Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 11 years 8 months ago #7806

  • purak
  • purak's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 481
  • Karma: 1
:) Jos jedan citat naseg Mese.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedju kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj djurdjevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni, teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

...
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 11 years 8 months ago #7903

-
Moja vjera

Pogled volje je necist i izoblicen. Tek tada kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje cisto posmatranje, nastupa duša - ljepota. Ako posmatram šumu koju želim da kupim, zakupim, u njoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu vec samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novcaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali ako ne želim ništa od nje, gledam li “bez misli” u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lijepa.
Tako je i s ljudima i njihovim licima. Covjek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namjerom, sa zahtjevom gledam, nije covjek vec samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svjesno ili nesvjesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: “Da li je pristupacan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razumije li nešto o umjetnosti?” S hiljadu takvih pitanja najcešce se odnosimo prema drugim ljudima koje susrecemo, i mi važimo za poznavaoce ljudskih duša i psihologe ako nam podje za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namjerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom nacinu poznavanja duše najpromišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, vecina politicara i ucenih.
U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, cisto vidjenje i predanost, sve postaje drugacije. Covjek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lijep i neobican kao i sve ka cemu se okrece cist pogled. Jer pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.
Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana (zadržati ga zauvijek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugacije nego inace. Oni nisu više ogledala ili djelici naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lijepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, cvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mjera. Svi su lijepi, znacajni, niko više ne može biti potcijenjen, omražen ili neshvacen.
Sa stanovišta mirnog pogleda priroda je samo promjenljiv oblik uvijek prisutnog, besmrtnog života. Tako je i covjekov najvažniji zadatak i dužnost da razvije dušu. Beskorisno je raspravljati da li je duša nešto ljudsko, ne nalazi li se i u životinjama, u biljkama! Duša je sigurno svuda - svuda je moguca, svuda pripremljena, svuda naslucivana i poželjna. Ali, kao što ne smatramo da je kamen izraz pokreta, iako je i kamen pokret, život, stvaranje, propadanje, tako dušu tražimo prije svega kod covjeka. Tražimo je tu gdje se najsigurnije nalazi, boluje, postoji.

Herman Hesse
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 11 years 7 months ago #8495

  • Kaza
  • Kaza's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 5104
  • Thank you received: 19
  • Karma: 18
Evo za kratko vrijeme procitah dvije knjige. Postala mi navika da dok citam uvijek u blizini imam olovku kako me neka lijepa misao ili citat ne bi iznenadio i ostao nezabiljezen a to je isto sto i zaboravljen.

Poslije citanja ostane najduze ono pribiljezeno a knjige i citamo kako bi potvrdili ono vec poznato, otkrili nesto novo ili se zadivili necim tako jednostavnim a lijepo opisanim. A lijepo je samo ono sto je jednostavno i najcesce od nas ljudi ostaje nezapazeno jer smo mi sami u ovim stresnim vremenima postali vrlo komplikovani.

...Dobro je da je covjek osim govora, izmislio i sutnju. Ona je bedem hrabrih mucenika. Ili samoodbrana umnih pred najezdom oholih neznalica...

...Ulizica je uvijek ili bivsi, ili buduci krivac...

(Zar i mir 1 , Dervis Susic)


...-A sta je ljubav, doktore?
-Jedan apstraktan pojam, kao sto je radost, zalost, smijeh, ime. Zalosti i radosti imaju uzroci: placu i smijehu takodjer; a ljubav je nagon. Ljubav su izmislili pjesnici i usidjelice.

-A medicina? - upita Nadi-beg.
-Naturili su joj je, iako je ne priznaje. Neki melankolici- lijecnici unesose je u praksu jedino iz neznanja. A sada se kult ljubavi odrzaje jos jedino radi profita. Sto je covjek zdraviji, jacih zivaca, realnije odgojen i naobrazen, taj je otporniji proti toj zarazi.

-A sto je zena? - upita Nadi-beg slusajuci razlaganje doktorovo, koje je kao hladna voda padalo na njegovu dusu.

