Welcome,
Gost
|
Pjesme o Žepi
Boraveći tri i pol godine u Žepi zabilježio sam nekoliko pjesama o ovom kraju. Ne ulazeći u zamke procjenjivanja njihove umjetničke vrijednosti, ja sam ih zabilježio, cijeneći da će i one biti posebni svjedoci jednoga vremena: Herojski narod Žepe Ko poznaje Žepu moju taj osjeća bol u duši Kada čuje kako dušman sve ljepote njene ruši ref: Herojski narod Žepe ognjišta brani svoja I umrjeće ako treba za tebe Bosno moja Kad junački borci Žepe na liniji prvoj ginu Da slobodna Bosna bude u amanet daju sinu Uskoro će narod Žepe do slobode svoje doći I sa pjesmom pokraj Drine kroz Istočnu Bosnu proći (Pjesmu je kao svojevrstan ratni, patriotski, muzički hit, pjevala Hanka Paldum) *** Iz lijepe Žepe suze su potekle niz studenu Drinu zbog onih što ginu ref: Zaplakale majke, sestre i djevojke. Žale svoje sinove, žale braću, momke. žale sve junake što su hrabro pali, od dušmana što su Žepu sačuvali. Iz lijepe Žepe suze su potekle i sa njima kletve što osvetom svijetle. **** Kliče soko sa vrh Žepe, gori zelenoj. U amanet cijeloj Bosni, majci jedinoj. ref: Bosna tuđa nije bila i nikada neće biti. Bosna jednu Žepu ima i ne da se pokoriti. Krvavi su perji moji blista obraz tvoj. Žepa gladna, Žepa bosa al' ne da ponos svoj. Nikad ovom zemljom nećeš proći nemani, poručuju hrabri borci Bosni odani. (Ovu izuzetno popularnu pjesmu je pjevao Rizo Hamidović) **** Gorjele su vatre ciganske kraj rijeke a Cigani snivali drumove daleke. ref: Kraj rijeke ih nema više vatre im se pogasiše ko zna gdje se odseliše. Otišle su čerge garave od dima a kiše su tragove sakrile za njima. Prestale su pjesme, jecaj na gitari, za snovima pošli su Cigani čergari. *** Nikad nisam volio plavuše. Srcem su mi vladale garavuše. ref: A sada sam izgubio glavu, danju - noću sanjam kosu plavu. Plavu kosu,plave uvojke, plave oči prelijepe djevojke. Zbog nje mi puno i srce i duša draža mi je od svih garavuša. Nikad nisam ludov'o za njima svi su znali plavo me ne zanima. *** Možda će i ovi ratni dani uskoro biti odbrojani. Možda će neko novo vrijeme skinuti ovo teško breme. Možda će i neke sreće biti al' kako zaboraviti. ref: Stari kaput iznošen komad hljeba isprošen. Snijeg ispod bosih nogu ne, ne to ne mogu Možda će ove ratne rane uskoro biti izvidane. Možda će ovaj bol iz duše vjetar slobode da otpuše. Možda će i nekad bolje biti, al' kako zaboraviti. *** Godina ratna devedeset druga prokleto teška, prokleto duga. Za sto života stradanja dosta, bez išta osta, beskućnik posta. Ref: Sam bi sebi ja presudio, propio se il' izludio. Da nisam sreo i zavolio djevojku slične sudbine. Zbog nje još živim, Zbog nje se nadam Zbog nje još sanjam bolje godine. Godina ratna devedeset treća oteta radost, oteta sreća. Za jedno srce previše rana predugih noći, preteških dana. *** Da je meni prijatelju stari ova želja da mi se ostvari. Da ja odem do podrinja svoga da ispunim želju srca svoga. ref: U Zvorniku kahvu bi popio, u Bratuncu Drine se napio. Srebrenica konak bi mi bila, lijepa Žepa zorom me grlila. Nije lahko prijatelju stari duša moja za Podrinjem žali. Žali duša sjajne mjesečine što se blista preko hladne Drine. Hej Podrinje lijepo si i ravno od tebe sam otiš'o odavno. Mnogo su te poželjele oči a i srce htjelo bi ti doći. (Pjesmu je pjevala izvorna grupa Juka i Slavuji) *** Pjesma posvecena Žepi (Izvorni stil, nepoznati izvođači) Evo jedne pjesme da se znade kako Žepa svoju pomoć dade. Nek se čuje širom Bosne cijele kako brašno izbjeglici dijele. Devedeset četvrta pri kraju, konvojima četnici ne daju da sa brašnom kamioni prođu i gradiću Srebrenici dođu. Novembar je, teška glad zavlada izbjeglice prepune su jada. Obilaze srebrenička sela ne bi li se hrana donijela. Ali džabe niko dati neće, oni žito pakuju u vreće, na pijaci prodaju za marke, oj, slabo iko daje zbog sadake. Tužno djecu ogladnjelu glediš, bez večere cijele noći sjediš i razmišljaš, dok ne svane zora, kuda krenut al' se prosit mora. Prođe priča Srebrenicom glasno Žepa daje bez maraka brašno. Izbjeglice prepune su sreće kolona se prema Žepi kreće. Opasno je Podravanje proći pa se mora krenuti u noći. Svakog tuga u grudima para kad se prođe kraj Konjskog samara. Tu zasjeda može biti lahko, to je mjesto upamtio svako. Tu je dosta ljudi pobijeno oj' i u logor živih odvedeno. Od Jovina Brda do Stublića kolona je ljudi i mladića. Jadne majke, i one se bore da se Stublić pređe prije zore. Prođe Stublić, svanula