Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:svjedocenja 13 years 9 months ago #6392

(citat) wrote: Europe Report, Nr. 103: War Criminals in Bosnia's Republika Srpska

K. Rogatica

(b) Mile Sokolovic

During the war Sokolovic served as a leading member of the Rogatica
Crisis Staff and a member of the SDS. As such he allegedly served in a
decision-making position during the time that atrocities were committed in
the municipality.186 He allegedly visited the Sladar concentration camp to
oversee it's functioning.187
Today Mile Sokolovic serves as a member of the Rogatica
municipal council and a member of the Socialist Party of
Republika Srpska (SPRS).188
His election was certified by the OSCE.
180 Source A, Source B.
181 Source in an international organisation in BiH.
182 ICG has examined evidentiary documents relating to this case, as well as the statements of
thirteen witnesses. These documents currently are in the possession of the ICTY.
183 Order signed by Rajko Kusic, Broj: Pov.-116/92 of 18 June 1992.
184 “Prosecutor indicts former Serb commanders for acts in Srebrenica,” Oslobodjenje (translated and
printed in BBC Summary of World Broadcasts), 2 April 1999.
185 Source B.
186 ICG has reviewed 10 witness statements. Source A, Source B.
187 Witness statement reviewed by ICG.
188 Information obtained by ICG from OSCE. Source A.
War Criminals in Bosnia’s Republika Srpska: Who Are the People in Your Neighbourhood?
ICG Balkans Report No. 103, 2 November 2000 Page 44
The RS Ministry of Defence considers him potentially indictable




Slobodni prevod:

Europski izvjestaj ,br. 103: Ratni zlocini i zlocinci u Republici srpskoj

K. Rogatica

(b) Mile Sokolovic

U toku rata je Mile Sokolovic bio u ulozi jednog od vodecih clanova Kriznog staba Rogatice i ujedno i clan stranke SDS. Kao takav je imao odlucujucu i vodecu poziciju u vremenu kada su na opstini izvrseni najgnusniji zlocini.
U toku te svoje funkcije posjecivao je Sladaru u cilju nadgledanja tog koncentracionog logora.
Danas je Mile Sokolovic clan gradskog savjeta na opstini Rogatica i clan Socijalisticke partije Republike Srpske (SPRS).

Njegov izbor je verifikovan od strane OSCE.

Ministarstvo odbrane Republike Srpske ga je stavilo na listu potencijalnog optuzenika za ratni zlocin.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 9 months ago #6393

(citat) wrote: Europe Report, Nr. 103: War Criminals in Bosnia's Republika Srpska

K. Rogatica

(c) Mladen Vasiljevic

Vasiljevic served as head of the Rogatica police and commanded military
forces in Rogatica during the war. He organised the re-appropriation of
weapons and vehicles to the Serb police, under orders from the Serb
Autonomous Region of Romanija. Witnesses described the involvement of
local police under his command in the interrogation of prisoners in local
detainment centres, in leading women away from the centres at night and
in expelling women and children and deporting men to camps, including
Susica and Batkovic.189 Vasiljevic's unit allegedly participated with Kusic's
in the 19 June 1992 attack on Pticijak and Gracanica in which at least 97
Bosniak civilians were killed. Vasiljevic was allegedly involved in the
murder and mistreatment of prisoners in the Sladara camp in Rogatica.190
Mladen Vasiljevic reportedly works as a police officer in Pale.
UNMiBH could not confirm this.
He ran for office as an SDS candidate for the Rogatica municipal
assembly in April 2000, but failed to receive a mandate.
His candidacy was approved by OSCE.




Slobodni prevod:

Europski izvjestaj ,br. 103: Ratni zlocini i zlocinci u Republici srpskoj

K. Rogatica

( c ) Mladen Vasiljevic

Kao srpski policajac on je organizovao i vrsio nabavku oruzja i vozila preko Srpskog autonomnog regiona Romanija. Svjedoci opisuju uplitanje mjesne policije pod njegovim naredjenjem kod saslusavanja zarobljenika u mjesnim centrima za zadrzavanje, nocnih odvodjenja zena iz centra, izbacivanje zena i djece a deportovanje muskaraca u logore, ukljucujuci logor Susica i Batkovice.
Vasiljeviceva jedinica je zajedno sa Kusicevim jedinicama ucestvovala 19. juna 1992. godine u napadu na Pticijak i Gracanicu gdje je minimum 97 Bosnjaka-civila ubijeno.
Vasiljevic je bio upleten u maltretiranje i ubistva zarobljenika u Sladari, rogatickom logoru.

Mladen Vasiljevic radi kao policajac. UNMiBH ovo nije mogao potvrditi.

On se kandidirao u aprilu 2000.godine kao clan SDS-a za Gradsku skupstinu, ali nije dobio mandat.

Njegova kandidatura je bila od strane OSCE potvrdjena i dozvoljena

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 9 months ago #6441

Ko sve čeka zaborav genocida

Koliko ratnih zločinaca slobodno šeta Bosnom i Hercegovinom? Ruke vjerovatno desetina hiljada ljudi su više ili manje krvave, ali dok njihove preživjele žrtve i dalje žive sa frustracijama zločina, sami počinitelji uživaju relativan mir, koji tek s vremena na vrijeme poremeti vijest o hapšenju neke "velike ribe" ili tajna lista iz Haaga. Najveći dio njih ipak nikada neće biti osuđen i pored toga što postoje dokazi o zločinima, jer Međunarodni tribunal nema toliko godina na raspolaganju da sve pocesuira, a domaće pravosuđe ionako ne treba pominjati. Dani u ovom i narednom broju donose listu imena i (ne)djela onih za koje Komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima posjeduje dovoljno argumenata da se nađu iza rešetaka domaćih ili haškog zatvora



ROGATICA: Početkom juna srpske snage pod zapovjedništvom Rajka Kušića napale su i protjerale bošnjačko stanovništvo iz nekoliko rogatičkih sela. U napadu je ubijeno 15 civila, najveći broj kuća je zapaljen, a preostalo stanovništvo deportirano u dva logora u gradu.

