Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 11 years 3 months ago #14568

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Evo javljaju mi iz Haaga,
Onaj krmak Milan Lukic dobio dozivotnu,
a pasji brat mu Sredoje samo 30 godina zatvora za genocide pocinjene u Visegradu.
ucinimo nesto za nas grad
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 11 years 2 months ago #14569

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Jako me razocarala odluka Haskog Tribunala za Lukica Milana prema izvrtanjima zakona u Evropskoj uniji dozivotna je ukupno 15 godina sa dobrim vladanjem to je nepunih 11 godina.Sve zavisi u koju ce ga drzavu prebaciti na izdrzavanje kazne.Treba se zaliti da dobije sest puta dozivotnu.

U svim dosadasnjim ratovima pocevsi od balkanskih pa sve do sada ta familija se proteze kao krvoloci neka im se sjeme sturi.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 10 years 4 months ago #23201

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Srebrenica:

Sa popisa 1991 godine na podrucju opcine Srebrenica zivjelo je ukupno 37211
stanovnika.Od cega 27164 Bosnjaka,i 9303 Srba,kao i 744 ostalih,e pa mozeli se reci da je to vecinska Srpska populacija,moze kod genocidnog
naroda.
Pokusacu vam docarati samo donekle situaciju koja je vladala u toku opsade
Srebrenice.Boraveci u gradu od pocetka februara do pocetka juna1993godine.
Kada sam sa grupom od 27 osoba presao pjesice u Zivinice gdje i sada zivim.U Srebrenicu sam dospio kao pripadnik Armije BiH nakon sto je Cerska i Konjevic polje palo u ruke cetnika.
Tada smo organizovali prebacivanje ranjenika,zena,djece i staraca u Srebrenicu a nesto manje u okolna sela.Potocare,Jaglic,Suceska,Buce.i dr.
Nakon svega izvezena je hrana a onda se povukla i Armija jer smo bili lose naoruzani.Odmah po dolasku osjetili smo tezinu stanja u kojem smo se nalazili.Kao primjer moga svjedocenja uzecu samo jedan dan i to,
12.april 93 god.Negdje oko 13 sati iznenada pocelo je granatiranje centra
grada,bolje receno Srednjoskolskog centra u Srebrenici.Pocele su da padaju granate prvo po dvoristu pa poslije i u cijeloj okolini.zadesio sam se bas u skolskom dvoristu sa mnogo svijeta,kao u kosnici.
Cim su prve granate odjeknule pocela je cika plac dozivanje u pomoc,
ali kome pomoci kad svi trebaju pomoc,opste ludilo granate jednako padaju.
Povukao sam se u skolu koja je takodje pogodzena,ista slika i unutra
vise osoba moli za pomoc kako i kome da pomognes veliko iskusenje.

Nastavice se.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 10 years 4 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 10 years 4 months ago #23214

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Nastavak sa predhodnog posta.