-Zena je stvorena, - nastavi doktor - da postane covjek, ili bar njemu ravna, ali joj tradicije sapese njezin naravni razvoj. Mjesto covjeka stvorili su lutku i dali je covjeku da se s njome zabavlja, da ne misli o sebi, da se ne usavrsi. Podjite u sela, podjite medju ljude, koji su daleko od nase sredine, pa cete se uvjeriti da i tamo zivi covjek i zena zajedno, o ljubavi, mislim ime ljubavi, nisu nikad culi. Doslo je sve naravno.

-Ali ono osjecanje sto osjecamo prema jednoj zeni dok jos nije nasa, dok je gledamo. Odakle to ? - upita ponovo Nadi-beg.

Doktor se nasao u neprilici:

-To je bastinjena bolest od praotaca, koju religija zove grijehom. To je u nama samim, u nasem bicu.

-Dakle, doktore, po vasem je nazoru ljubav samo grijeh?
-Stari svecenici su drzali svako uzivanje i sve sto pogoduje covjeku grijehom, pa u tom bi se mogla i ljubav tumaciti. Samo taku ljubav; naime odnosaj covjeka i zene smatrao bih dozvoljenim, koji bi bio izvan niskih i sebicnih zabluda...


(Minka, Abdurezak Hivzi Bjelevac)
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 11 years 7 months ago #8751

-
“...U dnu starog vratničkog groblja stoji neugledan i nakrivljen, nišan na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne može više da pročita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu, u hladu razgranate drače, počiva čovjek kome su ljudi za života dali nadimak Putnik, iako niko – od onih koji su ga poznavali – nije mogao reći da mu je noga ikada kročila dalje od Ilidže, na zapad, ili Kozje Ćuprije, na istok. Stekao ga je vječno boraveći po sarajevskim hanovima, dočekujući ili ispraćajući putnike mnogobrojnih karavana koji su se u njima zaustavljali. Ali, malo je reći da ih je samo dočekivao ili ispraćao. On se od njih nije odvajao, baš kao da je i on s njima doputovao.
Kako se priča, taj neobičan čovjek nije mnogo mario za jelo i piće kojim bi ga hanski gosti ponudili. Primao je to sa nijemom ravnodušnošću. Jedino što bi ga ispunjavalo pažnjom bili su razgovori koji u hanovima nisu nikada prestajali da teku. A kad bi ranim jutrom, bez posebnih riječi oproštaja, ispraćao odlazeće kiridžije i trgovce, izgledalo je kako su mu oni ostavili bar polovinu svog dragocjenog tereta.
I dok se ljeti pretvarao u pažljivog slušača, zimi bi – kad su snježni smetovi onemogućavali kretanje karavana – postajao rječit i vješt pripovjedač bez koga mnoge Sarajlije nisu mogli ni da zamisle svoju svakodnevnu kafu...”

Jan Beran, "Priče iz Tašlihana"
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz omiljenih knjiga 11 years 6 months ago #9447

  • Sirius
  • Sirius's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 25
  • Karma: -1
Historija svijeta u 10 1/2 poglavlja

Istrazivaci su jednu majmunicu koja se nedavno bila porodila stavili u specijalni kavez. Ona je jos hranila i timarila svoje mladunce na nacin koji se, bila je pretpostavka, ne razlikuje previse od ponasanja supruga eksperimentatora. Onda su okrenuli jedan prekidac i poceli da zagrijavaju metalni pod majmunicinog kaveza. Prvo je nelagodno skakutala okolo, zatim strasno cicala, zatim pocela da stoji naizmjenicno na po jednoj nozi, sve vrijeme drzeci mladunce u rukama. Pod je zagrijan jos vise, i njen bol postajajo je sve ocitiji. U jednom trenutku, toplota je postala neizdrzljiva, i ona je bila suocena, kako su eksperimentatori rekli, sa izborom između altruizma i sopstvenog interesa. Trebalo je ili da izdrzi ekstremni bol, mozda i smrt, u pokusaju da zastiti svoje potomstvo, ili je morala da stavi mladunce na pod i stane na njega da bi se zastitila od opekotina. U svakom pokusaju prije ili kasnije, sopstveni interes provladao bi nad altruizmom.
Dzulijan Barns

:laugh:
Last Edit: 11 years 6 months ago by Sirius.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz omiljenih knjiga 11 years 6 months ago #9501

-
Srca koja zblizava bol stradanja, ne moze rastaviti bljesak radosti....

