Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Price iz sehare

Price iz sehare 8 years 1 month ago #33803

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0



Brada

Nekad davno su ga zvali Visoki Stolni grad u kojem su se krunisali srednjovjekovni bosanski kraljevi. Sada je Visoko. Grad kože, tekstilna, mesa, kahve i svakojake trgovine. A od nedavno i Dolina piramida. Onaj pronalazač i dvostruki doktor Osmanagić im dao i ime. Piramida Sunca i piramida Mjeseca sa nizom podzemnih tunela. Čaršija je prava bosanska.
Nekako samoljubiva i samozatajena. Skrećem s ceste, što je nazvaše auto-put, ka njoj. Nailazeći kraj narandžaste benzinske crpke u vidokrug mi uleti poznata faca. Pumpar. Naše gore list. Avdaga. Zamolih vozača da skrene. Približavajući se, otvorih prozor da čujem razgovor.
- Jao gospođice, što ste Vi meni poznati! A i lijepi ste.
- Možda s TV-a.
- A, jeste. Vi ste ona, ona.....
- Bivša voditeljica OBN-a.
- Jeste. Ma divni ste.
- A i ja Vas odnekud poznajem.
- Možda sa fakulteta. Ja to onako vanredno, iz dosade. Uz to sam i estradni umjetnik.- Pjevate?
- Ko slavuj. A i drugo sam svašta probao. Samo još nisam bio predsjednik države. Šta bi mi falilo? Ljepši sam od one trojice. Priznaćete.
- Jeste. I šarmantni ste!
- Nemojte mi se upucavati, molim Vas. Ja imam stabilnu ljubavnu vezu, ali eto nebih se bunio da Vam zapjevam neku sevdalinku, ili bolje romansu, onako postiha i na Vaše cijenjeno uhašce.
- Kad budete predsjednik, javite mi se. Ćao! Neplativši gorivo, doda gas prelijepa starleta, ostavljajući Avdagu da gladi prepoznatljive brkove.
- Izvolite molim!
- Može li kila od rebara i glavuša u masni papir, sa sifonom sode?
- More, papak istočnjački!
- Bogami bi ti mogo i po turu malo, zbog ovih ljubavnih jada. A jesi li kad fasovo? Priznaj!
- Jesam! Ali zbog šejtanluka. Hajde da ti ispričam. Nema gužve. Dvije ću.
Nedjelja je bila. Uobičajena ko u svim manjim mjestima. Sjedosmo vani za neki okrugli sto i uz kahvu iz termos boce krenu Avdagino kazivanje.
- Čini mi se, kako sam se rodio da sam šejtaniso. Znaš da je naša čaršija imala nakav zadani, ustaljeni život. Ko starinska čaršija, u to doba za moju raju je bila pomalo dosadna. Sve se vrtilo oko grehote i sramote. Šta god da se desi, a da nije uobičajeno, odmah je bilo sramota il grehota. Bio sam pri kraju osnovne škole. Taj dan smo skakali oko Rakitnice. Glumili ribare. Došli do klaonice. Izađemo na put. Makadamski. Nije bio asfalt ko danas. Ni auta nije puno bilo. Velikih inekako a malih vrlo malo. Utom ti iz Roge prema Mesićima naiđe stara praga. Pozno sam šofera. Ibrahim Šehić, Hasin i Husikin stari. Ja se zatrčim i zakačim odpozada. Nije me vidio. Rukama za stranicu, a nogama za kuku. Praši sa svih strana. Ma meni fol. Biću glavni lik u raji. I tako do krečane u Mesićima.
Kad sam se pustio ostale mi ruke ukočene u zraku. Sav sam bio siv od prašine. Ama ličio sam na onog jetija. Ibro kad me vidio, haman se šlagiro. Ko da je duha sreo. Ibretio se čova, rondo i spominjo starog. Vratio me nazad. I naravno, našo babu Izeta i sve mu natenane kazao. Eto ti starog u akšam, malo svratio u pomoćnu i cvrcno i odmah sa vrata: „ Đe je onaj, krečana? Vamo der, da te ja malo omilujem. Bez Mesića.” Izađem. Moram. U rukama kaiš i basa-ćuta. Kakva ljudska i dječija prava.
- Jeli šejtanluk vrijedio kaiša?
- Meni jes. Imam se bar čega sjećati.
- A druga?
- To je gorka. Znaš da je i petkom bio pazarni dan. Ono su ga zvali mrsni pazar.
Nama se baška dopadalo da taj dan motamo oko donje čaršije. Zbog kolača. Na samom ćošku je bila brijačnica starog Mehage. Mehaga je bio ugledan brico. Pedantan, iskren, i pomalo starog kova. Strog. Nije dao da se čaršijski red i adet remeti. To ti skužili Šajka, Gaga i Abeda. Naletim ti ja jednog petka na njih. Dadoše mi nešta para i rekoše šta da kažem sa odškrinutih vrata Mehagine brijačnice.
Nisam ništa frštuljio. Samo su mi kolači bili na hatru. U ruci sam držo lovu dok sam se polahko došunjo do vrata. Odškrinem i provirim. Oni ugledni Rogatičani su čitali novine, a na stolici sjedio gradski pop Milivoje. Mehaga držo češalj i makase i polahko mu sređivao bradu. Onako sa odškrinutih vrata ja vrisnuh: - Obri mu bradu!
Ispade Mehagi češalj iz ruke, spustiše novine oni ugledni, a pop usta zabezeknut.
Vidjeh da sam zabrljo i kidnuh. Znao sam da sam nešto poremetio u čaršijskom redu. Ona stara raja se previjala od smijeha, a meni gutavo. Za kratko vrijeme sva čaršija je znala šta sam uradio. Sazno i stari. Mesar bio. Došlo do njega brže, nego sada mobitelom. Dođe podobro pjan. Pogodilo ga. Ja ga osramotio u čaršiji.
Narušio dobar komšijski odnos. Ja se sakrio pod sto. Kad će ti on staroj:
- Đe je onaj novi brico? Da mu ja štucujem bradu. I štoucova je.
Dok je Avdaga točio gorivo u novi „kavasaki” i proba ga, ja pođoh mislima kroz njegove priče i dolinu Rakitnice.
Imali smo i mi članove kraljevske obitelji. Na Borču, čini mi se. I stećci o tome svjedoće.
Imali.
A Ljun?
Ni nalik na piramidu.


