Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

TOPIC: svjedocenja

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16593

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
Sifra:"SRPKINJA"-"OD DANAS CES POSTATI SRPKINJA"
Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.


Agresija Miloseviceve armije iz Srbije skupa sa domacim srbocetnicima na Rogaticu,dana 22.V 1992.
godine,zatekla me u gradu,u stanu mojih roditelja.Zivjela sam sa roditeljima,sestrom i bratom.Sve do 22.V 1992.godine,kada smo svi iz moje familije bili zarobljeni od strane rezervista JNA i odvedeni u skolu"Veljko Vlahovic",skrivala sam se sa majkom,bratom i sestrom po podrumima,obliznjoj sumi,kao i u stanu,od agresorskih napada granatama,snajperima,PAM-ovima,kao i od cetnickih pjesadijskih proboja.Otac nije mogao bjezati sa nama jer je bio bolestan.On je uvijek ostajao u stanu.
U skoli smo bili zatoceni oko deset dana,pa pusteni kucama.Cetnici su prije toga razdvojili muskarce od zena,mnoge od njih odmah pobili,a preostale muskarce odveli su u logore van Rogatice.
Mi,zene,djeca i starci zivjeli smo u svojim kucama pod nesnosnom srpskom torturom.Kretanje nam je bilo ograniceno.Morali smo raditi a i trpjeti svakodnevna napastvovanja,odnosno,mi zene cetnicka silovanja.
Kada su 29.VII 1992.godine dosli domaci cetnici i vojnici srbijanskog agresora,u maskirnim
uniformama sa crvenim beretkama i trobojkom na kapi,naoruzani automatima,nozevima,bombama,
zatekli su u stanu kompletnu nasu porodicu.Pod prijetnjom pistolja,uzeli su nam iz stana sve sto je vrijedno,a oruzje nisu trazili.Znali su da ga nismo imali.
Pod prijetnjom oruzja izveli su nas vani i uz pratnju dvojice cetnika sprovedeni smo do srednjoskolskog centra.Nas 21 zatocili su ponovo u jednoj skolskoj ucionici.Tek cetvrti dan zatocenistva unijeli su nam nesto malo hrane.Odmah,prvog dana su mene odveli na ispitivanje kod komandanta.Odveli su i moju sestru i drugaricu.Mene su odveli u posebnu sobu.Tu su me ispitivali da li u Rogatici Bosnjaci imaju oruzje,ko ga krije,gdje je nasa vojska,gdje su postavljene mine,gdje su polozaji vojske?O tome nisam nista znala,ali oni su posebno inzistirali da odgovorim pa sam im nesto slagala,u nadi da me nece zlostavljati.
Cetnickog komandanta u Rogatici su svi zvali MRKI ili CRNI.On mi je odmah na pocetku rekao:"OD DANAS CES POSTATI SRPKINJA I ZIVJET CES U NASOJ NOVOJ SRPSKOJ DRZAVI,TE PRIHVATITI NASU PRAVOSLAVNU VJERU".Mrkog mnogi znaju u Rogatici.IMAO JE KAFIC KOJI SE ZVAO
"SOMBRERO".
Tako se kafic zvao do agresije,a onda mu je promijenio naziv.
U toku tog ispitivanja koje je trajalo vise od dva sata,Mrki me je uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i da ce dovesti jos dvojicu cetnika,koji su bili tu u blizini,silovao.Branila sam se uzaludno,dok me nije dva puta osamario i zaprijetio nozem na grlu.
Tog dana,kasno uvecer,izmedju 23 i 24 sata,u zgradu skole dosli su neki Srbijanci koje su zvali"ARKANOVCI"i prozvali moje ime,govoreci da trebam dati izjavu kod komandanta.Na silu,uz prijetnje oruzjem,samaranjem,odveli su me u ucionicu iznad,na spratu skole.U toj ucionoci ponovilo se silovanje u totalnom mraku.Ne znam ni ko je bio od silovatelja,niti koliko ih je bilo.Samo po akcentu znam da su bili Srbijanci.
U toku zatocenistva u toj skoli jos jednom su me kasno uvecer izveli MANDO DRAGAN,OZREN PLANOJEVIC,MIROSLAV IKONIC-MIKO,pod prijetnjom oruzjem i prijetnjom da ce sve zatocenike pobiti u ucionici ako se budem opirala...Tu vecer silovao me MIROSLAV IKONIC.Kada me u mraku prepoznao OZREN PLANOJEVIC,ZASTITIO ME JE da me drugi ne siluju.
Dana 15.VIII 1992,zajedno sa ostalim zatocenicama izvedeni smo iz skole i upuceni cetnickim vozilima u nepoznatom pravcu.Bila su tri kamiona i jedan autobus.Kada su nam naredili da izadjemo iz kamiona,izasli smo i tad sam prepoznala da smo stigli pred Sarajevo,na Hresu.Saznale smo da je to razmjena zarobljenika.Razmjena je isla tako,sto smo se mi zene postrojile u pravcu Sarajeva,a cetnicki vojnici,ratni zlocinci prema Palama...Onda smo prosli jedni pored drugih,mi,zlostavljane zene,u jednom,a cetnicki borci,zarobljenici,u drugom pravcu.
Cim smo se udaljili stotinjak metara od vozila,na nas je otvorena paljba sa cetnickih uporista na obliznjim brdima.Na Vratniku su nas preuzeli vojnici Armije BiH.U opkoljenom Sarajevu,ne donoseci sa sobom nista osim golih iznemoglih zivota,napaceni i ponizeni,nasli smo slobodu.Primili su nas ljudi iz Sarajeva,koji su bili pod opsadom i kao i mi izgladnjeli i napaceni.
I onda neki sarajevski pjesnici pisu po hrvatskim novinama kako su nas muslimani iz Sarajeva doveli da im damo glasove na izborima,zatim,kako smo uprljali Sarajevo,donijeli sverce,prostituciju i lopovluk,a ne pisu da su nas upravo njihovi Srbi protjerali obescascene.
Oni su nam sve popalili u Istocnoj Bosni i ne daju da se vratimo na svoje.Zlocinci se boje da cemo prst uprijeti u njih,a ne daju ni da ostanemo u Sarajevu.I jedni i drugi najsretniji bi bili da nas nema,da smo nestali.
Last Edit: 11 years 2 months ago by Mare.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16612

