Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: Ratna svjedocenja iz susjednih opcina.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 10 months ago #31215

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Šokantna priča smještena između Sanskog Mosta i Prijedora: Apokalipsa sela Ališići 1942-1992.
Iz dvije čatrnje 27 bošnjačkih kostura iz 1942. godine nikada još nije ekshumirano

Autor Midhat DEDIĆ | Objavljeno 10.12.2011. u 05:30

Selo Ališići: Bolno sjećanje i na prošli i na pretprošli rat Selo Ališići, smješteno između Sanskog Mosta i Prijedora, stjecajem nesretnih okolnosti vezanih uz posljednji i pretposljednji rat, nikada nije bilo zaobiđeno od zlih ljudi, dželata i rušitelja. Podsjećanje na 1992. je bolno.

U krvavu dramu upisana je i mlada, pričaju svi, prelijepa žena, 32-godišnja Mediha Ališić koju su četnici iz susjednih Rasavaca prvo obeščastili, a onda i ubili u kući, pred njenim maloljetnim sinovima. Njen suprug Alija, sin rahmetli Kemala, unuk hodže Alije Ališića, borac Sedmog korpusa, nikada se nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Oženio se i danas živi u Sanskom Mostu.

Krvavi februar

Do 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić. Oko stotinu duša u Ališićima danas se nerado sjeća te užasne 1992. No, skrivene u magli bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovoga sela žive i slike krvavog februara 1942.

U dvije uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 strijeljanih Ališićana, od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, jedan Dizdarević, jedan Halimović i jedan Pašalić. Zločinačka centrifuga iz februara 1942. ponovila se u kružnoj historijskoj paraboli u Ališićima 50 godina kasnije. A kako izgledaju fakti apokalipse iz šovenskog plesa februara 1942. nad Ališićima?

U knjizi "Staromajdansko područje u NOB-u" partizanskog hroničara Milana Inđića, na strani 94. piše kako su partizani u zoru 14. februara u Ališićima napali domobrane koji su se predali. Zarobljenim domobranima govorili su Đurin Predojević, Rade Erceg i Vlado Prošić o ciljevima NOB-a, o "bratstvu i jedinstvu" i borbi protiv okupatora. Nakon toga domobrani su pušteni i otišli su ka Sanskom Mostu.

Tada je jedan skriveni domobran smrtno ranio Lazu Latinovića, desetara, nakon čega je počelo paljenje kuća, pojata i ubijanje civila. Partizanska komanda na čelu s Đurinom Predojevićem (narodnim herojem, oženjenim Bošnjakinjom, prije posljednjeg rata umro u Tesliću, op. a.) stigla je da utvrdi tragični ishod. Ubijeno je 27 nedužnih civila. Ališići su spaljeni do temelja.

Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Našu ekipu koja je posjetila Ališiće, odveo je do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka 17, druga Smaila Ališića od 13 metara.

- U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, otac Kemalov. Zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom - priča nam Muharem.

Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem odrično maše glavom. Bili su to tzv. partizani. Srpski aforističar bi primijetio - otišli u četnike, a vratili se iz partizana. Predvodio ih je Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.

Napale ih komšije

U memoriji sela istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napale komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće...

Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste jedinice!

Partizanski povjesničar Inđić napisao je da je preživjelo stanovništvo Ališića bilo "iznenađeno ovim postupkom", a "još više su bili iznenađeni sami partizani (citat istog autora)"!? Ostalo je mnogo toga mračnog i nejasnog. Prema pisanju Inđića, egzekutori 27 civila iz Ališića, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku (!!??), a kazna je "podebljana" usiljenim maršem kroz snijeg.

Zaboravi ako možeš!

Godine 1958., na Milinom Birtu, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Dvadeset šest godina kasnije, na Milinom Birtu niklo je veliko spomen-obilježje za 179 poginulih boraca i 668 žrtava fašističkog terora. Upisani su svi osim mučki pobijenih civila Ališića.

Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.

U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?), pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno, 70 godina kasnije, na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz kriptopartizanskog martirija, februara 1942.?

Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.

Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.

Dan prije, 13. februara, bez istrage, strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.