Oktombar 2011 godine
Aci Tagor
P.S. Avdaga je bio i geometar lažni naravno.
Last Edit: 8 years 1 month ago by Aci Tagor 1414.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #34906

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
Gojzerice


U nekim pričama što nas vraćaju u starija vremena neostvarenih planova i želja, nekako sve svedeno na ono famozno: da smo. A opet, eto nismo. E, da smo u gradu rođenja vjerovatno bi imali svoj prepoznatljivi džingl

Možda sladunjav sa onim bivišim izbornikom, što bi nam tepajući milovo uho tvrdeći: ”Roga je čudo, što ti tvoj Ćiro kaže”. I jeste, zasigurno. Pored svih upečatljivih posebenosti i individualne kreativnosti, sjetih se da smo bili čaršija sa podosta neženja, a i neudatih cura, kao i čaršija sa ponajviše gojzerica u cijeloj regiji. Izuzev krutog tradicionalizma, stalno sam tražio uzrok te neudatosti i tog neženjaštva. I čini mi se pronašao naizgled banalan, ali upečatljiv razlog. Gojzerice. Osim toga, što su obilježavale modernu i dugoizdržljivu obuću, bile su i obilježje vlasnika, putnika i pješaka. One su bile i najjači adut za put u bliži i dalji svijet. Ko se u njega otisnuo, čini mi se da je izmakao strogom patrijarhalnom oku i osjetio saftali život. Onaj ko ne isproba tu kušnju, osta zapleten u mreži grehota i sramota i dodirnu dno samotinje. Prateći ajnštajnovsku relativnost, možda je grehota ovako promišljati, ali pored neke napisane duhovne datosti, neudatost i nežnjaštvo u svom zavičaju, razložno opredmetnoh u gojzericama.
A kuda su nas to one nosile?
U onoj bivšoj Jugi puno se marširalo. Nije bilo pedlja zemlje, gdje nije bio neki marš, a nije bilo ni dijela društva da nije maršir'o. Vojska je to radila po zadatku, a ostali, onako. Sve u cilju nekih sjećanja i neke tradicije. Mi nismo imali vojske,ali smo za marš uvijek imali spremne izviđače, planinare, lovce, omladince. Ovi prvi su bili najuporniji. Možda i zbog „ šefa parade“ Halučić Mubesira“ , zvanog Muza. Starosjedilac po rođenju, geograf po opredjeljenju i zaljubljenik organizovanog skitaranja.najdraže marširanje je bilo „Tragom prve proleterske“. Te godine pješačilo se od Rudog do Rogatice. Odmor je bio u Međiđi. Na marširanje su krenuli: Mačak,Školjaš,Muza, Kaci,Zambi,Kale,Teva,Meru, Caje, Alem,Šef,Pape,Besim Picek,Šerif Velić i mnogi drugi. Onaj Muza nekako vazda bio najopremljeniji. Sa zahirom pogotovu. Majka Nafa bi sve fino spremi i posluži u rusak. Rusaci su se čuvali kao suho zlato. Znalo se za adet „puhanja“. Taj dan Muza bi malo hodaj, a malo jarcaj:
- A što miriše ova pršuta?
Oni drugi bi gutali prašinu i kovali plan kako da dođu do pršute. Kroz pjesmu i zezanciju kolona dođe na konak u Međeđu. Sjelo je bilo obaveza. Do kasno u noć uz zvuke gitare i harmonike. Ode većina na spavanje, a osta grupa da akšamluči i „ čuva“ rusake. U neko doba Mačkovu pjesmu „ Sunce zađe zapara je ljuta,svaka travka sad je zabrinuta“ prekide bunovni Teva.
- Hoćeš li malo vatrene vodice?
- Neću!
- Pa kuda ćeš?
- Odoh kraj Drine da lajem ćirilicu.
-Što bolan ćirilicu?
- Radi adeta.
I ode. I ona grupica je drijemnula sahatak prije doručka. Raja uze one pripremljene sendviče, a Muza odbi i ode tražiti ruksak. Nađe ga u školi, ali ponese pred kolonu, želeći da vadi mast i drugi dan.
Razmota onu kariranu, kuhinjsku krpu i zinu. Umjesto Nafine pršute, ukaza se bijela izaprana drinska hripa. Nasta smijeh, a onaj Kale-Grujo dobaci:
- Miriše li?
Preznoji se Muza i skonta šta su mu uradili. Hodajući u onim gojzericama , pomalo se i ćosalo. Gojzerice su donosile ljubav.
Ko ih proba i pronosa taj se jal oženi, jal udade.


Aci Tagor 1414
6. Aprila 2012.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #34907

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
ŠALO

Osvanu lijep i sunčan dan u dolini rijeke Bosne. Nakon jutarnje kahve, uputih se na obližnju željezničku stanicu. Ni po čemu to nije. Osim po adetu stajanja tih lokalnih vozova. Meni je željeznica lična karta neke zemlje. Po tome smo mi strmeknuli u devetnaesto stoljeće. I ovaj voz po običaju kasni.