  • detektiv
  • detektiv's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 52
  • Karma: 1
IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Prvi dio

NEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEZENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)


Savjest moju uznemiruju i pokrecu samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona cuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nesto iz svojih sjecanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatickog kraja od strane srpskih nacionalista i cetnika. Posto ce to biti pretezno moja vlastita sjecanja, duboko urezana u moje pamcenje jos od djetinjstva, kao crne uspomene, tu ce biti najvise govora i podataka iz mog uzeg zavicaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okolisa u borickom kraju kraj Rogatice.

Besprimjerna (i nerazumljiva) mrznja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u "mirno", predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijedjanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogucnosti zaborava. Pa posto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mrznju okrive Muslimani kao njeni prvi zacetnici, to mi savjest neodoljivo nalaze da i ja zabiljezim svoja pamcenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat cu i biljeziti samo ono cega se zaista sjecam, kao stvarnog i istinitog dogadjaja.

O stradanjima Muslimana istocne Bosne mnogo se culo i pricalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana rijec cuva uspomenu od zaborava.

Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio medju muslimanskim muhadzirima tj. stradalnicima, koji su prezivjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod cetnickog noza i ognja.

Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene zene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim usima slusao njihova grozovita pricanja. Prve pribiljeske, koje sam o tome bio sabrao unistene su mi prilikom bombardiranja Alipasina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da pocnem sa zapisivanjem bar zapamcenih podataka o stradanju Muslimana istocne Bosne, koje sam jos sacuvao u pamcenju i sjecanju,kao i onih koje budem u medjuvremenu cuo. No, prije nisam imao vremena niti mogucnosti zbog preopterecenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad vec osjecam, da mi mnogo toga izmice iz pamcenja, rijesih da otpocnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje ista, nego nista, nek se bar nesto zabiljezi; makar koja kap sehidske (mucenicke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savjescu, koja me na to tjera vec godinama.

