Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: ...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda...

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 12 years 1 week ago #6738

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Nadjoh smjestaj

Obradovah se komsiji Kikicu a i on meni.
Dje si komsija sta ima kako ovo, ono, zdravlje.
Nisam dobro, odgovara mi pa trebam preseliti kod nekih mjestana,
gore ubrdo s onu stranu iznad zeljeznicke, da se brinu o meni.
Sam zena umrla.....
A gdje si sad smjesten.
Ma tamo kod DC-a u jednoj staroj ciganskoj kuci, imam dvije sobe, sporet na drva,
dva stara kauca, sto, dvije stolice, par humanitarnih cebadi.....
U istoj kuci je u jednoj sobi jos jedan dedo odnekud sa Sokoca.
Pa sta ces sa tom kucom ako preselis kod mjestana, upitah ga.
Nista nek useli ko, ako hoce.
Haj daj meni bolan komsija ja ti bas trazim smjestaj za sebe i mater mi.
Eno brate komsija nebranim, haj sad da vidis pa ako ti se svidi .
Sidjemo s mosta pa lijevom stranom nizvodno cestom par stotina metara.
Onda stotinjak metara sokakom koji ide gore prema zeljeznickoj stanici.
Prica mi da mu je prvi komsija Alija Palo brat Zihnijin, i tu je sa porodicon i babom mu.
S druge strane treca kuca braca Kape iz Vragolova.
Onaj sahista iz TPR-a sto nevidi dobro i brat mu s porodicom, govori mi.
U istom kvartu su i Hamdija Grabovica i dva mu zeta sa porodicama.
Ozenjeni Hamdijinim sestrama.
Onaj stariji se zove Idriz Colic, meni drago sto cujem za njih.
Sa Icom sam posebno dobar, radili skupa zadugo a dobar sam i sa Hamdijom.

Dodjosmo.
Kuca stara prizemna sva oronula, pred njom loza dobra za hladovine kad prigrije ljetos.
Udjosmo u hodnik, lijevo kupatilo, pravo soba dede od Sokoca a desno buduca moja i mamina,
i iz nje se ulazi u jos jednu.
Bome sve jadno i dotrajalo al kakva su vremena meni valja.
Kuca ciganina Ismeta Bajramovica.
Sad kad ovo pisem to ime i prezime me asocira na jednog drugog Ismeta,
ali mislim da sam dobro zapamtio.
Nove kuce odmah do stare s obadvije strane.
U jednoj rekoh Alija sa svojima a u drugoj ciganka Zehra sa malim sinom Alenom.
Pitam Kikica kad ce preci kod onih mjestana.
Sutra odmah ako ces ti ovdje useliti.
Hocu.
Poselamimo se i ja na voz.
Voz je u to vrijeme iso za Zenicu i dalje dokle je moglo,
a na ovu stranu prema Visokom ( a ja cu na tu) dokle mu je bilo sigurno.
Dodjoh kuci i pricam mami i Muniri koga sam sreo, ispricah za kucu i moju odluku da preselim.
Mama se nije obradovala mojoj odluci jer se vec bila navikla sa Munirom a i djeca je zavoljela i zovu je nanom.....:)
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 12 years 3 dani ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 12 years 3 dani ago #6998

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Sta nas je u Kaknju, MasaAllah

Kazem ja mami neka tebe i ovdje i tamo.
Nek mi imamo svoj kutak a ti budi gdje ti je lijepo.
Sutradan poranim ja sa rancom na ledjima i kantom u ruci da uradim generalku nasem novom domu.
Kikic porucio i dodjose po njega autom oni dobri mjestani Kakanjci da ga vode sebi
i da se brinu o njemu.
Citav dan sam cistio sobe, hodnik i kupatilo.
Sve je staro ali ipak je sad privremeno moje pa mi se mili.
Navece sam se vratio u Dobrinje i ponijo sto sam mogo da operu mama i Munira.
I naredni dan sam otiso kuci u Kakanj, nesto malo poradio i otiso u centar grada.
U centru koji se nalazi na desnoj obali rijeke Bosne nisam nikad bio.
Ko i sve manje kasabe jedna dugacka ulica od par kilometara i to ti je to.
Sve radi sasvim normalno ko da nije rat a nije ni skupo.
Ovdje se jos nije ni zaratilo a sta predevera onaj jadni narod u Istocnoj Bosni i kuda sve jos nije.
Vidim biblioteku i udjem da se raspitam.
Bibliotekaru, hrvat inace, ispricam da sam doselio u Kakanj i da bih se rado uclanio
i uzimo knjige na citanje.
I tako u pricu sa njim vidim da smo prilicno istog kova,
bar sto se tice muzike i nacina prijeratnog zivota.
Pitam ga za jednog Amira mog jarana iz Kaknja koji je jedno vrijeme bio i rogaticki zet.
Ispade da smo vjerovatno u istom drustvu nekad bili i na koncertima u Sarajvu.
Hele da bi se mogo uclaniti treba mi izbjeglicki karton ali mi do tada dade knjigu da ponesem na citanje.
Kalifornija Bluz.
Davno je bilo kad sam je zadnji put procito....