Onako sarkastično pomislih: ››Onaj Japanac se sasjek'o zbog minute kašnjenja voza. Nas onda ne bi imao k'o prevoziti‹‹. Još ako upadnem u kakav depresivan vagon, gotov sam.
Dođe onaj „titin“ voz. Uđem u prvi vagon i pokajah se. Pun onih demobilisanih boraca što spavaju na onom mramornom trgu naše domovine. Sjedoh preko puta dvojice jako ozlojeđenih štrajkača. Taman kad sam htio slušati muziku na one bubice, kucnu me onaj jedan i ljutito će:
- Tebe ova naša priča k'o ne interesuje?!
- Poznata i prežvakana, odgovorih.
- Vidi! A odakle si ti tako drčan?
- Sa Istoka. Iz Rogatice.
- Uh! Znao sam. Ja manje čaršije a više generala i ministara još nisam vidio. A čaršija im u šesnaestom vjeku. Kako to? Gdje je tu logika?
Osjetih šutnju u vagonu i mrke poglede upućene u mom pravcu. Progutah pljuvačku, oblizah se jezikom i rekoh tiho:
- Ne znam ti odgovoriti. Jedino da je još prije dvadeset godina ovu našu BiH napustila logika.
Ušutih se i počeh dumati. Jes' da sada svi trče u činovnike, jer je to sada jedina firma što redovno daje platu i kamaru onih benefita. Prije su se otimali za fabrike. Tamo su plate bile prave. Tako je i trebalo biti. Zarađivali ih. A i logika je stanovala u Bih.
Jedan od najmnogoljudnijih tzv. radnih kolektiva, u našem kraju, bijaše ››Sjemeć‹‹. Šumsko preduzeće, što je imalo od bora do stola. Dugogodišnji direktor bio onaj Mileta, što mu je i porijeklo sa tog sjemečkog kraja. Prim'o i mlađi inžinjerski kadar. Onaj naš sugrađanin Dervišalija – Šalo, posta njegov dobar ahbab. Stalno su nekud tutnjali, a kasnije feštali.
Tmurnog mahmurnog jutra, sjedeći u svom kabinetu, Mileta poruči jaču kahvu i krenu listati dnevnu štampu. Začu kucanje na vratima. Dižući glavu ugleda kako ulazi ona nova atraktivna novinarka. Bila je jordamli, ali tog jutra bijahu sva izbezumljena i pomalo histerična.
- Dobro jutro, druže direktore!
- I tebi. Izvoli. Šta treba?
- Ja više ovako ne mogu!
- U čemu je problem!?
- Direktore Mileta, došla sam da se požalim na onog vašeg inžinjera Dervišaliju – Šalu.
- Šta nije u redu sa njim?
- On je jedan obični bezobraznik.
- Šta je uradio?
- Eto, i jutros me zaustavio na hodniku, čini mi se već deseti put. I svaki put mi postavlja isto pitanje.
- Pa, šta te to stalno pita?
- Kaže mi: ››Ja jesi dobra. Još bi bila bolja kad bi bilo ono za ono‹‹. Ja nisam ni znala šta on traži dok nisam rekla svojoj prijateljici.
- Ah, to! Nije on puno bezobrazan, nego je hrabar.
- Kako hrabar?
- E moja dobra spisateljice. Svi mi to tebi mislimo, samo on ima hrabrosti da ti to kaže.
Zacrveni se naša novinarka, otrese glavom, i ode bez komentara. Onako sa smijehom na licu prisjetih se Šale i rekoh onom preko puta: - Svi mi to moj prijatelju znamo. Onaj što je bio hrabar da to kaže otiš'o zajedno sa logikom u onu Švedsku.
Izlazeći iz voza sjetih se i spisateljice. Našla je i ona svog labuda. I to crnog.

Aci Tagor 1414
Aprila mjeseca 2012 god. u vrijeme onih štrajkova
Last Edit: 7 years 8 months ago by Aci Tagor 1414.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #34908

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
TURABIJEVAČA


Rat je najveće zlo što može insane zadesiti. Ubija i sije klice iz kojih se rađaju još veća zla, a vala i poslijeratnu budalaštinu. Nekako, odmah poslije rata počeše nicati trgovački centri i benzinske pumpe. Haman ispade narodna: ›› Gdje stigneš ti pumpu posadi.‹‹ ali i apoteke počeše sa radom na svim čoškovima zemlje. Obolio narod i treba hapova. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati.

. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati. Prvo po novinama, a onda na radio i TV stanicama.
Sretoh se sa tim. Krenuh na neki kurs. Svaki dan put me nanosio pored onih glavnih stanica u šeheru, pored željezničke i autobuske. Nikad puniji vozovi i busovi. Sa ranih sabahskih sati, iz svih krajeva, sneni, olovnih nogu i zabrinuta lica dolaziše insani u Sarajevo. Išli su u Zetru. Na ozdravljenje. Kod nekog mesije što liječi sve bolesti. Turabi se zvao. Liječi dodirom i vodom. Kolone i kolone ljudi čekaju iscjeljitelja. On dođe i rukama šalje masama energiju. Spojen sa vasionom. Bežično. Prima odozgo energiju i proslijeđuje je narodu. Desetinama i stotinama hiljada ljudi prođe pored Turabija. Nikad olimpijska dvorana nije bila punija k'o tada.
To popodne spodbi me neka grupa poznanika iz rudarske Breze, da sa njima idem u posjetu zajedničkom prijatelju u onu državnu hastanu. Prolazili smo pored rijeke ljudi, što iznureni tegle pakete vode, nadajući se da će voda riješiti sve njihove boljke.
- Kakva je ovo zajebancija?
- Ama, onaj Turabi, liječi narod.
- Čime?
- Dodirom i vodom.
- Čuj to! Mog'o bih i ja onda liječiti.
- Čime bi ti liječio?
- Mokrom čarapom izavrata, pa da tegle kolica one vode.
Dođosmo mi u posjetu našem ahbabu, što bijaše na nekim pretragama.
- Šta ima? Kako ide?
- Ama k'o hastana. Ubija me brate.
- Piješ li šta od hapova?
- Ih! Pa znate vi šta mene liječi.
Kako on to izusti, onaj šeret Mice trznu onu polovku. Znali smo da je bila viljamovka. Uto ti uleti glavna sestrica:
- Šta je to? Šta mu dajete?
Mi zbunjeni oborili glave, a onaj Mice dočeka:
- Turabijevača! Liječi sve. Bir iladž.
- A to! Ja mislila nešto drugo. Bogme se ta voda treba zvati ››ublehuša‹‹. A, ako on hoće neka pije. Dobra je sarajevska voda.
Ode sestrica i ne znajući da je ispravno sumnjala.
- Dajder te turabijevače, da mi se vrati život.
- Samo polahko, da ne uletiš u vasionu.
- E moj Turabi. Da se on ne pojavi, ja sve kont'o da su ovce u izumiranju u Bosni. Ja jesmo mi opičen narod, bez mokre čarape.
Da li je narod ozdravio, to nam još niko nije rek'o. A da li je prodavanje ubleha u Bosni isplativ pos'o? Itekako. Turabi otiš'o pun k'o brod, a i prodavači vode. Isplatilo se i onom ››našem‹‹ zemljaku. Dobio ministarsko mjesto. Dal' zbog Turabija ili zbog zeme, mi dobismo novi nadimak.
››Ublehaši‹‹.

Aci Tagor 1414
Nastala u Aprilu 2011. Godine podsjećajući se na Erazma Rotedamskog i na njegovo djelo ››Pohvala gluposti‹‹.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #34909

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
ŠAJBUBA


Kažu oni biolozi, da je onaj Kolumbo iz Amerike donio krompir i da se ta biljka dobro primi i posta glavna zahira u Evropi. Nakon određenog vakta dobi i svog budžetliju što ga harči. Bi to buba zlatastih sjajnih boja, zlatica.


Nekako s' proljeća sedamdesetih, i naša Roga dobi svoje Šajbube. Stiže na Luftagino u Gračanicu porodica Vatreš i sagradi veliku i podobru kuću. Stari Jakub bijaše građevinski poduzetnik, glava porodice i prepoznat po svom nadimku „Šajbuba“. Bijaše to krupna ljudina, karakteristična govora i hoda, sa stalno prisutnom škijom na rubu usana. Istog adeta k'o Rasim Kapo i najpoznatiji mesar Alija Šećan. Pored ženskih čeljadeta, u porodici bijaše i sin jedinjak Osman. Imadijaše sličan govor ocu, a i raja ga prozva „Šajbuba“. U Rogi biti bez nadimka je isto k'o i ne živjeti. Osman se uklopi u čaršiju na svoj način i prikupi za kratko vrijeme još dva, na daleko čuvena, nadimka: ›› Lutka‹‹ , ››Ofajla‹‹.
Onaj prvi nadimak dobio po ocu, a ona dva prema karakteru. Osmo je k'o kalauz. Otvara sve brave. Tako se i Ole mog'o vidjeti u svim slojevima društva. Sa radnicima, đacima, studentima, ali i sa generalima i političarima. I to sa onim što su u to doba bili velika fora. Znao, šta li? Volio je druženje i sa ženskim insanima. Ako mu se dopadne kakav curetak, Ole bi je počeo oslovljavati sa „lutko“. I sve tako dok bi njemu prijalo. E, ako bi naletio na one malo azgin, pa još ako nije naiš'o na topal prijem, odmah bi uslijedilo: ›› Šta je ofajlo‹‹? Kasnije i muški svijet počeo dijeliti na lutke i ofajle. Tako i dobi ta dva nadimka.ž
Vrlo brzo je uvidio da je politika glavni kotač koji sve vrti. Zato mu škola i nije nešto bila po volji. Ali za svaki slučaj u tom vaktu uze i onaj papir sa Veselog brijega, jer ko zna, more zatrebati. I brzo se uključi u političke tokove. Naravno, preko omladinskih struktura, izviđača i planinara. Prvo lokalno, pa republički i onda na saveznom nivou. Bogami i čaršiju u Jugi počeše prepoznavati po Osmi – Šajbubi. U naš kraj počeše dolaziti političari, generali u Šajbubinoj režiji. Dolaziše: Brano Miljuš, Bogić Bogičević, Azem Vlasi i razni generali, a ponajviše onaj iz Šekovića koji mu je i helikoptere obezbjeđiv'o k'o logistiku. A kako se uhodalo?
Bila je davna 1976. godina. Raspust. Odjednom se pojavi haber da neka grupa, oko Zehrudina Hadžihasanovića i Fadila Jamakovića, hoće da formira radnu brigadu. Kažu, biće sastanak u opštinskoj Sali, a za početak će biti lokalna i radiće u Batovu, na putu za to naselje. Odosmo iz radoznalosti, da vidimo šta je to?
Elem, objaviše šta se hoće i rekoše gdje će biti smještena brigada, a biće i uniforma. Zelenkasta, k'o u onih Korejanaca sa Sjevera. Šatori će biti na Brezju u nekom gaju. Trebalo je dati i ime brigadi. Izviđači joj dadoše ime po čuvenom narodnom heroju ››Ragib Džindo‹‹. Nasta brigada od Fadilovog KUD-a iz Kukavica, izviđača, planinara i čaršijskih znatiželjnika, k'o što su bili Huso Šuvalija i Medo Avdičević. Malo radnika, više zgubidana, a brigada omladinska i to radna. I to rad od trideset dana. Ali ušli, ušli. Odosmo u svojim uniformama u naselje na Brezju, sa Čeom na prsima i petokrakom zvijezdom. Pomalo smo ličili na hajneken pivu.
Poče se raditi. Ispočetka kilavo, dok neko ne ubaci takmičarski fol, k'o ono danas u onim raznim ›› survivor ‹‹ emisijama. Ko uradi više metara puta, dobije neku nagradu. Onaj Makaš Jakub – Jaki sam uradi tridesetak metara. Medo, Huso i ja jedva deset. Medo bi povazdan kont'o smicalice. Zapomaže, napuni usta vodom i prstom pokazuje da mu je nešto upalo u oko. Dok bi onaj, što je dotrč'o da mu pomogne, zagledo, Medo bi ga poprskaj. Nije bilo ljutnje. Poče i Ole dolaziti. Zadužen za kulturni rad. U onom mesičkom šatoru bile i dvije sestre Brigadirke. Ole se nama povjeri da mu je jedna zapala za oko, a i neki ga čudni žmarci obuzimaju kad je vidi. Rekosmo mi to nasoj Brigadirki. Sutradan ona nama predloži da ga ›› ubacimo u mašinu ‹‹. Iznese plan i mi prifatismo. Poče se Brigadirka nositi malo slobodnije majice i motati se oko Šajbube. Huso mu, onako, usput kaza da je i ona pritrzala na njega. Jedne večeri, kad je bila svirka kudovaca, mi ispraznimo mali bolnički šator, ostavimo Brigadirku samu i kažemo Oletu da ga čeka. Prije toga Medo je našao tatule i ubacio u sokove.
Primila ga ona u šator k'o Kleopatra i počela svoju igru. Usput mu ubaci da bi moglo i šta ozbiljno biti. Ole se zijanio. Od nervoze onaj sok ukap popi. Kako priča odmicala, Brigadirka se sve slobodnije ponašala, i u neko doba prozbori:
- Mogla bi. Šta misliš? Imaš li snage?
- Lutko, ja sam ti onaj, kako ga ono zovu?
- Kazanova.
- Isti sam on. Ma kakvi isti. Bolji sam lutko od tog kazandžije. Vidjećeš!
Nije prošlo ni nekoliko minuta, poče Ole da žuti i stišće zube. Vidjevši to, Brigadirka izbaci:
- Hajde više. Ima li muška u tebi?
- Uh! Saću ja. Neka tebe. Uh!
I otrča u onu paprat. Vrati se kroz pola sahata. Življe su kopali.
- Gdje ode ti? Proći će me merak.
- Joj lutko. Treba mi vremena da se saberem. Uh! Evo ga opet. Uh! Majko moja!
Ufati se za kaiš i u paprat. Tako nekoliko puta. Tako nekoliko puta.
Šajbuba je sutra završio u lokalnoj hastahani. Nakon nekoliko dana, dođe nam Ole u posjetu sa nekim generalima.
Brigadirku je zaobilazio k'o visokonaponsku struju. Kad bi prođi pored šatora, raja bi dobacuj: - Seronja!
Tako nam ljubavni brigadirski jadi porodiše novog političara.
A kakav je bio ili još jeste?
Trebalo bi pitati možda Vlasija?
Ili možda raju iz šatora!?