Velicinu stradanja Muslimana istocne Bosne jos nitko ni djelimicno nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva tocna i pregledna statistika. Najveci broj zrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bacena u jame i bunare, zakopane u djubrista ili pod klozete, a najvise spaljene u zapaljenim zgradama, bit ce zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i maticne knjige mahom unistene.

Ja osjecam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato cu iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najvise i zapamtio. A o ostalom cu navesti samo one podatke koje sam cuo i provjerio kao tacnu i sigurnu istinu. Ovo ce, ipak, biti samo nekoliko kapi sehidske krvi na krvavom tragu cetnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duz istocne Bosne.


"KADA JE ZUPA GORJELA...."

Prije nego sto sam posao u mekteb i osnovnu skolu volio sam slusati pricanja starijih ljudi. Dosta puta sam cuo kako oni svoju starost mjere i utvrdjuju po vremenu "kada je Zupa gorjela", a to ce reci, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od visegradskog kraja. Koliko sam puta cuo ovo pitanje: "Pamtis li kada je Zupa gorjela?" ili: "Koliko ti je bilo godina kada je Zupa gorjela?" Dobro se sjecam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidzu: "Pa kada je to Zupa gorjela i tko ju je popalio?", a on mi isprica, da je to bilo davno i da je malo zivih ljudi koji to pamte. A to su, rece mi, uradile srbijanske eskije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Zupu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-"Sevak" od vatre se daleko, daleko vidio*/

To je prvo stradanje muslimanskog pucanstva istocne Bosne za koje sam cuo po usmenoj predaji i pricanju. I sto su vise izumirali stariji ljudi, sve se rjedje spominje "figanj Zupe", dok vec nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teska stradanja Muslimana u Srbiji (iz Uzica, Sapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pricale izbjeglice iz tih krajeva, sto su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!


STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Stradanje Muslimana istocne Bosne u Prvom svjetskom ratu preslo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogucnosti i podstreka jednom dijelu srpskog zivlja da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mrznju prema Muslimanima. Slusao sam pricanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo sto se odnosi na najuzi dio moga rodnog kraja.

Od svih sela godomiljskog i zivaljevskog dzemata najvise je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) zitelja u ljeto 1914. godine (No, zrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).

Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica ziva spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najvise zrtava u ogniju spaljeno, vecinom zivih. Iz toga sela mi je bio stariji brat ozenjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjecivao to selo, radi rodbine i prijatelja.

U ljeto 1937. godine posto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u duznoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agic, posli smo na Starogorske stijene, odakle se pruza izvanredan pogled na dolinu Drine i visegradski kraj tzv. Zupu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuca, i rece mi: "Ovdje je 1914. izgorjela puna kuca celjadi".-"Jest, bogme" -potvrdi Mehmedbeg.-"Srbijanci zapalili kucu s celjadima, a nikome nisu dali izaci, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nadjena samo jedna zenska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!"

Produzili smo dalje u pravcu "Stijena", kako oni zovu stjenovite obale Drine. Iduci kroz guste proplanke sume, oni na jednom mjestu naglo zastadose, podigose ruke i pocese uciti "Fatihu". Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Posto proucismo "Fatihu", kazase mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najvise se sumnja na prvog komsiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saucesnik i glavni vinovnik. Posto krenusmo i ostavismo grobove za ledjima, moj otac se obrati Mehmedbegu-"A ono Huseinagi haman bijase sevep smrti?" -"Pa, haman i bijase"- odgovori Mehmedbed.

-"A o cemu govorite?" -upitah ja znatizeljno.

A Mehmedbeg mi poce kazivati: "Rahmetli Huso Agic, ciji je brat tu ubijen, jedne veceri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I bas na tome mjestu gdje su sehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Cak mu je poznao i kosulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kuci sve mirno i lijepo ispricao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od cega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga".

