Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Samo misli.....

Odgovor:Samo misli..... 11 years 5 months ago #2681

  • Zambi
  • Zambi's Avatar
  • Offline
  • Zlatni Forumaš
  • Dobar lud rođena su braća
  • Objave: 835
  • Karma: 7
Slike jorgovana su sa Polipe,prva slika je iz avlije rahmetli Ibre Tantule,jorgovan je njegovala a.r.teta Fazila,a druga slika je iz avlije a.r.dr Muje Bešlije,jorgovan je njegovala njegova majka teta Meda.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 5 months ago #3477

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7



Isto kao nekad.....

Isto kao nekad, procvala je ruža,
I trava se svila pod težinom rose,
Ali nema druga što mi ruku pruža,
Uspomene osmjeh na lice ne nose.

Isto kao nekad sa Hrida se vidi,
Čaršija i njena ljepotica bijela,
Ali duša kao da se nečeg stidi,
Nešto k'o da uze radost iz mog tijela.

Isto kao nekad Rakitnica teče,
Provlači se tiho avlijama starim,
Ali nešto boli nešto dušu peče,
Za vremenom onim to ja sada žalim.

Isto kao nekad kad bi gradom proš'o,
Pomislim ma gdje su jarani mi moji,
Pa se onda pitam što sam ovdje doš'o,
Samoće se ove duša moja boji.

Isto kao nekad još dok bijah mlad,
Želja za sevdahom u meni se budi,
Al' to nije više onaj stari grad,
Nešto ovdje fali, ovdje nema LJUDI.


**BEHAR** 11-06-2008
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
Last Edit: 7 years 2 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 5 months ago #3488

  • PiTaRIsToK
  • PiTaRIsToK's Avatar
Ne pisi rodjak vise tako ti boga.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 5 months ago #3520

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Dajdža


Evo već duže vremena pokušavam da prenesem na papir osjećaj koji me obuzeo za vrijeme posjete mezara mog rahmetli dajdže Abdulaha, na groblju u Visokom.