Nastala po kazivanju Zambija koji je dao ime brigadi.
Ljeto 2011.god. Aci Tagor 1414
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #34910

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
PESINAVA RUKA


Oni glavni gradovi u susjednim, sada, državama imaju na važnim trgovima spomenike sa konjima. I po tim spomenicima te gradove poznaju. U našem glavnom gradu ima jedan spomenik, koji je onako bojažljivo uglavljen ispred one visoke škole za hajvane.

Stoji pred fakultetom na Malti kljuse, naše, bosansko. Dok nam je trebalo, hvalili ga, a sada je predmet ismijavanja. Dobro meni moja mati kaže: “ Ama čudan smo mi soj sinko. Stisni pišti, pusti vrišti.”
Bosanski slikar, svjetskog ugleda, Mersad Berber, je svoje slikanje ponajviše posvetio konju. Kaže da je to najplemenitija životinja, koja je najopjevanija, najnaslikanija, najisklesanija i o kojoj se ponajviše pisalo. A opet misli da su najsretniji ljudi koji ga posjeduju, sa njim tuguju, timare ga i uživaju u njegovoj skladnoj ljepoti. Ama, lijepih žena i lijepih konja nikad se nagledati. Mi smo onda sretni bili. Uzgajali ih. U onim sjajnim dvolisnicima, što ih prospektima zovu, opisana je naša ergela na Borikama. I naš dobri profa je podosta tekstova posvetio njoj. Ergela je bila državna, privatna, društvena. Vremena i ljudi se mijenjaju, ergela ostajala. Sama za sebe nije mogla opstajati, ali su se oni što su je vodili, dovijali svakako. Helem, u neko doba, proču se čaršijom da je počela raditi nova kafana. U narodu je prozvaše ››Sedam kobila‹‹. Bila je na spratu, iznad čuvene penzionerske. Do nje se dolazilo uskim drvenim basamacima. Sve što je novo, narod mora oprobati. Tad je i bitna, a kasnije, onako. Bila su to doba kada je industrija polahko uzimala zamaha. Tog dana u starim garažama ››Tehnotransa‹‹, bila se bitka za popravku tri kamiona, koja su donosila nafaku. Pos'o popravke povjeren Kori, vrsnom majstoru, natersli karaktera. On okupi tri ekipe. U onoj udarnoj je bio i Safet Hadžihasanović – Sale. Visok, mršav, žilave građe. Cijeli dan je trajala borba sa teškim dijelovima, šarafima i totmasti. Negdje pred sami kraj pojavi se i direktor, te sav važan kaza:
- Drugovi, ovo nam je još jedna pobjeda. Ako sve bude uredu, za nagradu idemo u neku od kafana. Zaslužili ste to. Gdje bi vi?
- U onu ergelinu kafanu, dobaci Pero.
I bi tako. Odoše u željenu kafanu. Zatekoše i svoje konduktere.
- Daj nam svega. Zaslužili smo nakon ovakvog rada.
Prionuše za sofru i opuhaše brzo, doneseno. Ko tajfun da je prohuj'o.
- Ja bih da ovo naplatim, polubojažljivo kaza ona mlada konobarica.
Ona nije ni izgovorila, direktor je već bio u nus prostorijama. Svi se ćešu po glavi, a naš Sale velikog nama k'o Hrid, prifati buđelar i gruhnu:
- Neka, platiće ova pesinava.
I plati.
Vrati se direktor i onako sa pola sale:
- Daj nam mala, ponovi ovo isto.
Ode i ona druga tura.
- Ko će ovo platiti? pita konobarica.
- Pesinava ruka. Direktor je ponovo u hali, dobaci Kena Ajanović.
Vrativši se, onaj direktor zausti, a Sale podiže ruku i zagalami:
- Nije'ne više direktore. Ova pesinava je radila, plaćala, a mogla bi i fusnuti!
Konji ostaše.
Direktori se izvukoše.
A ljudine, poput našeg Saleta, zaplatiše.

