Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1

TOPIC:

Da se ne zaboravi 13 years 2 months ago #14515

  • Mare
  • Mare's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Da se ne zaboravi 13 years 1 month ago #14625

  • Mare
  • Mare's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Da se ne zaboravi 13 years 2 weeks ago #16224

Peter Maass:
Ljubi bližnjega svoga
Poludeli Karadžić (6)
Elektronske Novine

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu

I I

Gore, u brdima koja okružuju Sarajevo, u planinskom gradiću zvanom Pale, vođa bosanskih Srba, pjesnik-amater i profesionalni gospodar rata, živio je u vikendici u kojoj se nije desilo ništa značajno dok nije pao mrak, a onda se desilo sve, sve postalo moguće, kao da je na nju bačena kakva vradžbina. Istina je postala laž, laž – istina, a kad je vradžbina djelovala, teško je bilo razaznati između istine i laži.. Ubrzo nakon posjete Grbavici, krenuo sam iz Sarajeva na Pale i tamo sreo Karadžića, jednu od najogavnijih ličnosti ovoga rata, i Hansi Kraussa, jednu od najsimpatičnijih. Ono što slijedi je pripovijest o tom čudnom putovanju, događajima koji su zatim uslijedili i sudbinama tih toliko različitih likova. Nadam se da se ne udaljavam previše od svoje priče kažem li da je pouka te pripovijesti vrlo prosta: pravda je u ovom našem svijetu čista slučajnost.
U okviru teritorije pod srpskom kontrolom bilo je nekoliko bosanskih enklava, između ostalih Žepa, u kojoj je živjelo 25.000 ljudi, ako se to uopće moglo zvati životom. Nekoliko su sedmica mediji svoje moćne reflektore usmjeravali na Žepu i to je natjeralo UN da u enklavu pokušaju dostaviti hranu i lijekove. Vanredni konvoj je upućen iz Sarajeva, medijima dopušteno da se priključe sa svojim vozilima i meni se desilo da sam u toj koloni bio na puškomet od Hansija Kraussa, fotografa agencije AP. Upoznali smo se prethodne noći, kad nas je spojio novinar AP koji je čuo da tražim da me neko poveze „tvrdim” autom, i htio i da Hansi, novajlija u Bosni, putuje sa nekim ko je imao bar malo više iskustva.
Rečeno nam je da se okupimo u šest sati ujutro kod kasarne Maršal Tito, gdje je bio stacioniran ukrajinski bataljon.. To smo i učinili, i naravno Ukrajinci nisu bili spremni za polazak. Imali su problema sa gorivom; sve su prodali na crnoj berzi.. Ukrajinski vojnici su već bili legendarni po tome što su zarađivali novac tako što su ispumpavali iz golemih rezervoara svojih oklopnih transportera gorivo i prodavali ga na crno. Konvoj je napokon i krenuo, pošto su francuski i egipatski bataljon pozajmili gorivo svojim lopovskim kolegama.
Oko ručka smo stigli u Rogaticu, grad kojeg su držali Srbi, zloglasan po tvrdoglavim komandantima kontrolnih punktova. Držeći se svoje slave, zahtijevali su da pregledaju svako vozilo, što je podrazumijevalo istovaranje kamiona, otvaranje sanduka sa hranom i lijekovima, provjeru konzervi sardina da se uvjere da unutra nisu skriveni meci, oduzimanjem svake kutije koja nije navedena u papirima, zaplenu naših rezervnih kanistera benzina (pod izgovorom da ih namjeravamo dati vojnicima u Žepi; u stvari, Srbi su htjeli gorivo za sebe i odbili nam ga vratiti na povratku) i zahtjevima da Ukrajinci predaju inventar svog naoružanja i municije, sve do kalibra i broja metaka. Oni su se uvijek zavjetovali da će dozvoliti nesmetan prolaz humanitarnim konvojima UN, a Vijeće sigurnosti UN je svojim trupama dalo mandat da se „koriste svim raspoloživim mjerama” kako bi isporučili pomoć, ali kad bi zagustilo, UN su se povlačile a Srbi igrali svoju igru. Pogotovo u Rogatici.
Hansi i ja smo imali mnogo vremena za ćaskanje. Bilo mu je trideset godina, Nijemac, gotovo ćelav, engleski mu je imao jak akcent, ali blago sarkastičan, kao da se rugao načinu na koji Nijemci prosto „muče” engleski jezik, trudeći se da ga govore koristeći se snagom, a ne finesama. U slobodno vrijeme, Hansi je bio vrhunski alpinist, koji se popeo na teške vrhove u Americi i Evropi, uključujući i El Capitan u kalifornijskom nacionalnom parku Yosemite, mjesto koje sam toliko puta posjetio sa ruksakom na leđima. Volio je prirodu koliko i ja, pa smo bez prestanka razgovarali o planinama koje smo obojica dobro znali. Ja se nikad nisam popeo na El Capitan – taj je uspon trajao dva dana, stijena za stijenom, spavanje na planini, rizik po život jer je gotovo izvjesno bilo da ćeš naići na pitona sklupčanog u stijeni; sve je to bilo iznad mojih početničkih sposobnosti – ali ne i njegovih, pa sam ga intenzivno ispitivao kako to izgleda.
