-
U spomen, nedavno preminuloj, velikoj pjesnjikinji.


VESNA PARUN ( 1922 - 2010 )

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

-
Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun

Bosanska siročad


Svijetom siročad bosanska hode,
umorni nastambe nove traže,
Ponekad zastanu i pitaju se,
Gdje li adeti njihovi vaze?

Mnogima ukrug puti hode
a toprak nazad silinom zove,
gorak je okus nafake tuđe
i tvrd je jastuk postelje nove.

U korov zarasli prag čeka,
nada se povratku i proživljenju,
i odžak nakrivljen prkosno stoji
stare vatre toplinu ćuti.

Sve čeka povratka dan,
i svoga starog stanara,
ponovne graje da čuje žar
gdje djeca stignu tu je raj.

Pjesme i svirke bliži se dan
svatko ce lahko osjetit slast
kad Bošnjak svome topraku dođe
jače no ikad branit će čast.

Niko ga više pomjerit neće,
nit dušman, nit zao glas
u tuđoj duši nevjerstvo kleti,
zna Bošnjak dobro gdje mu je spas.

Bratske je ruke iskren stisak
A svake druge lažan je hvat,
Napokon snovi postaše java
Dječijih koraka čuje se bat.

Bosna, sudbina njihova je,
Nišani, meljnici i brda njena,
I šume i rijeke čiste ko suze
I majke njihove i sestre
Sve se to Bosnom,
njihovom zove


(tresanica5)

BOSNA

Rekose '' nije '' i '' ne postoji '',
Nece da jeste na svom da stoji,
Kazu '' izmisljena?!'', '' ogoljena'',
Zude je gledati u strmom padu,
Brane joj snove i kradu nadu.

Besramno sikcu, tvrde da nije od
Adriatika do Slavonije, te kidaju,
Prijece puls njenih rijeka, misle joj
Patnju i stid do vijeka....
Drze je pustom, zgranutom, jadnom,
Na ljutom kruhu, u progonu hladnom,
Divljaju po njoj sve jednom bojom,
I njenu povijest svak zove svojom.

I zlo joj zele....
I smrtna je, vele..
I skrb joj nude...
I neduznu sude...
I hoce je robom...
I truju je sobom...
I lome joj kosti....
I sile da posti..
I more je zednu...
I truju je bijednu..
I krste je bludnom..
I uzaludnom...

Pa, ako je i od sina i gosta,
sad je vec DOSTA! i DOSTA!

Bosna je duh, i Pjesma i Bajka,
Nekome mora, a nekome majka.
Preni se cista, ustani Mati,
I nikada im nemoj milosti dati,
Milost iz grudi, tvoje ljepote,
Zarad sve tuge, i zarad strahote.
Ne znaju ludi i bijesna pseta,
Sta je to grijeh i sta je steta.

I preorana i izlokana,
I iznurena i oplakana,
Kisama, snijegom, zvonjavom zvona,
Kao sto glasi '' i bosa i bona'',
Uskoro ces se izdici divna,
zauvijekgorda, silna i kivna!

A oni sto posegnuse prvi,
Vec iscezose u tmini i krvi,
I stoga, cujte sad, i drugi i treci,
BOSNA JE, NE SAMO ZEMLJA,
VEC MIT O SRECI !

(Autor nepoznat)

BOSNA
(ljubavna pjesma)

Rekose: "Nije!" i "Ne postoji!";
nece da jeste, na svom da stoji.
Kazu: "Izmisljena!", "Ogoljena!",
"Ostavljena!", "Opkoljena!"...
Zude je gledati u strmom padu,
brane joj snove i krate nadu.
Besramno sikcu, tvrde da nije
od Adriatica do Slavonije.
te kidaju,prijece puls njenih rijeka,
misle joj patnju i stid dovijeka;
drze je pustom,zgranutom,jadnom,
na ljutom kruhu, u progonu hladnom;
divljaju po njoj sve jednom bojom
i njenu povijest svak zove svojom,
i zlo joj zele,
i smrtna je,vele,
i skrb joj nude,
i hoce je robom,
i truju je sobom,
i lome joj kosti,
i sile da posti,
i more je zednu,
i kradu je bijednu,
i krste je bludnom
i uzaludnom...

Pa, ako je i od sina i gosta,
sad je vec DOSTA,DOSTA i DOSTA!

