Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Price iz sehare

Price iz sehare 4 years 5 months ago #36724

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
BORAČKA

U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
- Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
- Šta te toliko muči?
- Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
- U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
- Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
- Što ne tražite bolje?
- Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
- Šta se onda ovdje živi?
- Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
- Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
- Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
- Sav si čemeran!
- Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
- Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
- Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
- Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
- Reci.
- Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
- E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
- Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.

Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.


Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414
Last Edit: 4 years 4 months ago by Aci Tagor 1414.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 4 years 4 months ago #36726

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
B A R B A

Galeb je lijepa morska ptica.Njeno ime su koristili da bi dali naziv čokoladi,rublju,avionu.I jedan inpozantni brod je dobio ime „Galeb“.Imao je kamuflirani prefiks.Zvali su ga školski.Pripadao je mornarici bivše zemlje.Koristio ga je Tito.Stariji su prihvatili onaj naziv,a oni mlađi znaju da je to bila najveća jahta na svijetu.Titina logika kao vladara je imala neku svrhu:“Ako sam vam stvorio zemlju,izgradio brodogradilišta,dao vam posao i hljeb,što vi ne biste meni napravili jahtu“.To ti se tada zvalo „ekvivalent pri razmjeni dobara i usluga“.Dajem da daješ.Mornarica je bila rod vojske sa najdužim trajanjem.Najbolji su dolazili na školski brod „Galeb“.Na palubu istog pristupio je i naš Himzo Hodžić.Zavolio je more,a prihvatio ikavicu i počeo pričati k'o pravi Dalmatinac.Raja ga slušala i dala nadimak Barba.A barba nije pravi barba,ako nije za našeg „'Ajduka“.Postao je jedan od strastvenih navijača, član kluba i dio „Torcide“.Jednog Titu je služio,a za drugog navijao.Glavni u „Hajduku“ do smrti je bio Tito Kirigin.“Hajduk“ je pripadao velikoj četvorki i gotovo uvijek bi bio u evropskim takmičenjima.U to doba igralo se na starom stadionu „Pod plinarom“.
Jedne godine ode „Hajduk“ podaleko.Dobi engleski klub.Ne smijem se zakleti,ali čini mi se da je to tada bio slavni „Lids“.Svi navijači osjete pravi trenutak.Znali su da se ovom utakmicom piše istorija kluba.Rogatički bolesnici za balunom u Splitu su bili:Vukas,Kaluša,Cigo,Barba i tada mali Zambi.Bilo je i drugih.Kao po komandi obreše se u vagonu u Bašti.Kovali su plan odlaska na utakmicu.Pojavi se problem.Kako do ulaznica?Dobiti tada kartu je bila lutrija.Za druge navijače sigurno,ali za naše iz naše male Roge,to nije bio problem.Svi su imali u nekom klubu neki vidia borer,koji bi to riješi.Barba je bio za splitski klub.Imao status počasnog člana Uprave.Trzajem telefonske slušalice Barba je obezbjedio karte.Raja iz Roge je preskakale sve formalne budalaštine,da bi živjela punim plućima i sa merakom.
Pade dogovor.Volga Cigina za stariju ekipu,a druga raja na voz za Ploče,a dalje do Splita stopom.Barba i Cigo su primila Zambija da im razbija monotoniju puta i navijačku nervozu.Splićani znaju feštati,a i navijati.Ni nama ništa ne fali.Utakmica kao i svaka bitna.Puno sikiracije,galame,tuge ili radosti.Ako pobijediš,uživaš u svemu i moliš da taj osjećaj što duže traje.Zijaniš li,onda se u tebi sve skahri i ni do čega ti nije stalo.Samo da što prije prođe.“Hajduk“ je čini mi se igrao neriješeno,ali nije otišao dalje.To je opet osjećaj raspolućene duše.Mog'o si,a nisi.Najgori osjećaj.Propuštena šansa.Cigo nabra odmah nazad.Barbu zadržaše poznanici.Osta i nekoliko navijača iz drugog ešalona.Feštalo se.Kad su se izhajcali,uzeše lokalnog taksistu i kući kroz bosanska brda.
Bilo je kasno popodne.Sejriše na kahvi u šeheru.Taksista malo zakunja,a onaj jedan poletarac Barbi dobaci:
-Barba,mi smo dekintirani.Vadi nas.
-Ma ne možete mi ovo raditi.I ja sam na izdisaju.
-Lagumaj Barba!
-Ja sramote.Kako ću na ljudsku odgovoriti pasijom.Zemljo otvori se da propadnem.Joj majko!
Skoči Barbi sve na nos.Ušuti se i poče misliti.Uze olovku i one dvije karte što je ostavio za uspomenu.Nešto napisa,zgužva i ubaci u džep od košulje.Prespavaše put preko Romanije.Čim su ušli dublje u grad,onaj ti taksista zastajkiva svakih sto metara da „navijači“ izađu.“Koje li ironije.Kad smo kretali svi mogu sve.Sad niko ništa“.U svojim mislima Barba kod Bašte osta sam sa taksistom.Kod penzionerske Barba reče Splićaninu da se popne na trotoar.
-Ćuj lipi moj.Doma mi je priko.Iden po pinezi.Mogu devizni šoldi,a lipi?
-Mogu gospar,a ća ne bi mogli.A barba,šoldi ka šoldi.
Baci Barba onaj papirić na pod i ode u pravcu kafane „Korzo“.Uđe u zgradu i izađe iza Abedine brijačnice.Teškim korakom,suznih očiju,krenu ka Tekiji.Staja Dalmatinac više od sahata.Osjeti prevaru i sindikalnu vožnju.Obori pogled i ugleda zgužvanu kartu.Odmota i pogleda.“Lipi moj,biće pinezi.Kadli-tadli.“Hajduk“ u srcu.Barba od Rogatice“.Tada je obraz bio svetinja.Izgovorena ili napisana riječ bila je jača od svih napisanih zakona.Barba je kopnio.“Obrukah se“!Nakon dva mjeseca ode bratu Bobeku i posudi lovu.Skupi hrabrost i uputi se u poznati grad.Hodajući splitskom rivom,iz one iste košulje izvadi onu drugu kartu.Na njoj je bila registarska oznaka automobila taksiste iz Splita.Prvi njegov kolega na kojeg je nabasao,uze ga pod ruku i odvede do konobe.Ulazeći skupa u konobu prolomi se smijeh.Skoči onaj prevareni:
-Evo ga lipi moji!Evo ga!Stiga je kopneni barba.Iz one zajebane Rogatice.Ća ima,a?
-Evo stig'o.Nije obraz džon.Evo ga i dug.
-Skloni to.Ja san tebi dužan.
-Kako sad to?
-Ovo je konoba mog sina.Kako je uokviria tvoju poruku,radi ka lud.Ja tebe od danas iman ka brata,moj kopneni barba.
Bilo je to doba ljubavi i poštovanja.
Sada se za ovo naš plemeniti Barba poteže utoka.Ništa nije kao prije.
Pa ni „Hajduk“.Izgubio je slobodarsku zvijezdu.Neki drugi je znak.
Ostala je poštapalica.
Kadli-tadli.
Split,juli 2o15.godine Aci Tagor 1414
Last Edit: 4 years 4 months ago by Aci Tagor 1414.
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 4 years 1 month ago #36729

