Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Zanimljive kratke priče.....

Zanimljive kratke priče..... 11 years 7 months ago #457

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
OTKAD SE BROJE GODINE

Desilo se da hodži, Ahmedu Maglajliji, u malom brdskom selu Šatorovićima, u blizini Rogatice, dok je u punoj džamiji, pred okupljenim seljanima klanjao ićindiju, baš kad se saginjao da bi dlanovima dohvatio tle pred sobom, naglo popusti petlja. Onako naduven od graha koji mu je žena svarila za ručak, toliko glasno pusti vjetar da mu se učinilo da se sva džamija potresla, pukle grede na tavanici, a od tog silnog proloma rascjepio mu se i tur na čakširama. Zaprepašten, ne bi li prikrio šta mu se desilo, zatopta tabanima u mestu, pa, završavajući naprečac klanjanje, udari i dlanovima po podu. Uzalud. Ako je zvuk i bio sličan, miris kojim je nakadio džamiju bio je osobene vrste. Pa kad se okrenuo okupljenoj pastvi, mogao je po zaprepaštenju na licima vjernika, mumina, jasno pročitati kakvu je grešku počinio u božijem hramu u koji se ne smije ulaziti nečist, prije nego se operu ruke i noge. A na licima mlađih momaka još i jedva uzdržan šeretski osmjeh.
Na brzinu, nadvoje-natroje, nekako je završio namaz i, ne gledajući seljane, izbjegavajući svaki razgovor sa njima, otišao svojoj kući. Još isto veče spremio je najpreče stvari, vezao ih u bošču, a ovu za štap i napustio kuću i selo.
Punih sedamnaest godina nije se čulo za njega. Kako je bio dobar hafiz, koji je naizust znao Kuran, a po prirodi još i miran, čestit, bogobojažljiv čovek, nailazio je svuda na lijep prijem, pa i na ljude koji su ga dobro pazili i svesrdno zadržavali ne bi li stalno, kao imam, ostao među njima. Nije ga, međutim, držalo mjesto. Nigde nije mogao da se skrasi, jednako misleći na svoje selo Šatoroviće, blizu Rogatice, koje mu je srcu bilo priraslo.
Vjerujući da će se jednoga dana sve zaboraviti, pa će slobodno moći da se vrati svojoj kući, nigdje nije puštao korjen i ni ženio se nije. I pošto je prošlo mnogo godina otkako je otišao iz Bosne, a za to se vrijeme i on toliko izmjenio da ni sebe nije mogao poznati kad bi se nadnio nad vodu da je zahvati dlanom i na njenoj površini ugledao svoj lik – sjedu, prorjetku kosu i izbrazdano lice – on jednog dana riješi da opet krene na put, ali pravcem svoga rodnog kraja. Mještani male varošice u Anadoliji, u kojoj je službovao, lijepo su ga ispratili, žaleći što će izgubiti tako dobrog čovjeka i valjanog hodžu, kakvog do sada nisu imali. Darivali su ga čime su mogli, a on je uzeo samo ono što je mogao da ponese: malo hljeba i komad sira, zavijen u bošču. Putujući polako, što pješke što na konju, uz put se zadržavajući samo koliko je bilo potrebno da odradi konak koji su mu dali i hranu kojom su ga ponudili, prešao je veći dio Rumelije i približio se sandžacima u kojima se govorilo njegovim maternjim jezikom.
Jednog vedrog proljetnjeg jutra stigao je najzad u kraj koji mu se učinio poznat i, idući džadom, širom i ugaženijom nego što je bila kad je odlazio, izbio na sami brijeg iznad sela i ustavio se na raskršću. Lijevo je put vodio u Rogaticu i Sarajevo; desno se spuštao u Šatoroviće, koji su bili u beharu jabuka i šljiva. Oklijevao je, želio je da siđe u selo, a plašio se da to uradi. Da li ga se još sećaju i hoće li ga ovdje još iko poznati? A prije svega da li još pamte ono što mu se jednoga petka ovde, u džamiji, desilo.
Na livadi, odmah pored puta, odraslo momče, kome se već i nagarila naušnica, čuvalo je stoku i nožićem rezalo vrbov prut.
– Koje je ovo selo? – pitao je hodža, praveći se nevješt.
– Šatorovići – odgovori momak i priđe da pozdravi stranca.
– A kuda vodi ovaj put?
– U varoš. Za Rogaticu!
– Lijepo! Lijepo! – veli hodža. – A kako živite u selu? Imate li džamiju, molite li se bogu i pazite li starije?
Gleda momak stranca; vidi da će to biti neki učen čovjek, hadžija ili putujući derviš. Brada mu je sjeda, na glavi fes i ahmedija, a o ramenu štap o koji je vezana marama s najprečim stvarima.
– Dobro smo, šućur Alahu, sve boga moleći. Radimo, slušamo se i pazimo, kako je dragim Kuranom naređeno.
– Aferim! Aferim! – odgovori mu hodža. – A koliko je tebi godina?
– Meni? – obzire se momak da vidi da li to starac baš njega pita. – U idući petak uzeću osamnaestu.
– Ma neće biti? – čudi se hodža. – Učini mi se da si mlađi.
– Nisam, nisam. Rođen sam, kažu, baš onog istog dana kad je u nas hodža, klanjajući ićindiju, pustio vjetar u džamiji.
– Je li tako? – reći će stranac. – A koliko, kažeš, ima džadom do Rogatice.
– Idući pravo, efendija, biće dobra dva sata hoda.
– Ejvala ti sinko! U zdravlju, dabogda, i selam ćeš svima u selu – veli stranac, pa kreće dalje pognut, ne osvrćući se više na momka, ni na selo Šatoroviće pod sobom.
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 7 months ago #500