Tih dana sam sreo dosta nasih iz Rogatice i narednih vise od godinu dana cu najvise vremena provoditi sa nasim sugradjanima: Hamdom Smajlovicem, Fadilom Lihicem, Aganom Zivaljem, Munibom Mufticem, Munibom Lukacem, Osmanom Alajbegovicem, Rifetom Medosevicem, Sulejmenom Barjaktarevicem.....
Za lijepa vremena kad izadjemo uvijek se sretnemo pa ili hodamo i pricamo ili negdje stojimo.
Uvijek je neko na carsiji a i sta drugo da se radi.
Pazarnim danom smo svi tu i ponekad se okrene i jedan litrenjak ukrug.
Posebno u prvo vrijeme him ja pricam kud sam sve obiso, sta sam predevero i gdje sam koga sreto.
Za neke stvari me savjetuje Munib Muftic da ne pricam okolo, jer nikad se ne zna.
Tako teku moji prvi dani u Kaknju, mirno.
Pomalo odjekuju detonacije sa Visokog i odozgo sa Vozuce i to je sve.
Sad za sad kontam u sebi.....:)
ucinimo nesto za nas grad
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 11 years 7 months ago #10363

  • emira-tekija
  • emira-tekija's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • budite tamo gdje ste najpotrebniji u rogatici
  • Objave: 325
  • Karma: 1
moj teva u tom sprovodu sam bila i ja ali o tom potom cu i ja pticati
rogaticanka 72
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 11 years 7 months ago #10518

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Pokusaj formiranja Rogaticke jedinice

Poslije nekoliko dana sam se vec naviko na zivot u Kaknju.
Mirno bez granata pa pomalo zaboravljam na teska vremena koje imam iza sebe.
Prijavio sam se za humanitarnu pomoc i za cudo Bozije ne traze mi potvrdu od jedinice u kojoj bi trebo biti mobilisan.
Mobiliso se jos u Kaknju i nisam i tek shvacam da vecina Kakanjske raje koje pomalo upoznajem ni sami nisu jos mobilisani.
Boze mili sta mi predeverasmo u Istocnoj Bosni a oni ovdje skoro da i neznaju sta je rat.
Kakanj ima dodir sa cetnicima samo na Vozucoj a sa hrvatima je jos bratski odnos i to ce se promijeniti velikom brzinom u narednih par mjeseci...
S obzirom da nemamo zalihe drva i cumura odlazim jedan dan kod Medana na kop.
U Kaknju je inace povrsinski kop cumura odakle se snadbijeva termoelektrana u Caticima a Bogami i narod po kucama.
Obradovali se Medan i njegova Meva sto sam im doso i zovu me u kucu da udjem na kahvu.
Uselili tu u staru napustenu kucu pa Medan pomalo vadi cumur, prodaje, i od toga zivotare.
Srcuci kahvu pricamo i ja velim sto sam doso.
Nema problema Medan ima civare pa mogu vuci koliko hocu cumura.
Kazem mu da cu doci svako jutro po jednu turu.
Od mene pa do njih na kopu ima oko 2-3 kilometra ali nema problema iako svakodnevno moram dva puta doci.
Ujutro po cumur i onda kad dovucem svojoj kuci nazad sa praznim civarama da ih vratim Medanu jer on mora vaditi cumur.
Za drva se dogovorim sa babom od Alije Pale pa ce mo ici ponekad popodne.
Dedo tako dovlaci pomalo al Bogami podaleko.
Moramo skroz gore na izlaz iz Kaknja prema Zenici pa u brdo.
Nadjemo po jedno suho stablo da je pomanje, svezi konopcom oko pasa i tegli. Lakse tegliti tijelom nego rukama a sa njima samo drzis drvo.
Svratimo uvijek kod jedne zene, koja cuva kravu ispod sume, da odmorimo i popricamo.
Jadnica prica nam, placuci, kako je i ona protjerana ko i mi i da su joj poginula 3 sina.
Ostala joj unucad pa se njima tjesi.....

Odem ponekad i u Mostre kod Visokog jer ima dosta nasih prognanika u skoli i po kucama u okolnim selima.
Ima dosta naseg naroda svakuda pa odoh jedan dan i u Zenicu jer cuh da je moj jaran Fudo Bradarac tamo...
Pronese se vijest da su stigli Hadzibulici i sada vec rahmetli Avdo Sibalo i da je zakazan sastanak da se formira Rogaticka jedinica.
Odazvali smo se masovno a ja stigoh sa nasim ucama, Bibijem i Sulejmenom.
Sastanak je bio negdje kod ili u Visokom nesjecam se vise.
Pokusacu nabrojati one kojih se sjecam da su bili prisutni a one koje zaboravim spomenuti molim da mi halale jer ipak je od tada proslo 16 godina.
Hadzibulici Huso i braca mu ?, rahmetli Avdo Sibalo, Medosevic Rifet, Barjaktarevic Sulejmen, Causevici Hape i Aljo, ja, Pavica Asim, Pavica Kasim, Kujovic Amel, Hodzic Asaf, Smajlovic Bolto, Bradarac Fudo, Zagorica Sef, Hasecici Senad i Kerim, Balas kuhar, Grabovica Nerko, Ramic ime Azir mescin......
Helenejse nas preko sezdeset.
Fino i ozbiljno se dogovorili da Huso Hadzibulic kontaktira komandu u Visokom i da trazi da nam daju zonu odgovornosti i onda bi mi tu drzali liniju.
Zona odgovornosti bi trebala biti tolika da je moze pokrivati tridesetak boraca, a to bi znacilo sedam dana linije, sedam dana slobodan i tako u krug do kraja rata.
Moram napomenuti da je vecina onih koji su bili prisutni vec imala maticnu jedinicu u Srednjoj Bosni koju bi morali napustiti.
Prilikom drugog sastanka nam je Huso saopstio da nas zahtjev nije prosao i sugerirano nam je da ostanemo u jedinicama u kojim smo vec.
Ja se nasalih govoreci da za mene to znaci da sjedim kuci.....:)
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 11 years 6 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 11 years 6 months ago #11121