Dakle bilo je sve u haosu cak je bilo i poginulih osoba u skoli
Od granata je i krov srusen kao i plafon od prostorije u koju sam usao.
Primijetio sam sina mog rodjaka Salima Pasica,Jasmina 9 godina koji je bio ranjen u predjelu grudnog kosa u desnu kljucnu kost i u lijevo koljeno.Zatim Jasminova tetka Jasmina mladja zena,rodom iz Mrsica,kao i njegova nena,Hanifa Pasic.Hanifa je jos istog dana podlegla ranama,
u bolnici u Srebrenici.Jasmina sam sa jos jednim covjekom,koji mi je pomogao u deci odnijeti do bolnice.Tek tamo je bio pravi pakao,na sve strane na podu,na pomocnim lezajevima,na nosilima,u dekama lezali su ranjenici.Od vreiske i jauka prosto se ledila krv u zilama.Neki su
dozivali ljekare,ne mogavsi vise izdrzati strasne bolove. Ranjeni su molili da im odsijeku ranjene ruke ili noge.Vec se vidjelo dosta koji su podlegli tom ranjavanju,a u bolnicu su jednako dovozeni i ranjeni i mrtvi.Ljekari za koje su procijenili da nejmaju sanse za prezivjeti
jednostavno su ih ostavljali tu gdje jesu da umru,jer se nisu ni upustali da bilo sta poduzmu.Nakon sahat vremena saznao sam da je od granatiranja poginuo i moj zet (suprug od sestre)Safet Gobeljic,iza kog je ostala trogodisnja scerka Jasmina.Tog dana je poginulo 65 ljudi mahom civila.U vrijeme mog boravka u Srebrenici je bila teska situacija.Jos se sjecam da su zene i djeca isli na linije za vojskom nebili mozda kod pomjeranja linija prema neprijatelju ugrabili neso brasna saku soli ili malo kruha.Moj otac je u to vrijeme za sedam kila kukuruzna brasna dao 100 Dm.Sanitetskog materijala nije bilo
uposte,tako da su es najkomplikovanije operacije radile na zivo,(bez anastezije)Ova izjava je u potpunosti prenesena od jednog prezivjelog nevoljnika iz okruzene i zasticena zone Srebrenice.Sta tek imaju ispricati oni koji su cijelo vrijeme proveli u tom dzehenemu,pa i sam pad te tako dobro zasticene zone u sto se narod bio pouzdao.Ne ponovilo se.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 11 months ago #25011

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
PISMO ČOVJEKA BEZ SNA

Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno... I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.

Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.

Eto ja kazah i svoju dusu spasih,zavrsava pismo jedan od (postenih Srba)

Zamislimo kad bi bilo i u Rogatici ovakvih Srba koji bi htjeli da svoju dusu olaksaju,mnogi od nas bi saznao bar za kosti svojih najmilijih.

preuzeto sa Bijeljinskog posta
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 9 years 11 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 10 months ago #25504

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Ispovjest dječaka iz logora Sušica

-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat Sušica na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha - zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

Oteti otac

- Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu, ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

- Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. - Imaš danas sreće rekao je i ostavio me na miru ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.

Svjedoci ubistava

Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis čurić i Dragan Bastah - Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

- Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

Odlučili su javno progovoriti

Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.

Majčina patnja

- Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen kaže Nedim Salaharević.

Hiljade ubijenih
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

Prioriteti
- Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.


Svjedoci

- Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

Osumnjičeni

Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić - Jenki, Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Četković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić - Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar čurić - Aco, Elvis čurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u Poletu, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Ćurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane čurić, Goran Garić, izvjesni Zenga, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

Srbin veći od Srba

Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u vodu smrti čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

plbih.org
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 9 months ago #26381

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
fukara_tz
Moderator

Postovi: 5955
Pridružen/a: 14/12/2003 01:00 Vrh

Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Postao/la zeleno volim te dana 09/12/2008 21:00

Svjedočenja bošnjaka sa područja Hadžića
utorak, 15.07.2008.
Svjedočenja: Skidao sam sa ražnja pečene Bošnjake
Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u Sarajevu

Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima...

Piše: Nusret Hodžić

Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Koševo" u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.

- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.

- Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

Svezani, pa živi zapaljeni

U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.

- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće... Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

- Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.

Hrvati ga zarobili na razmjeni

U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.

- Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuče...

Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.

Ovog svjedoka moram posjetiti ako bude ziv prvom prilikom jer sam o ovom zlocinu cuo od prezivjelih u Kijevu,covjek na raznju bio je moj rodjeni dajdza a.r.Upravo je pocelo sudzenje monstrumu koji je ovo radio. Pravda je spora al dostizna.Samo me interesuje sta je to za zvijer u ljudskom liku da tako nesta moze uraditi.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 9 years 9 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 8 months ago #26591

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Autor "KRV I PEPEO PODRINJA"
Semso
Član



Postova: 28
Lokacija: Tuzla
Član od: 18.07.05 Upisano u 27-12-2006 22:56

ZA NAJBOLJU WEB STRANICU EKSKLUZIVNO POKLANJAM ISJEČKE IZ KNJIGE
"KRV I PEPEO PODRINJA" AUTORA ŠEMSUDINA MUMINOVIĆA I MEHMEDA PARGANA