Pošten i ponosan čovjek, kakav je bio moj dajdža, nije imao razloga napuštati svoju kuću i svoj grad iako se već odavno pucalo po Bosni i Hercegovini i već odavno je sve ukazivalo na to da bi moglo biti belaja i u našoj Rogatici. Ali zašto? Pa mi nismo nikome ništa skrivili! Bile su riječi mog dajdže, ipak, srecom, odlučio je poslati dajdžincu i svoje dvije kćeri, dvije mezimice, dvije bliznice za neko vrijeme na odmor kod prijatelja u srednju Bosnu, u Brezu. Ostao je sam. Kuća mu se odjedanput učinila pustom i puno većom nego nekoliko dana ranije kad je bila ispunjena grajom njegovih kćeri. Bješe mu teško. Svakodnevno bi navrać'o kod nas na kahvu da ubije dosadu i razbije brigu, brigu za svojima ne brigu za samim sobom.
Tako je to bilo onih dana, neposredno pred sam početak rata ili etničkog čišćenja Rogatice, kako bi se to drugim riječima moglo reći. Dani su bili dugi. Niko ništa nije radio i svi smo nestrpljivo očekivali šta će se desiti. Šta će se desiti sutra, ili do kraja dana ili do kraja sahata? Niko nije znao. Možda će se neko i upitati što nismo bježali ili se organizovali na neki drugi način, ali vjerujte ja se pitam isto pitanje šesnaest godina i nisam siguran da ću ikada dobiti odgovor. Na kraju smo shvatili da smo zarobljenici, zarobljenici svoje naivnosti i lakovjernosti, zarobljenici u svojim vlastitim domovima. Dajdža je sve češće navraćao i ostajao sve duže kod nas, dok jednog dana nije odlučio da prenese nešto garderobe i osnovnih ličnih stvari i pređe da živi s nama. Kuća više nije bila sigurna, pogotovu onako blizu džamije, a i nama će biti običnije, rekla je mati. I eto tako, dan za danom, imali smo dovljno vremena da pričamo o svemu i svačemu, da se vratimo daleko u prošlost, u vrijeme dok je joši babo rahmetli bio živ. Spomenusmo i nama dobro poznatu anegdotu, kad je ono jedne godine zapuho dobro jak vjetar i oborio veliko drvo trešnje kod nas na imanju u Kovanju. Kad je rahmetli babo sutradan pričao raji na benziskoj pumpi šta se desilo, dajdža se toliko zaprepastio:“U KOOOVANJUUU, ONUU VEEEELIKUU, MA ŠTA MI PRIČAŠ!!!“, da se posle više pričalo o tome nego o vjetru i nanesenoj šteti. Često bi se dajdža ušutio i zamislio, pa bi se onda trzno i rekao:“Jah, moj brate.“ Nisam ga pitao ali sam znao da misli na svoju Behku i kćeri. Volio ih je više nego samog sebe. Kao da je predosjećao da ih nikada više neće vidjeti.
Iz dana u dan, stanje u gradu postajalo je sve lošije. Počela su redovna granatiranja, nestalo je struje a onda i vode, grad je bio blokiran. Samo su kolone vojnih vozila prepune razjarenih, bradatih vojnika koji su svoju hrabrost iskazivali rafalima po usputnim građevinama, prolazile čaršijom. Dajdža je izgledao sve zabrinutiji i nervozniji, kao i svi mi. Vjerovatno je postao svjestan da je džavo odnio šalu. Ljutio se na sebe samog što nije otišao sa svojima, u Brezu. Sad je već bilo kasno. Prekasno! Nekoliko puta dnevno smo bježali u podrum zgrade da bi se zaštitili od granatiranja, koje je bilo sve intenzivnije. Niko se više nije kretao. Par dana ranije, snajper ubi Asima. Rahmet mu duši. Pošao da donese djetetu mlijeka. I sve tako do tog kobnog popodneva. Popodneva, kad sam ga vidio poslednji put. Granatiranje je postalo nepodnošljivo, tako da smo većinu dana proveli u podrumu, sćućureni jedan uz drugog, šuteći, očiju punih neizvjesnosti i straha. Onda su se začuli koraci i galama oko zgrade, pa razbijanje ulaznih vrata i poziv da izađemo vani prije nogo počnu pucati. Sve se desilo tako brzo.
Nemadosmo vremena ni da se pozdravimo, niti da kažemo jedan drugom bilo šta. Istrčali smo ispred zgrade i pod udarcima kundaka potrbuške legli na travu, među ostale zarobljenike, dok se svuda oko nas čulo pucketanje zapaljenih muslimanskih kuća. Dajdža, ko da ga sad gledam. Onako omanjeg rasta, punačak i na oči snažan, prosjede kose i brkova, u plavom radničkom mantilu, bezuspješno je pokušavao dokučiti tablete za pritisak iz desnog džepa mantila. I tada, samo za djelić sekunde, osjetih svu jačinu njegovog bola, nikada ih više neće vidjeti. Njegove kćeri, Dževahiru i Almasu.
Osam godina kasnije, dajdžu su našli u masovnoj grobnici, negdje na teritoriji sadašnje Republike Srpske, zajedno sa ostalim ljudima koji potrbuške ležaše tog dana, ispred naše zgrade. Jedini sam ja bio dovoljno sretan da završim u pet koncentracionih logora i dan danas nosim teret noćnih mora i krivice što sam živ.



I dok tako stojim pred dajdžinim grobom, pogled mi se ote na dio groblja sa nekih sedamdesetak mezarova. Svi isti. Na svakom od njih isto piše. Obuze me tuga. Koža mi se ježi. Tek kad priđoh bliže, moja sumnja se obistini. Svi ti mezarovi su od nepoznatih lica, pronađenih-neindetifikovanih, ostavljenih zaboravu, osobe nemilosrdno pobijene po gradovima Bosne. Prkosne ali i žalosne Bosne. Isto k'o moj dajdža.

**BEHAR** 11-06-2008
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
Last Edit: 7 years 2 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 5 months ago #3526

_________

Tvoj povratak iz Bosne sam, Behar, dozivjela tako kao da „pun Bosne a i Bosna tebe“ poletno „trcis“ od teme do teme kako bi to sto prije podijelio sa nama. Toliko lijepih slika iz Rogatice , “ Ne mere se zaboraviti”...., iz Kovanja...parka velikog mostarskog pjesnika...potvrde da u Rogatici nema LJUDI... i sad ove neizbrisive misli o Dajdzi i jednom gorkom vremenu pretocene u jedan vjecni zapis.