Dvojica Smaila, dvojica Pašalića

Prošle sedmice na ovim stranicama pisali smo o Smailu Pašaliću iz Oštre Luke koji je 23. jula 1992. ubijen sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem.

Na spisku ubijenih u Ališićima 13. i 14. februara 1942. uočava se gotovo nevjerovatna činjenica, ali istinita - jedini ubijeni Pašalić je Smajo Pašalić, sin Osmana! Smajo Pašalić koji je ubijen 1992., naime, dobio je ime upravo po svom tragično nastradalom amidži. A, sudbine su im, u razmaku od pola stoljeća, bile iste
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 8 months ago #32028

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
- Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:

- Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
- Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, - Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 8 months ago #32092

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 8 years 8 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 8 months ago #32095

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao - Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
- Silazite odozgo! - i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 8 years 8 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 8 months ago #32108

  • Dervis
  • Dervis's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 74
  • Thank you received: 1
  • Karma: 1
Mislim da na svim drustvenim mrezama ova Ratna svjedocenja treba objavljivati i slati kao poruke svim Din dusmanima, a pogotovo onima koji se ovdje spominju pod punim imenom i prezimenom. Ubijedjen sam da njih sigurno muci nocna mora koju kriju od blizih svojih,zato sva prezimena koja se spominju neka znaju da mi to znamo i da se istina ne moze sakriti.
SUBHAN ALLAH!!!
ALAHU EKBER!!!
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 5 months ago #32715

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6600
  • Thank you received: 54
  • Karma: 9
Ranko Stevanović osuđen na 14 godina zbog ubistava i silovanja tokom rata u Foči

Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske

http://www.dnevniavaz.ba/thumb.php?src=files/februar2012/Fo__a_iz_zraka_copy_922265935.jpg&w=255&h=166&zc=1


Okružni sud u Trebinju proglasio je Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora.

Duško Popić, predsjedavajući Sudskog vijeća, kazao je da je “van razumne sumnje” utvrđeno da je Stevanović učestvovao u zločinima nad civilnim stanovništvom u Foči 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

U presudi je navedeno da je Stevanović kriv za premlaćivanje i silovanje V.S iz Foče 6. maja 1992. godine.

Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. avgusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio četiri člana jedne bošnjačke porodice, dok je osobu Z.M. pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.

“Nakon toga je osuđeni Ranko Stevanović zapalio štalu i porodičnu kuću u kojoj su navedene ubijene osobe izgorjele”, navodi se u presudi.

Nakon presude, Stevanoviću je produžen pritvor za dodatnih 90 dana.

Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske.

avaz
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 8 years 3 months ago #33134

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
SPAVAŠ LI, KATILE?Autor: Šefka Begović-Ličina

Objavljeno: 01. July 2012. 03:07:59
Šefka BEGOVIĆ-LIČINA, književnica: Katile, nije slučajno što ja danas ovdje stavljam naučni pečat na bosanski sabur, snagu, slobodu, pobjedu.
Dvadeset godina ključa moja bol, gori živa vatra u meni, upaljena onog dana kada si moje najdraže obeščastio i ubio. Godinama živim sama, bez ikog svog, bez ijedne suze, vida bez svjetlosti, bez radosti.
Možeš li katile, danas mirno, bez kajanja, gledat ukop šehida u Srebrenici, kojima si ti, prvo oduzeo čast, a onda i život? Možeš li noćas zaspati, uz jecaj nemoćnih majki, vriske nevinih curica i kletvi starica?
U svečanoj sali Univerziteta, pred učenim, odabranim bošnjačkim umovima, 11. jula na dvadesetgodišnjici stradanja u Srebrenici, danas u Sarajevu ja branim svoju doktorsku disertaciju.
Katile! Čuj me, katile!

Danas, na ovom mjestu, uz ovo naučno djelo, ja branim čistu, moralnu i visoko obrazovanu ženu, bošnjakinju, branim moju Foču, Brčko, Bihać, Gračanicu, Olovo, Sarajevo, branim zemlju moju, Bosnu rođenu.

Katile, nije slučajno što ja danas ovdje stavljam naučni pečat na bosanski sabur, snagu, slobodu, pobjedu.

Dvadeset godina ključa moja bol, gori živa vatra u meni, upaljena onog dana kada si moje najdraže obeščastio i ubio. Godinama živim sama, bez ikog svog, bez ijedne suze, vida bez svjetlosti, bez radosti.