Postoje li rijeci kojima mozemo opisati mirno i sjetno lice, lice koje u isti mah jeste i nije prekriveno prozracnom bjelinom? Kojim jezikom mozemo progovoriti o crtama lica sto svaki tren objavljuje neku tajnu duse, podsjecajuci one sto ga gledaju na to kako je dusevni svijet daleko od ovoga svijeta? Ljepota Selminoga lica neprimjerena je mjerilima koja su ljudi ustanovili za ljepotu. Bilo je cudesno poput sna, poput vizije, ili poput uzvisene ideje koja se ne da uporediti ni omedjiti, koje se ne moze slikarskim kistom naslikati, niti u mramoru isklesati. Selmina ljepota nije bila u njenoj kosi, vec u cistoj aureoli koja je okruzivala. Njena ljepota nije bila u krupnim ocima, vec u svjetlosti sto je iz njih izbijala, nije bila u njenim ruzicastim usnama vec u slasti sto se s njih tocila, nije bila u njenome vratu kao bjelokost, vec u mjeri kojom se blago naprijed povijao. Selmina ljepota nije bila u savrsenstvu njenoga tijela, vec u izuzetnosti njenoga duha nalik na bljestavu bijelu zraku sto plovi izmedju zemlje i beskonacnosti. Selmina ljepota bijase plod pjesnickoga genija cije odsjaje uocavamo u velicanstvenim poemama, u slikama i u vjecnim himnama, a genijalni ljudi su nesretnici, jer ma koliko njihovi duhovi velicanstveni bili, ostaju suzama zaklonjeni.

Selma je mnogo razmisljala, a malo govorila, ali njena sutnja bijase muzika koja je sugovornika uznosila u daleke prostore snova, koja ga je tjerala da osluskuje otkucaje vlastitoga srca, da promatra himere svojih misli i vlastite osjecaje uspravljene pred njegovim ocima. Imala je svojstvo koje je naglasavalo njene vrline i poput zlatnih ogrlica isticalo njenu prirodu, duboku sjetu sto je naprosto ranjavala. Ta sjeta bijase poput cudesne lente kojom se odijevala, te je isticala zanosnu ljepotu njenoga tijela. Njena sjetna dusa tocila se u eter podsjecajuci na obrise procvala stabla u jutarnjoj izmaglici. Ta sjeta je medju nasim dusama uspostavila bliskost, jer je svako od nas u licu onog drugog vidjelo nesto sto njegovo srce osjeca, i u njegovom glasu culo je jeku osjecaja stvorenih u vlastitim grudima, jer kao da su bozanstva svakog od nas ucinila polovinom onog drugog za koga se cestitoscu vezuje i tako potpunim bicem postaje, a kada se od njega odvoji, osjeca manjkavost vlastite duse. Ojadjena i bolna dusa smiruje se u zagrljaju s drugom dusom koja joj nalikuje osjecajima, koja ih s njom dijeli, kao tudjinac s tudjincem sto besjedi u zemlji daleko od zavicaja. Srca koja zblizava bol stradanja ne moze rastaviti bljesak radosti, jer povezivanje tugom jace je u dusama od veza ostvarenih u bezbriznosti i radostima. Ljubav koja se umiva suzama ostaje cista, zanosna i vjecna.

Halil Dzubran
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz omiljenih knjiga 11 years 5 months ago #10495