Od El Capitana do Rogatice i nije tako daleko. Kvaliteti koji čine dobrog alpinistu isti su oni koji čine dobrog fotografa. Spremnost na rizik i sposobnost da se mudro izabere rizik u koji ćeš se upustiti. Iskreno zanimanje za zanat, a ne kaubojska potreba za uzbuđenjima. Među fotografima je bilo previše ovih drugih, momaka koji su voljeli adrenalin, hvalisanje i drčnost, i koje je rat zanimao samo zbog toga. Ratni fotografi su uvijek bili poznati po tom svom neodgovornom nemiru, a meni se čini da su tu reputaciju sve više i zasluživali, jer ovih dana gotovo svako zna snimati fotografiju. Prije dvadeset godina, to je zahtijevalo umijeće, da bi se ono imalo, trebalo je iskustvo – ako ste još htjeli biti veliki – i intuicija umjetnika.. Danas, samo okineš, kao pištoljem; svako željan uzbuđenja je to kadar.. U Bosni me iznenadio broj bivših vojnika koji su puške zamijenili kamerama. Hansi nije bio dio te gomile; bio je previše pametan i savjestan za takvo što.
Vrijeme je bilo blago za zimski dan na Balkanu, pa smo Hansi i ja sjedili na stražnjem sjedištu landrovera , koji nije bio pokriven. Sedmicama se nisam tako dobro osjećao. Umjesto da sjedim zatvoren u Sarajevu, u strahu od snajpera, minobacača i zime, sjedio sam napolju, osjećao sunce na licu, opušten, zgrijan, bez straha da će neko na mene pucati, jer u Rogatici nije bilo borbi. Dobro pamtim to zadovoljstvo, jer je bilo tako slatko, tako jednostavno.
U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada.. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Sa ogrlicama metaka na prsima, ličio je na božićno drvo, a ispod desne ruke mu je ovlašno visila teška mašinka, od one vrste kakvu postavljaju na oklopne transportere. Sa komandantove desne strane je bio neko nalik na golmana, u maskirnom kombinezonu i sa crnom trakom na čelu.
Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka uzi u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.
Padao je mrak a temperatura je padala kao kamen bačen u isušeni bunar i nije bilo oblaka da zadrže toplinu dana, au bosanskim zimama, koliko god je bilo toplo danju, noći su bile opako hladne. Bili smo na vrhu brda, nalik na mjesečev pejzaž i oštar vjetar probijao nam je kroz odjeću i kožu.
Komandant koji se zvao Rajko Kušić, rekao je da konvoj nema prolaza. Nakon male rasprave, rekao nam je da sljedećeg dana mogu proći UN kamioni, da oni tu noć moraju provesti na brdu, dok mi novinari ima da napustimo njegovu zonu jer nismo imali saglasnost da prelazimo liniju fronta. Kad je jedan od novinara pokazao svoju službenu srpsku propusnicu za prelazak fronta, Rajko je samo zamahnuo rukom i propusnica je odletjela u nepovrat. „Žepi”, rekao je, „ne trebaju novinari.” Sat kasnije, Rajko nam je dao pet minuta da se gubimo i rekao da će onog koji to ne učini osobno uhititi. Moram reći da ovaj put nisam bio previše nesretan što me vraćaju sa barikade.
Bila su tu četiri novinarska vozila oko desetak novinara, sve u svemu, i mi smo krenuli prvo na Pale, devedeset minuta vožnje, držeći se zajedno i vozeći što je moguće brže. Tako je to u zemljama u ratu; mrak znači opasnost, vrijeme kad baš ne voliš lutati usamljenim cestama, gdje ti neki suludi vojnik može izmijeniti sudbinu. Jurili smo tako, nadajući se da je taj iscrpljujući dan pri kraju. Naravno, nismo bili u pravu..

Stigli smo, oko 10.30, u hotel Panorama , glavni štab srpskog rukovodstva. Srbi su uvjeravali UN da će stranim novinarima biti dozvoljeno da uđu u Žepu, pa smo odlučili da uložimo protest Radovanu Karadžiću. On nije bio u hotelu, ali očekivali su da se uskoro vrati sa neke službene večere, i njegovi saradnici su rekli da vjeruju da će biti sretan da se sa nama sretne. Karadžić se nije klonio svjetla reflektora; on ih je volio, kao što glumac voli pozornicu...