Godine 1939. vracao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Isli smo kroz gustu crnogoricnu sumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mracnu uvalu (vrtacu), obraslu gustom sumom, jedan od seljaka, Mujo Agic, pokaza mi na jednu jos dublju uvalicu i rece:

-"Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kise puscanih metaka"!

-Kakav bato?, upitah ja.

-"Pa ovaj bato, ja"! rece on, pokazujuci na sebe,

-"Srbijanci nas tu doveli, sestoricu Starogoraca da nas, nakon mucenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bjezeci, a i da im ne pravim metu za nisan, niti vrecu za probadanje nozem. I s Bozjom pomoci utecem zdrav i citav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronasli da ih pokopaju".

Eto, dakle, selo Stara Gora jos je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mucenik i imalo je tri stratista.

U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuce) ubijen je 1914.g. cestiti seljak, Huso Isakovic, iza kojeg je ostala zena i dvoje malodobne djece.

U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodzic, Salko Hodzic, te svi muski clanovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braca Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarozac, gdje su i pokopani. Posto su ubijeni, svi su baceni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nadjeni su u skvrcenom polozaju, ispremetanih nogu i ruku medjusobno, "kao zagrljeni", sto je dokaz da su jos zivi zakopani. U blizini je nadjen krvav ''drenov siljak'', a stvarno su lesevi bili iznakazeni i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je vec bio obnevidio.

Kazu da su pocinitelji ovoga zlocina prve komsije, Srbi, a to su: Blagoje Djukic, Radovan Djeric i Radaca Djeric !. Blagoje Djukic je ubrzo iza rata umro i medju prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljiste darovao stari Mujaga

Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.

Bez sumnje je u ubojstvu brace Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Djeric, otac Radace Djerica, jer je isti, odmah po ubojstvu brace Barimaca, sa cijelom svojom kucnom obitelji preselio u njihovu kucu (Barimaca) !! Mara, zena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u besiku (kolijevku), prisvojenu (opljackanu) u kuci Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni cetnik i kao takav poginuo). Camil Hodzic (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pricao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeca se zbog cega) unisao u kucu Barimaca i "zavirio" u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Djerica kako sjedi na Mujaginu siltetu i pusi na Mujagin cibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-"Evo Mujage!" U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu samarcinu da je posrnuo; na sto mu je Mara opsovala mater i rekla: "Sta ces sad ti ovjde?!". Mara je i inace bila pocela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komsiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodzica da pohvataju barimske pse ovcare i da ih povezu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu celjad.

Moj otac, Zejnil ef. Hodzic, imam i hatib dzamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je jos tada tesko klevetan. Dva puta je suocavan sa smrcu i oba puta "nije bilo edzela". Zanimljivo je ispricati drugi slucaj, kada je poslat jedan nizi oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dodje pred dzamiju. Moj otac je posao onako bos, jer su vec do tada sve muslimanske kuce i obitelji bile temeljito opljackane, i tako dosao pred dzamiju. Pred dzamijom ga je cekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: "Sto si bos?!-Moj otac je, prilazeci mu i pruzajuci ruku na pozdrav, odgovorio: " Ima ona nasa bosanska izreka-

''Tako , paso, u zemanu doslo!" -"Tako i jest"-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!" -"Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevaci, kako i stara poslovica kaže:

'' Tesko zemlji kuda vojska prodje !"-odgovorio je moj otac-"A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir

-"Na cijoj je strani pravda, valjda ce mu i Bog pomoci, da pobijedi.'' A na cijoj strani bude Bozija volja i ja cu ga s voljom sluziti i bit cu duzan da mu budem pokoran: -odgovorio je moj otac na sto ga je oficir potapsao po plecima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obecao da ce ga kod komande "sto ljepse prikazati i opravdati" i ako mu tko bude cinio kakvu presiju, da slobodno dodje u komandu.