Možeš li katile, danas mirno, bez kajanja, gledat ukop šehida u Srebrenici, kojima si ti, prvo oduzeo čast, a onda i život? Možeš li noćas zaspati, uz jecaj nemoćnih majki, vriske nevinih curica i kletvi starica?

Tog 11. jula 95. god. pobjegli smo iz kuće u obližnju šumu. Kroz granje, gledali smo kuću, imanje, polja puna zrelog žita, voćnjake prepune plodova, izvor kraj kuće, potočić ispod šume. Svega smo imali u izobilju, bilo nam je sve blizu, a nama gladnim, žednim i uplašenim, tako daleko. Nismo smjeli pretrčat čistinu, jer smo vidjeli kolone ljudi i iza njih vojnike sa puškama. Mislili smo da smo danju u šumi bezbjedniji i čekali smo noć.
Nena, majka, dvije mi sestre, snaha sa bratićem i ja, skriveni pod jednom bukvom, drhtali smo kao gonjene srne. Babo, amidže i braća, otišli su u nepoznatom pravcu i danima o njima nismo ništa znali. Sjećam se da nas je babo na rastanku dugo grlio, smirivao: “Ne brinite, vas neće, obećali su život ženama i djeci.”

I danas osjećam toplinu i drhtaj njegovih ruku, bratov zagrljaj i na licu skamenjenu amidžinu suzu.
Naslonjena na stablo bukve, nastavila sam da sanjam prekinuti djevojački san. Nena i majka su klanjale ikindiju namaz i glasno učile salevate. Šuma je opojno mirisala, ptičice bezbrižno cvrkutale, pčele su se sladile sokom rasvjetanog cvijeća. Gledala sam u nebo, žalila što nisam ptica ili pčelica, da na krilima ponesem moje najdraže, da preletim dunjaluk i sakrijem ih od zla. Zatvorila sam oči, htjela vratit sretne akšame , kad smo pod trešnjom okupljeni, pri mjesečini, sjedili do iza ponoći.

Nisam imala vremena da streknem, da vrisnem, kada me, tvoja ruka, katile, za vrat ščepala, kosu rasčešljanu čupala, snove djevojačke mi ukrala. Prividješe mi se šumske utvare, tvoje nakazno bradato lice, zakrvavljene oči pune mržnje, pohote. Dok si me vukao ka livadi, smijao si se, kao pobjednik sa peharom prvaka. Nikad neću zaboravit taj smijeh i neizdrživ vonj znoja, od koga mi se povraćalo.

Utovarili ste nas u kamion. Nena, majka i ostale žene u sebi učile su dove, a mi cure šćućurene jedna drugoj u krilo, gledale smo u daljini iza okuke, kako nestaju livade, na kojima smo prohodale, igrale se žmire, brale šumske jagode, čuvale stada, sanjale život, ljubav… Izvirivale smo da zadnji put vidimo krovove kuća, koji su se, u zlatastom odsjaju zalazećeg sunca, gubili iza brda. Bilo nam je tijesno, prašina i vjetar su nam oduzimali zrak. Mala djeca su plačući, skamenjenim majkama čupala iz praznih prsa, presahlo mlijeko.

Sjećam se kako nisam više bila gladna, samo mi je bilo muka, željela sam zraka. Ćutale smo, nismo među sobom ništa pričale, sem očima jedna drugu pitale, da li se i ona plaši i zna li iko kuda nas vode.

Ti si, katile, sjedio u ćošku kamiona kao naš čuvar. Gledao si nas, i mjerkao jednu po jednu curicu, poput vuka, što je ulovio janjad, pa ne zna kojim bi prvim da se sladi. Kroz spuštene trepavice, posmatrah ti krvničke oči i mislila, da li si nekad i ti bio nevino dijete i da li si znao šta je čast? Kao malog čemu su te učili majka, učitelj, a čemu vjera?