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
T A L E

Grad Tuzlu u zadnje vrijeme ponajviše vezuju za štrajkove svih vrsta i bezočnu pljačku radničke klase,ako to više postoji u ovoj „modernoj“ BiH.
Sloboda im je živnula, ali ona fudbalska.
Živnuli i navijači,pa ti se zbog njih sada u Tuzli igraju i utakmice rukometne reprezentacije.
Čim se uključe kamere one državne televizije,nekako gledaocu za oko prione onaj žuti izblajhani komšija Zisko. Aziz zvani Zisko,uvijek podsjeti na svoje rodno Goražde. Kako god okreni, jedno bez drugog je krnjavo. I naša čaršija je imala i ima podosta takvih faca. Čim ga oči spaze,odmah znaš ime grada.
Jedan od takvih je bio Behlulović Teufik, zvani Tale.
Naš Tale.Tale je pripadao grupi petorice. Petorka je bila skup različitih likova i karaktera. Hodali su i družili se:i skričavi Avdaga, namli Soma, filozofski Čojo, židovski Jaki i šeretski Tale. Ponekad bi se priključi učiteljev samozatajni Nego. Mentor ekipe je bio Šele, koji je bio zadužen i za radno zbrinjavanje.
Taleta zapala nabavka .Poslaše ga u šeher. Trebao je donijeti satove, srebrenjake i pokoji zlatnik „ za vjernost kolektivu“, kako se tada govorilo. Zapisa nešto na papirić, kazujući da je to za ličnu potrebu. Neki poklon,valjda!?
Vrati se Tale sa sandukom toga za firmu i donese gumeni čekić u ukrasnom celofanu sa mašnicom.
Niko ne gleda u onaj sanduk.
Svi šute i gledaju u onaj lijepo upakovani gumeni čekić.
-Koji li papak ovo naruči? Nestrpljivo izbaci iz sebe onaj vječito zamišljeni Miko.
-To ovoj hablećini one Sarajlijice uvalile.Nadoveza se iritantni Bugi.
-Ma šta vam je? To je on u onoj frtutmi nečije potkačio. Daje odgovor polušef Hamdo.
Gleda ih Tale onim krupnim plavim očima i onako premoren i ljutit izbaci iz sebe:
-Ja hajvana,ljudi moji! Lijepo je meni moj Bekir govorio:“Sine Tale, uči školu.Bez škole ćeš sine Tale upasti u kakvu jabanu i polusvijet“
.Čekić! Čekić! Šta je? Kakav je? Čiji je? Moj dobri Bekire, ja sam ti up'o među raskopuše. Kud hoda? Šta radi? Otkud mu? To su pitanja u ovoj čaršiji.
-Šta se ba pališ,k'o fosfor. Kome je plavi tipe gumeni čekić?
-On je Sekin.
-Šta će bolan njoj čekić? I to gumeni.
-Nosim joj,da ga ima.
-Šta će raditi sa tom spravom?
-Ima da izbije sebi poklone iz glave!

