radili i štedjeli zarađeni novac.
Porodični biznis

U 2006. godini otvorili su restoran u Jutici, “The Secret Garden”. To je pravi porodični poduhvat. Sva tri člana porodice Durmišević rade u restoranu koji služi italijansku hranu, zajedno sa bosanskim i istočnoevropskim jelima. “Secret Garden” pobijedio je 2009. na lokalnom takmičenju za najbolje “chicken riggies” (jelo sa piletinom i tjesteninom). Pošto je “chicken riggies” omiljeno lokalno jelo, znamo da su postali pravi Jutičani!

Jutika je grad u kojem su mnogi stanovnici italijanskog porijekla, i shodno tome ima mnoge odlične italijanske restorane. Uspjeh restorana “Secret Garden” je svjedočanstvo odlučnosti, talenta i iskustva porodice Durmišević.