Bratić Nedžad krckao je posljednji Generalov bombon, djeci podijeljen u Srebrenici, uz obećanje da smo bezbjedni. Taj nam je bombon bio jedina nada da nam nećete naudit, da nas vodite na slobodnu teritoriju. Htjela sam bombon otet Nedžadu iz usta, sačuvati sa njim makar komadić slobode.
Satima smo se vozili u nijemoj tišini. Ogladnjela djeca na majčinim prsima jecajući tiho su pospala.
Brda, livade, šume, smjenjivale su nam se kao na ubrzanoj traci. Usput smo prolazili pored svezanih civila, koje su na nišanu držali naoružani vaši čuvari. Dok smo promicali pored njih, gledala sam njihova skamenjena lica i izraz nemoći. Mi smo putovali ko zna gdje, a oni došli do kraja…
Nikada nigdje nisam išla izvan mog sela, pa mi se činilo da smo prošli cijeli dunjaluk. Čudila sam se koliko je zemljino prostranstvo veliko i koliko ga još ima.


Žrtve genocida u BiH proganjaju katile

Spavate li, katili?


U nekom višegradskom hotelu smješteni smo u samo dvije prostorije, a bilo nas preko pedeset. Bile smo izmorene glađu, umorom, vrućinom, brigom… Strah nam se uvlačio u kosti, dok smo slušali pijane vojnike i njihove ratničke pjesme. Umorne, popadale smo kao snoplje na krevete, prekrivene prljavim, izgužvanim, od znoja zadahlim plahtama. Kad sam potonula u san, polahko je nestajalo umora, gladi, straha.
Iz sna me probudila nečija ruka.
- Odveli su ti majku, sestru Eminu, poveli su Bilalovu Ajšu, Muniru Hidinu, Selmu hadžijinu, učiteljicu Zehru, Sevdu Sulj-aginu.
- Gdje su ih poveli i kad? – pitala sam prestrašena.
- Prije tri sahata, čim si zaspala. Ništa ne znamo; brinemo.
Onaj mi se strah ponovo vratio a bol zamjenilo čupanje gladne i žedne mi utrobe. Nepomične gledale smo u vrata, iščekivale povratak naših voljenih i odnekud ikakav spas.
Lejla je plakala je naglas, snaha stišavala Nedžada, ja sam pljuvačkom vlažila osušena usta i bezbroj puta ponavljala šehadet. Ruke su mi bile hladne kao led, noge su drhtale, srce me boljelo, kao sabljom probodeno da je. Briga za majku, sestru i drage mi komšinice, pržila mi je mozak poput usijanog željeza.
Vrata su se širom otvorila uz jezivu škripu. Poskočile smo, kad si ti, katile, kročio u sobu i poput cuka na đubrištu, bacio na pod, cvjetove naših livada, nenačete rumene jabuke, bisere naših čistih izvora, pupoljke naših mirisnih đulova. Stajale smo, poput kamena, čudeći se zlu, neoprostivom sramu, počinjenom u ovom vijeku, sred moderne Evrope, pred očima cijelog Svijeta.
Dok smo plakale, dok su naše drage ječale, ti si se, katile, na vratima, dušmanski smijao.
- Bule, spremite se, večeras će za vas biti posebna noć. Dolaze nam komandanti u goste, na malu zabavu. Ti mala, pokazao je na mene, večeras si na redu.
- Majko! - htjela sam je pomilovat. Emina! Muk…
- Ajša, Munira, Selma, Sevda! Učiteljice! Recite nešto! Je sul vas tukli? Je su l'…?
- Šuti! Šuti! Šuti, Minka!
- Majko!
- Šuti!
- Majko, šta ću? Majko, ne mogu! Neću! Majko!
- Kuku. Onesvijesti se Ajša! Čuvar, dajte vode! Umrije nam cura!
- Šta se dereš, bula? Šta hoćeš?
- Vode, dajte vode.
- Ajša, mila sestrice moja, otvori oči.
- Neću da pijem, neću vodu, neću da živim! Hoću da umrem! - jedva šapću iznemogle krvave Ajšine usne. Pokušala sam da je pokrijem, da sastavim dronjke na haljini, prekrijem obnažene noge. Na bijeloj prozirnoj koži, modri podlivi, životinjskih zuba trag, pečat ljudskog srama, glib izroda, čega bi se zastidjele hijene i najljuće zmije zvečarke. I one bi pognule glavu pred tako sramnim činom.