je zora, od gladi se drhti i umora. Onda Luke prve su na redu ljudi traže da noće i jedu. Svako rado u kuću ih prima i za jelo ponudi šta ima. Oko Žepe prepuna su sela izbjeglice što bi brašna htjela. Niko od njih ne zatvara vrata već ih prima ko rođenog brata. Odmah konak i večeru daju i pun ranac brašna nasipaju. Često suze poteknu niz lice, od radosti svake izbjeglice, što će brašna djeci donijeti, pa od gladi neće umrijeti. Spasiše ih dobri ljudi Žepe oj, Krušev Dola i Luke lijepe. S rančevima Srebrenici kreću a Žepljaci požele im sreću. Izbjeglica pokrene kolona, Stublića kritična je zona. Dok se asfalt Podravanje prođe i na brdo Jovino se dođe. Svako ide i misli u glavi kada dođe odmah somun pravi. Biće djeci večerice lijepe, ide Babo sa brašnom iz Žepe. Nekom Babo, a nekome mati, al' će djeca slatko večerati. Draga Žepo velika ti hvala što si pomoć Srebrenici dala. Tako mnoge izbjeglice spasi pa se nikom život ne ugasi. Ova vam je pjesma napisana Vi ste ponos naših Muslimana. Premnogo ste spasili života, nek vas prati sreća i dobrota. I sve ljude okoline Žepe, Krušev Dola i Luke prelijepe. Vi ste naša muslimanska Mekka, zahvalni smo vama dovijeka. Vi ste naša muslimanska Mekka, oj, zahvalni smo vama dovijeka. Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Bosna jednu Žepu ima!
Da biste u potpunosti razumjeli, prosudili i stekli približno pravu sliku o tragediji Žepe morali ste pročitati cijeli ovaj Dnevnik. Jedino tako je moguće primaći se istini, svemu onome što se nažalost desilo, golgotama i stradanjima naroda Žepe. Izmučeni, iznemogli, gladni, bosi i ojađeni, vjerovali smo u pobjedu istine i pravde. Tada, u tim vremenima, istina i pravda su bile nedokučive. Kada dođete do kraja ove knjige, i sami ćete postati svjedocima stradanja Žepe. Tih dana smo više nego ikada čelično vjerovali u opstanak, ali opstanak mnogi nisu doživjeli. Postali su žrtve krvave zločinačke politike i njenih izvršilaca iz srpskog naroda. Još uvijek vjerujemo u pravdu, u istinu i pokajanje onih koji počiniše zla i nedjela, a kojima povrijediše ili uništiše, pojedinačno ili u cjelini pripadnike vjerske, etničke i nacionalne grupe kao i sve vjerske, znamenite i kulturne objekte na tim prostorima. Ta zla i nedjela se nažalost odraziše i ostaviše teške fizičke i psihičke povrede mnogim pojedincima, a svjedoci smo i mnogih samoubistava onih koji su uspjeli preživjeti rat. Drugi, opet preživljavaju teret nostalgije, koji nekad ostavi kobne posljedice. Cilj pisanja ove knjige nije poziv na osvetu. Ne želim ga poticati jer vjera i karakter mi ne dozvoljavaju. Sve što sam napisao istina je i ako u određenim trenucima izražavanje i moji osjećaji u ovom Dnevniku kulminiraju, dođu na granicu prijeteći raspirivanjem različitih osjećaja, naknadno to nisam htio mijenjati. Tada je tako bilo, ne pravdam se ako tako kažem, ali sam svjestan težine situacije, kako tada i sada. I zato nemojte to shvatiti kao raspirivanje mržnje, već se samo postavite u to vrijeme, u tu situaciju i sami sudite, pronađite se. Ne želim da se moja knjiga stavlja za čvrstoga svjedoka prema nekom pojedincu ili grupi, nije mi to ni bio cilj. Za slične stvari danas postoje sudovi ili institucije koje istražuju i kažnjavaju zločince. Stoga, moja knjiga može da se upotrijebi kao baza podataka, kako mojih tako i drugih, koji su svojim kazivanjem svjedočili o istini. Ja stojim iza svega što tamo piše i neka drugi sude svima za koje smatram ili smatraju da su krivi. Istina će ipak jednog dana pobijediti. Ja sam pokušao približiti prošlost koja izmiče i u kojoj se gubi istina o ratu u Žepi. Želim da podsjetim na monstruoznu politiku, koja je prosipala krv u BiH i Žepi. Trebamo to držati u podsvijesti, osvrtati se na prošlost i ne zaboraviti da se to nije dogodilo preko noći. Svi mi znamo da se to pripremalo decenijama, a u stvarnoj biti bila je to historijska želja srpske fašističke politike kroz vjekove. Ipak, čast poštenim Srbima koji su u određenim trenucima i u određenim sredinama doprinijeli odbrani BiH kroz razne vidove pomoći. Također, želim da ukažem na istinu svim Srbima. Krivicu treba priznati u svoje ime i u ime svojih naraštaja, koji ne trebaju da žive u zabludi. Pad zaštićenih zona Žepe i Srebrenice pokrenuo je gomilu moralnih dilema širom svijeta. Sudski je potvrđen genocid u Srebrenici, kao kruna svim zločinima u cijeloj BiH. Dokazan je i priznali su ga! Priznali su ga i najviši predstavnici