Aci Tagor 1414
Aprila 2012. gledajući rogatica.com i na njoj jednog od bivših direktora ergele Borike
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #35068

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
RUDARSKA


Ima ti običaja onaj ahbab iz Zenice ponekad nazvati ili poslati poruku, ali uvijek kad nešto treba. Haman nam je životno kretanje svedeno na to.
- Je li onaj vaš?
- Koji?
- Onaj novi direktor struje.
- Kako naš? On je Zlatkov.
- Ama, po prezimenu je čini mi se od vašeg kraja.
- Jeste po prezimenu, a i čehra mu je, nekako, čini mi se, tamošnja.
- Poznaješ li ga?
- Jok. Nova generacija.
- Eh. Onda ništa. Trebalo mi je nešta kod njih.
I ode sa linije bez pitanja: Kako si? Šta ima? Ima li problema? A pitanje: Treba li šta? je gotovo iščezlo. Zbog ovog novog doba. Trka za dunjalukom uveliko traje i kod nas. Tu pobjednika nema. Ima jedino pobjeđenih.
Danas kad ti nešto treba da znaš, uključiš onu mašinu, pritisneš onu dugmad i ona ti sve kaže. A mi smo morali sve učiti. Tako smo iz zemljopisa učili i one znakove što obilježavaju, šta se od industrije nalazi na kom kraju. Pored imena našeg grada, nekako jedan iznad drugog su stajala dva znaka. Ona munja što je pokazivala da imamo centralu što proizvodi struju, i ona dva ukrštena čekića koja su obilježavala rudnik. Struja je bila, a i sada je u Mesićima, a rudnik u Kukavicama je bio. Zatvorilo ga. Sedamdesetih godina prošlog ratnog vijeka, u naš grad su se sa viših škola počele vraćati prve generacije. Među njima je bio i Hidajet Sijerčić zvani Bugi. Šeret na svoj način. Dobi mjesto sekretara u rudniku. Vodio računa o svemu što se ticalo rudnika i rudara. Rudari mu bili interesantni.
Jednog kišnog četvrtka ugavlja u kancelariju onaj rudar Salko što je imao podosta djece. Odhuknu i ne pitajući sjede na onu drvenu klupu. Vidje Hitko naborano čelo i priupita:
- Nešto si sav kaharli?
- Bio bi i ti da si na mom mjestu.
- Reci, biće ti lakše.
- Bruka brate, eto to ti je. Dođem u ponedeljnik s' posla kad ona moja prevezane glave. Pitam je: - Šta ima za izjesti? – Zeljanica sa žarom. Ušutim se i nekako vovoljeći, ožarim se. Utorak isto. Juče ponovo zeljanica. Bogami sekretaru, ako bude i danas, raniću se.
Otpuhnu još jedan red i onim bangavim prstima potegnu za škiju. I ne pitajući priždi cigaru i lijepo se umisli. Žao Bugiju Salke, al udari mu onaj njegov šejtanski crv i poče:
- Znaš šta ćeš ti?
- Šta? pomozi mi bolan. Ti si iš'o na te škole.
- Kad dođeš kući, a ti uđi u podrum i uzmi onaj konopac, pa pred hanumu. Upitaj je šta je za pojesti. Ako ti kaže da je zeljanica ti kaži: - Nemoj bogati. Nego vako ćemo mi. Evo tebi ovaj konopac pa me pripni kod one tarabe, đe je ponajvisočija žara. Biće stara lakše i tebi i meni. A i šamija ti više neće trebati.
Skoči Salko sa klupe šen veseo.
- Jes vala sekretaru. Kad sam marva na poslu, nek sam marva i kod kuće.
Uze onaj šljem i karabitušu lampu i ode u onim garavim gumenim rudarkama u svoju neizvjesnost.
Ukidoše rudnik mrkog uglja, dekretom kažu.
Zbog čega? Slabo je k'o znao.
Možda je i zbog Bugijevih savjeta.