Kunem se dusom i raskosi njenom,
srcem i ceznjom neispunjenom,
ceznjom za dobrom i slobodom:
Umivace se suzom, k´o vodom,
svi tlacitelji i tamnicari,
zlohotnici i strvinari...
Zavjerenici, prodane duse,
dokopace vas pravda za guse;
zlikovci, hulje, zakuzne klice,
mameni dusmani, izdajice,
zabludna pogan, zbog prevare gnusne,
muka ce vasa pljuskom da pljusne;
znacete ukus sopstvene hrdje
i sve jos teze i sve jos grdje,
u ime njenog mlijeka i brasna,
kazna ce biti bolna i strasna!

Necete ovdje krsiti grane,
plivajte prijeko, na obje strane,
pa tamo prospite svoj smrad i jed,
sadite vatru, uberite led!
K´o zaborav zjapi poruge jama
i vrazi vec znaju sta ce sa vama.

Svak´ ko se tudjeg lati, docepa,
prije neg´ umre, vec jednom krepa!
Ko huli i kune u doba sjetve,
znjece tek trnje vlastite kletve!
Kom´ prokletnik naspe od svoje casti
i taj ce isto k´o proklet rasti!
Kog´ gladan zdjelje iz suhe klade,
ni bogat nece nahraniti mlade!

Bosna je duh, i pjesma, i bajka,
nekome móra, a nekome majka.
Preni se cista, ustani mati
i nikad im nemoj milosti dati,
milost iz grudi tvoje ljepote,
zarad sve tuge i zarad strahote;
ne znaju ludi i bijesna pseta
sta je to grijeh i sta je steta.

...i preorana, i izlokana,
i iznurena, i oplakana
kisama, snijegom, zvonjavom zvona,
kao sto glasi "i bosa i bo´na",
uskoro ces se izdici divna,
zauvijek gorda, silna i kivna!

A oni, sto posegnuse prvi,
vec iscezose u tmini i krvi;
i stoga, cujte sad,
i drugi, i treci:

BOSNA je,
ne samo zemlja
vec mit o sreci!

Benjamin Isovic

ŠTO CUTIM

Što cutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog cega slatka mi je?

Gorim li od sebe, cemu plac i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoca u bijedi,
Ako vas necu, cemu ste mi družba?

Al ako vas hocu, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnocu,
Tjeraju u camcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako daneznam samstvarno što hocu,
Te se znojim zimi a cvokocem ljeti

Francesko Petrarica.

TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna cast joj dana,
u najdicnijem bit ce dijelu neba.

Izmedu Marsa stane li i trece
svjetlosti, Sunce pasti ce u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve ce.

Pod cetvrtim li svodom bude stala,
tri ostale ce manje lijepe biti,
a samo njoj ce pripast cast i hvala;

u petom krugu nece boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj ce i svih zvijezda skriti.

Francesko <Petrarica

Bezimena pjesma - Željko Krznarić

Ne govorim ti baš u
zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa,ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...
unatoč ne izgovorenim riječima, unatoč tišini medju nama,"ono"
što nosimo u sebi je - još uvijek ljubav.

Ne plači, zlato!




Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,

ma, začas će proći i taj pljusak kiše.

Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva

i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!



A kad se probudiš, sunce će se smijat',

pred skloništem pjesmu započet će ptice

i novo će gnijezdo tu, na brezi, svijat'.

Daj da mama vidi nasmiješeno lice!



Ne boj mi se, srce, to običan je grom,

ma, nikada više neće biti rata!

Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom

gdje bio je prije, čim vrati se tata.



Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,

dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!





© Ivica Smolec, 17. siječnja 2010

Odgovori s citatom .

---

21.01.2011. 02:30 #672 kassel
Vidi profil View Forum Posts Privatna poruka

veteran foruma

---

Datum pristupanja:Feb 2009
Lokacija:Na padinama Konjuha
Poruke:7,335

Mislim na tebe, dok jesen topi osmijeh ljeta
i vlaznim trgom vjetar seta
mislim na tebe, i dok misli bjeze
kad malo toga jos nas necim veze
i dok sa svoda zvijezda pada
mislim na tebe i tada

Tvoje su rijeci
ko noc sto sja u staroj luci
ko kisna kap na mojoj ruci
mislim na tebe pamtim tvoje oci
kad sve sto traje neka sjeta smoci
i kad me izda svjetlost grada
mislim na tebe i tada

Mislim na tebe kad je vrijeme lose
kad se bez mjere neke rijeci trose
i dok se kucom sulja gusta tama
i dok me motre slike s trosnog rama
na tebe mislim i kad valja leci
dok vjetar ljulja zadnji sjaj u svijeci

Mislim na tebe, i kad me vecer tugom zbuni
uz tanku kavu s velom sumnji
mislim na tebe, i kad ptice prhnu
cak i kad misli gube svaku svrhu
i kad me umor posve svlada
mislim na tebe i tada i tada, i tada