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Da se ne zaboravi 13 years 2 weeks ago #16269

I cetnicke majke placu

Procitajte i pogledajte, a komentar na sve ovo mozete procitati na dnu posta...


Kaznjena da zivi!

Dobrila Bjelakovic iz Rogatice punih 17 godina ne skida crninu za sinom, cerkom I suprugom, koji su stradali u bosanskom ratu

ROGATICA - Osudjena na zivot i tugu do groba posle jedne od najvecih ratnih tragedija zabelezenih u vreme rata u Bosni, Dobrila Bjelakovic (63) iz Rogatice punih 17 godina ne skida crninu.
- Crn je meni zivot bez njih, zato i nosim crninu i necu je skidati sve dok ne odem njima - zavapi Dobrila u svom stancicu u Rogatici, prepunom uspomena, u kom, iz svakog kutka, na svakom koraku, izvire samo teska tuga.
Od sina Slavise, rodjenog 1965. godine, od cerke Sonje (1973 - 1992), od supruga Radenka (1939 - 1992) Dobrili su ostale tek uspomene, stare fotografije, i - naslovi iz novina. Jedno za drugim, otisli su prvo Slavisa, onda Sonja i Radenko, a ona ostala sama, za ceo zivot.
I svake veceri, pred spavanje, Dobrila tim slikama, Sonjinim
haljinama, Slavisinom maturskom odelu, isprica gde je tog dana bila, kako je provela dan, koga je srela, sta je sa kim popricala...
- Od kako mi ih zlocinci uzese, ja zivim za njihove rodjendane, za nasu krsnu slavu Arandjelovdan, za uspomene, za secanje na divne dane kad smo bili zajedno... To je moj zivot, ja drugog nemam! Retko mi ko dolazi, ni ja ne idem daleko od njih, obicno do crkava i manastira, tamo sam im najbliza...
Ponekad ih sanjam, onomad Sonju, veli mi "lepo mi je, majko, ali nemam tebe" - prepricava Dobrila svoj zivot, svoj jad i tugu, u kojoj su svaki dan, svako jutro i svako vece isti...
Slave joj je, kaze, stradao 24. juna 1992. godine. Bio ljudina. Tog dana muslimani im najpre zapalili kucu, malo dalje, poubijali neke ljude. Slave izvlacio ranjene. Posle, vratio se da vidi zgariste, i tu, pred kucom, naleteo na minu.
- Istog dana ranise Radenka... U bolnickoj postelji saznao je da Slava vise nema. Dva meseca kasnije, na Veliku Gospojinu, Radojko, Sonja i ja krenuli smo kolima od Borika prema Rogatici... Odjednom, sasuse rafali preko kola, Radojko klonu na volan, Sonja pozadi jauknu i samo prosapta: "Mama, ranise me..." Posle, kad sam se probudila, njih dvoje bili su mrtvi, ja ziva, okolo nasi borci, a Romanija se okolo orila od jauka... Posle se i na sahrani Romanija orila od jauka, ali, sve dzaba, ja ostah sama - prica Dobrila.
Prica, a samo povremeno zastane, pa pita: "A sto samo Srbima sude za zlocine?"
- Ja znam ko je ubio moju Sonju i mog Radojka, zna to citava Rogatica. Sta vredi. Eno ubica, slobodno se setaju po Sarajevu. Ja znam da meni sud nece vratiti moje, ali, neka rade posteno - kaze jetko.
Desetak godina posle tragedije, Dobrila je zivela u opstinskom stancicu. Jedna strana humanitarna organizacija finansirala je, u medjuvremenu, izgradnju kuce na temeljima stare, spaljene 1992. godine. Dobrila nije mogla da zivi u toj kuci. Prodala ju je i u Rogatici kupila stan u kom zivi.
Veli, dan-danas, kad god na televiziji cuje, kad u novinama procita, da je nekome potrebna pomoc za operaciju, lek, kad cuje za nekoga da nema hleba, pomogne, da koliko moze. Zna da bi tako ucinili i njena deca, Radojko... I jos veli, kad su muslimani poceli da se vracaju u Rogaticu, ona je svakome prisla, izjavila saucesce, njoj su neki prisli, rekli da zale zbog svega sto se desilo, drugi nisu...