-
....Sutra je nemirno i beskrajno more što među glasnim valima ogromne virove nosi. Ono nam ne kazuje da l’ u dubinama svojim krije biserje i dragulje, ili okrutnu i strašnu smrt.
Sutra je nepoznato očima ljudskim i odveć nejasno i nerazumljivo. Takvo je ono da čovjek koji izlazi iz doma svojeg ne zna da li staje na prag kućnog dvorišta ili, pak, na rub mezara svoga.
Sutra liči na njedra ispunjena tajnama oko kojih čovjekov um plovi i pokušava ih otkriti. No, one ostaju nejasne i nijedna se odati neće sve dok iz stijenja hladna voda ne potekne.
Katkad mi se čini da sam tako blizu tog sutra, a ono ipak ostaje skriveno u svom skrovištu i čami u svom oboru obavijeno ogromnim čadorom. Ono s prezirom gleda na naše želje i nade govoreći u sebi: Kad bi samo žetalac znao da sve radi i skuplja za onog ko će poslije njega doći, kad bi graditelj znao da će sve što izgradi biti srušeno, kada bi rodilja znala da rađa čedo kako bi ono umrlo; tad žetalac ne bi bio žetalac, a ni graditelj graditeljem ni rodilja rodiljom!
Čovjek je prebrodio svaku poteškoću na ovom svijetu. Prekopao je zemlju, dosegao do neba. Spojio je istok i zapad čeličnim lancima i bronzanim halkama. Onda se njegov um vinuo u viši svijet. Gore je čovjek počeo živjeti sa zvijezdama, saznao njihove osobine, poljane i doline, plodne predjele i pustopoljine, močvare i pustinje. Izumio je sprave za mjerenje udaljenosti između zvijezda i dužinu njihovih zraka. Premjerio je Zemlju uzduž i poprijeko. On je zaronio u morske dubine i izmjerio ih. Ispitao je morska dna i uznemirio njene stanovnike. Otkrio je njihove tako dugo čuvane tajne, pokrao njihova blaga. Opljačkao je njihovo biserje i dragulje. Čovjek se kroz stijenje i humke provukao do prošlih generacija, vidio prošle ljude i njihov način života, navike, jela i pića. Potom je uspio prodrijeti do unutarnjih osjećaja. Saznao je nešto više o duši i njenoj prirodi, mozgu i o načinu njegovog funkcioniranja, kao i o osjećajima i psihološkim stanjima. On skoro može čuti šapat duše, tanahni hod sudbine. Svojim intelektom pokidao je sve čadore, otvorio sve kapije. No pred kapijom onog sutra nemoćno je zastao i ustuknuo, ne usuđujući se da je otvori ili pak zakuca na njih. To je zato što je budućnost Božija kapija, a Bog nikoga u svijet svojih tajni ne uvodi.
O, ti utvaro obavijena velom tajne, možeš li bar za tren skinuti taj pokrov sa lica svoga kako bismo ga imalo vidjeli? Priđi nam bliže, možda ćemo nešto razbrati kroz taj veo koji nas dijeli. Mi smo svoja srca potrošili čeznući zbog tebe, naš razum se pomutio zbog žudnje za tobom.
O sutra! Puni smo nadanja, velikih i malih, i puni želja, dobrih i loših. Zato nam kaži nešto o njima. Kako ti gledaš na njih? Šta si s njima učinio? Jesi li bio dobar prema njima ili si ih prezreo i nisi ih ni pogledao?
Ipak, ne. Čuvaj tajnu svoju, zadrži veo na licu svome. Ne kaži nam ama baš ništa o našim nadanjima i željama kako nam dušu i volju ne bi preplašio. Jer nadanja nas održavaju u životu, iako mogu biti uzaludna. Želje nas čine sretnima, iako mogu biti lažne i varljive.
Život čovjekov sazdan je od same nade
Kad ona zamakne i život sav utihne.

Mustafa Lutfi ‘al-Manfaluti
Last Edit: 11 years 5 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz omiljenih knjiga 10 years 11 months ago #15263

-
Nenadmašni Meša Selimović


“ Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od njegovih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronadje pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!"
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 10 years 11 months ago #15265

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Kratke životne priče
Ašikovanje u mahalama
Odlomak iz knjige Fragmenti života – Hakija Muftić

U Rogaticu si došao,
i njenom čaršijom prošao;
iz čaršije u cvijetne mahale zađi,
najljepše djevojke nađi.

Rogatičke djevojke su bile poznate, što bi se reklo „na dobrom glasu“, ne samo kao lijepe nego i kao dobro odgojene, pripremljene da postanu domačice i majke za odgoj djece, a svakako i brižne i umiljate supruge. Dosta prosaca je u to vrijeme dojazilo u Rogaticu; kad upoznaju i dopadne im se djevojka, zatraži od roditelja ruku njegove kćeri, što znači pristanak oca i majke da se ona uda za prosca.