- O, ljudski rode, odkuda su ovi izrodi? U koga oni vjeruju i čemu se nadaju? Da li se mole Bogu i šta u tim molitvama traže, kada su ovoliko grješni?
Nena na sedždi, dovi, Allaha doziva. Sestra mi u krilu plače, Ajša na podu polumrtva ječi. Sevda i Munira, obje čupaju kosu, glavom udaraju u pod.
- Bezbeli su pamet pomjerile. Allah! Allah! - šapuće tetka Hanifa.
- Selma, kaži šta rade, reci, - molim je.
- Neeeću! Skloni mi se! Bježi, bježi, Minka!
- Majko, neću da čekam noć i da me vode. Ubiću se, skočiću s prozora. Ne mogu tamo!
- Ne, Minka, samo Allah daje i uzima nam dušu. Nećeš u Džennet ako… - moli me nena.
- Skoči, Minka, bolje ti je sada neg poslije… tiho dodaje Zehra.
- Đak kog sam pisati učila, peticama ga kitila, na izletima sam ga posebno čuvala, šumske mi jagode u korpici davao, po godinama unuk bi mi bio, a prvu me danas gibetom obilježio…
Dušman je to bez straha Božjeg, - dodaje nena. Allahu se za spas molite. Samo On će, slomit silu njihovu.
- Majko!
- Nisam, Minka, živa, mrtva ti je mati. Ne zovi me majkom, jer nje nemaš više.
- Majko, uzeće i mene s Minkom. Šta ću? Savjetuj, starija si, - moli je nevjesta.
- Šta ako večeras povedu i Lejlu? Dijete je, majko, reci!
- Šuti! Šuti! Ne pričaj! Boli me!Aaaaah!
- Šta je bule? Što galamite? Tiho, večeras morate biti lijepe za naše borce. Gdje su vam sada vaši ljiljani? Ha, ha, ha…, - smije se s vrata katilsko lice.
Ti ćeš mala, večeras u komandantovu sobu. Imaćeš čast služiti našeg posilnog. Vidjet ćeš koji je i kakav dika. Tražio je dam u spremimo najbolju bulu.
- Neću, katile, ja večeras izaći iz ove sobe. Volim više smrt, pa nek me na Sudnjem danu Džehennem gori, - tiho šapućem.
- Majko, skočit ću večeras dolje. Večeras ću da umrem prije.
- Skoči, Minka, bolje sad, nego poslije…
- Nemoj, Minka, đunah je, vjera nam brani, - šapće mi nena.
U zgradi započe pijana pjesma, žagor, urlik.
U sobi na podu pobacano uvehlo bosansko cvijeće, ugaženi snopovi žita, raskomadane sočne lubenice, izgnječene crvene trešnje, živih duša a tijela mrtvih. U ćošku drhte nevjesta i Lejla, Nedžad glođe praznu iscjeđenu dojku.
Sumrak, vrijeme odmiče, ne pita treba li stati, nekog sačuvati, odbraniti, nešto odložiti…
Katile, odjednom noge mi dobiše snagu, poletjeh…
Pendžere širom otvorih...
- Halali, majko, neno, Ajša, Lejla! Moram, ne mogu! Halalite…
Noć me dočeka, osvježi kao bistra izvorska voda, u ibriku ranom zorom natočena. Zasviraše mi frule čobanske, mjesec mi obasja pute, jabuke me zasladiše, đulbe šeker me napoji, dobih krila, meleci me u vis poniješe… Letim smrti u susret, dugačkoj vječost…
- Allahu moj, oprosti mi, ja rob Tvoj, griješim, znam. Svemilosni, prihvati me bez bola. – usput se Allahu molim.
- Minka, Minka, kćeri moja,- začuh iza sebe očajni vrisak.
Živa mi majka, ona je živa, a ja, jesam li..?
Letim, Allaha spominjem. Je li ovo kraj?
Otkud mi se pod nogama obretnu trava? Bezbeli ponovo sanjam ili me meleci sa petog sprata spustili dolje bez bola, bez loma, bez rane. Da li sam ovo ja umrla, nisam sigurna?
- Minka, je si li živa? Bježi sad, evo ih!
- Živa sam, ako je ovo život. Allah je velik, svemoćan, milostiv, ponovo se rodih.
Pucanj u noć, okidač da moje noge potrče naprijed. Ne bijah više Minka, postadoh ranjena lavica, spremna da se bori, da živi, za sebe, majku, nenu, Ajšu, Lejlu, nevjestu, za moju Srebrenicu, da budem svjedok dušmanskog čina, nek ljudi pamte, da pišem Bosni, zločine da nikad ne zaboravi.