Aci Tagor 1414, april 2012
na Vrtilištu pored Kaknja
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 8 months ago #35069

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
TRIŠE


Bila je topla majska nedjelja. Kraj osamdesetih u onom dvadesetom vijeku. Nakon rukometne utakmice na gradskom stadionu, gdje su naši rukometaši isprašili one iz Maglaja, onako sa onom rajom krenuh niz čaršiju.
Pobjeda lokalnog kluba uvijek da malo dodatne vedrine i životnog safta. Taman sam prolazio pored Ćanine kafane, što je bila uglavljena između socijalnog suda, kad dobih poziv dvojca, da se pridružim. Neobična ljudska kombinacija je sjedila za onim stolom u ćošku. Bijahu tu: Meša i Triše. Pripadali su likovima našeg zavičajnog teatra na otvorenom. Pošto pripali onu cigaru, Meša priupita Trišeta.
- Ama, kako je bilo na onoj strani?
- Ćuti Meša, i sad mi se smije.
- Deder ti nama to polahko, poterhanluku kaži.
- Baš, sve da kažem?!
- Jašta bolan nego sve. Nikud nam se ne hiti. Ako iko ima vremena za prodavati, onda smo to, ti i ja.
Poćeša se Triše po onoj kuštravoj kosi i krenu:
›› Evo vako. Donese nama poštar nekakav telegram. Javljaju nam iz Srbije da nam je poginuo dalji rođak i obavještavaju o danu sarane. Živio ti je on negdje u okolini Čačka. Naćera mene stari da idem na to i da ispred naše kuće izrazim saučešće. Dade stari lovu i ja sa onim „Hapeem“ u Srbiju. Dođemo mi na veliko imanje. Dobrostojeći bio. Pravi gazda. Bogat sa hajvanom i svim mogućim mašinama. Iza tog rođe ostala mlada udovica i troje djece. Kad bogat umre, svađe je isto. Svi se utrkuju da se nađu pri ruci, a one pope ko će biti glavni. Dobro se plaćalo. Došlo ig nekoliko. Čekalo se na mjesnog popa, jako pridošlog i mlađeg, a pomalo krivinaša. Volio sve što mladi vole. Žene pogotovu, a ponajviše udovice. Znaš da one sarane traju pola dana. Dok pokojnika spreme,iznesu, urede povorku. Pa dok obave svoje one narikače. Mi ti treći sat stigosmo na groblje. Napravi pop raspored i obavlja ono svoje, a one narikače ti: E kuku ovo, e kuku ono. E kuku, svi rade, a ti u rupu! Tako, taman one utinuše kad krenu mlada udovica; što je bila ispred popa i onog njegovog kandila.
- Ko će radit na njivama kraj Morave? Šta ću sa njima?
A naš popa žmireći i mašući onim kandilom poluglasno:
- Meni, meni!
I krenu ti moj Meša, red udovica, red pop. Otprilike vako:
- Ko će stoku hraniti? Kud ću jadna sa njima?
- Meni, meni!

- Kud ću s onim traktorima?
- Meni, meni!
- E, kud ću jadna ja sinja kukavica?
- Meni, meni!
- Šta ću jadna sa onom djecom?
Progleda pop, poćeša se po bradi i glasno izbaci:
- Uzmite braćo i vi nešta. Ne mogu ni ja sve sam!
Potajni smijeh se gotovo proturi u glasni. Pop zbrzi. Mi ukopasmo rođaka, popismo koju rakiju za dušu i krenusmo kućama. Sve sam se sa “ hapcom “ presmio do Rogatice.
- Svašta, reče Meša.
- Jašta, odgovori Triše.

Aci Tagor 1414
mjeseca maja 2012. godine
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 7 years 6 months ago #35224