Ni zenski svijet naravno nije bio postedjen od nasrtaja pojedinih zlocinaca. Između takvih slucajeva najvise mi se urezao u pamcenje jedan potresan slucaj koji je vise puta prepricavan. To je slucaj s ondasnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Ziga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s ocajnickim placem i "piskom koja je parao i usi i srce", isla pred patrolom. Vise puta sam slusao svoga ogluhlog amidzu Becira, kako kaze, da zali sto jos tada nije bio gluh da ne cuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slucaj, pa je umrla ubrzo iza toga.

To su uglavnom tezi zlocini, izvrseni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po cuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljacke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.

Svako selo istocne Bosne dozivjelo je slicnu sudbinu. Spomenut cu samo one slucajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.

U selu Cavcicima u Zepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.

Camilu Zulficu iz sela Babjaka su zlocinci odrezali usne, "pa covjek nije nikada vise mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao sto su na primjer slova "p", "m", "b", i sl. On je te glasove izgovarao kao "F". Koliko sam ga puta i ja cuo kako kaze, umjesto-"Bajram mubarecola", on bi, jadnik, rekao: "Fajraf fufarecola". Umjesto "paprika" izgovara bi "fafrika" i sl.

Po selima Prodole, Setica, Osova i dzemata Sokolovica, najvise zla (pljacke i ubjstava) pocinili su Milan Bakmaz iz Kalimanica i Aleska Motika iz Setica.

Negdje oko godine 1933-34. vracao sam se sa svojim ocem iz Kalimanica, gdje smo bili na "mevludu". Iduci od sela Tocionika ka selu Radjevicima ugledah kraj samog puta jedan ogradjen grob. Na moj upit:"kakav je ovo grob?" -otac mi rece, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen jos 1914. godine.

Od zlocinackih paljevina, izvrsenih 1914. godine cuo sam i zapamtio slijedece:

1) Vec smo spomenuli spaljivanje kuce zajedno s celjadima (ukucanima) u Staroj Gori,

2) Dzamija u selu Sokolovicima kraj Rogatice,

3) Sudzaudinova dzamija u gradu Rogatici i

4) Da uzgred spomenemo i Cengica kule i Cardake u Ratajima kod Foce. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slucajeve koje sam po usmenom pricanju i cuvenju zapamtio.

Za paljevinu dzamije u Sokolovicima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planincica iz istog sela (Sokolovica), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planincic je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik opcine Sokolovici; isticao se netrpeljivoscu, mrznjom prema Muslimanima, sto je cesto i otvoreno izrazavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak cuvenog velikosrpskog soviniste Dobrosava Jevdjevica.

Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slucaj i nacin kako sam to doznao:

Kada su rogaticani odlucili obnoviti spaljenu Sudzaudinovu dzamiju, naravno da su tada malo vise ozivjele i price o toj dzamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u nasoj kuci kao da i sada slusam naj sarijeg amidzu Mustafu ef. Hodzica kako rece: Pa dzamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganovic ga je cuo svojim usima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sracku u Rogatici.

Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilovic zvani Aganovic iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komsija na sijelu. Sjelo ko sjelo prica se o svemu i svacemu. Poce se govoriti o dzamijama dok meni naupade pricanje moga amidze koje je cuo od naseg komsije Muje o slucaju Sudzaudinove dzamije u Rogatici.

Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidza mi kaze da si ga svojim usima cuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sracku u Rogatici!? Nije rekao sracku vec "govnaru"rece mi odma Mujo Bogilovic zvani Aganovic pa nastavi.

Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana drzao sam strazu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Duznost na strazi bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristasa svrgnute dinastije Petrovica. Receno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko priblizi blize od odredjene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeci na strazi cuo neki razgovor od vise ljudi. Podjem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na prilicnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, caste se picem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka rijec mogla razumjeti. Cini mi se da su razgovor skrenuli na vojne dozivljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer posto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro cuti da pricaju o svome vojevanju i ratnim dozivljajima. Iz njihovog medjusobnog nazdravljanja cuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg izmedju njih, dakle-Vase, koji je najvise i pricao. Njegovo pricanje i mene zainteresira, te se primakoh blize, do najdalje dozvoljene mi granice na strazarskom mjestu. Cujem kako Vase prica kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bcsnu ljeta 1914. godine. I sada osjecam kako sam protrnuo kada ovako rece:

''Ja sam prosao kroz Focu, Gorazde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaze dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pusku, a ni sam ne znam zasto sam onda uzviknuo: "E jesi li je bas ti zapalio, majku ti tvoju....?! -"Ali srecom-kaze dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na covjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skocili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg".