Allah me s visine na zemlju lagahno, poput pera, spustio voljom Njegovom, pokazao mi slobode put.
Žalosna, uplašena, namučena, tako umorna stigla sam nekako do naših.
Briga i bol za mojim dragim, ispuniše mi noći čemerom. Budila sam se u znoju, skakala, jecala, grlila majku, Ajšu pokrivala, Lejlu sakrivala, hranila Nedžada mlijekom, drugarice tješila. Letjela sam , padala u bezdan, otvarala pendžere da iznova letim. Vriskala mi majka, nena na glas učila Fatihu, učiteljica te, katile, ponovo o ljudskoj slobodi preslišavala, svezani bosanci na livadi igrahu mi kolo…
Poslali me u daleku Ameriku da učim školu. Preko okeana dok sam letjela, sa sobom ponijeh bol, ne mogah ga ostavit u Bosni, ni zaboravit. Tamo dočekah slobodu i kraj rata. Pisala sam prijateljima duga pisma, tragala za svojim, vjerovala da nada postoji, da negdje neko čeka da me zagrli. Dovila sam, učeći osvajala sam svijet, nauku, željela da se vratim Bosni sa naučnom snagom i vjerom.
Sa diplomom građevinskog inženjera gledala sam u nebo. Negdje pod tim nebom možda me moji dragi čekaju i ja ću im darivat diplomu, kao i mojoj Bosni.
Stajala sam kraj razrušene kuće, gledala bačenu sofru, polomljeno ralo, ugašeno ognjište…
Na drveću tužno cvrkutale su ptice, negdje u daljini lajao je pas, iz dimnjaka blizu šume kuljao je dim i gubio se u nebo.
- Minkaaa, dotjeraj ovce! - majka se čuje.
- Minka, naberi nam šljiva, - moli me Ajša.
- Minka, pregledaj mi zadaću, - cvrkuće Lejla.
- Minka, skuhaj nam kahvu, - babov glas se iza kuće čuje.
Noge klecnuše, travi padoh, zemlju rođenu cjelivah, samoću tuđine, suzama natopih.
Podigoh glavu i prihvatih janje, stvoreno ko zna odakle, liže mi lice i žalosnu me tješi. Kraj sklada ugledah tek iznikle žute kadife i crvene božure, simbol života novog. Krenuh znanjem i prkosom da gradim Bosnu, zdraviju, ponosniju, da tebi, katile, pokažem milost i pravdu Božiju.
Našli su ih lani na dvije strane, daleko od Srebrenice bili zakopani. Babo, braća, amidža i rođaci bili pod zemljom negdje kod Bratunca, a nenu, majku, sestre, nevjestu i Nedžada, otkopali su iz jame blizu Višegrada. Zvali me da ih prepoznam. Tespih neni okačen stajaše na malom prstu, Nedžadu od generalovog “ slatkog” bombona slijepljen džep na hlačama bješe. Majkine kosti, od bola i djetinjih rana, u gomili savijene. Ajšine i Lejline kose raščupane, nevjestina prsa polomljena…
Ukopali su ih uz moj nečujni vrisak, bez ijedne suze. Digoh visoko glavu i krenuh u susret visokoj nauci i bosanskoj zori. Nisi, katile, mogao ubit nam snagu i pomoć Božiju. Danas smo živi i jaki, sretni spavamo mirno.
Na dan najačeg bosanskog bola, danas je ponovo ukop novih šehida u Potočarima. Danas ja, katile, u potisnutoj žalosti, branim doktorsku disertaciju i idem dalje u život.
Katile, možeš li noćas spavat, kada ja postajem priznata naučnica, a ti si odavno ogrezao u krvi i sramu?
Da li, katile, večeras zaspati možeš, uz odjek lopata i zatrpanih šehidskih mezara? Da li, si, katile, utolio svoju životinjsku žeđ, vapajem nevinih curica, bolom majki i piskom nejači?
Srest ćemo se, katile, na Sudnjem danu. Tamo nećeš imati silu, ni oružje. Polagaćeš račune za nečasna djela svoja.
Pitat ću te tamo pred Svijetom cijelim: “Katile, je si li mirno spavao u postelji od krvi šehida naših? Da li si njihovu krv, umjesto vode do zadnjeg daha pio? ”