„Rogatico – čelebi pazaru,
u tebi sam djevu zavolio,
imo sreće i njom se oženio,
izrodili kćeri i sinove –
hrabre borce Titove skojevce...
Last Edit: 10 years 11 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga 10 years 11 months ago #15515

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Dijelovi pripovijetke Ive Andrica:
“MOST NA ŽEPI”


Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost.
Borba je trajala cijelu zimu i proljece. (Bilo je neko zlo i hladno proljece, koje nije nikako dalo ljetu da grane.)
A sa mjesecom majem izidje Jusuf iz zatocenja kao pobjednik.
I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican.
Ali od onih zimskih mjeseci, kad izmedju života i smrti i izmedju slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobjedniku veziru nešto stišano i zamišljeno.
Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvjesno odražava u pogledu, kretnji i rijeci.
Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se sjetio življe svoga porijekla i svoje zemlje.
Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost.
Sjetio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu bijeli nadgrobni nišani.)
Sjetio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gdje u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspjehu u Carigradu, a gdje niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cijenu po koju se uspijeh stice.
Još toga istog ljeta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz Bosne.
Raspitivao se, i kazivali su mu.
Poslije buna i ratova bijahu naišli nered, oskuda, glad i svakojake bolesti.
On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vrijeme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradjevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica, da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i ogorjela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na brijegu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca.
Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese.
Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadodje Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo.
A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi.
Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
Vezir dade šest cilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule.
I u isto vreme odluci da im podigne most.
U Carigradu je tada živio jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se procuo.
Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snijega u Višegrad.
Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudjeni Višegradjani neimara kako, pognut i sijed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameniti most, tucka, medju prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premijerava koracima okna.
Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz koga je vadjen kamen za višegradski most.
Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima.
Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i bijelji od onog kojim je zidan višegradski most.
Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mjesto gde ce biti skela za prevoz kamena.
Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vrati u Carigrad s racunom i planovima.
Neimar ostade da ceka, ali nije htio da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe.
Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru -
i u njoj je stanovao.
Sam je sebi kuhao.
Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suho voce.
A mesa, kažu, nije nikad kupovao.
Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vrati i onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca.
Otpoce rad.
Svijet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu.
Nije ni nalicilo na most ono što se radilo.
Najprije pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedju njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom, kao šanac.
Tako svratiše rijeku i jedna polovina korita ostade suha.
Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negdje u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa.
Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini.
A kad sutra osvanu dan, voda je bila vec splasla, ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene.
Medju radnicima i u narodu podje šapat da Žepa ne da mosta na se.
Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede.
I opet je iz dubine odjekivalo kamenito rijecno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci.
Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, bijeli od kamene prašine kao vodenicari.
A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i mjerio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu.
A tacno u po ljeta bi posao dovršen.
Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i bijel, sveden na jedan luk od stijene do stijene.
Na svašta se moglo pomisliti prije negoli na tako cudesnu gradjevinu u rastrganu i pustu kraju.
Izgledalo je kao da su obje obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom.
Ispod luka se vidjelo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapjenjena i ukrocena Žepa.
Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
- Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sjecena.
Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudjenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno s onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada podje po varoši i po selima govor o njemu.
Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sjedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
- Asli i nije on covjek k’o što su drugi ljudi.
Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidji po desetak-petn’est dana.
A kad dodjem, a ono sve neraspremljeno k’o što sam i ostavio.
U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od medjedine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše.
Sve tako.
Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi rek’o proždrijece te.
A nit govori nit romori.
Ono nikad nisam vidio.
I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, podje u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal’ na nas jal’ na cupriju!
Jok.
A neimar je dotle putovao i, kad bi, dva konaka do Carigrada, razbolje se od kuge.
U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad.
Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca.
A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Vec iduceg dana, ujutro, izvjestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta.
Neimar je bio primio samo cetvrti dio svoje plate.
Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih nasljednika.
Poslije dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dijela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hljeb i corbu.
I ovoga jutra je vezir bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili teški, a lice kao sledjeno u svježini jutra.
Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu.
Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvijek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svjetlost islama nije mogla nego samo djelimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudjenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor.
I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svijetu?
Koliko divljih rijeka bez mosta i gaza?
Koliko mjesta bez pitke vode i džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svijet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Tako ostade most bez imena i znaka.
On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku.
Gledan sa strane njegov bijeli i smjelo izvijen luk je izgledao uvijek izdvojen i sam, i iznenadjivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.200 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version