Republike Srpske, entiteta koji je nastao kao tvorevina agresije i genocida. I to je jasno kao dan. Proces suočavanja i priznavanja je pokrenut u cijelom svijetu, samo ne u srpskom narodu, ne žele ga i oni traže oprost. Od nas! Za što? Umjesto da se stide svih nedjela svojih sunarodnjaka, svih zločina, oni to pokušavaju na svaki način pravno opravdati i čak se okoristiti. Gdje je ovdje stid? Njima u prilog mnogi strani pa i domaći subjekti pokušavaju potpuno i besramno izjednačiti žrtve i počinioce zločina. Pomažu svjesno u ostvarivanju takve politike, a uporedo pričaju o nekom suživotu do kojeg sporo dolazi i okrivljuju Bošnjake Muslimane. Sumnjam da iko može zaboraviti, jer tad bi svjesno ili nesvjesno sami sebi stali na dušu. Oni, Srbi, trebaju tražiti oprost, ali ne samo od nas živih. Trebaju tražiti oprost od svih nedužnih koji na razne načine stradaše od kama krvnika. Oprost trebaju tražiti od svih nedužnih malih bića, od djece kojima su prekratili nevine živote, vadeći im čak i oči. Od one osakaćene djece koja postadoše doživotni invalidi i sirotinje bez jednog ili oba roditelja. Od njih trebaju tražiti oprost, ne od nas. Oprost trebaju tražiti od svih silovanih Bošnjakinja širom BiH, od prognanih, strijeljanih sa povezom na očima, od onih u kojima su život ubili. Od mene ne, jer ja neću, ne mogu i ne smijem niti oprostiti niti zaboraviti. Zato svi vi nemojte da vam ja budem mjerilo ili uzor, imate svoju savjest i ja vas ne pozivam da ne oprostite, ali ja neću, jer su mi ubili i otuđili sve što se zvalo mojim! Ali da zaboravimo! E to ne smijemo! Ne smijemo zaboraviti naše najbliže kojih više nema, porušene džamije, uništenu kulturu, spaljene i opljačkane kuće, imovinu koju su sticali godinama u krvavom znoju. Probudimo se! Zar da zaboravim ko sam!? I to su tražili od mene, od vas, od onog trenutka u 1992-oj godini, kada su pozivali na predaju, na lojalnost, kad su nas napali raznim oruđima i oružjima uz pomoć cijele Srbije, odnijevši hiljade života. Traži se to i danas, a veo zaborava širi svoje mrene koje nam pokrivaju napaćene oči. Ti koji traže da mi zaboravimo, da oprostimo, pa tek onda da živimo zajedno, krajnje su orijentirani nemoralno, bezobrazno i budale su! Historija Bošnjaka Muslimana je kroz vjekove pisana krvlju. Krvlju nedužnih nažalost i dalje se piše. Zato svi oni koji su ubijali nevine Bošnjake, bili umazani nevinom krvlju, neka ne misle da trebaju samo da se okupaju i obriju. Nikad neće oprati okorjele, zvjerske i dušmanske duše i truhnuće u jadu i bijedi kukavičke duše. Zato se ponovo pitam kako to da skoro svi ostali Srbi i dalje podržavaju krvnike i smatraju ih ''herojima nebeskog naroda'' a ne okreću se istini i Božijoj pravdi. A Božija kazna je golema. Ko je koga ubio, ko je kome nametnuo rat? I to se vidi i dokazalo se. Cijeli svijet je svjedok onoga što svi mi znamo. A tu je, hvala Bogu, i čuveni sud u Den Hagu. Polahko ali sigurno sve zločince napušta sila i razvrat bodren velikosrpskom politikom zatiranja i ubijanja, čak i priznaju. Božija kazna je neizbježna i čeka ih. Muči ih nesanica, nevine žrtve ih zovu, skaču iz sna, strepe sami pred sobom, bježe stranputicom. Takvi ne trebaju da budu uzor ostalom srpskom narodu koji pozivam da se urazumi i da se pokaje ako je čistih duša. Jedino takav način može biti preduvjet budućeg suživota. Na prostorima Žepe se, kako znamo, desio zločin i progoni. U Srebrenici se desio genocid, dok je jedino Goražde opstalo od plana postizanja ''zelene transferzale'' kako Srbi nazivaše zaštićene enklave do 1995. godine. Sjetimo se kako je Srebrenicu, kao i Žepu Holandski bataljon servirao Srbima. Shvatimo da je dokazano partnerstvo zapadnih sila i Srba, te da je jedan od dva fragmenta planiranog rata na Bošnjake bio uspio. Bili su ''etnički očistili'' i Žepu i Srebrenicu. Postadosmo prekretnica rata koji se završi na našim leđima i negativno po sve nas. Sjetimo se koliko je vremena prošlo, pa se hvala Bogu narod počeo ponovo vraćati u ova mjesta i povratak još traje. Zato, želim da ne zaboravimo, jer činjenica je da smo ipak ravnodušni prema svojoj prošlosti i sudbini, odbacujemo uzajamnu podršku, ne poštujemo jedni druge. Naši osjećaji prema našoj kulturi kao da blijede, zapostavljaju se i te neodgovorne geste, naša historija nam neće oprostiti. Želja mi je da budemo oni stari, koje su samo dušmani prezirali zbog golemog prkosa i ponosa. Sad, više nego ikad, želim i obraćam se Žepljacima da se odužimo prostorima Žepe i BiH, sad kada smo mogućni i kad imamo vremena i načina, jer Žepa to zaslužuje. Žepu treba obnavljati sopstvenim sredstvima, crpeći razne resurse kojih imamo na pretek. Shvatite, bilo kako bilo, Bosna jednu Žepu ima! Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Izvod iz RECENZIJE