Vinko Bojić: Upravnik logora u Rasadniku od novembra 1992. "Kada je za upravnika logora postavljen Vinko Bojić, počela su se češće događati ubistva. Prvi zatvorenik kojeg su odveli bio je Himzo Branković. Po njega je došao Brano Planojević i odveo ga u upravnikovu kancelariju. Čuli smo njegove krike, a zatim pucanj", kaže preživjeli logoraš u izjavi datoj po razmjeni. "Vinko Bojić silovao je žene koje su bile zatvorene u Rasadniku. Mene je silovao nekoliko puta", rekla je jedna od zatvorenica, navodeći da je Bojić silovao još pet žena, od kojih je jedna imala 60 godina. "Prilikom ofanzive na Goražde 1994, u logor "Rasadnik" je doveden izvjesni Alija, pripadnik AR BiH. Nakon sedam dana njegovog boravka u logoru, mene je Vinko Bojić pozvao u svoju kancelariju. U kancelariju je došao i Alija. Bojić ga je tukao kundakom puške, stolicom, rukama i nogama. Zatim je uzeo motornu pilu i htio ga je zaklati. Pošto pilu nije mogao upaliti, naredio mu je da ispruži nogu, a onda mu je pucao u nogu, zatim je to učinio i sa drugom nogom, da bi ga tjerao da puže prema njemu. Bojić i još jedan čuvar odvukli su ga do šahta za kanalizaciju gdje ga je Bojić ubio. Potom su ga bacili u šaht." Vinko Bojić živi u Rogatici kao penzioner.

Mladen Vasiljević: Načelnik SJB Rogatica tokom rata. "Odvodili su nas u neke stanove (), prijetili su mi noževima, pištoljima i automatima, tjerali me da skačem sa trećeg sprata da bi me u posljednji čas vratili. Jedno veče su me natjerali da sjedim na protivtenkovskoj mini, a poslije toga su me tukli i silovali", potresna je ispovijest djevojke koja je među svojim mučiteljima prepoznala i Mladena Vasiljevića. On je prednjačio i u silovanju djevojaka i žena pritvorenih u Srednjoškolskom centru u Rogatici. Vasiljević je danas visoki službenik u hijerarhiji MUP-a RS.


Izvor: www.bhdani.com/arhiva/210/t21011.shtml

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 9 months ago #6445

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
ZA Detektiva.Svaka ti cast majstore ti si jedan rijetki ko ima hrabrosti reci kako je bilo i ko je to ucinijo.Nastavi jarane imas svu moju podrsku.Mozda ce,a nadam se, tvoje pisanje otvoriti glavu i usta ostalih,pa ce i oni poceti pisati o svemu sto su vidjeli i propatili.Svaka ti cast.Nastavi.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 9 months ago #6461

Kroz izvodjenje dokaza tuzilastva u optuzbi protiv Dragoja Paunovica – Spire mozete se upoznati sa mnogim sudbinama ljudi koji su bili zatvoreni u rogatickim logorima. Ovim izvodjenjem dokaza potvrdjeno je strijeljanje Bosnjaka na Duljevcu poslije akcije u kojoj su Bosnjaci koristeni kao zivi zid u napadu na polozaje Armije BiH.
Prezivjeli svjedoci iznose sudbine ljudi koji su tom prilikom strijeljani.





Izvodjenje dokaza tuzilastva:
Glavni pretres: 6. decembar 2005.

Izveštaj: Mirza Huseinović, IDC, Regionalni tim za praćenje domaćih suđenja za ratne zločine


Direktno ispitivanje svedoka Age Kapo

Na pitanje tužioca da opiše šta se događalo nakon što je svedok sa grupom civila napustio svoje selo u avgustu 1992. svedok je ispričao da je grupu, njih 13, zarobila srpska vojska kod Sokoca i da su ih srpski vojnici kombijem odvezli u ''Rasadnik'', gde su bili zatvoreni pet dana. Petog dana su ih manjim autobusom odvezli na Duljevac, sa izgovorom da nešto moraju raditi. Međutim, tamo su ih dočekali srpski vojnici, vezali ih i postavili ih kao živi štit prema snagama Armije BiH. Tako su proveli dva sata.Tom prilikom ranjena su dva čoveka. Kada su se vratili na Duljevac, svedok je čuo kako jedan srpski vojnik doziva Špiru (optuženog). Optuženi je potom naredio jednom srpskom vojniku da strelja zatočene civile. Tom prilikom ubijeno je 24 ljudi, a tri su preživela streljanje, među kojima i svedok.

Unakrsno ispiitivanje svedoka Age Kapo

Prilikom ispitivanja od strane branioca optuženog svedok je rekao da je bilo 12 vojnika na mestu gde je izvršeno streljanje, ali da on nikoga nije prepoznao jer su svi nosili čarape na glavi. Optuženi Špiro nije bio maskiran. Svedok je video da je optuženi pucao zajedno sa vojnikom kome je naredio da izvrši streljanje.

Direktno ispitivanje svedoka Armina Baždara

Svedok je isprišao da je 1992. živeo u mestu Seljani u opštini Rogatica. On i ostali meštani Bošnjaci su čuli 4. avgusta 1992. da će selo biti napadnuto te su svi otišli u Srednjoškolski centar u Rogatici. U tom sabirnom centru, proveli su izvesno vreme, dok im nije rečeno da treba da idu u ''razmenu''. Veći deo ljudi je transportovan, a svedok je sa poslednjom grupom, manjim autobusom odvežen u “Rasadnik”. Tamo su bili do 15. avgusta 1992, kad je Radislav Ljubinac (Pjano) došao i obavestio ih da treba da nameste neki stan. Pred kraj posla, Pjano je ostavio četvoricu zatočenih da nastave sa radom, a ostale, njih oko 27, je odveo minibusom na Duljevac, gde su ih dočekali oko 50 srpskih vojnika, od kojih su neki imali žute poveze. Neko im je naredio da izađu iz autobusa, a vojnici su im potom vezali ruke. Nakon toga, vojnici su uzimali po jednog ili dvojicu zatočenih i sa njima isperd sebe išli su prema linijama Armije BiH. Posle izvesnog vremena, kada su se ponovo vratili na Duljevac, optuženi je naredio jednom vojniku da pobije zatočenike, a potom počeo i sam da puca. Metak je svedoka pogodio u levu nadlakticu i on je pao. Nakon toga, čuo je pojedinačne pucnjeve, a jedan metak kojim je ubijen njegov rođak, pogodio ga je u desnu ruku. On se sve vreme pravio da je mrtav. Čuo je kako neko poziva na motorolu i pita ko to tamo puca, a optuženi Paunović odgovara “Špiro puca”. Nakon izvesnog vremena, svedok je ustao i vidio Agu Kapa i još jednog momka koji su preživeli streljanje. Dok je bežao, videla su ga trojica vojnika. Dvojica su počela da pucaju za njim, a treći je potrčao da ga uhvati. Međutim, on je uspeo da pobegne.