"Kada je prvih dana aprila1992.godine Bijeljina konačno pala u ruke JNA i srpskih paravojnih jedinica predvođenih Željkom Ražnjatovićem Arkanom u ovaj grad je doputovala Biljana Plavšić, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika iz tog vremena. Njen dolazak u Bijeljinu predstavljao je najbolju podršku zločinačkom konglomeratu od rukovodstva Srpske Bosne i Hercegovine. Realizacija političkih zamisli krenula je svojim tokom, tako da se nakon bijeljinskih razgovora sa Plavšićkom i dogovora da se u napadima na podrinjske gradove isturaju Teritorijalna odbrana Srpske BiH i paravojne jedinice iz Srbije, a da JNA zapravo nastavi voditi presudnu ulogu, krenulo se u pripreme za napad na Zvornik. Istoga dana kada je Bijeljina pala pod kontrolu srpskih snaga Arkan sa pripadnicima svoje Srpske dobrovoljačke garde(SDG) odlazi u Radaljsku Banju gdje im obezbjeđuje smještaj, a nakon toga odmah odlazi u Krizni štab u Zvornik. Kada je saznao da je općina Zvornik podijeljena na srpski i muslimaski dio, on redom šamara članove Kriznog štaba i zahtijeva promjenu odluke jer “Zvornik je samo srpski”. Da bi se ispravila pogrešna politika srpskog rukovodstva on naređuje hitan napad dok se “zelene beretke nisu konsolidovale i napale Zvornik”. Srpska propaganda ubjeđivala je zvorničke Srbe da se na Kula Gradu nalazi 5.000 pripadnika Zelenih beretki koje planiraju napad na Zvornik. U naredna tri dana jedinice iz Bijeljine prebačene su u Zvornik, odnosno u srpska naselja Karakaj, Čelopek, Tršić i Tabanci.
Užurbane pripreme za napad na Zvornik trajale su do 7.aprila uvečer, kada je u gradu zavladala nezapamćena psihoza. Iz Zvornika se nije moglo izaći niti ući u njega. Na svim izlazima iz grada bile su postavljene barikade sa tenkovima i oklopnim transporterima. Napad na Zvornik izveden je kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadom. Tenkovskim bataljonom JNA rukovodio je pukovnik Milan Tačić, uz pomoć kapetana Dragana Obrenovića. Oni su dobili zadatak da se sa oklopnom jedinicom kreću putnom komunikacijom Zvornik-Karakaj i da spriječe bilo kakav prolaz jedinica i civila ovim pravcem. Pješadijski napad trebale su izvesti jedinice SDG uz pomoć drugih paravojnih jedinica i Teritorijalne odbrane Srpskog Zvornika. Pješadija je iz pravca Šćemlije napadala sjeverni dio grada kako bi ovladala Begsujom i Centrom grada. Artiljerijska priprema napada otpočela je kada je komandantu artiljerije Jovanu Gotovcu dat znak da su Srbi napustili Zvornik i da napad može otpočeti. Pod direktnom komandom Gotovca Zvornik je žestoko granatiran sa lokaliteta Karakaj, a jedinice JNA uključile su dalekometnu artiljeriju granatirajući Zvornik iz Srbije: topovima i haubicama iz Radalja, a minobacačima i bestrzajnim topovima iz Malog Zvornika. Izviđačke aktivnosti u napadu na Zvornik vodio je Aleksa Sekanić, rezervni poručnik, koji će zahvaljujući velikim zaslugama nakon pada Zvornika biti imenovan za načelnika ONP u Srpskoj Teritorijalnoj odbrani Zvonik. Sekanić danas ima pilanu u Modranu i uspješan je poduzetnik.
Jedini otpor koji je pružen u Zvorniku bio je u naseljima Begsuja i Vidakova njiva, gdje su srpske jedinice zadržane nekoliko sati koliko je bilo potrebno da se civili izvuku iz grada prema Kula Gradu, uzvišenju iznad Zvornika. Položaj Kula Grada omogućavao je laku i dugotrajnu odbranu, tako da su izuzetno jaki napadi koji su izvođeni narednih dana sa lakoćom odbijani. U nemogućnosti da zauzmu Kulu i razbiju postavljenu liniju odbrane iza koje se u tom trenutku nalazilo više od deset hiljada civila, zvornički Srbi ostvaruju direktnu vezu sa Slobodanom Miloševićem i traže od njega pomoć, nakon čega on uzdaje nalog da se u Zvornih hitno prebaci dio jedinica 72.padobranske brigade JNA kojima komanduje pukovnik Mićo Stupar. Plan napada na Kula Grad ponovno se razrađuje i u operaciju “Srpska pesnica” uključuju se SDG Željka Ražnjatovića Arkana, specijalne jedinice Žute