Nikola Ivanović Drhtaj(i) duše iz pakla Žepe ''Između njihove smrti i našeg opstanka nema nikakve razlike, jer smo mi ostali da živimo u svijetu koji traje a njihove smrti ga obilježavaju'' Mustafa Muhidin Kurtić Gdje god da nas ima, trebamo zračiti izrazom i vrijednošću našeg naroda. Posebno odgajanjem naših naraštaja i njihovo izvođenje na pravi put. Put istine. Ukazati na jednu istinu. Na jednu mračnu prošlost koja nas ne smije zadesiti ponovo. Ne odričimo se rodnog mjesta! Ne zaboravljajmo ga! Pričajmo djeci o njemu! Upozoravajmo ih na ono što se desilo! Kažimo im da se tamo desilo nešto što je najgore a što se zove ''rat''. Upozorimo na to ''ko ga je nametnuo'', ''ko nas je ubijao do istrebljenja'', ''ko nas je protjerao'', pa nismo tamo. Citirane rečenice ili bolje reći vapaji ratnog nevoljnika, stradalnika i prognanika Mustafe Muhidina Kurtića, obojeni drhtajima duše iz pakla Žepe mali su dio knjige koju držite u rukama. Ukoliko joj nađete ikakve mahane a ne tražite ih, jer je ispisana patnjom, strahovanjima, krvlju i nasilno prekinutim životima njegovih najmilijih, nedužnih i nevinih. I sam autor priznaje da sve napisano, odnosno prepisano iz njegovih ratnih dnevnika, nije štivo koje će nekog zabaviti i posebno naglašava: ''Ne! Ne pokušavam napisati ni jednu riječ neistine, napraviti neki ratni triler i tome slično. Nisam tome vičan. Nije mi bila namjera napisati umjetničko dijelo, jer to ne umije''. Bit' će dnevnik a neće to biti, bit' će hronika a neće to biti, ili neki memoari, ali ne i oni. Preživjeli događaji u ratnom ''holokaustu'' , pretočeni u gnjev i srdžbu iznjedriše moja kazivanja. Sve mi izlazi samo po sebi, spontano i valjda zato što prisutnost vječnog gnjeva, jada i tuge oivičavaju cjelinu mog kazivanja o stradanju naroda Žepe. Zlo zatiranja Bošnjaka - Muslimana Žepe, jednostavno je nagnalo moju dušu, koja kroz smrt i prolivenu krv mojih najmilijih i svih šehida i gazija Bosne i Hercegovine progovara. Makar i površno upućenima u ratna stradanja, razaranja, patnje, zločine, progone...u Bosni i Hercegovini trebali bi se složiti i s autorovim pitanjima ''...čemu ćutanje...'' Čemu predavanje zaboravu svega onoga što pomaže u prikrivanju zločina i njihovih izvršilaca? Puno je bio i jedan dan ćutanja o svemu što se zbilo. Zar da zaboravimo tu, tada pridošlu divljinu, koja svojom stihijom smrti i zatiranja stade na put tek procvjetalim mladostima, tek rođenoj djeci, srećnom i prelijepom životu. Otvorimo oči! Mustafa Muhidin Kurtić je iskreno i do kraja otvorio oči, ali i dušu. Makar mu se otela i po koja prejaka riječ i gruba (pr)ocjena na tome mu se ne može, ne smije i ne traba zamjeriti. Sve to je puno, puno blaže i daleko, daleko, daleko manje bolno od onoga što je on preživio. Od onoga što u duši nosi. Od onoga što će sasvim sigurno do kraja svoga života bolno nositi. Dok je između dva granatiranja i više stotina bolnih krikova zapisivao da onima koji na njega i njegove pucaju želi sve najgore nije pokazivao mržnju. Ni u ovom dnevničkom kazivanju ne mrzi i ne poziva na osvetu. On samo poziva na nezaborav. I s punim pravom postavlja pitanje:''Pitam se da li su ikad vidjeli svoju smrt?'', kao što je on nebrojeno puta gledao u oči svojoj smrti koja je uvijek prolazila mimo njega. Kao što rijetko koje dnevničko kazivanje i/ili memoarsko sjećanje sobom nosi i u sebi krije literarno-književne uzlete, tako ni Muhidinov ratni dnevnik nema takav predznak, niti književničku specifičnu težinu. Međutim, između potoka tuge, straha, neizvjesnosti, žalosti, patnji, bljesnu rečenice na kojima će mu pozavidjeti svaki književni znalac i umjetnik. Jedna od takvih je i: ''Između njihove smrti i našeg opstanka nema nikakve razlike, jer smo mi ostali da živimo u svijetu koji traje, a njihove smrti ga obilježavaju”. Vrijeme koje je pred nama, sasvim sigurno, obilježit će i ova knjiga. Tim prije i time više što ju je napisao čovjek koji je pouzdan svjedok vremena zločina, s jedne, a stradanja nevinih i nedužnih s druge strane. Iskrenost, kao u rijetko kojoj knjizi, također, je pozitivna strana ovog dnevničko-memoarskog i književnog uratka. Iskrena preporuka izdavaču da ovo djelo objavi krije se i u činjenicama što u sebi čuva i označava bezbroj ljudskih, (ne)namjernih, nakana koje bi trebale i morale inspirirati historičare, književnike, dramaturge... da iz autorovih američkih drhtaja duše iznjedre svoje dokumentarno-umjetničke vokacije i provokacije, pouke i poruke. A sve to samo istine radi koja nam je svima potrebna, bez obzira na to kakva imena nosimo, kojoj naciji pripadamo, koju vjeru ispovijedamo, gdje danas živimo i sa koje strane ratnih linija smo bili. Zato, tokom čitanja ovih redova otvorimo oči i duše! U Tuzli, april 2006. Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Izvod iz recenzije
Hazim Karić Najbolje hroničarsko štivo na ovim prostorima Zapisivanje i bilježenje hronologije događanja na ovim prostorima staro je koliko i pismenost. Fragmentarni i rijetki zapisi sačuvani na marginama crkvenih knjiga govore da je čovjek imao od davnina potrebu da zabilježi svoje misli, opažanja, doživljaje i posebne događaje. Za turskoga vakta, prema brojnim sačuvanim dokazima, napisano je više porodičnih hronika koje, na žalost nisu u potpunosti sačuvane do danas ili nam nisu dostupne za analizu, njihovu naučnu valorizaciju i upotrebu za običnog čitatelja. Najpoznatiji i najbogatiji hronološkim sadržajima i dokumentarnim historijski važnim podacima za analizu i proučavanje, hronološki je zapis o stanju i životu u Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljeća autora Mula Mustafe Bašeskije. Kako vrijeme prolazi ova hronika dobija sve veću kulturnu vrijednost jer prikazuje najeksplicitniju stvarnost i zbilju u autorovom okruženju što ovoj hronici daje neprocjenjivu vrijednost kao neiscrpnom izvoru za historiografsku, ekonomsku, demografsku analizu stanja i prilika toga vremena. Bašeskijina želja i namjera je bila samo da zabilježi ono što je vidio i čuo, a smatrao važnim da ostane u pamćenju. Hroničarsko dokumentaciona štiva bila su posebno popularna i zanimljiva za spisatelje u vrijeme turbulentnih perioda u historiji Bosne. A takvih perioda nije manjkalo, naprosto zato što sudbina i percepcija okruženja svakog pojedinca mogu biti hronika za sebe u vrijeme nesvakidašnje i burno. Takav jedan hroničarski zapis iz ličnog ugla autora, sa svim elementima dobrog i manje dobrog, jeste ratni dnevnik Žepe. U njemu je sadržana hronika autorovih doživljaja od početka ratnih zbivanja 1992. godine do kraja odbrambeno oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. godine. Posebni segmenti su dopunski sadržaji poput historiografskih segmenata iz burne prošlosti koji jasnije i direktnije prikazuju stanje u istočno-bosanskoj čaršiji i serviraju je pred čitatelja koji dobija mnogo više od hroničarski priređene infomacije o ovom kraju. Dodaci poput historijskog presjeka žepskog kraja od davnina, preko autentičnih izjava svjedoka događaja čijim je svjedokom sam autor bio, čine njegov trud u ovom dnevniku isplativijim i još više cijenjenim kod čitatelja. Autor dnevnika Žepe se nastojao distancirati i staviti u perspektivu izvan okvira radnje prikazane u segmentima koji govore o uzrocima i posljedicama opisanih događaja. Sve dok se ovi događaji ne počnu ticati samog autora koji punim plućima postaje sudionikom turbulentnih vremena, kada on manirom literarnog znalca iskazuje svoje umijeće pripovijedanja. Njegova literarna vještina se posebno naglašava u momentima kada zapisuje svoje misli, osjećanja i sjećanja i tako počne da vješto veze sliku zbilje i stvarnosti. Život piše romane, poznata je krilatica često upotrebljavana u skorijoj prošlosti na ovim prostorima. Ako se smogne snage, upotrijebi mašta i nađe vremena da se strpljivo bilježe crtice i sjećanja otrgnu od zaborava u bilježnicu, svaki proživljeni i u ratnom vremenu preživljeni dan postaje zasebna priča, svaka zgoda i pripovijest, događaj ili sjećanje roman je za sebe. Ratni haos, košmar unutrašnji i spoljašnji čovjekov, nadopunjeni haosom i košmarom sredine u kojoj preživljava, izrodili su u autoru zebnju, strah, samoću, pokušaj bijega od stvarnosti, pobuđivali želje, sjećanja pretočena u zapise svakodnevne neprocjenjivo su dokumentaciono faktografsko štivo za analizu, čitanje, proučavanje i upoznavanje sa opisanim vremenom. Autor je pupčanom vrpcom vezan za rodnu Žepu i ta njegova neraskidiva nit daje literarni i na momente lirski ugođaj tokom čitanja. Ipak, najveći dio sadržaja ratnog