Direktno ispitivanje svedokinje Jasmine Delija

Kada je počelo granatiranje Rogatice, ona se sa svojim suprugom i dvoje dece sklonila u srednjoškolski centar, gde je bilo oko 50 ljudi. Nakon čišćenja grada od bošnjačkog stanovništva, “četnici su napravili još jedan logor, Sladaru'', dok su u srednjoškolski centar doveli još 300 Bošnjaka. Svedokinja je sa svojom porodicom bila u logoru sve do 5. avgusta 1992, kada je neko došao i rekao da se žene i deca spreme jer će ići u razmenu. Svi radno sposobni muškarci, među kojima i njen suprug, su zadržani u logoru. U novembru 1992. ona je saznala da su muškarci, među njima i nejn suprug, iz logora najpre korišćeni kao živi štit, a nakon toga pobijeni. Čula je da su žrtvama bile vezane ruke, da im je nakon streljanja pucano u glavu, a da su potom njihovi leševi zapaljeni. Takođeje čula da je optuženi Špiro naredio streljanje i učestvovao u njemu.

Direktno ispitivanje svedoka Zaima Ćatića

Svedokov brat, Midhat, je 9. ili 10 avgusta 1992, u grupi od 20-ak ljudi napustio Rogaticu i preko šuma krenuo za Olovo. Uhapšeni su negde kod Sokolca, a odatle vraćeni u Rogaticu. Tamo su bili zatvoreni do 15. avgusta 1992, kada su pod izgovorom da idu da kupe seno odvedeni prema sangama Armije BiH, korišćeni kao živi štit a potom streljani. Svedok je naveo da je od jednog preživelog svedoka čuo da su zatočenicima bile vezane ruke dok su korišćeni kao živi štit. Svedok je 1995. ili 1996. čuo za nadimak optuženog ''Špiro''. Brata su prepoznalili on i majka po odeći i zubima.

Direktno ispitivanje svedokinje Behije Pašić

Sa mužem Mujom i dvoje dece živela je u selu Borač, opština Rogatica. Kada je počeo rat, otišli su u selo Rakitnicu, da bi potom pobegli u šumu i krenuli prema selu Kozadre. Na tom putu, Srbi su ih granatirali i ranili oba deteta. Tom prilikom ona i ostali Bošnjaci koji su izbegli u šumu su zarobljeni. Ona je potom prebačena u Rogaticu, gde su je zatvorili u srednjoškolski centar, a potom odveli u razmenu. Njen suprug Mujo Pašić je ostao u Rakitnici, gde je i zarobljen. Od Alije Isakovića saznala je da su zatočeni muškarci jednog dana odvedeni i streljani. Ona je od Isakovića čula za nadimak optuženog “Špiro”, dok je ime optuženog čula od Muhameda Heća. Prisustvovala je identifikaciji svog supruga, koga je prepoznala po zubima.


Direktno ispitivanje svedoka SinanaTanković

Svedok je o sudbini svog oca Mustafe saznao od prijatelja i ljudi koji su preživeli zločin. Njegovi roditelji su zarobljeni u Rogatici 23. jula 1992.i odvedeli u srednjoškolski centar, gde su bili zatvoreni sa ostalim Bošnjacima sve do 5. avgusta 1992. Njegova majka je tada razmenjena, a otac, koji je imao 61 godinu je ostao u grupi muškaraca. Svedok je od Muniba Miftića saznao da su muškarce, nakon toga svakodnevno tukli i terali da obavljaju fizičke poslove. Te ljude su srpski vojnici 15. avgusta 1992. odveli na Duljevac, koristili ih kao živi štit, a potom streljali. Njegov otac nije odmah ubijen i kad se podigao i rekao ''Mene niste ubili, molim vas ubijte i mene'' , optuženi Paunović je pucao u njega. Na pitanje tužioca da li zna zašto je ubijen njegov otac, svedok je odgovorio ''Iz samo jednog razloga, a to je zato što je bio Bošnjak.” On je oca identifikovao po vilici i zlatnom satu, koji je nađen kod njega kada je ekshumiran.


Direktno ispitivanje svedokaPurka Šefika

Svedok je živeo u Rogatici sa ženom i dvoje dece. On je 14. avgusta 1992. godine zatvoren u srednjoškolski centar. Idućeg dana, 15. avgusta 1992. godine, kad je počinjen zločin na Duljevcu, u srednjoškolski centar su automobilom “golf” došli Brane Krsmanović i Danko Nerić. Poveli su svedoka, rekli su mu da ga vode u selo Kesova radi obavljanja nekog posla. Na putu, kod jedne raskrsnice, naišao je autobus sa zarobljenicima koji je išao prema Duljevcu. Krsmanović i Nerić su njime otišli a svedoka su ostavili pod stražom. Nakon dva sata, Nerić se vratio i odveo svedoka u kuću Miće Andrića, gde su ga maltretirali vojnici, koji su se vratili sa Duljevca. Posle toga su ga vratili u srednjoškolski centar u Rogaticu. Svedok je zaključio da su zatočenici koji su odvedeni na Duljevac, pre toga bili smešteni u „Rasadniku.“


Direktno ispitivanje svedokinje Mevlide Zimić

Njena sestra Almasa Hodžić je poginula prilikom bega iz sela Kozadre, kada su ih srpske snage granatirale. Njen sin, Elvir Hodžić je potom uhvaćen na Sokolcu i vraćen u Rogaticu, gde su ga zatvorili u srednjoškolski centar. Od Muhameda Heća je saznala da je njen sestrić Elvir ubijen zajedno sa grupom bošnjačkih civila, koja je odvedena na Duljevac. Telo njenog sestrića još uvek nije pronađeno..

