U romanu Ive Andrica , “Na Drini cuprija” se moze vec na 11 –toj strani procitati ovaj navod:
"Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krecnjaka, sa jedne i druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja nadprirodne velicine; one idu odozgo sa Starog grada, spustaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.
Deca, koja duz te kemenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji ziveli veliki junaci, kamen je jos bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili , kao i junaci, dzinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Sarcevih kopita, ostali jos od onda kad je Kraljevic Marko , tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskocio Drinu na kojoj tada nije bilo cuprije. A turska deca znaju da to nije bio Kraljevic Marko nit` je mogao biti ( jer odkud vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego Djerzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao sto je poznato prezirao skele i skeledzije i preskakao reke kao potocice. Oni se o tome ne prepiru, toliko su i jedni i drugi ubedjeni u tacnost svoga verovanja. I nema primera da je ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje misljenje."
Ovaj citat navodim upravo iz razloga sto sam vec naveo da sam pojmove kao „turska deca“ i sl. odmah zapazio i naravno da mi je zasmetalo. Ovdje se pominje i narodni junak Alija Djerzelez o kome je Ivo Andric takodjer pisao. Evo kratkog sazetka pripovijetke „Put Alije Djerzeleza“:
„Put Alije Đerzeleza“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak…."
Kao sto se vidi radi se ponovo o sjajnom djelu Ive Andrica koji ismijava narodnog junaka Aliju Djerzeleza. Postavljam pitanje zasto bas parodija o Aliji Djerzelezu? Zasto nije napisao nesto slicno o Kraljevicu Marku. Isticanjem ovoga ce me vjerovatno neko proglasiti nacionalistom a ja kazem da Alija nije slucajno izabran. Ovo je jos jedan moj zakljucak da je Andric prema muslimanima (Turcima) imao negativan stav i da je to perfidno isticao u svojim djelima.
Ako se ismijava junak jednog naroda onda to sigurno nije sa dobrim namjerama.