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Odluka, ponovo na put

Tako teku moji ratni dani u Kaknju. Svakodnevno srecem jos vise naroda iz Rogatice.
Ima dosta nasih gore u Cementari smjesteno a tu se ujedno i hrane u humanitarnoj menzi. Rece mi Agan da je tu smjestena i zena naseg rahmetli Pejde Matovica sa djecom, a cujem da su i sada 16 godina poslije jos uvijek tu. Sirota bez svog Pejde pa se jadnica nije uspjela nista bolje snaci.
Odem ponekad prvoborcu iz drugog svjetskog rata, Curevcu i posjedim sa njim i njegovom hanumom.
Vidjam i Balasa, mescin je bio kuhar prije rata u hotelu u Rogatici, a sada u ratu pomalo raduka u restoranu koji se nalazi dole prema Termoelektrani.
Nekad poslije rata sam gledo ovdje u Holandiji na televiziji kako su ga posjetili holandski novinari u Bosni. Naime radilo se o tome da je u Holandiji uhapsen neki rogaticki cetnik koji je zatrazio azil predstavljajuci se kao Balas i posjedovo je njegovu licnu kartu.
Balas je prico novinarima da mu je licna ostala kuci kada je izbjego iz Rogatice. Uglavnom ceto je zaradi robiju i depotrovan je poslije lezanja.
Poceh se druziti u to vrijeme sa nasim Amelom Kujovicem sa Mesica.
Zivili oni gore negdje vise magistrale i cesto sam iso kod njega.
Bili oni smjesteni u nekoj kuci i imali i stalu. Nabavio mu babo nekako kozu i zatvaro je u stalu. Jedne noci su upali lopovi kroz kidaonicu i odnijeli kozu.
Babo hud iso za tragovima i naso mjesto gdje su kozu zaklali i nista vise. A ona im je zivot znacila u onoj ratnoj neimastini.
Tako smo se ja i Amel druzili i pomalo isli kod naseg naroda.
Negdje ublizu njih je stanovala majka rahmetli Enesa Dzaferovica sa snahom i dvoje unucadi. Par puta nas je i tuda put nanio pa bi stali da se upitamo.
Jedne prilike sam cuo da je negdje kod Mostri u jednom selu smjestena teta Bahra majka naseg rahmetli jarana Ede Bogilovica. Kad mi je dolazio moj jaran Fudo Bradarac otisli smo da je obidjemo.
Ponijeli u kesi onako po nasem obicaju. Kad nas je vidjela teta Bahra je samo plakala i zahvaljivala nam sto smo je dosli obici. I nju uzeli neki mjestani sebi i odveli je iz kolektivnog smjestaja u Donjim Mostrima.
Dodjoh jednom kuci kad mi mama vice da joj je dolazio Semso Ajanovic, nas rodjak, sin Ademov iz Gorazda.
Pitam otkud on ovdje a ona mi veli da je on jedan od tehnickih komandanata Kakanjske Brigade, kako je cuo za nas i doso da nas obidje. Obradovah se tome i odmah odlucih da cu ga potraziti da se mobilisem kod njega.
Istovremeno postadoh svjestan da je stiglo vrijeme da moram ici za Tuzlansku regiju da pokusam potraziti i naci mog sina Dzenisa i njegovu mater sa kojima sam se rasto jos na Vlasenickoj Gradini na pocetku rata...
Bio sam svjestan da bih stigo do Tuzle da moram biti mobilisan da bi mogo dobiti dozvolu za putovanje i da bi me propustali na kontrolnim punktovima.
...Jos mjesec, dva pa ce godina da ih nisam vidio i da neznamo nista jedni za druge.....:)
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 11 years 6 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 11 years 6 months ago #11364

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Put za Tuzlu

Mama nije rekla nista protiv kad sam joj saopstio da se spremam da idem za Tuzlu da trazim
sina Dzenisa i njegovu mater.
Vjerovatno je znala da mi bilo sta kaze da me ne bi mogla odvratiti od moje nakane.
Znala je takodje kroz kako sam sito i reseto proso u zadnjih mogu slobodno reci godinu dana pa odlazak u Tuzlu i nije tako strasan.
Imam dovoljno maraka pa necu biti gladan sto je najvaznije i jedini problem je sto cu vjerovatno veci dio puta, ako ne i cijeli, morati preci pjeske.
Po mojim procjenama radi se oko stotinu i koji kilometar. Racunam jedno tri dana hoda do Tuzle, tri nek provedem u trazenju i tri da se vratim nazad.
Hele kazem mami da cu se vratiti najdalje za petnaest dana. Jer ako ih nadjem moracu se snaci nekako pa makar moro kupiti i konja jer je Dzenis previse mali da bi mogo ici pjeske toliki put a da ga nosim ni to nece ici jer iako sam se malo oporavio ipak sam jos uvijek iscrpljen i vagam samo sezdeset kila.
A sad kad ovo pisem imam devedeset i pet. U svakom slucaju mi je namjera da ako ih nadjem da sve troje dodjemo u Kakanj. Imam kucu, svega se ima kupiti a i nema nekih ratnih dejstava sto mi je i te kako vazno.