Vjerujem da su tvoji svi ponosni na tebe, a mi ostali zajedno sa njima...
Last Edit: 11 years 5 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 4 months ago #4566

  • PiTaRIsToK
  • PiTaRIsToK's Avatar
NE BOJ SE SINE

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jeco, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj."Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nam kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Iz šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi.
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđu krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 3 months ago #4883

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Majkine Oči

Gledam u te oči, tamne i duboke,
Kao da svu tugu ovog svijeta kriju,
I u njima vidim te godine prošle,
Radosti i tuge dok se suzom miju.

Kako objasniti tim očima tužnim,
Da vidjeti neće ono što bi htjele,
Da svitanja rana i akšami kasni,
Osmijeh na to lice sad staviti žele.

Dugi tužni dani uporno dolaze,
Ali nema onog za kim oči žude,
Samo slike stare mislima prolaze,
I sa njima lijepa sjecanja se bude.

Al' sjećanja nikad nadoknadit neće,
Tu gromadu ljudstva što ga dušman uze,
Bar da za grob znade, da položi cvjeće,
Majkine bi oči opet lile suze.

I prođoše dani i godine duge,
S odjekom koraka u budnim noćima,
Al' uzalud majka na prozoru čeka,
Nema više sreće u njenim očima.


BEHAR 27-07-2008
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
Last Edit: 11 years 3 months ago by Behar. Reason: greska pri pisanju
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 2 months ago #5590

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Uz ramazan....

Volio bih da sam sada,
Kod Kikića ja u redu,
Da se pržim hljebom vrelim,
I sa rajom da ga dijelim.

Uz ramazan ah meraka,
Pripremila moja majka,
Sofra nam je puna svega,
Ljepše nam je neg u Bega.

Oko sofre posjedale,
Nena, mati, tetke moje,
Cijeli dan su izpostile,
Zadnje se minute broje.

Sa mahale djeca viču,
Mrsite se top je puk'o,
Kandilji se upališe,
Na ramazan sve miriše.

Prvo se bismilah uči,
Pa se onda mrsit stane,
Neko vodom žeđ ugasi,
Kod nekog cigara plane.

Nemoj niko sad da smeta,
Sad je vrijeme iftariti,
A kada se hrana slegne,
Onda će se kahva piti.

Misli moje vratiše me,
U te davne dane,noći,
Ramazan je opet s nama,
Uskoro će bajram doći.

29-09-2007**BEHAR**
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 2 months ago #5786

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Za Toplik....

Da li me se sjećaš, da l' o meni zboriš,
Dok se u bazenu sa ribama igraš,
Da li si još tamo i da li žuboriš,
I sve čari svoje da l' još uvijek imaš.

Okrećeš li kola Hafizović mlina,
Ili pojiš stoku pored puta dole,
Zaljevaš li bašće sad prepune dinja,
Il' te možda sjećanja na te dane bole.

Koliko sam puta pokraj tebe stao,
I hladne se vode ja napio tvoje,
Žeđ si moju najbolje ti ugasit znao,
Kraj tebe sam ostavio ja djetinstvo svoje.

Još uvijek si tamo to mi reče neko,
Čekaš me da dođem tebi jednog dana,
Previše je rijeka kraj mene proteklo,
Al' ni jedna kao ti ne zna liječit rana.

Na poslednjem putu gore prema Hridu,
Kad na mejtaš legnem, taj kamen studeni,
Presretan ću biti jer sam tebi blizu,
Uspomene drage oživjet će u meni.

**BEHAR** 10 - 09 - 2008
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Samo misli..... 11 years 2 months ago #5937

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Pamtim još...

Bila nam je svima kao majka,
Voljesmo je iz dubine duše,
A sada je nestvarna k'o bajka,
Pusti snovi odavno se ruše.

Nemogosmo zadržat je za nas,
Svud po svijetu rasuti smo sada,
Da l' se drži kako li je danas,
Šta nam rade od rodnoga grada.

A i ona voljela nas dosta,
I čari je pružala nam svoje,
Nakon svega uspomena osta,
pamtim ime ROGATICE moje.

BEHAR 13-09-2008
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.091 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version