Eto takav je bio dolazak "vojske u opancima", za koju pisac knjige "Na Drini cuprija" kaze da je donosila pravdu i licnu slobodu svima i svakome, na veliko cudjenje i "glupog Alihodze", koji ne moze nista da shvati.

Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istocnoj Bosni,temeljito je opljackano muslimansko ziteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeca i obuca, sve je to opljackano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i vise dzamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istocnoj Bosni 427 muslimanskih zitelja, sto navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: "Jugoslovenska muslimanska organizacija".
Last Edit: 11 years 1 month ago by detektiv.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16720

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
SRPSKA AGRESIJA I GENOCID NAD BOSNJACIMA (1992-1995)
Cilj agresije je bio unistenje drzave BiH te fizicko I duhovno istrijebljenje muslimana. Agresor I domaci cetnici su organizovano ubijali , klali I masakrirali sve po redu, djecu, zene strace, a trudne zene su mucili do pobacaja. Najveci zlocini nad zenama su bili silovanja sa ciljem mucenja I ponizenja. U svojim zvjerstvima cetnici se nisu obazirali na godine, silovali su I starice kao I djevojcice, pa cak I djecu. U logorima, zatvorima, hotelima, garazama, privatnim kucama I drugim mjestima najmerno su drzali zene, djevojke I djevojcice I time sprecavali prekid nezeljene trudnoce. Maloljetna Nura N, rodjena 25.04. 1979 sa Grbavice, izjavila je da su cetnici dosli krajem aprila 1992. na Grbavicu, odveli je prisilno iz jedne zgrade I nekoliko djevojcica od 13-15 godina. Odveli su ih u prostorije preduzeca Digitron. Bilo je ukupno zatoceno oko 30. Pred vece maja 20., 1992. Poceli su da izvode po dvije do tri djevojcice na silovanje. I mene su izveli I silovali me. Dvojica su me drtzali, a druga dva naizmjenicno silovala, govoreci: "Sta imate radjate balije, bolje je da radjate srbe." Kada je razmjenjena ljekari su konstatovali da je trudna 5 mjeseci (iz Biltena Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH br. 3, Marta 1992. Godine).
Silovanje mentalno retardiranih djevojcica I djevojaka Doma u Visegradu spada u zlocine nepoznate u svjetskoj literaturi, nasilnistva koje izmice svakoj definiciji I klasifikaciji. Ovakva vrsta izopacenosti seksualnog nagona tesko se svrstava u bilo koji oblik psiho-patoloskog ispoljavanja covjekove seksualnosti I cini se nepoznanicom u cjelokupnom repertoaru zvjerstva koje je covjek cinio kroz vijekove. U ovoj agresiji u strahotama Bosnjaka, kao I u II Svjetskom ratu, kako smo ranije vidjeli, poseban vid zlocina je bio prisilno prevodjenje, pokrstavanje muslimana na pravoslavlje. Srpski agresori su silom pokrstavali bosnjacke zarobljenike. Prvi prizor za vrijeme zatocenistva u Lukavici cetnici Dragan Vuckovic I Tome Urosevis, sin Brane iz Mackovica, opcina Sokolac. "Postrojili su nas I rekli da moramo da se pokrstimo ili metak u celo. Tom prilikom pop je po njihovom naredjenju citao nesto iz Biblije, pa bi povremeno zastajao I naredjivao da kazemo "Amen". To se ponavljalo nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan, to je jedan momenat za vrijeme moga zatocenistva, te jedan od najtezih koje sam prozivio", kaze Meho Kahlimanovic. (Iz naprijed pomenutog Biltena, izdanje 3.marta 1993.).
Gradjanka Sabiha M. rodjena 1951. Iz Rakitnice kod Rogatice, cija se izjava nalazi u istoj arhivi, kaze: "Traktorima su nas prevozili na Sjenici u osnovnu skolu, bilo nas je nekoliko stotina. Pred skolom su razdvojili muskarce od zena i djece. Sjedeci pred skolom, gledali smo kako muce muskarce. Naredili su im da lice okrenu prema zemlji, a na ledjima su usijanim zigom urezivali krstove, probadali ruke nozevima, pucali u ruke I noge I narocito zglobove. To je trajalo oko dva sata I nakon toga su ih poubijali iz pjesadijskog naoruzanja.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16871