U narednih par dana odoh kod Semse i sve regulisasmo. Mobilisah se i postadoh logisticar.
Spremih dokumentaciju, povelki okrugli hljeb tepsijas sto mi ga mati ispece, par konzervi, par glavica luka, soli... u ranac koji sam u medjuvremenu nabavio.
Naravno u njemu su i dvije rucne bombe koje imam. Poselamih se i halalih sa mamom.
Placuci prosipa za mnom vodu a ja odlazim ubrzanim korakom ne okrecuci se i gutajuci knedle.
Ranije sam napito kako mi je najlakse doci do Varesa.
Objasnili su mi kroz koja sela moram proci jer mi je tako lakse i blize nego da idem cestom okolo.
Uglavnom u rano popodne stigoh u Vares bez ikakvih problema i krenuh navise kros carsiju prema izlazu iz grada.
Usput pitam imal kakog prevoza gore prema Zvijezdi, planini iznad Varesa. Pito sam u vise navrata da dobro utvrdim.
Nema nista ali znaju ici kamioni koji dovlace psenicu, kukuruz i ostale potrebstine sa Tuzlanske regije.
Tamo kazu negdje u Posavini kupuju od cetnika i iako je rat trgovina, ili bolje reci sverc cvjeta. Dobro je to kontam.
Tako iduci izadjoh iz grada i idem dalje. Ima jos do mraka pa cu mozda imati srece da naleti kakav kamion.
Hoce mrak, nista ne naleti a hoce mrak. Svratim jednoj kuci da pitam da prespavam na stali.
Ispricam domacinu sve kako jes i on mi odobri. Ne zove me u kucu a i da je zvao ne bih pristo jer zam zadovoljan sto mi je dozvolio da spavam na stali.
Imam dobru vrecu za spavanje, koju sam nabavio u Kaknju za ovo putovanje, pa nece biti zime.
Dobro sam spavo i bio sam budan prije sabaha ali sam ipak ceko da svane pa da krenem dalje.
Izvuko sam se polahko iz sijena i kreno dalje.
Zima ko ista pa nisam ni pomisljo da se umijem. Put me vodi dalje skoro stalno uzbrdo. Poslije par sati cujem brunda kamion iza mene i stanem. Kako prilazi masem i vicem mogu li sa njim.
Sofer otvori prozor i vice mi da se zakacim ako mogu jer ne smije stati. Znam i ja to jer je uzbrdica i klizavo a i snijeg je, ko planina.
Zabacim ranac i jedva se zakacih nekako mada znam da bi mi ovaj dobri sofer stao gore negdje kad bi naletio na ravan.
Valjade mi iskustvo iz djetinjstva kad smo se kacili na konjska zaprezna kola i kasnije traktore po Gracanici.
Sjetih se kako nas je znala stici i kandjija. Smjestih se iza kabine da me vjetar nebije zahvaljujuci se soferu kros ono staklo na zadnjem dijelu kabine.
Popesmo se na Zvijezdu i pocesmo spustati dole prema kotlini rijeke Krivaje. Kad smo se spustili skroooz dole kamion je stao. Sofer je izaso iz kabine a ja sam skocio sa kamiona. Reko mi je da predjem u kabinu kad budemo nastavili put.
Vidim s onu stranu rijeke Krivaje velika uzbrdica i prokopana cesta gore navise. Tamo stoji i jedan buldozder onaj pravi sa gusjenicama.
Vice mi sofer da moramo potraziti sofera gusjenicara da nas uzvuce navise jer sam kamion nemoze uzvuci. Skontah da buldozder i stoji tu zbog toga.
Hele poslije par sati smo bili usvuceni sto kamionom samim sto pomoci buldozdera. Sofer je Tuzlak i vozio je kukuruz da proda u Srednju Bosnu.
Dalje nije bilo problema jer je prema Kladnju bila dobra cesta iako puna ostrih krivina.
Od Kladnja, preko Zivinica do Tuzle bijase udobno putovati sto bi rekli, pjesma.
Kad smo dosli u Tuzlu sofer me uputio u hotel Tuzla gdje se moze pojeftino nociti. Iznenadio sam se kad su mi rekli da je cijena konaka, doduse bez dorucka, deset dojc maraka. Platio sam i otiso u sobu.....:)
ucinimo nesto za nas grad
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 10 years 11 months ago #18038

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Tuzla, Mramor i nazad za Kakanj