dnevnika Žepa čitatelj prelistava u grču i grozničavo grabi za sljedećom stranicom da mu ne pobjegne misao dok hrli ka novom saznanju, novoj informaciji o ratnoj zbilji i sudbini stvarnih likova, ka novoj bilješci autorovoj. Zato je ratni dnevnik Žepa najbolje hroničarsko dokumentaciono štivo sa ovih prostora koje će zaintrigirati brojne čitatelje, kako one koji su bili sudionicima ovih zbivanja, svakako mnoge Žepljake čiji se doživljaji i imena spominju u ovom štivu, a koji će se nedvosmisleno prepoznati i prisjetiti prošlosti. Ovo štivo ima i veliku faktografsku vrijednost jer brojni likovi iz tragičnih žepačkih događaja nisu danas među živima, a ovo će biti možda jedinstvena prilika za očuvanje sjećanja na njih i njihovu sudbinu. Naravno, ovo će štivo zaintrigirati i zainteresirati mnoge druge čitatelje koji će biti upoznati na najdirektniji način o ratnim zbivanjima u okovanoj Žepi. U Tuzli, mart 2006. Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Manje poznate riječi
Šuhvia - loš predosjećaj Slifrati - zgurati, stjerati, tiskati Lege - komadi drveta preko kojih se nešto slaže ili lakše pomjera Ibret (eći) - čuđenje, čuditi se Bajta - improvizovana drvena kuća (ca) Taširiti - širiti se (prostorno) bez nečijeg odobrenja Bašum sagosum (ili Dosum sagosum) - izraz saučešća kod Muslimana Sevep - razlog, a obično se upotrebljava kad se žali za nečim zbog čega se nešto desilo Ofirati - otkriti (položaj, ličnost, prostor) Hučkati (kao huškati)- nagovarati nekoga na nešto Troha(e) - sitna prašina (duhana, sijena..) Tehđaj - drvena tezga na kojoj se rezala drvena građa (nekad davno) Kuvet - snaga, dovoljno energičnosti Gasulhana - mjesto u džamiji gdje se kupaju i spremaju mrtvi prije dženaze Uhar - nešto sa čim si zadovoljan, ako ti se doda nešto u prilog nečemu Čirak - improvizovana posuda (konzerva, fildžan...) u kojoj se postavi fitilj i nalije se ulje, služi za rasvjetu manjeg prostora; svijećnjak Fasluk - sljedovanje (hrane, potrebština) Kaiš - izraz za remnik ili ''kajš'' kojim se pridržavaju pantolone, Prsten(a) - prsten, ili stara drevna igra skrivanja prstena Bardanje (u) - pridržavanje nekih starinskih običaja, izraza ili načina upotrebe nečega po tradiciji Prijuza (u) - kratki i tanki konop (konopac) Homora (e) - drvo smrče koje se u istočnoj Bosni pa i šire naziva homora Muhabeteći - sjetno ili žučno pričajući, pripovjedajući.... Utufiti (o) - utisnuti u sjećanje, zapamtiti Zahvaljujem se svima koji su me podržali u mojim naporima da jedna istina izroni iz tame zaborava i ugleda svjetlost dana. Mnogo je onih koji su bili upoznati i koji su me podržavali, tako da ni u jednom trenutku nisam naišao ni na negodovanje, a kamoli na primjedbe i sputavanje mojih ideja. Uložio sam mnogo vremena da sve bude u redu, čisto i jasno kao dan. Mnogo je onih, koji su preživjeli rat u Žepi, a spominju se u mojim dnevničkim zapisima. Da me ne bi prezirali, bunili se i slično, saznao sam skoro za svakoga, telefonirao i dobio odobrenje da pomenem njihovo ime, ili da ga ostavim u anonimnosti. Zahvaljujem se svima onima koji svojim kazivanjem, svojim izjavama o svom stradanju i stradanju drugih, upotpuniše moja kazivanja dajući time upečatljivu podršku, odnosno, potvrdiše istinu u cjelini. Svi ostali koji su na razne načine doprinjeli dajući u prilog mape, crteže, slike, novinske isječke i druge dokumente, pa i nekolicina onih koji su mi pomogli u prepisivanju mojih rukopisa na računar, svima njima također veliko hvala. Zahvalnost dugujem i uredničkom timu koji je moje rukopise i sve ostalo pretvorio u knjigu i zajedno sa recenzentima pridali važnosti mom naumu, karakterišući ga istinskim i vrijednim trudom koji treba da se objavi. Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Sadržaj
Predgovor 5 PRVI DIO 7 Pad zaštićene enklave Žepa 9 Ponovo rat 15 Odjek granata iz Srebrenice 19 Partija remija pred pad enklave 20 Posljednje javljanje Nine Ćatića 21 Srebrenica je pala 22 Četnici su krenuli na Žepu 24 Ukrajinski vojnici prepustili nas četnicima 25 Evakuacija stanovništva iz Žepe 27 Žepa je u plamenu 29 Zarobili su Avdu Palića 32 Neka vam je Allah na pomoći... 