Direktno ispitivanje svedoka Alije Isaković

Svedok i njegov sin Faruk uhapšeni su 9. juna 1992, kao i brojni drugi bošnjački civili. i zatvoreni u srednjoškolski centar. Žene i deca iz srednjoškolskog centra su 5. avgusta 1992. prebačeni za Sarajevo, dok su muškarci prebačeni u zatvor “Rasadnik”, koji je obezbeđivala civilna policija. Dana 15. avgusta 1992. godine, srpski vojnici su pokupili većinu zatvorenika sa izgovorom da idu kupiti seno, dok je svedok ostao u zatvoru. Kad je shvatio da se zatvorenici, među kojima je bio i njegov sin, nisu vratili u uobičajeno vreme, počeo je da se raspituje šta se desilo. Dobio je odgovor da su otišli za Borike, da popravljaju cestu. On je tek 1993. saznao da mu je sin, koji je tad imao 20 godina, streljan na Duljevcu. Od nekih ljudi je čuo da je osoba sa nadimkom Špiro naredila streljanje.


Direktno ispitivanje sudskog veštak dr. Hamza Žujo

Naveo je podatke iz svog nalaza, da je smrt žrtava ovog zločina nastupila nasilnim putem ''uzrokovanim dejstvom vatrenog oružja''. On je rukovodio ekshumacijom, kada su ekshumirane a potom identifikovane žrtve za čije se streljanje tereti optuženi: Ćatić Edisa, Kazić Sulejman, Hodžić Eldin, Kapo Asim, Hošić Mujo, Pašić Mesud, Ćatić Mevludin, Isaković Faruk, Omeragić Šukrija, Šetić Fuad, Kazić Nedžad, Jašarević Hamdija, Čatić Midhat, Jašarević Husein, Ćatić Vahidin, Delija Mehmed, Tanković Mustafa, Jašarević Sulejman, Solak Osman, Kazić Fuad, Kurčehaić Besim, Halilović Halil, Salihić Zajko i Pašić Derviš.

Direktno ispitivanje svedoka Amora Mašovića

Predsednik državne Komisije za nestala lica izneo je da je na području opštine Rogatica u periodu od 1992. do 1995. nestalo 553 osobe, od kojih 98% Bošnjaka. Od 1998. pronađeno je i ekshumirano 337 osoba iz sedam masovnih i 136 pojedinačnih grobnica. Svedok je izneo da je u slučaju ljudi streljanih na Duljevcu, preživeli svedok pokazao mesto gde se to desilo. Ekshumacija je trajala od 15. do 17. septembra 1998.


Direktno ispitivanje zaštićenog svedoka A

Zaštićeni svedok A je svedočio iz posebne prostorije, a slika i ton u sudnici su bili modifikovani. Na početku rata on je živeo sa porodicom u jednom selu na području opštine Rogatica. Kada su 2. avgusta 1992. Srbi granatirali njegovo selo, oko 23 meštana među kojima je bio i on, pobegli su u obližnju šumu. Na putu su naišli na zasedu srpske vojske, koja ih je zarobila i odvela u mesto Žljeb. Odatle su odvedeni na Sokolac, da bi sa Sokolca bili prebačeni u Rogaticu. Dana 10. avgusta 1992, njih 13 muškaraca je odvedeno u “Rasadnik”, gde su bili zatvoreni pet dana. Tamo je ukupno bilo 35 zarobljenika, a upravnik zatvora je bio Miloš Vojnović. Nakon pet dana, srpski vojnici su pokupili zatočene iz Rasadnika. U minibusu, koji je vozio Radislav Ljubinac, pored zatočenih bili su Nada Rajak, Mile Đerić i još jedan vojnik. Svedok je mislio da ih vode negde da rade. Međutim, oni su makadamskim putem došli do mesta gde je bilo 10 do 15 srpskih vojnika. Jedan vojnik je odmah rekao da ih sve treba pobiti, ali je optuženi odgovorio da on o tome odlučuje. Vojnici su ih vezali i potom poveli ka nekom sokaku. Kad je počela pucnjava iz pravca snaga Armije BiH, ranjen je Hamdija Jašarević. Vojnici su ostale zarobljenike naterali da idu dalje prema koti Jačen i tada je ranjen Mustafa Tanković.

Kad su se vratili, dočekao ih je optuženi Špiro sa dva vojnika i pitao koliko ih je ranjeno. Jedan od zatočenih je rekao trojica, na šta je optuženi odgovorio da kod njega ima puno više ranjenih. Nakon toga, optuženi je rekao vojniku koji je stajao sa strane da pobije zatočene. Mirsad Čatić, koji je imao samo 15 godina, zamolio je optuženog da ga poštedi, ali ovaj na to nije obračao pažnju, već je sa dvojicom vojnika počeo da puca po zatočenima. Svedok je naveo da je u stroju za streljanje bilo 27 zatočenih, a da su trojica preživela streljanje. Svedok je kasnije saznao da je optuženi Špiro pre rata živio u Zenici.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 8 months ago #6499

Evo jos nekih potresnih svjedocenja svjedoka tuzilastva BiH.

Ljubinac: Witness pleads for answers
12 September 2006

Svjedok Tužilaštva BiH zamolio optuženog da mu otkrije gdje je ubijen i zakopan njegov brat.
Uz dozvolu Sudskog vijeća na suđenju Radisavu Ljubincu, optuženom za ratni zločin počinjen nad civilima Rogatice 1992. godine, svjedok Tužilaštva Enver Bešlija, zamolio je optuženog da mu kaže gdje je zakopan njegov brat Mustafa.

«Možeš li mi molim te reći, ako znaš, gdje se nalazi moj brat?», vidno potresen upitao je Enver Bešlija optuženog.

«Ne znam. Rekao bih ti, kao što bih svom ocu rekao, da znam», odgovorio je Ljubinac.

Radisav Ljubinac se tereti da je 28. jula 1992. godine, zajedno sa vojnikom sa nadimkom Macola, iz improvizovanog logora u prostorijama Srednjoškolskog centra Veljko Vlahović u Rogatici, odveo zubara Mustafu Bešliju, kome se nakon ovog događaja gubi svaki trag.

«Rečeno mi je da su mog brata često odvodili iz logora da nekim vojnicima popravlja i vadi zube», ispričao je Enver Bešlija.