Rano ujutro sam bio budan ali opet ostadoh lezati dok se nije dobro razvidilo.
Okupo sam se i obrijo i polahko napustio hotel. Luto sam Tuzlo raspitujuci se gdje sve ima izbjeglickih centrova. Kako kaze ona stara: Kartu citaj i seljaka pitaj i naci ces sta trazis. Tako se i ja obreh u neko doba pred dvoranom Mejdan. Pred dvoranom ko i u njoj samoj jako zivo. Narod poustajo i svako ide za nakim svojim poslom mada se na kraju krajeva nema sta ciniti u ovo ratno prohladno jutro. Al narod ko narod hoda tamo vamo. Odmah upitah imal ko od Vlasenice na sta dobih odgovor:
Ima kolko hoces.
Udjem u dvoranu a ona krcata naroda i njihovog "pokucstva".
Boze mili ovaj narod je imo svoje kuce, domacinstva, imanja a sad sve sto posjeduje moze stati u vrecu-ranac na ledja.
Ali opet kontam, vjerovatno su svjesni ko i ja, da jos uvijek imamo gole zivote. Pored golog zivota tu je i instikt koji te goni da pokusas preziviti ovaj pakao iako su srca puna tuge za svojim najmilijim, famelijom, prijateljima, komsijama, poznanicima koji su mucki ubijeni od zlotvorske ruke cetnicke.
S obzirom da ima bukadar Vlasenicana sad pocnem pitati imal ko sa Gradine ili Bacina Brda. Nadjoh neki narod sa Barica, mescin.
Pitam za narod sa Gradine za Ferizovice i Muminovice.
Saznah tad da je vecina tog naroda stigla do Njemacke a da ih nesto ima i u Mramoru i selima okolo. Zadrzah se tu nekolka sahata jer nadjoh i neki narod sa Piskavica a koje sam upozno dolazeci tamo kod Redze Cakisica, kako prije tako i u prvih par mjeseci ovog prokletog rata. I u nasoj Rogatici je zivio jedan Vlasenicanin, tacnije Piskavicanin, Suljo Cakisic. Suljo "ao rio portoriko" je bio Lice Sa Carsije i izumro je u mlinu u Zakuli jos prije rata.
Cujem tada da je Muradif, Redzin brat ubijen na Piskavicama sa jos nekim komsijama u jednoj kuci a da je Redjo zarobljen i odveden. Muradif i Redzo su inace Serifovi sinovi. Stari Serif kog sam sreto po Cerskoj i kog sam spominjo ranije pisuci o ovom mom ratnom putu.
Hele saznam i da su moj sin i njegova mater stigli do njemacke skupa sa ostalim komsinicama i njihovom djecom.
Kako smo ih onda poslali cetnicima u Vlasenicu tako su ih oni deportovali dole prema Kladnju. Odatle ih nasi prebacili u Zivinice gdje je bilo sigurnije. Kasnije u Tuzlu a kako su bile one humanitarne okganizacije koje su pomagale narodu, tako ih prebace u Gasince u Hrvatskoj. Vjerovatno neko srpsko selo i posli par mjeseci stigli Nijemci i uzeli ih sebi u Njemacku. Sve zene i nejac iz nekoliko Vlasenickih sela. Smjestili ih prvo u Pirmasens u jedan hotel pa onda u Zweibrucken. Mog Dzenisa sa mamom, nenom i tetkama smjestili u jednu kucu...
Hele tu u Tuzli saznadoh svasta i jos se sretoh sa nasim rogaticaninom Salimom Hodzicem-Sajkom. Drago nam obadvojici i u neko doba dana moradoh ja krenuti dalje. Sada za Mramor gdje je smjestena nena Seca, kako smo je svi zvali. Ona je inace pranena mod Dzenisa. Sa njom su jos najmladja scer sa djecom a ona je inace Redzina zena.
Hele stigoh nakon napornog i dugog hoda pred skolu u Mramor. Taman pred kraj teravije. Ramazan i jes i u skolu narod dolazi na teraviju. Pitam za nenu Secu i rekose mi da je na teraviji. Sacekam malo kad narod poce da izlazi. Vidim nenu Secu i stanem pred nju. Kako me vidje tako poce i da pomaga ne vjerujuci da me vidi ziva. Ona onako pomalehna ko paucak, pogluha i tesko je razumiti kad prica. Ranije sam piso kako me je volila jer sam imo strpljenja sa njom i sluso njene price mada je ponekad pola nisam razumije.
Kad se malo smirila razumih je da je i Rasid stigo iz Konjevic Polja.

Rasid dzedo mog sina Dzenisa, moj ratni drug i sa njim sam proveo mjesece, od prije pocetka rata pa do oktobra '92 kad sam ono odlucio ici preko Srebrenice za Zepu, mom narodu.
Rasid je kasnije stigo do Amerike, gdje se razbolio i vratio na svoju Gradinu da tamo umre. U povratku je svratio, neke godine, do Holandije gdje smo se i vidjeli zadnji put.
Halalili smo se i on je otputovo za Bosnu i domalo tamo i umro.
Rahmetli Rasid sada pociva u miru na mjesnom mezarju na svojoj Gradini.

Bogami sretoh se sa Rasidom. On nemoze da vjeruje a ne mogu ni ja. Veli mi kad smo se ono rastali u oktobru domalo nam stigla pisma i dojc marke od nasih zena iz Njemacke. Njemu ko mom tadasnjem puncu, meni i mom tadasnjem badzi Sukriji. Posto sam ja vec bio otiso za Zepu dobro im je doslo, za preziviti, i moje hise maraka. O Sukriji i njegovom ranjavanju sam takodje piso ranije ovdje u ovom mom ratnom putu.
Par godina poslije ce mo se sva trojica, Rasid, Sukrija i ja, sresti u Njemackoj...
Redzo je takodje prezivio logore i kada je neke godine dolazio u Haag da svjedoci protiv Milosevica i ostalih zlotvora posjetio sam ga u hotelu u kom je bio smjesten sa ostalim svjedocima...
Rasid ostade vjecno na svojoj Gradini, Sukrija je sa porodicom u Francuskoj, Redzo sa svojima je u Americi a mene i mojih evo u Holandiji...

Poslije nekoliko dana provedenih na Mramoru vratih se kuci, mojoj majci u Kakanj....
ucinimo nesto za nas grad
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 10 years 9 months ago #20136

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Malo do Zenice...