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
DERVIŠKA

Grabeći po zemlji bosanskoj i pripremajući je za cvijeće, glavom mi kolaju misli o brilijantnom pisanju genija Meše Selimovića i o njegovim junacima iz neprevaziđenog djela ››Derviš i smrt‹‹. Upoređujem ponašanje ljudi u nekom davnom dobu i u ovom današnjem. Da li se je nešto promijenilo? Kakvi su ljudi bili onda, a kakvi danas? Jesu li vremena zaista drugačija? Ako jesu, koja su bolja?
Tako razmišljajući, posegnem rukom za džep, kad me prenu škripa kočnica moćnog „mercedesa“ C klase, one metalik fungave boje. Pogledam vozača. Derviš Muhamed od Visokog. Muhameda sam upoznao u ratnom vaktu i sa njim dosta besjedio o dunjalučkim išaretima. Tada je bio derviški skrušen, sa francuzicom na glavi. Sada se ukaza glava bez kape, sa uvezanim repićem orijeđale sijede kose i sa novim keramičkim osmijehom, omeđenim sa kratko i uredno podšišanom prosjedom bradom.
- Selam, moj dobri ahbabu!
- I tebi, dobri Muhamede.
- Sinoć si mi doš'o u misli, a ti znaš kako sam te skenir'o putem svojih bežićnih talasa. Ništa Tesla.
- I ti si meni. Upravo sam dum'o o sufizmu. Nego, kojim dobrom?
- Vala, poželio sam se muhabeta, onog starinskog. Ovog dunjalučkog mi je i previše. Prepun sam. Svaki dan slušam ovaj naš narod koji je podobro uglibljen u šejtansko i džinsko kolo. Lanetolsum ih bilo! Već, pusti te grablje iz mubareć ruku i haj'mo na jednu bosansku, mrku.
- More, ako ćeš me štogod obradovati.
Popustih grablje i onako slobodno obučen, sjedoh u ponajbolji njemački proizvod. Smjestili smo se u fini restoran u Visokom, urađen u starinskom bosanskom stilu. Izvadih čibuk i tabakeru zajedno sa onim austrijskim fajcagom. Ponudih i derviša. Voli i on odbijati dimove uz kahvu. Do nosnica mi je dopirao zamamni istočnjački miris, koji se širio od derviša. Upitah ga:
- Reci mi, odkud ove promjene? Jesu li i derviši postali novi?
- Umiješ ti to. K'o ona afrička pčela. Pravo među oči.
- Otkud ljutnja kod sufija?
- Znam da nisi dunjalučar, da si sav u posmatranju insana kroz istoriju, ali ću ti reći. Sad sam šejh kaderijskog tarikata. Liječim narod i ovdi i vani. Zapisima, naravno. Otud i auto, kuća, tekija i sve što ide pride. A ti, mešćini isto?
- Jes' vala. Isto. Niej mi drago, ali sve mi se čini da me je počela pritiskivati ona ›› ko se ne mijenja, biće predmet sažaljenja ‹‹. Uvedeni neki novi kantari, moj ahbabu. Univerzalni kažu. Vagaju samo jedno. Novac. Ovi stariji kantari su vagali, a i mjerili sa više strana. Vagali su i lovu, ali mjerili i kako je ona došla. Ako je neko donosio crne pare na kantar, slabo im'o u društvu prođu. Eto, danas su izjednačene i crne i bijele pare. Samo da ih ima. Kako su došle i da li je ostalo dosta pustih kapa, unesrećenih porodica, žena, djece, to novi kantar ne mjeri.
- Nasikira ti mene. I prije je ovoga bilo.
- Jeste. Slične kantare je im'o jedan narod u Španiji. Vag'o i crno i bijelo isto. Samo neka ga ima.
- I šta bi?
- Nesta i naroda i kantara.
- Nego, imaš li ti koju besjedu od starijih o izjednačavanju dana i noći. Kaži der mi.
- Imam jednu od tvog jako učevnog zemljaka. Čuo sam je od a.r. Mujkića.
Kaziv'o mi je nešto tako slično k'o i ti, ali malo mekše od tebe. Helem nejse. Kaziv'o je, da je u dosta stari vakat Glasinačkim poljem gazdovala čuvena familija Šahinpašić. Imali su u Rogatici imanja, radnje i ekonomije. E, dobri si moj, beg koji je upravlj'o imanjem im'o i djece. Muka je vazda bila kad djeca prispiju za ženidbu. Jal' za udaju. Gledalo se sve. I krv. I kese. Babo je bio glavni. Njegova je bila zadnja. Bo'me, k'o da se on ženio i udav'o. Upravlj'o babo i kismetom svoje djece. Dosta je beg i putov'o. Imalo se. Jedne prilike bio u Istanbulu. Dojmio ga taj carski grad. Vidio babo njegovu snagu i ljepotu. Mjerk'o život u njemu. A vag'o i život u Bosni. Kod jednog njegovog ahbaba bio ugošćen vam tako. O svemu su raspredali, pa i o budućim planovima. Našem musafiru se domaćin požalio da i on ima iste muke. Ima sina za ženidbu i šćer za udaju. Zagolica bega sa Glasinca da hi lično vidi i upozna. I upriliči se poslije akšama sijelo. Upozna se beg sa momkom i curom. Momak bijahu visok, crn, plečat, guste crne kose i brkova sa zdravim bijelim zubima. U onoj nošnji plaho mu se dopade. A curetak bijaše sav nježan, njegovan, tankovijast, lijepa lica sa garavim očima. Beg je nekako u svojim mislima već preseli na svoje polje ravno. Znao je domaćin da je gost iz Bosne dobrostojeći i da bi to mogla biti dobra prilika za njegovu čeljad. Ujutro uz šerbe zapodjenu izokola priču sa svojim musafirom. Do ikindije je bilo sve utanačeno. Do najsitnijih detalja. Vrati se beg na Glasinac i saopšti svom sinu da mu je ugovorio ženidbu, a kćerki udaju. Kći u Istanbul, a sinu mlada iz Istanbula. Slegnuše djeca ramenima. Babo se pita. Obavi se o jednom trošku sve. Ode glasinačka cura u veliki grad, a dođe istanbulski cvijet na tešku podromanijsku zemlju. Sitnom knjigom su se haberi donosili i odnosili. Nakon nekoliko mjeseci dobi babo Šahinpašić od kćerke sitno napisano:
›› Dobar babo, dobru me rodio,
U najbolje mjesto udomio.
Gdje u peći šimšir drvo gori,
Gdje voda iz kućnih duka žubori.‹‹
Obradova se babo sreći šćerke, ali primjeti da je snaha šutljiva i kaharli. Mučilo ga da dozna šta je. I ubrzo dobi i drugu sitnu knjigu iz koje sazna da je snaha pisala u Istanbul, svom babi i opisala kraj gdje je došla:
›› Jadan babo, jadnu me rodio,
U jadno me mjesto udomio.
Gdje se lože drva iz homara,
Gdje se pije voda iz bunara.‹‹
Eto, tako se radilo na tvom kraju, u neka davna vremena, moj ahbabu.
- Jeste. Zna stari šejh šta je kazivano. Na tuđoj nesreći, ne gradi se vlastita sreća. Znam da se više toga slabo ko pridržava. Čini mi se da smo zato i oboljeli, pa nam šejtani i džini kolo vode. Imaćeš ti mušterija pozadugo.
- Nasikirah te ja, mešćini.
- Nisi vala. Vidim da živimo doba novih faraona koji hoće da dunjaluk pokore sebi i sve što na njemu raste i miče se.
- Nije tebi lahko.
- I nije. Valja gledati budale da kolo vode, koje opijene vlasti tom moći vuku sve za sobom u propast. A i lahko mi je. Znam najmoćniju poruku koja je upućena cijelom čovječanstvu:
›› Tako mi vremena, svi su ljudi na gubitku ‹‹....
Dakle svi.
Osim!?
Pogledajte i podsjetite se.
Marta 2012. godine
Aci Tagor 1414
The administrator has disabled public write access.
The following user(s) said Thank You: Dervis

Price iz sehare 7 years 6 months ago #35263

  • Dervis
  • Dervis's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 74
  • Thank you received: 1
  • Karma: 1
Tako mi vremena -
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.
The administrator has disabled public write access.
Time to create page: 0.092 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version