36 Povlačenje prema Igrišniku 40 Generalštab Armije BiH savjetuje predaju u Srbiji 41 Odabrao sam put kontra Srbije 43 Zarobljenici u logoru Šljivovica u Srbiji 46 Tek je zora rana Drinu obasjala 51 Konačno voda za piće 56 Plameni jezici gutaju domove 62 Ponovo na kućnom pragu 64 Planeta Žepa je osvojena 66 Rastanak od mezarja 68 Oproštaj 70 DRUGI DIO 79 Četništvo ponovo nastupa 84 Uoči Kurban Bajrama 88 Bajramsko veselje u Žepi 90 Rat počinje 91 Paravojne formacije okupiraju Podrinje 92 Četnici ispituju situaciju 92 Formiranje Teritorijalne odbrane BiH 93 Zvornik je pao 93 Izbjeglice traže spas 94 Murat prijeti da će dići Hidrocentralu 94 Komšije Srbi sa čarapom na glavi 95 Zatvoren sarajevski Aerodrom 96 Patriotska liga pripremala odbranu 96 Nove izbjeglice iz Višegrada 97 Humanitarna pomoć iz Merhameta 97 Potresne priče iz Višegrada 97 Selman Podžić dolazi u Žepu vozilom JNA 98 Puškaranje na Bokšanici 99 Četnici zahtijevaju da JNA uđe u Žepu 100 Prvi maj, a rat 101 JNA ne želi da napusti Zlovrh 103 Oslobođen je Alija Izetbegović 104 Ultimatum Staroj Gori i Živaljevićima 105 Neđo Đerić u „prijateljskom“ izviđanju 106 Četiri dana sam proveo u šumi 107 Svuda su postavljene mine 111 Dolaze četnici – vikendaši iz Srbije 112 Dobre vijesti iz Tuzle 113 Oformljen Regionalni štab TO 114 Dvoje ranjene djece prebačeno u Višegrad 114 Niz Drinu vraćeno tijelo zaklanog Ibrahima Sulejmanovića 115 Ranjenici u minskom polju 116 Utjehu nalazim u bilježenju dnevnika 116 Nema vijesti o Amidži iz Rogatice 117 Vlasenica je okupirana 119 Zaprječavanje puteva prema Žepi 119 Borbe za odbranu Žepe 120 Nada da ću zarobiti pušku 122 Avijacija JNA iznad Žepe već tri dana 122 Zemljotres 126 Drugi krvavi Bajram 127 Stradanja u minskim poljima 127 Uspostavljena veza sa Sarajevom 128 Prva žrtva Vratara 129 Dogovorena razmjena zarobljenika 129 Stravična svjedočanstva iz Rogatice 130 Živi svjedok stradanja Živaljevića i Stare Gore 131 Sedamdeset leševa pluta Drinom 136 Uništili su džamiju u Godimilju 136 Plotuni topova iz Srebrenice, Goražda, Sarajeva... 138 Izbjeglice izgubljene u planinskim vrletima 138 Milan i Sredoje Lukić zapalili žive civile u kući 139 Nove izbjeglice iz Višegrada 140 Trešnje zriju, a teferiča nema 140 Novi leševi plutaju Drinom 141 Izbjeglice, smrti, granate... 143 Još 385 izbjeglica stiglo je u Žepu 145 Okršaj sa četnicima na Zabreškom putu 147 Hrane je sve manje 147 Pisma Amidži 149 Prvo pismo 149 Drugo pismo 150 Predvodnik izbjeglica ostao je bez noge 150 Treće pismo 150 Osvojili smo bazu JNA u Han – Pijesku 150 Četvrto pismo 152 Zastava sa ljiljanima 152 Četnici su zaplatili 155 Beskućnik sam 155 Peto pismo 155 Kuća nam je do temelja izgorjela 155 Žepa je na izmaku snaga 156 Zbjeg na Vukoljinu Stanu 157 Donio sam hranu iz Srebrenice 161 Šesto pismo 164 Dani dženaza 164 Sedmo pismo 165 Četnici se povlače sa kota 165 Mine odbijaju stopala 166 Smrti i glad tjeraju ljude u Srebrenicu 166 Zasjede oko Podravanja 167 Gradimo novu kuću 167 Zasjede na putu prema Goraždu 168 Osmo pismo 169 Stale su četničke ofanzive 169 Prvi četnički napad na Žepu iz pravca Han-Pijeska (svjedočenje) 170 Granate su ubile još dva čovjeka 174 Mjesec granata i kiša 174 Pismo deveto 174 Otišli su Babo i Đedo, Allah rahmetelje 174 Pismo deseto 176 Dvije dženaze, u dva dana 176 Imamo još deset kilograma kukuruznog brašna 181 Stigla su dva kamiona humanitarne robe 183 Odrasli i djeca kroz snijeg odlaze u Goražde 184 Zasjeda koloni na putu u Goražde 184 Proslavljaju Božić sa hiljadama granata 186 Odlazim u Srebrenicu da zamijenim pušku za hranu 186 Razočaran sam Srebrenicom 188 Humanitarni konvoj pokušava ući u Žepu 190 Konačno hrana! 190 Poginuo je Alija Dizdarević 191 Formirana je Prva žepska brigada 191 Žepa je sita 191 Mjesec iščekivanja konvoja 192 Spriječen ulazak konvoja u Goražde 193 Humanitarni konvoji kreću iz Beograda?! 193 Konvoj zaustavljen na Borici 193 Pijem pravu kafu i pušim prave cigare 194 Uskoro hrana iz neba 194 Konvoj ušao i u Goražde 195 Stvarno, hrana pada iz neba 195 Cerska je u rukama četnika 196 Izbjeglice iz Cerske stigle su u Kladanj 196 Četnike smo otjerali nakon dva dana teških okršaja 197 Morillon zarobljen u Srebrenici 200 Bećir Heljić poslao nam je novi konvoj hrane 201 Indijanci iz Žepe 202 Granate po zgarištu moje kuće 203 Dan naše Armije, koju mi ne interesujemo 204 Došao nam je ludi-Kojo 204 UN vojnici dolaze u Srebrenicu 206 Nove smrti oko nas 206 Granate opet ubijaju, a proljeće je 207 Odbili smo ofanzivu i dočekali UN zaštitu 207 UN nas brani i hrani!!! 215 Postat ćemo demilitarizovana zona 215 Sloboda, ali ne bez oružja!!! 