“Svemilosni, podari nam na ovom Svijetu, Pejgamberov sabur, vjeru i pravdu Tvoju, a na Ahiret nagradi nas milošću svojom. Amin.”
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 8 years 3 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 7 years 8 months ago #34820

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6600
  • Thank you received: 54
  • Karma: 9
BIRN

Nastavljeno suđenju za zločine počinjene u Višegradu

Na suđenju za zločine počinjene u Višegradu, svjedok Tužilaštva BiH ispričao je da je njegov sin bio u grupi oko 50 Bošnjaka koji su ubijeni u junu 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

Zaštićeni svjedok M3 ispričao je da je iz Čengića u blizini Višegrada otišao nakon što mu je 13. juna 1992. godine optuženi Ljubomir Tasić rekao da mora napustiti to selo.


Dan kasnije, kako je kazao svjedok M3, došao je kamion u koji su mještani sela “potrpani i odvezeni u Bosansku Jagodinu, a potom u Višegrad”, gdje su smješteni u autobuse.

“Krenuo je konvoj preko Smriječa, mi tada nismo znali gdje idemo”, rekao je svjedok.

Prema iskazu svjedoka M3, u konvoju je bio i njegov sin. Zaštićeni svjedok je ispričao da mu je vojnik koji je obezbjeđivao konvoj kod sela Kolakovići kazao da zajedno s drugim starijim muškarcima, ženama i djecom izađe iz autobusa, a mlađim muškarcima nije bilo dopušteno da izlaze.

“Ja sam izašao na prva vrata. Kada smo izašli, ljudi koji su ostali u autobusu vraćeni su nazad. Mi smo u selu brojali koliko ljudi nedostaje. Falila su 54 čovjeka koji su vraćeni autobusom, falio mi je i sin”, rekao je svjedok.

On je kazao kako je kasnije saznao da je njegov sin ubijen s drugim Bošnjacima.

Tužilaštvo BiH tereti Predraga Milisavljevića, Miloša Pantelića i Ljubomira Tasića zvanog Ljupko za učešće u ubistvima, prisilnom preseljenju stanovništva i drugim nečovječnim djelima.

Milisavljević i Pantelić optuženi su za učešće u ubistvu više desetina Bošnjaka kod jame Paklenik (općina Sokolac). Njima dvojici, kao i Tasiću, na teret je stavljeno i učešće u prisilnom preseljenju više od 500 civila bošnjačke nacionalnosti s područja Višegrada.

Milisavljević i Pantelić su ove zločine, kako se navodi u optužnici, počinili 1992. godine kao pripadnici rezervnog sastava policije u Višegradu, a Tasić kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS).

Prema optužnici Tužilaštva BiH, muškarci bošnjačke nacionalnosti izdvojeni iz konvoja koji je krenuo iz Višegrada ubijeni su kod jame Paklenik, a samo jedna osoba je uspjela pobjeći s mjesta gdje su se vršila pogubljenja.

Nastavak suđenja zakazan je za 5. februar.
avaz 29.01.2013
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. 6 years 10 months ago #35758

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
  • Karma: 7
Grrranate šetaju Tešnjom

nedjelja, 10 Novembar 2013 u 13:05 sati
sisic fuad

Piše: Fuad Šišić / www.sdatesanj.ba

"Hvala Bogu što mi se ovo desilo, pa sam malo progledao."