  • Podrinjac
  • Podrinjac's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 11
  • Karma: 0
jedan kratki video zapis o zenama koje su silovane od srpske gamadi..



Last Edit: 11 years 2 months ago by Kaza.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16886

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
Cetnicki koncentracioni logori u BiH
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16891

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
A danas ima jos nekih koji kazu da to nije bilo ovako.









NE ZABORAVITE STA SU NAM URADILI.
Last Edit: 11 years 2 months ago by Mare.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16893

  • Podrinjac
  • Podrinjac's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 11
  • Karma: 0
i kako da bude mir u bosni i cemun da se nadamo mi mladzi kakva ce nam biti buducnost:angry:
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16905

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
A danas ima jos nekih koji kazu da se to nije desilo.

PAMTITE.NE ZABORAVITE.
Last Edit: 11 years 2 months ago by Mare.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 2 months ago #16919

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
Ono sto nije receno u vezi ovih fotografija.
ZLOCINAC na ovim fotografijama je GORAN JELISIC - ADOLF

Osudjen na 40 godina robije. Premalo.
Kaznu izdrzava u Italiji.
Last Edit: 11 years 2 months ago by Mare.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:svjedocenja 11 years 1 month ago #16954

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
PRISILNO POKRSTAVANJE MUSLIMANA

Broj dosjea:3835
Logor: Skolski centar (SSC)
Općina: Rogatica


...Otjerali su nas u dvoriste Crkvenog doma i strpali u jednu garazu, obicnu dascaru bez patosa i betona- gola zemlja. Tad su dosla dva domaca cetnika i naredila da svi muskarci izadzu. Donijeli su strik, isjekli ga na komade i poceli vezivati muskarce, cak i jednog snajdera bez noge i jednog mladica od 17 godina. Djece su pocela vristati za ocevima, na sto su oni rekli: »Ne bojte se, djeco, vase tate ce se vratiti. » Medzutim nijedan od njih se nije vratio. Poslije toga dosao je Arkan pred nas i rekao: » Ne bojte se nista, nismo mi koljaci, a ovo sto vam se dogadza to vam je vas Alija kriv! » otisao je i vise ga nismo vidjeli. Tu smo ostali cetiri dana. Dva dana nismo nista jeli i tek treci dan su nam donijeli rucak. U dvoristu smo imali samo jednu cesmu sa vodom i nista vise. Za ta cetiri dana svaku noc u jedan ili dva sata dolazio je cetnik sa baterijom i probirao mladze zene.3-4 zene su izvodili u Dom i tamo silovali. Bilo je zene koje su 3-4 puta za noc izlazile. Jedna mlada zena imala je dvoje male djece. Nju su najvise izvodili i jednom je zaplakala i molila da je ostave jer su joj djeca spavala u krilu. On se izderao na nju i rekao da da djecu drugim zenama. Cetvrti dan je dosao autobus i kombi i ja sam, srecom, sjela u kombi sa jos petnaestak zena.
To su bili srbijanci-procjena po naglasku, rekli su da ce nas samo prevesti do skole. Bili su komplet naoruzani i medzu njima bili su najgori sa crnim sesirima putem su tukli sve muskarce. Tjerali su nas da se odreknemo svoje vjere i da pismeno predzemo na srpsku vjeru (pravoslavnu).
Napomena: uhapsena sam kao paraplegicar.
The administrator has disabled public write access.
Time to create page: 0.123 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version