216 Život pod zaštitom ukrajinskih vojnika-švercera 218 Od sijela do sijela 219 Ljubav je i rat 221 Izumili smo telefon 221 Ženim se, ženim se... 222 Na sijelu bez Samire 223 Dani lova 224 Donijeli smo odluku da stupimo u brak 224 Oženio sam se, konačno 225 Ubijeni civili na Markalama 225 U Srebrenicu do ljekara 226 Osamnaest sati kroz snježnu mećavu 226 Ljubavna groznica trese Žepu 229 Prvi maj kao nekad 229 Osposobili smo kamion za prevoz drvene građe 230 Baksuzni utorak 230 Pronašli smo dijelove za kamion 231 Grupa se probila do Kladnja 231 Počeli smo proizvoditi struju 231 Momci su se vratili iz Kladnja 232 Srebreničani dolaze u Žepu u potrazi za hranom 232 Pripremamo se za uvođenje rasvjete 234 Pripreme za dovođenje rasvjete 235 Konačno svjetlo 235 Očekujem novorođenče 236 Beba je rođena mrtva!!! 237 Ponovo dženaze 238 Pad helikoptera Armije BiH 241 Deset poginulih i veliki broj ranjenih 242 Četnici izviđaju naš teren 244 Prokleto bilo Podravanje 244 Učestale diverzije krše rezolucije UN-a 245 U minskom polju 246 Ranjenika Ramiza na putu prema Srebrenici zarobili su četnici 247 TREĆI DIO 249 Moj put spasa do slobodnih teritorija 251 Put kroz srpska sela 252 Još uvijek sretno putujemo 254 Lutanje kroz maglu Devetaka 257 Pronašli smo svježe tragove 257 Otkrili smo zasjedu 258 Došli smo do naseljenih srpskih sela 262 Morali smo ubiti mog psa 264 Provlačenje kroz četničke linije 284 Konačno sloboda!!! 286 PRILOZI 291 Svjedok osam ubistava 293 Poginuli i nestali 300 Spisak ranjenih 313 Spisak logoraša Rogatice 317 Pjesme o Žepi 319 Dokumenti 326 POGOVOR 329 Bosna jednu Žepu ima! 329 IZVOD IZ RECENZIJE 332 Drhtaj(i) duše iz pakla Žepe 332 Najbolje hroničarsko štivo na ovim prostorima 334 Manje poznate riječi 336 Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Sa ovim postom je zavrsena objava knjige Zepa Ratni Dnevnik
od Mustafa Muhidin Kurtic Jos jednom Muhidine hvala kad si nam omogucio da objavimo tvoju knjigu na Rogatica com. Kraj.... Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Koristimo priliku da se jos jednom zahvalimo Muhidinu, koji nam je dao knjigu na raspolaganje , za objavljivanje na nasoj stranici. Takodjer se zahvaljujemo nasem vrijednom clanu, Dedi, koji je to sa puno strpljenja pripremao za vas. Ova tema je do sada imala preko 18000 posjeta, sto pokazuje da je interesovanje bilo na nivou. Naravno, zavrsetkom objavljivanja ne prestaje citanje jer knjiga ostaje, ovdje u forumu ,na raspolaganju citaocima nase stranice.
Zelimo vam ugodno citanje, do neke nove prilike i nove knjige autora sa rogatickog podrucja. Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
|
|
Please Prijava to join the conversation.
Last edit: by Kaza.
|
Cijenjeni posjetioci stranice Rogatica.com zelio bih vas zamoliti da se ukljucite i pisete prenosite svoja iskustva svoje znanje sta ste vidjeli, culi, dozivjeli, procitali, bez imalo ustrucavanja da podijelite to sa nama gdje ce ostati zapisano i sacuvano od zaborava.Kad nesto po vasem misljenju nadjete na drugim stranicama slobodno to kopirajte i prenesite ovdje kako bi i mi mogli to saznat (stim samo da navedete izvor odakle potice)Molim vas sve nemoj da samo spadne na nekolicinu da stalno pisu i da se trude kako bi mi ostali samo mogli da citamo.Vjerujte nije to nikakvo sveto slovo ko god zna upaliti ovou spravu sto je zovemo kompjuter zna i nesto napisati.
Radi cega ja ovo sve napisah razlog je sto sam ja u dogovoru sa odgovornima na sranici prenio knjigu od naseg Muhidina Kurtica Zepa Ratni Dnevnik koja je dostigla tiraz preko 100.000 citanja znate li koliko sam ja sevapa zaradio kad nas je toliko moglo saznati istinu sta se desavalo na podrucju Zepe u vrijeme agresije.Zato neka vas sve postakne ova moja zamolba da i dalje bude ova stranica interesantna jos i vise nego sto je to sad.Sa moje srane ja sam zadovoljan posjetom al moze i bolje.Zahvaljujem se svima koji daju doprinos da Rogatica.com opstaje i da ima ovoliki broj posjeta. P.S.Moram da prenesem i ovo na stranicama,blogovima,i opste internetu bi trebalo pisati samo malim slovima,zato mozda oni koji se ustrucavaju pisati zbog bojazni da ce pogrijesiti ostavljena je mogucnost da pisu sve samo malim slovima. Oni koji su naucili da se sluze i drugacije nije na odmet. Sta bih mogao reci drugo nego bujrum pa da jos vise teksta svakodnevno bude na nasoj stranici selam od dede. Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
|
|
Please Prijava to join the conversation. |
Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com