Ljubinca je u sudnici prepoznao i drugi svjedok Tužilaštva Meho Baždar koji kaže da su obojica radili u istoj firmi prije rata.

U ratu, nakon napada na selo Seljani, Baždar kaže da je sreo Ljubinca i predao mu svoju lovačku pušku.

«Tada mi je Ljubinac rekao da mi se ništa neće dogoditi i da će moja puška biti kod njega», prisjetio se Baždar.

Prema navodima optužnice, početkom augusta 1992. godine, Radisav Ljubinac je učestvovao u prisilnom odvođenju žena i muškaraca iz sela Seljani, u logor u prostorijama Srednjoškolskog centra Veljko Vlahović u Rogatici. Meho Baždar je, zajedno sa porodicom, bio među zatočenicima.

Sin Mehe Baždara, Armin, je svjedočio na istom suđenju dan ranije, 11. septembra, o strijeljanju civila na brdu Jačen, koje je on preživio kada mu je bilo 15 godina. Tužilaštvo za ovaj čin smatra suodgovornim Ljubinca.

Baždar je sa grupom od 27 civila 15. augusta 1992. godine odevden iz logora Rasadnik u Rogatici u selo Duljevac, zatim ka borbenim linijama gdje su strijeljani.

Na pitanje sutkinje Zorice Gogale, predsjedavajuće Sudskim vijećem, da ispriča šta se dogodilo sa njegovim sinom Arminom, Meho Baždar je odgovorio da je to «gorak prizor koji ga i danas jako potresa i da ne može da priča o tome».

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 8 months ago #6507

Dragoje Paunovic – Spiro je osudjen na 20 godina zatvora i time je dokazan i potvrdjen njegov zlocin.
Deset godina poslije zavrsetka rata su dole navedeni svjedoci odbrane stali u odbranu zlocina i zlocinca. Ovim svojim cinom oni su ponovo pucali u vec ubijene ljude i time pokazali da se ne razlikuju od optuzenog.
Obratite posebno paznju na izjave svjedoka o uzrocima pocetka rata u Rogatici. Lazi koje su svakim danom sve ociglednije jos jednom pokazuju da istinu ne prihvataju samo oni kojima je zlocin „normalan kodeks ponasanja“.



Izvođenje dokaza Odbrane

Glavni pretres: 22. mart 2006.

Iuzveštaj: Almir Đozo, IDC, Regionalni tim za praćenje nacionalnih suđenja za ratne zločine

Direktno ispitivanje svedoka Mileta Ujića

Na pitanje branioca optuženog da ispriča šta zna o događaju i optuženom, svedok se najpre predstavio, rekavši da je tokom 1992. bio načelnik vojnog odseka u Rogatici. Prema njegovom mišljenju do poremećaja odnosa u Rogatici došlo je krajem juna 1991, kada se Muslimani nisu odazvali pozivu na mobilizaciju JNA, već su pristupili «Zelenim beretkama» i «Patriotskoj ligi» kao paravojnim formacijama. „Ekstremisti su na brzinu preuzeli stvar u svoje ruke“, a nakon ubistva srpskog vojnika Draženka Mihajlovića, u aprilu 1992, su započeli sukobi. U Rogatici su sve ustanove podeljene po nacionalnoj osnovi, veliki broj građana sa obe strane se iselio i mnoge kuće su zapaljene. Naglasio je da je stanovništvo putem megafona pozvano u srednjoškolski centar u Rogatici, „radi sigurnosti i sprečavanja nasilja“. On je dva puta odlazio tamo, kako bi posetio prijatelje. Nakon toga, bilo mu je zabranjeno da dolazi. Istakao je da se ljudi koji su bili smešteni u srednjoškolskom centru nisu žalili na uslove. Svedok je o streljanju civila na Duljevcu saznao istog dana ili sutradan po izvršenju zločina. Pokušao je da sazna nešto više, ali mu je načelnik policije rekao „da ne pita puno, jer bi mogao loše proći“. Optuženog poznaje kao Špiru, a tek kasnije je saznao njegovo pravo ime. U tom periodu optuženi je po njegovim rečima bio u seoskoj straži.


Direktno ispitivanje svedoka Gorana Kozića

Ovaj svedok je rekao da su „incidenti“ u gradu počeli u aprilu 1992, kada je ubijen Srbin Draženko Mihajlović. On je optuženog upoznao na Izborinama. Optuženi je na sebi imao civilnu košulju, vojničke pantalone, čizme i pušku M-48. U nastavku svedočenja, Kozić je napomenuo da je srpska vojska sredinom avgusta 1992. zauzela selo Borač i kotu Jarčen. Razlog za tu akciju je bio taj što su Muslimani pre toga zauzeli to selo i pobili neke civile. Optuženi Paunović je nakon te akcije, kada ga je svedok video, imao tufer na glavi. Govoreći o predmetu optužnice i streljanju 24 bošnjačka civila na Duljevcu, svedok je naglasio da je za taj događaj čuo tek u septembru, na Radiju BiH. „ O tom događaju se malo, gotovo nikako nije pričalo na našoj strani“, rekao je na kraju Kozić.

Direktno ispitivanje svedoka Zorana Bojevića

Svedok je bio policijski rezervista u selu Kozići. Držali su straže. Njegov brat je poginuo na kućnom pragu. On je optuženog Špiru upoznao u Izborinama. Po njegovom sećanju, optuženi je došao u februaru i dobio je zaduženja kao i ostali. Sredinom avgusta 1992. došao je čovek iz vojne policije i odredio četvoro mlađih ljudi, među kojima su bili svedok i optuženi, da se priključe grupi od 60 ljudi radi osvajanja kote Jarčen i sela Borač“. Njihova grupa, u kojoj su bili svedok i optuženi, brojala je 15 ljudi i imala je pomoćnu ulogu. „Napali smo u popodnevnim satima i došlo je do razmene vatre. Špiro je pri tome ranjen u predelu glave, a ja u nogu i evakuisani smo u ambulantu od strane meštana.“ Svedok je napomenuo da je prvo optuženom ukazana lekarska pomoć i da misli da je „nemoguće da se on (Špiro) nakon saniranja povrede vratio na položaj“. Po svedokovim rečima, optuženi je ostao sa njim do večernjih sati. U ambulanti ih je bilo 4-5. Pošto je svedokova povreda bila ozbiljnija, on je prebačen u Rogaticu zajedno sa Duškom Šticom. Potom je otišao na Zlatibor, a kad se vratio čuo je za streljanje 24 bošnjačka civila na Duljevcu - Jarčen. On misli da su civili ubijeni posle akcije.