ose, Dobrovoljci koje iz Milića šalje Rajko Dukić, jedinica SPO Vuka Draškovića kojom komanduje Vaso Mijović, inače pripadnik Crvenih beretki, Teritorijalna odbrana sa Markom Pavlovićem i izviđačke jedinice Alekse Sekanića. Jedan dio tenkovske brigade uz pomoć jake artiljerije neprestano iz Karakaja i Radalja tuku područje Kula Grada, Kamenice, Glodi i Samara, gdje su se povlačili civili, a drugi dio od dvadeset i šest tenkova i oklopnih transportera, sa jakom pješadijom zaobilazi i iza leđa, iz pravca Snagova napada pedesetak branitelja Kula Grada. Odbrana ovako jakim napadima ne uspijeva odoliti i jedan dio pripadnika TOBiH kreće sa grupom civila prema Kalesiji, a drugi prema Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. Nakon pada Kule Mijović odlazi u Vlasenicu i Miliće i šamara nekoliko prvaka u ovim gradovima (po istom principu kako je Arkan šamarao zvorničke funkcionere u Malom Zvorniku), a od Rajka Dukića zahtijeva da hitno dovede pojačanja iz Srbije kako bi se krenulo u dalja osvajanja u dubinu teritorije prema Tuzli i Kladnju. Od Đurđevdana ’92.kada je pala Kula, veza slobodne teritorije bit će prekinuta na ovom prostoru sve do okončanja rata. Padom Kule, Arkan ovom naselju daje ime Đurđevgrad, a i danas stoji taba sa ćirilićnim natpisom Đurđevgrad. U povlačenju, granatama je ubijeno najmanje dvadeset civila, dok je u masakrima u samom gradu samo u prva tri dana “čišćenja” Zvornika ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka.
Da bi “čišćenje” Zvornika bilo što uspješnije i dugoročnije, srpske vlasti izdaju proglas Bošnjacima da se vrate svojim kućama i potpišu lojalnost, a da im u tom slučaju niko neće ugroziti bezbjednost. Desila se nevjerovatna stvar i stotine porodica vratile su se u svoje domove. U narednim danima otpočelo novo “čišćenje”. Mozak operacije, prema svjedočenjima zvorničkih Srba i preživjelih Bošnjaka bio je Stevo Radić, koga su prozvali “Mali Napoleon”. Radić je inače bio sekretar Općine i SDS-a Zvornik. On je bivši sudija Osnovnog suda u Zvorniku, a u tim danima je bio čovjek koji je donosio ključne odluke za ubijanja Bošnjaka. On postavlja gestapovsi princip da svaki Bošnjak mora imati propusnicu ako želi boraviti u gradu, a po njihovom dolasku u Općini odabire “najinteresantnije” i daje signal egzekutorima iz Arkanove SDG i Bošnjaci odmah po izlasku bivaju ubijeni, ili bar prije nego dođu do prevoja Crni vrh na putu prema Kalesiji. Radić odlučuje i o sudbini stotina zarobljenih Bošnjaka smještenih u logorima u fabrici crijepa Novi izvor i fabrici obuće Standard. Kako je sa Slobodnu Bosnu ustvrdio naš izvor u Zvorniku, Stevo Radić je Brani Grujuću, predsjedniku SDS, kada je ovaj zatražio da se u logorima pojača ishrana odgovorio:-Nema potrebe, hrane ima dovoljno, jer ih svaki dan skidamo sa liste za ishranu.
Stevo Radić danas uživa u blagodetima pljačke Bošnjaka Zvornika i velikih novčanih sredstava Odlukom o usmjeravanju svih sredstava u Zvorniku na račun Srpske općine Zvornik (broj 01-25/92 od 24.aprila 1992.godine) čime je došao u poziciju da raspolaže svim sredstvima, a veliki dio također usmjerava i na svoj račun. U tim danima traje neviđena pljačka grada Zvornika, a uporedo s njom borba za preuzimanje vlasti u ovom gradu. Najjaču struju predvodi doktor Milenko Vidović iz Malog Zvornika, koji sa Stevom Radićem pokušava sačiniti najbolju kombinaciju. Vidović sebe vidi na mjestu Predsjednika općine Zvornik, a Radić sebe na mjestu direktora Tvornice glinice Birač. U ovoj varijanti Branko Studen je planiran za načelnika SJB, a Komandant grada treba biti izvjesni Vojin Vučković Žuti. Zbog unutarnjih neslaganja, u ovoj struji dolazi do pucanja relacija i sve planove Stevo Radić iznosi na sjednici SDS Zvornika, nakon čega se rukovodstvo ove stranke odlučuje da izda nalog za ubistvo dr Vidovića. Njega u stanu navečer na spavanju kolju izvjesni Zekić iz Kamenice i Trninić iz Loznice. Na suđenju kod Višeg suda u Loznici