Vratih se majci u Kakanj sretan sto sam sazno za mog sina Dzenisa i njegovu mater. Zadovoljan sto saznadoh definitivno da su stigli do Njemacke , da im je dobro, da se ne pate gladni i da nisu u opasnosti po zivot od cetnickih granata koje svakodnevno padaju u velikim kolicinama po svim slobodnim teritorijama Bosne. Poznajuci dobro sebe pitam se dokle ce potrajati ovaj moj mir i kada ce se ponovo probuditi ratni nomad u meni i osmisliti neki novi put.
Naredni period cu cesto ici do Zenice i druziti se sa starom rajom iz Rogatice. Najcesce sam kod Bradaraca u Radakovu, predgradju Zenice dolazeci od Kaknja. S Fudom sam se jaranio godinama prije rata pa tako nas dvojica provodimo najvise slobodnog vremena skupa. Spavam cesto kod njih u Radakovu a Sulejmen i Sadija mi i jesu, jos iz Rogatice, ko drugi roditelji. Oni su tu u stanu od nekih rodjaka pa ima i basca i mala kucica dole u Mrtvicama pored rijeke Bosne. Kako je proljece sade polahko razno povrce. Kasnije u toku ljeta ce mo se i kupati u Bosni a znacemo i zanociti u ovoj kucici. Sulejmen je odnekud doso do malo sjemena duhana pa ga posadio. Ponekad ce mo mu u toku ljeta otkinuti pokoju lisku duhana ili smotati cigatu od liski koje je ostavio da mu se osuse. Prvi put vidim uzivo stabljike bamije i berem plodove. Isto tako Sulejmen radi u jednoj pekari pa ujutro jedemo i vruc somun. Nije u izobilju ali ipak nismo gladni. Ja i Fudo imamo dobru druzinu a tu su i njegovi burazeri Pindjo i Hajro. U par navrata smo znali malo profestati na Kamberovica polju sa nasom rogatickom rajom Senadom, Kerimom, Irfom, Sefom, Nurcom...
Nurco, sekretar iz Standarda imo naku funkciju pri nasoj Armiji pa me vodio dole u kasarnu da gledam tenkove koji su bili ratni plijen, oteti od bivse JNA. Objasnjava mi da su tu stacionirani i samo po potrebi idu na polozaje. U slucaju da cetnici odnekud navale onda izadju tenkovi da uzvrate i potisnu srbocetnicku bratiju. Bojali se cetnici otetih tenkova ko ista iako su ih sami imali visestruko, na desetine puta vise. Za Nurcu cujem da je obolio i provodi svoje dane negdje u starackom domu u Sarajevu...

Slobodno vrijeme provodim uglavnom kod mame u onoj ciganskoj staroj kuci u Kaknju ali sam cesto i u Zenici kod Fudinih. Redovno se cujem sa zapadom a i prolaze pisma preko raznih organizacija, doktora bez granica i slicno. Cesto se vidjam i sa Irfom Lihicom i odemo kod sada vec rahmetli Kasima Lihica. Bio on smjesten u nekom izbjeglickom centru. Uvijek nam se obraduje kad mu navratimo. Zenica se ponekad granatira i jednom umalo ne nastradah. Dok sam ceko u redu za telefon pred postom doleti nekoliko granata. Jedna pade ublizu na krov pozorista.
Ponekad polazeci za Kakanj ili nema voza ili se u putu pokvari, nestane struje, pa imam problema. Kako i vozi jednom ili dvaput dnevno uvijek ima putnika. Zbog ratnih obaveza u tim slucajevima uglavnom moram ici pjeske do Kaknja. Oguglo covjek a i uvijek je poveca druzina pa se fakticki i ne osjeti. Dobra obuca na nogama, drustvo je tu I sta je onda tridesetak kilometara asFaltom od Zenice do Kaknja.

Negdje pocetkom maja '93 dogovorih se sa Fudom da odemo malo do Zavidovica, da obidjemo moju fameliju...
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 10 years 9 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 10 years 8 months ago #20970

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Zavidovici, maj '93

I evo mene i Fude u Zenici na zeljeznickoj stanici cekamo da krene voz za Zavidovice. Idemo obici moje tetka i tetku, Mehemeda i Behiju Fejzic. Tetka je jedina sestra mog babe Sejdalije Cengica. Poslije dugog nakanjivanja voz polazi polahko a znamo da ce stati gdje god vidi kucu a nije mu ni hica jer nece daleko, u vrh glave do Maglaja a dalje nemoze, kud ce u cetnicima okupirani Doboj. Tandrka polahko i mi cavrljamo sa nekom rajom. S obzirom da su mjestani pricaju nam da nije dobro ni sa Hrvatima u Zepcu, pocinju i oni da se dizu. Svuda postavljaju barikade i isticu zastave sa sahovnicama na svakom cosku i uvisinu sto vise. Konstatujem da mi to lici na cetnicijadu. Prilazimo Zepcu i stvarno ukazuju se sahovnice i ustase po barikadama. Poslije kratkog zaustavljanja u Zepcu voz nastavlja dalje I kada ugledah omladinsko naselje radne akcije: Samac-Sarajevo '78 pocinjem ja moju pricu sa sjetom o septembru mjesecu te godine provedene na ovoj radnoj akciji. Bili smo smjesteni bas u ovom naselju u Zepcu a naselja je bilo svakuda jer nije bio mali zalogaj izgraditi drugi kolosijek izmedju Sarajeva i Bosanskog Samca. Pricam Fudi kako je tada na akciji bio i moj tetic Irfo i das mo u par navrata nedjeljom isli u posjetu fameliji u Zavidovice. Isto ko mi sad samo sto smo mi tada bili bezbrizni a sada imamo ratno breme na glavi. Stigosmo u Zavidovice i nema par stotina metara do tetkove i tetkine kuce.