Direktno ispitivanje svedoka Miroslava Obradovića

Kada je počeo rat svedok je živeo u selu Trnovo, opština Rogatica. Prvi sukob je počeo u zaseoku Vodice, kad su Srbe napale bošnjačke snage. Njegova tri rođaka su ubijena, a on je ranjen. Pored toga, kuća mu je spaljena, a imovina opljačkana. Svedok je optuženog Špiru upoznao u selu Izborine. Jednom prilikom, došao je čovek iz vojne policije i zatražio da 4-5 ljudi krene na Jarčen. Otišli su svedok, Zoran Bojević, Duško Štica i optuženi Špiro. On je video kad su tokom akcije ranjeni optuženi, Bojević i Duško Štica. Po njegovim rečima, optuženi je ranjen među prvima. Na kraju, svedok je istakao da tokom akcije nije video bošnjačke civile koji su kasnije streljani. Tek u septembru 1992. čuo je šta se desilo.


Komentar posmatrača:

Svedoci Odbrane, Bojević i Obradović, su osporavali navode optužnice, navodeći da je optuženi prilikom napada na kotu Jarčen ranjen, te da nije naredio i učestvovao u izvršenju zločina. Svedok Bojević je tvrdio da j bio ranjen, kao i optuženi, i da su obojica bili zbrinuti u ambulanti u isto vreme..

Direktno ispitivanje svedoka Duška Štice

Svedok je izbegao u Izborine, gde je upoznao optuženog Paunovića. Zajedno su učestvovali u akciji na koti Jarčen, i tom prilikom, prema rečima svedoka, ranjeni su optuženi i Bojević, a potom i sam svedok. On se povukao do najbliže ambulante u Mokrom lugu. Tamo je zatekao optuženog, koji je imao povredu na potiljku. Nakon toga su svedok i Bojević prebačeni u Rogaticu, dok je optuženi ostao u Mokrom lugu. Svedok je za streljanje bošnjačkih civila na Duljevcu saznao u drugoj polovini septembra 1992, preko radija.

Direktno ispitivanje svedokinje Vesne Behlilović

Svedokinja, inače kuma optuženog Paunovića,istakla je da optuženog poznaje od 1975. iz Zenice, da je optuženi dobar čovek i da „ne veruje da je on to mogao da uradi“, da se optuženi pre rata družio sa prvim komšijama Muslimanima i da je bio svestran čovek.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 8 months ago #6524

Evo kako se 1992 godine „bratski „ dijelila Rogatica, zbog cega je poceo rat u Rogatici i kako je lijepo bilo onima koji su se nasli u Srednjoskolskom centru. Mila Ujica nije bilo stid lagati i nakon deset godina iako tada nije morao lagati.
I to je jedna od srpskih istina.



Justice report

''Bratska podjela'' u Rogatici
22 mart 2006 Svjedok odbrane Dragoja Paunovica iznio detalje o “sporazumu” o podjeli teritorije i ustanova u Rogatici po nacionalnoj osnovi. Kraj iznosenja dokaza odbrane ocekuje se 7. aprila.


Prema izjavama dvojice svjedoka odbrane, Mileta Ujica i Gorana Kozica, optuzeni Dragoje Paunovic bio je clan rogatickog bataljona 1992. godine i ucestvovao u bitkama na podrucju opcine.

Mile Ujic, koji je 1992. godine bio nacelnik vojnog odsjeka, svjedocio je u srijedu o postojanju “sabirnog centra” u Rogatici. Govoreci o periodu prije samog pocetka rata, Ujic je spomenuo i “sporazum” koji su postigli vijecnici Skupstine opcine Rogatica o “podjeli teritorija i ustanova” po nacionalnoj osnovi u ovoj opcini.

Kako je ispricao, geodeti su pomogli vijecnicima da oznace teritorije, a potom je izvrsena podjela na muslimanske i srpske djelove.

“Mozda ce to nekome sada biti smijesno, ali mi smo to uradili po nalogu politicara. Fizicki smo podjelili zgradu policije i zgradu opcine. U policiji, Srbi su ulazili na glavni, a muslimani na nekadasnji sporedni ulaz. Bili smo jedni uz druge, skupa, a odvojeni. Podjelili smo i teritorijalnu odbranu i odvojeno patrolirali kroz sela. Mi smo bratski sve podjelili na dva dijela,” rekao je Ujic.

Potvrdio je i da je u Rogatici 1992. godine u zgradi Srednje skole oformljen “sabirni centar”. “Megafonom su pozivali civile da napuste grad” rekao je Ujic u sudnici, tvrdeci da je cilj bio pomoci civilima i “osloboditi grad”.

Ujic je rekao da je licno obisao zatocenike, medju kojima je bilo i njegovih prijatelja svih nacija. “Pitao sam ih da li ima nekih problema. Svi su rekli u glas, Mile, nema. Nama je ovjde lijepo, niko nas ne maltretira, hrana je dobra, samo nemamo cigara.”

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 8 months ago #6528

Da li je Rogatica zgodno mjesto za skrivanje ratnih zlocinaca i iz drugih opstina, prosudite sami ?

Zlocinci nekad i sad

Prvo lice, alfa i omega zločina u Čajniču bio je ljekar Duško Kornjača. On je bio čelnik SDS-a i predsjednik Općine, kao i Kriznog štaba, a bio je i ministar u samozvanoj vladi samozvane SAO Stara Hercegovina. Glavni je ideolog etničkog čišćenja, formiranja logora, protjerivanja, ubijanja, pljački, rušenja stambenih objekata, džamija itd. I pored svih počinjenih zločina, Duško Kornjača je i nakon Dejtona ostao prvo lice Čajniča. Ostao je načelnik Čajniča sve dok ga nije smijenio visoki predstavnik nekad 2002. godine. Istovremeno je radio u bolnici kao internista. Odlikovan je od strane Karadžića, a tokom rata, a i nakon njega važio je kao veliki ljubitelj Karadžića i Mladića. Pored njega, tu su i njegov brat Milun Kornjača. Milun je bio komandir jedinice ''Plavi orlovi'', koja je formirana u martu 1992. godine.