Zadugo smo glumili detektive. Isplatilo se. Potrošio neplanski pare od poklona za neku godišnjicu. Mot'o se po Sarajevu, ali što god vidi i potegne, ono žara. Naletio na gumeni čekić i kupio ga. Kupujući,onoj prodavačici dobacio:
-Bolje išta,nego ništa. Jelde lutko! Jes da će malo tersati, ali eto,barem sam se sjetio. Pakuj ti. Dobar si ti Tale.Ko šiša one šupke.

Tale je bio dijete grada.
Morao si ga sresti.
Na ulici, u kafani, na utakmici. Im'o je damar za grad i raju, a i oni za njega.
Ne vole svi grad.
Ne vole ni ljude u gradu.
Naročito one što su njihov zaštitni znak.
Nisu voljeli ni namli Somu, ni našeg plavookog i bezopasnog Taleta.
Jedno su znali.Kad uzmeš dušu, tijelo samo obamre.
Gradovi bez duše polahko postaju gradovi duhova.
Kome trebaju takvi g(r)adovi?

P.S.Derviš Sušić je imao svog Taleta. Sulejman Kupusović u nastavcima radio seriju.
Mi smo imali našeg Taleta.
Da je živ poglavica Džanko, i naš Tale bi bio u najpozitivnijoj geografiji.

u Sarajevu,februara 2016.godine
Aci Tagor 1414
The administrator has disabled public write access.

Price iz sehare 1 year 9 months ago #36737

  • Aci Tagor 1414
  • Aci Tagor 1414's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 66
  • Thank you received: 6
  • Karma: 0
LAMBINA FILOZOFIJA

Ima ti nešta u ljudskim bićima urođeno, da se okrenu iza sebe i pogledaju šta su to u životu radili i gdje su bili, a gdje su sada. K'o biva prave neku životnu inventuru. I gotovo uvijek svako drži svoju busiju i brani je. Onaj materijalni dunjaluk sve gleda kroz prizmu imetka i bankovnih salda, dok onaj duhovni gleda kroz izričaj duše i njen stvaralački naboj. I jedni i drugi nešto iza sebe ostavljaju. Oni prvi zgrade i imanja, a ovi drugi finu pjesmu, knjigu, sliku, film, kip. Kad zavirimo u onu istorijsku seharu, vidimo da ljudski um uvijek upadne u istu zamku sa postavljenim pitanjem: Ko je bolje prošao? Bogati umiru kao takvi, a duhovni, mahom sa svojim djelima i potankom kesom. Mada i to, danas, ima neku drugu dimenziju. Stalno me proganja misao, kako to da slabo učimo i znamo o bogatim ljudima kroz istoriju, a škole završavamo učeći o Da Vinćiju, Mocartu, Šekspiru, Mikelanđelu i inim, što su svoja djela davali u bescijenje, samo da bi preživjeli. A opet zadužili cijelo čovječanstvo. Prve ne znamo, a drugi su vječni. Šta je onda bogatstvo? Ko je tu bogatiji? Džep ili duša? Sve mi ovo vri u ovoj mojoj sivoj masi, počesto promišljajući o našem zavičaju. Sve radi jednog pitanja: ›› Koga ili šta će to pamtiti novi naši naraštaji‹‹? Koji je njihov znak tzv. identifikacije? Zgrada ››Materijala‹‹ kod bašte ili ove sada veb stranice? Duga glavna ulica ili Safet Zec? Da li smo zbog materije izgubili dušu i grad ili smo zbog duše zanemarili materiju i grad? Šta ostavljamo budućem pokoljenju?
Hrabrost ili kukavičluk?
Znanje ili njegov surogat?
Pohvala gluposti ili pamet?
Laž ili istinu?
Dostojanstvo ili licemjerstvo?
Mi, koje vihor rata nije progutao, šta smo?
Pojedinačni pobjednici koji se zaklanjamo iza raznih titula i sumnjivog imetka, sa ogromnim gubitkom naroda, opštine, grada i svih blaga koje zavičaj pruža?
Falimo li to pohovani jezik, a kudimo cijelog vola?
Šta smo ostavili iza sebe da se pamti?
Da li se materijalno stiče i gubi, a duhovno ostaje? I još koliko i koliko ovakvih i sličnih pitanja? Mi ćemo novim naraštajima, posramljeni, suhoparno kazati:
- To je život?
A i taj život. Šta je?
Naš dobri Lambo je precizno i lakonski odgovorio:
›› Život je kalavara ‹‹.

Aci Tagor 1414
Aprila 2012 filozofirajući o nama, zavičaju i životu.
The administrator has disabled public write access.
Time to create page: 0.195 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version