oni su potvrdili da su dobili nalog od vrha SDS-a Zvornik. Kako je SR Jugoslavija posljednjih godina pokušala da se ne miješa u dešavanja u BiH, i Zekić i Trninić su pušteni na slobodu. U tim danima se formira i u samom startu pretvara u jaku jedinicu specijalna diverzantska formacija Vukovi sa Drine, a javna tajna je da jedinicom rukovodi Jovo Mitrović, dok je bezbjednjak Slavoljub Tomašević. Jedinica se smješta u obdanište u okviru Tvornice glinice Birač, odakle po potrebi odlazi na izvršenje borbenih zadataka. U narednim godinama Vukovi sa Drine počinit će masovne zločine u širokom drinskom pojasu, pa sve do Romanije. Kruna svega će biti okupacija Srebrenice i čišćenje terena, pri čemu je ubijeno najmanje osam hiljada civila, a u čemu su Vukovi imali jednu od ključnih uloga.
Tokom aprila u Zvorniku su po naređenju Jove Mitrovića srušene sve džamije, a njegovu odluku svesrdno podržava Velizar Aćimović, direktor Direkcije za urbanizam i izgradnju. Aćimović je radnik beogradskog Energoprojekta, građevinski je inženjer i njegova je zamisao bila rušenje staroga jezgra Zvornika koje se nadovezivalo na Riječansku džamiju. Aćimović trenutno živi u Rusiji. Nakon što su srušene sve džamije Jovo Mitrović izdaje nalog Ostoji Ikoniću da bakar sa krovova džamija proda u SR Jugoslaviji, a da za taj novac kupi uniforme za Vukove sa Drine. Jovo Mitrović i Stevo Radić izdaju nalog da se prodaju sve zalihe kafe, uglja i niza drugih opljkačkanih roba, te koža zaplijenjenih u mesarama i kožarama čuvenih zvorničkih mesara u Zvorniku i Diviču. Ove robe se također prodaju širom Srbije posredstvom izvjesnog Lozanovića iz Osmaka, inače nekadašnjeg radnika TG Birač. Vrijednost prodate robe u tom trenutku prelazi fantastičnih deset miliona maraka. Prema tvrdnjama našega izvora u Zvorniku, ni polovina novca od prodaje ovih roba nije legla na račun Srpske općine Zvornik, tako da se pretpostavlja da je pet do šest miliona maraka završilo u džepovima pomenute trojke. Nakon dobro obavljenoga posla i izuzetne zarade Mitrović i Radić preko Dragana Antunića u Srbiju prodaju četiri šlepera kafe. Po principu kako se to desilo u samome gradu zvornički čelnici nalažu i rušenje svih ostalih(ukupno 26) džamija. Odmah po okupiranju Kula Grada ovdje biva srušena najatraktivnija džamija sa pet minareta, odakle se također odvozi materijal i prodaje u Srbiji.
Uloga Steve Radića u dešavanjima koja su u Podrinju obilježila posljednju deceniju postaje jasna tek ovih dana kada su se Zvorničani-Srbi, konačno pod teretom svega što znaju odlučili da progovore. Još uvijek svoja imena ne žele javno objavljivati u strahu od još uvijek jakog utjecaja Radića i niz drugih osoba koje su vršile ili naređivale zločine nad Bošnjacima Zvornika. Prema njihovim tvrdnjama Radić je dopustio supruzi poginulog Luke Kobilara da uđe u jedan logor u Karakaju i na njegove oči ubije iz pištolja šest osoba. Isti izvor nam je konačno razjasnio okolnosti pod kojim je ubijeno pedeset i šest osoba iz naselja Donja Glumina i Grbavci, koji su sahranjeni u masovnoj grobnici Ramin grob. Prema svim uvjeravanjima čišćenje terena u naseljima Grbavci, Musići, Dardagani, Hodžići, Mahmutovići itd, vršila je jedinica izvjesnog komandanta Crnog, koji je do danas uspio kriti svoj identitet. Jedini trag koji može dovesti do otkrivanja njegovog identiteta je izvjesna ženska osoba, radnica Hotela Vidikovac u Zvorniku, koja se sa Crnim ’92.godine vjenčala. Nakon razlaza ona i dalje radi u hotelu Vidikovac i vjerovatno će poslužiti kao trag haškim istražiteljima kako bi došli do saznanja o Crnom. Crni je također bio i dobar prijatelj sa Marinkom Vasilićem, koji danas radi u Državnoj graničnoj službi u Zvorniku. Vasilić je također odgovoran za učešće u masovnim ubistvima Bošnjaka i njihovo sahranjivanje u plastičnim vrećama JNA u masovne grobnice u širem području Glumine
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 8 months ago #26628