Ova jedinica zarobila je najveći broj ljudi koji su kasnije okončali u logoru Mostina. Poslijeratno utočište našao je u Rogatici, gdje ima pilanu i kafanu. Zatim se u zločinu istakao i Vitomir Kajević. On je bio upravnik logora Mostina, za sve vrijeme njegovog postojanja. Poznato je da je lično išao u Pljevlja da uhapsi jednog preživjelog logoraša iz Mostine. Uhapsio ga je i od tada se tom čovjeku gubi svaki trag. Živi mirno u Rogatici i uživa u penziji.
Treba spomenuti i Duška Tadića. "Dana 18. 5. 1992. godine između 17 i 18 sati među zatvorenike u logor Mostina ušli su Tadić Veljko i Tadić Duško i izveli Homoraš Ramiza i Ališehović Fehima, nakon čega se napolju čuo rafal. Ubrzo su se vratili po sljedećeg zatvorenika. Pritvoreni Muslimani nisu htjeli izaći i sabili su se u jedan ćošak... Nakon toga su otvorili vatru...

Tada su izašli, a jedan od njih je bacio ručnu bombu među zatvorenike." Preživjeli zatvorenik ovog masakra kaže da je čuo kako Duško Tadić kolje Fehima Oruča, "govoreći da mu je jabučica tvrda". Duško Tadić živi u Vakufu pored Čajniča. On je jedini do sada bio na sudu i odgovarao za ratno stanje u Čajniču, ali ga je sud oslobodio. Također, kao učesnici u zločinu spominju se i Milorad Živković, komandir policije, za koga se pouzdano zna da je hapsio Bošnjake i odvodio u logor. On je i nakon rata bio na čelu policije. Jedan od četničkih predvodnika bio je i Stojan Baturan, koga smo već spominjali kao učesnika, a možda i organizatora zločina u selu Mahrevićima. Tu su još Đoko Steunić, Dušan Pejović, zatim čuvari u logoru: Dragan Kuvelja, Željko Pljevaljčević, major Čevriz. No, ovo nije kompletna brojka i nisu nabrojani svi počinitelji zločina. Nažalost, iako tužiteljstvo zna za spomenute zločince i njihova nedjela, kao i za mnoge druge zločince i njihove zločine, ipak do sada još niko nije odgovarao za počinjene zločine. Svi spomenuti žive ili se viđaju u Čajniču, slobodno rade i kreću se.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:svjedocenja 13 years 8 months ago #6591

Prevođenje Bošnjaka na pravoslavlje i katolicizam


"Srpska pravoslavna crkva se u potpunosti angažovala u izvršavanje genocidnog plana nad ubijanjem duha i ukupnog postojanja bošnjačkog naroda. Među zločinima koje je posebno ona podupirala i generirala bilo je pokrštavanje Bošnjaka i prevođenje u pravoslavlje."

To su radili brojni pravoslavni sveštenici koji su u jednoj ruci držali Bibliju a u drugoj krvavu kamu. Također je jedan broj katoličkih svećenika isto činio što ilustrira ovaj tekst. Ni jedna crkva se nije ogradila od ove vrste zločina koje su počinili njihovi službenici i vjernici niti su se izvinuli Bošnjacima muslimanima.

U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put jasno se razlikuje od zablude Kur’an El-Bekare, 256

Sejfudin Sofić svjedok iz okupiranog Doboja svjedoči o načinu pritisaka srbo-četnika na pokrštavanje Bošnjaka a pod pokroviteljstvom SPC.
U noći, između 30-20,30 sati, u jezivoj tišini i potpunom mraku, prolamao se glas sa megafona, sa uređaja na vozilu policijskih kola, koja su na svakih pedeset metara zastajala i upućivan poziv muslimanima Bošnjacima i Hrvatima da slijedećeg dana u 9,00 dođu pred pravoslavnu crkvu u Doboju gdje će početi pokrštavanje u "pradedovsku veru". U bošnjačkoj varoši Janja, prema izjavi vladike zvorničko -tuzlanske eparhije Vasilija Kačavenda na susretu vjerskih poglavara s područja bivše Jugoslavije u Cirihu 25. novembra 1992., u organizaciji američkog Kongresa, Bošnjaci se "dobrovoljno" prijavljuju za prelazak na pravoslavlje.

S obzirom da je u Bijeljini, nedaleko od Janje, izvršen masakr nad Bošnjacima u aprilu iste godine, da je blizu tog mjesta zloglasni koncentracioni logor za nesrbe Batković, kroz koji je prošlo preko 20.000 ljudi, većinom Bošnjaka, i da je svakodnevno po nekoliko Bošnjaka ubijeno i istjerano iz svojih kuća, jasno je koliko je Bošnjacima bilo stalo do "dobrovoljnog" prelaska na pravoslavlje. Usput, spomenuti je vladika prije agresije na Bosnu i Hercegovinu raspirivao mržnju protiv Bošnjaka i muslimana uopće, a za vrijeme agresije svakodnevno i neumorno radi na tome, rame uz rame s najokorjelijim krvnicima i ratnim zločincima iz reda srpskog naroda.

Hasan Musić iz Vlasenice, zatočenik zloglasnog koncentracionog logora "Sušica", u svojoj je izjavi kazao: "Nas četrdeset i jednog zarobljenika jednog dana odvezli su autobusom kroz Šekoviće za Ravne, gdje su nas pred popom krstili. Ljubili smo krst dok su nas njime tukli. Tu smo i pričešćeni." Sličnu je golgotu prošao i Nedžad Bejtić, koji je proveo 503 dana u logorima Omarska i Batković, u kojima je tučen kablom na čijem je kraju bio metalni krst. Nakon svakog udarca, morao je poljubiti krst.