Prica tako, zastane, pa pita - a sto samo Srbima sude za zlocine?



www.kurir-info.rs/clanak/reportaza/kurir...009/kaznjena-da-zivi



BJELAKOVIC SLAVISA
1965-1992
OSLOBODIOC ROGATICE






JAMA PAKLENIK

(citat) wrote: Visegrad Genocide - Paklenik massacre exhumation
The Paklenik Massacre is the massacre of at least 50 Bosniaks by Bosnian Serb Army in the Rogatica Municipality on 15 June 1992. One day earlier, the Serb Democratic Party-led Višegrad Municipality organized a deportation of Bosniak civilians to Olovo, a town near Tuzla. However, on its way towards the Rogatica Municipality, Bosnian Serb Army members from Visegrad stopped the buses and took all the men off to another bus. They spent the night in Rogatica and the next day they were taken to Paklenik (Hell) to a ravine called Propast (Downfall) where they were systematically executed and their bodies thrown into the ravine. Only one man survived the massacre. The men responsible for this massacre have not yet answered for their crimes. The only people who have been indicted were Mitar Vasiljevic, Nenad Tanaskovic, Sredoje and Milan Lukic. The Bosniak civilians who were deported and who were massacred came from the following villages in Visegrad: Gornji and Donji Dubovik, Velatovo, Zagre, Smijece, Zupa and Dobrun.[1][2] The remains of these executed Bosniaks were found in 2000.[3]

en.wikipedia.org/wiki/Paklenik_Massacre



Slobodan prevod:

Visegrad genocid – Exhumacija zrtava masakra u Pakleniku, u kome je izvrsen masakr minimum 50 Bosnjaka od strane srpske vojske iz Rogatice, 15. juna 1992. godine.
Tada je SDS (Srpska demokratska stranka) Visegrada organizovala protjerivanje Bosnjaka za Olovo, jedan grad u blizini Tuzle. Pa ipak, na njihovom putu preko Rogatice srpska vojska je zaustavila autobuse i sve muskarce prebacila u drugi autobus. Oni su noc proveli u Rogatici a slijedeci dan su transportovani u Paklenik , put koji je nazvan “Propast”, gdje su sistematski poubijani a njihova tijela bacena u jamu. Samo je jedan covjek prezivio masakr.
Ljudi koji su odgovorni za ovaj masakr jos nisu odgovarali za ovaj zlocin. Jedini koji su optuzeni su Mitar Vasiljevic , Nenad Tanaskovic, Sredoje i Milan Lukic. Bosnjacki civili, koji su deportovani i izmasakrirani, poticu iz slijedecih sela : Gornji I Donji Dubovik, Velatovo, Zagre, Smijece, Zupa I Dobrun.
Ostaci tijela odvedenih Bosnjaka su pronadjeni 2000. godine.


en.wikipedia.org/wiki/Paklenik_Massacre


JAMA PAKLENIK video




Imena samo nekih od stotina rogaticana koji su ubijeni u Rogatici 19 juna 1992.
Tijela dole navedenih sehida, izmedju ostalih, su pronadjena upravo u ovoj jami Paklenik




Komentar:

Pocecu kometar od ove slike spomenika cetnika (oslobodioca Rogatice) a koji se nalazi, kojeg li apsurda, na mjestu njegove pogibije. Spomenik se nalazi u centru grada, tacnije u nekadasnjoj ljetnoj basti ugostiteljskog objekta firme Sloboda u Rogatici. Tu je kazu i poginuo obilazeci munaru srusene Gornje dzamije. Cetnici su srusili dzamiju a munara je bila pala tacno preko glavne ceste.
Oslobodioc Rogatice, od koga li je on skupa sa svojom cetnickom bratijom oslobadjo Rogaticu ?
Od neduznih gradjana cija je jedina krivica bila sto su muslimani. Oslobadjali su Rogaticu od njenog muslimanskog vecinskog dijela stanovnistva: staraca, zena, nejake djece..., kojih su na stotine pobili tog 19 juna 1992, a na hiljade je pobjeglo na obliznja brda spasavajuci gole neduzne zivote.
I 5 dana kasnije poginuo je "oslobodioc" obilazeci munaru. Samo se postavlja pitanje u kojem prevoznom sredstvu je poginuo"?
Obratite paznju na sliku na spomeniku. Pod punom ratnom opremom: sarenka, cizme, ratna torba, automat podignut u visini ramena sa prstom na obaracu. Jos samo da naidju neduzni muslimani i moze poceti sa pucanjem. Oslobodioc Rogatice.

Sjetite se samo pocetaka nase odbrane protiv agresije srbo-cetnika, kada smo morali gerilskim nacinom otimati oruzje od pobjesnjelih cetnika da bi mogli zastititi nasu nejac: djecu, zene, starce...

Svima je jasno, sto samo Srbima sude za zlocine.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by detektiv.
  • Stranica:
  • 1
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.046 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version