Nekako u isto vrijeme dok je Predsjednik RS-e boravio u posjeti Rusiji, sanjao sam da je Milorad Dodik prešao na islam, i da je odlučio podsjetiti javnost u prijateljskoj Rusiji na istinu o onome što se dogodilo u BiH. Predsjednik RS-e, na javnoj tribini u Moskvi, je podsjetio javnost u prijateljskoj Rusiji kako je vojska RS-e srušila više od hiljadu džamija i drugih vjerskih objekata u BiH za samo nekoliko mjeseci, počinila genocid u Srebrenici nad muslimanima, te ostavila veliki broj masovnih grobnica čiji broj se nije utvrdio ni do danas, jer svaki dan se otkrivaju nove masovne grobnice. Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje što su u svemu tome sudjelovali i dobrovoljci iz prijateljske Rusije, jer bez obzira na propagandu koja je širena tokom rata, ipak je to sudjelovanje bilo na pogrešnoj strani.

Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje zbog činjenice da nelegalno izgrađena crkva u avliji muslimanke Fate Orlović i do danas nije uklonjena, ali je naglasio posebno zadovoljstvo da su muslimani u BiH uspjeli obnoviti i izgraditi sve porušene džamije, i na neki način izbrisati tragove zločina koji su bili vidljivi širom BiH.

U isto vrijeme, Milorad Dodik je izrazio žaljenje što investitori iz arapskog svijeta ulažu u Srbiju a ne u BiH, nadajući se da će i njegov prelazak na islam doprinijeti dolasku ljudi iz arapskog svijeta u BiH. Uz to, Milorad Dodik (alijas Dževad El Mubarak) je kazao da će istekom sadašnjeg mandata predsjednika RS-e vlast predati opoziciji, a on će se posvetiti davi, tj. širenju istine o islamu.

Probudim se, prošlo pola noći. Ustanem i klanjam dva rekata, a onda opet zaspim. A onda sanjam da su u Tešnju pronašli grobnicu neispaljenih granata. I sanjam kako granate šetaju po noći, ustaju iz grobnice i odlaze u šumu. Ali nisu u bijelom, pa ih niko nije vidio dok su šetale. Ili su došle s druge strane, niko još ne zna. Pričaju međusobno o tome ko ih je zakopao, ko ih otkopava, i baš onako ljute bježe u šumu.

Kaža jedna granata u trku drugoj: nismo mi napravljene da nas zakopavaju i otkopavaju, nego da nas ispaljuju. Baš se osjećam beskorisno. Volila bih da se nisam ni rodila.

A jedna od njih odgovara: nema od tog posla ništa. Dospjele smo u pogrešne ruke. Nego, put pod noge i što dalje od ovih suludih ljudi. Kao da im je SIPA sihire nabacila.

Probudim se, vidim nije prošao ni sat vremena. Velim: estagfirullah (Bože oprosti)! Kontam u sebi šta je ovo? Sjetih se Salih Husare (rahmet mu duši), koji je znao reći: Ovo je sve pobudalilo, samo sam ja ostao normalan. Onda počnem misliti o svim tim herojima, o žrtvama, o danima opsade, o zajedništvu odbrane. Prijatelji nam bacali hranu padobranima, a neprijatelji rakete i granate haubicama i tenkovima. Kada se padobran ne otvori, taj ogromni paket nad glavama izgladnjelih ljudi postane ubica, a onda žalost. Kada raketa „zemlja-zemlja" ne eksplodirala, ta ogromna opasnost nestane, a onda radost. Rahmetli Smajl Smajlbegović je vadio eksploziv (preko 400 kg u jednoj raketi), taj eksploziv se punio u mine koje su se ovdje proizvodile, pa se to (neprijateljima) vrati nazad odakle je došlo u izmijenjenom pakovanju. Znao sam se našaliti poslije rata zbog toga, kazujući drugima da naša privreda nije prestajala izvoziti ni u vrijeme opsade. Ali više mi se ne spava. Dosta mi je sna. Mislim prvi puta o tome na ovaj način. Hrana od prijatelja, a ono smrt. Smrt od neprijatelja, a ono prilika za život. Kada kreneš u nešto ne znaš kako će završiti. Misliš da je dobro za tebe, a ono ispadne loše. Misliš loše za tebe, a ono bude dobro. Allah zna, ljudi ne znaju. Nema sna, pa činim dovu za prijatelje i neprijatelje. Za prijatelje: da im Allah dadne snage na putu istine, za neprijatelje: da ih Allah uputi na put istine.
The administrator has disabled public write access.
The following user(s) said Thank You: Dervis
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Time to create page: 0.209 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version