Bošnjakinja N. N. priča kako su u konclogoru u Rogatici Bošnjaci muslimani prisiljavani da prihvate pravoslavlje. "Nakon što su nas utjerali u školu, Macola (tako se zvao komadant srpskih specijalaca u Rogatici) je sjeo za sto i prozivao jedno po jedno. Svako lice je pitao za ime i prezime, i da li pristajemo da pređemo u "srpsku veru". Na moje pitanje kako da postanem Srpkinja, odgovorio mi je:"Fino, izabereš ime i prezime i dođe pop i pokrsti te". Posto sam odbila da to uradim, vratila sam se u učionicu. Macola je pitao sve zarobljene da li pristaju da pređu u pravoslavlje. Od straha da ne budu ubijeni neki su prihvatili. Nakon toga je svakodnevno dolazila Kulovac Ema sa dvije drugarice Aleksandrom i Silvom Brusin, pitajući ko se odličio da pređe u pravoslavnu vjeru. Na moje pitanje zašto se to popisuju, jedna djevojka mi je odgovorila da, ako primim "srpsku vjeru", mogu ostati u životu, a ako ne primim, ubiće me." Priča pokrstenog Bošnjaka muslimana N. N. je jos upečatljivija. Naime, on je bio u zatvoru s grupom Bošnjaka i jednim pravoslavnim popom kojega karakterizira kao "probisvijeta i lutalicu". "Za vrijeme boravka u Lukavici jedne prilike nas šest zatvorenika smo pokršteni. Naime, jednog dana četnici Dragan Vuković, mladić 19-20 godina i njegov vršnjak Tomas Urošević, sin Brane iz Mačkovca, općina Sokolac, postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo. Tom prilikom sa nama zatvoreni pop, a po njihovom naređenju, čitao bi nam nešto, a potom bi zastajao i naređivao nam da kažemo "amin". To je ponavljao nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan. Taj momenat za vrijeme mog zatočeništva je jedan od najtežih koje sam preživio. Nasilnim pokrštavanjem obesčašćena je moja religija islam kojoj pripadam i moj ponos čovjeka i vjernika muslimana. (...) Za vrijeme pokrštavanja morali smo da se naučimo kako da se krstimo, što nam je navedeni pop objasnjavao rukom. Isto tako rečeno nam je da se ubuduće moramo odazivati sa našim novim - srpskim imenima. Poslije navedenog pokrštavanja mene su četnici oslovljavali sa imenom Radovan, što mi je teško padalo i sa čim nikako nisam mogao da se pomirim."

Slučaj Edite Keranović iz Hrustova kod Sanskog Mosta je svoj epilog dobio na sudu u Velikoj Britaniji. Njezini najbliži srodnici su, putem suda, trazili vraćanje djevojčice u Bosnu. Roditelje su joj ubili Srbi. Sa dvije godine je odvedena u ovu zemlju na liječenje, da bi potom nezakonito bila usvojena od jedne engleske familije koja ju je nezakonito pokrstila koncem 1994. godine.

Nasilna pokrštavanja Bošnjaka, kao jedan od oblika genocida u Bosni, činili su i Hrvati u zapadnoj Hercegovini u jeku agresije Hrvatske i HVO-a na BiH. U Čapljini, npr., svi oni Bošnjaci koji su željeli ostati na svojim ognjištima morali su prijeći na katoličanstvo. To je bio jedini put da se sačuvaju od torture i pogibelji. Prema izjavi A. M., svi Bošnjaci koji su ostali u ovom gradu morali su se pokatoličiti. Takav slučaj dogodio se i u Ljubuškom, odakle je protjerano sve bošnjačko stanovništvo koje nije bilo spremno pokrstiti se. U tom hercegovačkom gradiću zabilježen je slučaj pokatoličenja pet bošnjačkih porodica. Pokrštavanja su izvršena silom i pod ucjenom. Isti slučaj dogodio se i u Neumu. Akcijom prisilnog pokrštavanja u Čapljini i Neumu rukovodili su Pero Marković, Nedeljko Obradović i Nikola Zovko.

Na području Tuzle su, također, vršena perfidnim sredstvima pokrštavanja Bošnjaka - pojedinaca i porodica. "Mi imamo informacije i znamo za slučajeve pokrštavanja u živiničkoj opštini - konkretno u crkvi Dubrave", konstatirano je u Muftijstvu tuzlanskom. To se dešavalo i pod pokroviteljstvom kršćanskih humanitarnih organizacija, prije svega ADRE. Davane su krštenice radi odlaska iz Bosne od katoličkih svećenika u Dubravama kod Živinica i u Franjevačkom samostanu u Tuzli od fra Petra Matanovića. Svoje krstaške aktivnosti su vrlo intezivno ispoljavali i Jehovini svjedoci. Zupnik u Donjim Dubravama Stjepan Vrhovšek je otvoreno iznio podatak: "Mi raspolažemo podacima da u franjevačkom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohađa kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca. Kod nas je taj proces znatno brži, sto znači da djevojke i mladići koji dođu meni nakon kraćeg upoznavanja i razgovora dobijaju krštenice za dva do tri dana."
Koliko je to postala ozbiljna pojava potvrđuje i izjava Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića: "Mi posebno skrećemo pažnju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrštavanje Bošnjaka muslimana, kojima se nudi samo ono što naučava kršćanstvo. Mi ističemo da to čine neke humanitarne organizacije u Tuzli."

Nekolicina Bošnjaka zaposlenih u kampovima Stabilizacionih snaga (SFOR) oko Tuzle požalili su se predstavnicima Islamske zajednice u Tuzli na kršćanske letke koje su civilni službenici SFOR-a dijelili zaposlenom lokalnom osoblju. Letak sa sugestivnim naslovom "Sve sam ovo učinio za tebe" ili likom razapetog Isusa Krista sadrži biblijske citate s jasnom porukom na preobraćanje u kršćanstvo, poput: "Trebaš Isusa Krista (...), ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti", (citat iz Lukinog Evanđelja) itd., a znak SFOR-a na naslovnoj strani se koristi da se mirovna misija SFOR-a u BIH prikaže kao kršćanski milodar. Na kraju letka potencijalnim konvertitima je ostavljan prostor na kojem mogu ispisati svoje ime, adresu, grad, državu, dob i sve to poslati na otisnutu adresu u američkoj državi Ohio, Fellowship tract league. Slični primjeri kršćanske propagande u muslimanskim sredinama su se dešavali i godinu dana ranije na prostoru odgovornosti Multinacionalne divizije sjever.

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.052 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version