Jah rekoh kuce al nije kuca, prije ce to biti stan jer se nalazi iznad samoposluge na cosku. Prije nekad su oni imali lijepu prizemnu veliku kucu sa ogromnom bascom i avlijom okolo, odmah preko puta zeljeznicke stanice. I sad se sjecam natkrivenog bunara okovanog letvama okolo, onako letvama ko da je taraba i cesto smo ko djeca pomagali vaditi vodu za zalijevanje povrca u basci.
Ali nekom naompade da bas na tom mjestu napravi elektrinu centralu. Onaj sistem i tetak nemade kud morade pristati na opcinske uslove, stan iznad samoposluge u strinskoj zgradi i par duluma zemlje na periferiji grada. E sad da li je dobio tu zemlju ili ju je kupi za pare koje je dobio pored stana ja neznam. Kako je tetak tada bio u snazi posadi on sebi lijepu bascu u koju je odlazio svakodnevno biciklom. I sad se sjecam radosti moje kad bi me povezo biciklom na bascu.

Hele otvaramo ja i Fudo drvenu kapiju i ulazimo u avliju. Unutra dugacki strmi basamci vode gore u stan. Zovem tetku, ona izadje gore na verandu i poce plakati kad joj se javih. Penjemo se brzo uz strme basamke i grlim uplakanu tetku. Veli mi kroz suze, ko da vidi Sejdaliju mog babu a njenog jedinog brata. Culi su veli za tragediju koja nas je zadesila u Rogatici, za pogibiju brata Nihada i oca Sejdalije. Kasnije mi kaze da je u Zavidovice stigo Becin mladji sin Mirsad Causevic, moj komsija. Taj dan vidjoh i tetica Suada i teticnu Suadu kao i njihove.
Dobro nam kod tetke, jedemo ukusnu corbali hranu, spavamo mirno jer skoro da i ne padaju granate po Zavidovicima.
Suad je u komandi odbrane grada a i prije rata je radio u TO Zavidovici. Pitam ga kako to da cetnici slabo granatiraju Zavidovice i da bi zapaljivim mogli lahko unistiti pola grada jer je tu firma Krivaja koja se bavi preradom drveta i izradom namjestaja , stolarije i sva cega jos. Kaze da ni njima u komandi nije jasno i da se brinu jer nesto nestima. Uglavnom veli mi zbog toga su exstra pripravni i imaju veliki broj odmornih boraca u pripravnosti. Veli da cetnicima ne uspije ako bi pokusali Zavidovice zauzeti u jednom naletu. Kasnije ce se pokazati da to cetnicima nikad nece uspjeti. Pitam jos Suda sta mu je sa surom politicarem Irfanom Ajanovicem. Veli mi eno ga kuci u Zepcu. Zamolih ga da ga pita da mi pomogne preko gradonacelnika Zenice da nabavim pasos jer mi je onaj stari osto zakopan u onoj tegli sa svim ostalim mojim vrijednostima, osim licne karte. Obeco je da ce ga pitati.
Kasnije od toga nece biti nista jer ce za koji dan ustase u Zepcu zarobiti Irfana i prodati ga cetnicima i on ice ga drzati u logoru do kraja rata, haman.

Nadjosmo ja i Fudo naseg Misa i dogovorismo se da odemo jedan dan na rijeku Krivaju i da malo profestamo. 12 maj i evo nas na Krivaji gore par kilometara uzvodno od usca u rijeku Bosnu. Tu sam ranijih godina dolazio sa mojir Rodzakom Zlatanom Alispahicem, Zlajom i njegovom rajom. Iako je rat provedosmo lijep dan u prirodi.
A evo kako sam dogadjaje tog dana i veceri opiso prije par godina:

Prica druga:

Maj ratne '93.
Ja sa mamom u Kaknju i kazem ja njoj da odoh koji petsest dana kod tetke i tetka u Zavidovice.
Svratim u Zenicu po mog jarana Fudu Bradarca.
Nejse, nadjemo u Zavidovicima i naseg Mirsada Misa Causevica.
Dvanesti maj (meni u to vrijeme vazan datum), suncano vrijeme i mi odemo na rijeku Krivaju na ratnu festu.
U neko doba popodne se i okupasmo.....
Iako je rat zivot tece dalje i festa se.
Navece Zlaja svira u kaficu "Kod Pike".
Onako kantautorski samo sa gitarom ili bolje reci dvije.
Kafic pun ko ista.
S obzirom da u Zavidovicima zivi dosta Hrvata znaci da su i oni na zabavi prisutni u prilicnom broju.
Vec se ono po Bosni bilo pocelo kuhati izmedju nas i njih.
Zakuha se i samo sto se ne pobijemo.
Guzva se i mi Bogami spremni.
Prodera se Zlaja nesto kao sta vam je majmuni jedni i razlupa jednu gitaru u komadice, spodbi drugu otpjeva pjesmu o Zavidovicima i razlupa i onu drugu.
Situacija se smiri, utome stigose policajci i ta vece prodje mirno.
Par dana kasnije smo se ja i Fudo "zadnjim vozom" vratili za Zenicu.
Odmah poslije rata sam mu ja dao jednu gitaru iz mog ratnog plijena.....

Jos par rijeci o Zlaji.....

Zlatan Alispahic je ponovo roden 1995. godine,
kada je ''Vijece Staraca'' u Daytonu konacno odlucilo da prekine rat u
Bosni i Hercegovini.
Prije rata uspio je zavrsiti ALU u Sarajevu-Odsjek Grafickog dizajna,
cime je stekao status Akademskog Gradanina!
(sto i nije neka prednost,ovdje kod nas...)
Kao KANTAUTOR, najveci kompliment u ratu dobio je od jedne
penzionerke: ''Sine, slusajuci tvoju Gladnu Pjesmu, mnogo lakse
sve ovo podnosim!''