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 9 years 4 months ago #28288

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6600
  • Thank you received: 54
  • Karma: 9
Zlocinci ce kad tad doci pred lice pravde


Bio pripadnik formacije "Osvetnici"

Uhapšen višegradski zločinac Oliver Krsmanović

Oliver Krsmanović, jedan od odgovornih za ratne zločine u Višegradu i Sjeverinu, uhapšen je sinoć u Višegradu, potvrdili su danas Feni sudski izvori.
Hotel "Vilina vlas"Više informacija o hapšenju najavljeno je za poslijepodne.

Pripadnici srpske formacije "Osvetnici" su 22. oktobra 1992. godine iz autobusa na liniji Pljevlja - Priboj, tokom prelaska preko teritorije Republike Srpske, u mjestu Mioče, izveli 15 muškaraca i jednu ženu, zbog toga što su muslimani, odveli su ih u Višegrad, gdje su ih u motelu "Vilina vlas" brutalno psihički i fizički zlostavljali i potom ubili na obali Drine.

Okružni sud u Beogradu 2005. godine za ratni zločin nad Sjeverincima osudio je na po 20 godina zatvora pripadnike "Osvetnika" Dragutina Dragićevića, i u odsustvu Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, dok je Đorđe Šević dobio 15 godina zatvora.

Lukić je uhapšen u Argentini i izručen Haškom tribunalu koji ga je optužio za zločine protiv čovječnosti.

Obrazlažući tada presudu, predsjedavajuća sudskog vijeća Vinka Beraha-Nikićević istakla je da je nesumnjivo dokazano da su na čelu sa svojim zapovjednikom Lukićem, Krsmanović, Dragutinović i Šević i još petorica nepoznatih pripadnika "Osvetnika", ubili 16 Sjeverinaca automatskim oružjem i noževima, i potom ih bacili u Drinu.

31.5.2011
sarajevo-x
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Time to create page: 0.251 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version