Vise mozete procitati, pogledati par Zlajinih slicica i poslusati njegovu muziku na:

www.zlatan-art.com/rodjen.htm

Bili smo jos par dana u Zavidovicima i vratismo se ja i Fudo u Zenicu zadnjim vozom, doslovno zadnjim vozom. Hrvati u Zepcu posese sa hapsenjem i protjerivanjem Bosnjackog muslimanskog zivlja iz Zepca. Tom prilikom uhapsise i Irfana Ajanovica.
Tog dana se prekinu veza izmedju Zenice i Zavidovica koja potraja sve do kraja rata.
Ja i Fudo imadosmo srece pa se vratismo jer da smo ostalo odsjeceni u Zavidovicima mojoj mami u Kaknju bi se natovarilo jos vise briga zavrat a ni Fudinim roditeljima u Zenici ne bi bilo lahko...
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 10 years 8 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:...preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda... 10 years 7 months ago #21816

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Da nas citaju i Vlasencani saznao sam nedavno kada su me neki od njih i kontaktirali. Rat me i jes ufatio tamo tako da sam iz ovog jednog javljanja mogao zakljuciti tacan datum masakra u selu Zaklopaca kao i tacan datum opsteg napada cetnika na Gradinu. Zakljucih i to (cega se nisam tacno sjecao) da sam ja 4 dana poslije tog opsteg napada cetnika otiso sa Gradine, sa grupom naroda, put Cerske...
Nevzo, hvala ti sto si se javila i napisala ovo tvoje ratno svjedocenje. Nadam se da ce se javiti jos vise onih koji su sa nama prezivili pakao pocetkom srpske agresije na nasu Bosnu...

Eselamu alejkum.
Evo kao sto sam ti i obecala pokusacu da ti opisem moje sjecanje na najteze dane mog zivota zbog tvoje knjige. Nasla sam na Vlasenickoj stranici opis prezivjelog iz Zaklopace. Zaklopaca je pobijena 16. 5.1992.
Da je Gradina napadnuta 02. 06. 1992 znam jer prezivljavam te dane svake godine u isto vrijeme jer mi je rodendan bio 01.06., a moj rahmetli brat je poginuo tog prokletog 02. 06. 1992 na dan napada na Gradinu, kao i Muminovici: Irfan, otac mu Ahmo, Mehemed, Ibro. Muradif Muminovic i Hasan (ne znam kako se prezivao) su bili taj dan zarobljeni skupa sa nasim Begom i odvedeni na Bacino Brdo. Zavezali su ih za hrastove, tukli da priznaju gdje su nasi, poslije su ih tu ubili. Njihov plac smo culi jer smo bili tu u sumi u bajti: mama, ja, Mevlida, Meliha, moja tetka, Ajka, Fahrudin i Tima Hajrinica. Nas prilikom pretresa sume nisu pronasli jer je Hajro bio isrpred da ako nas zarobe ne bude s nama. Njega su ugledali i otrcali za njim tako da su nas promasili. Hajro nam se vratio navece oko 11 sati, bio je ranjen i mama mu je dezinfecirala ranu s rakijom koju smo imali za slucaj ako se tako nesto desi. Isto tako navece su nam dosli: Baze, Dule, Bahrudin. Babo je isto dosao, bio je sa Fatimom i nanom u drugoj bajti. Ko je sve ubijen tu noc nismo saznali, saznali smo samo da su cetnici odvezli (koliko se ja sjecam ) 2 autobusa zarobljenih iz suma sto su pronasli zena i djece. Od muskaraca medu njima kolko se sjecam su bili Fahir, Galib i Hasanov zet Hako. Hakina zena je bila trudna i porodila se gore kod cetnika. Bili smo u bajti do 06. 06. 1992 onda je pala odluka da se zene i djeca koji su jos uvijek bili po bajtama u sumi predaju cetnicima da bi muskarci mogli da idu preko suma.To smo i uradili, nanu rahmetli smo ostavili kod to dvoje starih ljudi u Fehratovicima, nije mogla hodati, a sad mislim da je to sve bio sok, zbog kojeg smo je ostavili. Nadali smo se zato sto je stara nece joj nista a ostavili smo je dusmanima da bi je zaklali. Kako smo culi cetnici su kod njih pronasli hljebove koje su oni pekli za one koji su bili jos po sumama. Sahranili smo je na mezarju Rakita, bez glave koja nikad nije pronadena. Ko je jos taj dan poginuo ne sjecam se vise.

Nas je sa barikade kod Alpra poslije duzeg provociranja od cetnika (hvala Allahu i sad mogu reci i tom Srbinu ja mu se imena ne sjecam) neki Srbin odveo na stadion i rekao nam da sjedemo u cosak na stadionu gdje nas niko nemoze vidjeti i da nesmijemo pricati da nas ne cuju cetnici. A u slucaju da neko dodje rekao nam je ni u kom slucaju ako nas salju u logor Susicu nesmijemo ici. Tako je i bilo, navece je pocelo nevrijeme, dosli su neki kao bolje ce nam biti u Susici, da idemo, strina Razija se njima suprostavila rekla je da necemo, da su amidju pretukli, Gradinu pobili, sta hoce jos od zena i djece. Sreca ostavili su nas tu a onaj Srbin je donio kljuc od svlacionica pa nas tamo sakrio (pricao je kako moraju to da rade i plakao ). Do ujutro organizovao je 2 autobusa kojima smo prebaceni prema Kladnju. U tim trenutcima nismo ni svjesni bili sta je taj covjek uradio za nas. Prezivjeli jesmo mnogo, a od cega nas je spasio shvatili smo nekad kasnije...
Toliko od mene.
Selam. Nevza
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 10 years 7 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.
Time to create page: 0.298 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version