STRANAC

Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.

Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.

Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.

Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidjam da je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.

Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...

Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.

Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...

Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...

U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića “Ruski hrt”, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...

Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...
U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...
Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?

Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?

Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.

Dario Džamonja
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #641

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
MOST ZVANI ČEŽNJA

Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automo¬bila, a oni se dovikuju:

"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani."

Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudi¬ma, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".

Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.

Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.

Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog gra¬natiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)

Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".

Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.

Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.

Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"

To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".

Onda je Mahir ispričao svoju priču...

Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).

Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "pri¬jetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"

Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.

Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu ra¬kije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! (edit by webmaster) ti (edit by webmaster) balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.

Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.

Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.

"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"

Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.

Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.

Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironi¬je!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.

Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."

Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.

Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...

Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevo¬jaka u gimnaziji.

Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.

Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.

Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.

Bio je odbijen s gnušanjem.

Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.

Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.

Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gleda¬ju tu životinjsku orgiju.

Urlao je: "Gledajte, (edit by webmaster)! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"

Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.

(Dario Džamonja)
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #779

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
BRIJANJE MOZGA

Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.
E, pa nije bilo baš tako.
Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje poma¬lo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brija¬njem (ili šišanjem), da je popio još dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)
Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije...
Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.
Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće...
Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!
Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."
Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.
Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vri¬jedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvis¬la, gramatički ispravna rečenica!
Nasumce šaram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete." (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim go¬dinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)
"Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama." (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)
Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): "Vježbali su mate¬matiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam," (Ja sam često sam, a tada, kad "održavam intimne odnose"; to zovem - drkanje.)
Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice - upravo sam naletio na jednu:
"Sakiba F. je bila iz Ilijaša." (Mašala!)
"Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)
Dosta! Što je dosta – dosta je!
"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu - pa, i nisam toliko lud.
Zvoni telefon:
"Je li to stan Darija Džamonje?"
"Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom."
"Htjela bih..."
Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obri¬janom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "Šetalištu", izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstiše" u Dano, ali, baš me briga - ja sam Pisac...
...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će "pročitati" moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?"
Biban (ne čita), jer ga zna napamet: "Ubiću se! Ah, neću." To je početak i kraj.
...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...
... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:
"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"
... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:
"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"
"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."
"Pa, šta ću napisati, tata?"
"To!"
"Šta, tata?"
"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."
"Mogu li dodati da ga volim?"
"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."
"E, pa, onda mogu."

* * *
Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu - mnogo je više peruti.

(Dario Džamonja)
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #813

  • Kaza
  • Kaza's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 5104
  • Thank you received: 19
  • Karma: 18
SOMUNI

Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.

Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni - kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.

A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel' kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.

Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga - a jede on tebe.

Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.

Kad djeca dodju iz skole - udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: 'Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.'

Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: 'Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?' A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.

A znam da nece.


Mile Stojic
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #859

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
Nura

Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima šest mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Čekala je na ovo više od sedam godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela više od pet godina, snahu više od sedam, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za šest mjeseci, k'o da su je zatekli. K'o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauča ipočela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je već zapaljenu cigaru.

Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snašao, a poslije nije imao vremena kad se snašao, razumjela je Nura amričke priče, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da će doći, kad tad, ali će doći. Pripreme za doček su, zapravo, počele već sutradan. Treba okrečit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro šta Mido voli, šta je volio. Vratila joj se volja za životom. Jel' ranoza krečenje? Jest, ali nije za dogovor. Našla je majstora od četke i detaljno ugovorila datum. Stan će biti k'o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pušit neće u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmišljala je. Proleti šest mjeseci k'o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stoljnaci, cvijeće na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bih ovih nekoliko dana ptišla da spava kod nekog drugog, da ne naruši ovaj red pospremljen za njih. Da počne kuhati još je rano, ali nije da se i frižider napuni. Rano je još za sve, ali bi najradije sad počela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene košulje kod Kineza. Sebi inače nije ništa novo kupila ima pet godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa dva dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak'a sam, trajnu nisam dala skoro deset godina.

Priprema za doček njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale šest mjeseci. Najteže je bilo zadnja četiri dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome četiri godine, nije više razmišljala. Njie htjela, al' misli su same išle. Nije Mido mogao tad doći na dženazu ocu. Kaz'o je da mu nisu dali u firmi. Čim dođu, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje. Volio je Mido oca više nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar može planirat, a ostalo nek oni sami odluče. Sve što je zamislila učinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tačno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, daće poslije malo na more, da djeca vide.

Sačekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taksija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma' prepoznala! Jest da je smrš'o i malo se uozbiljio, al' je to onaj njen isti Mido, k'o daga je juče vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepće očima više nego nekad. Djece ne može da se nagleda. Djece njenog Mide. Samo da je ramiz živ da vidi djecu, mislila je i plakala, od sreće ili žalosti, nije znala, ali je plakala. Nisu tu noć sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je čekala zoru, ko zna koju tih dana. Osluškivala hoće li ko ustat da kafu pristavi, da doručak spremi. U stanu je bilo hrane ne za četiri gosta, nego za četrdeset, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole što i Mido.

Gosti su ustali oko dvanest. Kafa se popila, a Nura nije skidala oči sa unučadi, pa joj se učinilo da se zbog toga djeca osjećajunezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmeću sebe pričaju američki. Znaju oni naš, objašnjavao joj je Mido, slabo govore al' razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo živi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura. Nakon doručka svi su otišli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se može pojesti hamburger i frnč frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i čula ih je, al' nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pričala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijetana kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pušio cigaru za cigarom, a snaha požurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura čula al' nije izlazila.

Sutra joj je uz kafu snaha pričala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da više nema stare raje, djeca su između sebe pričala američki i slušala neku muziku na ušima. Poslije su svi opet otišli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da će sa svojim roditeljima, koji su inače živjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ići u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu s parama i da mu kaže, da te pare više trebaju njemu nego njoj. Posle je Mido vidio da su to bile parekoje je on njoj slao, a i nešto više. Na kraju su rekli da će se možda vratiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A očito da vremena nisu imali. Da je nebi zvali da ide sa njima, rekla je prije da neće ići, jer ne podnosi vrućinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu. Kad su otišli sjetila se da nisu otišli Ramizu na mezar, te je odlučila da sama sutra ode i sve mu ispriča. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sikiraju, ako joj šta budde. Sjetila se posle da mnogo šta nije rekla, što je htjela. S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, već oko pet. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmišljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima teško samima, negdje daleko u Pelsinvaniji.

Dalibor Bilić

Pročitah ovu kratku priču Dalibora Bilića, pa se odlučih da je postavim kao moj 100-ti post na ove naše predivne stranice i upitah se koliko li je samo majki k'o Nura po Bosni što čekaju na nas – njihove sinove?
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #903

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
LAŽ I ISTINA

Mustaj-beg Teskeredžić, jedan od uglednijih i imućnijih travničkih begova, opravi se u rano proljeće, čim su snijegovi okopnjeli i putevi se proputili, na dugo putovanje u carski Stambol. Pošao je da bi vidio sina, koji se tamo već treću godinu školovao na Velikoj medresi, i o kome su u usputni Travnik rijetko stizale vjesti, pa i one nepouzdane kad su dobre, a neprovjerene kad očinskom uhu nisu najpovoljnije. Imao je još jedan dobar razlog da krene. Neoprezno je, prije više od godine dana, trgovcu, prolazniku, zajmio veću svotu novca, a ovaj mu se, pošto je odagnao iz Travnika veliki dželep kupljenih konja i volova, ne javlja više, ne vraća mu dug, da se o kamati i obećanoj dobiti i ne govori.
Što u Stambolu, što u odlasku i na povratku, Teskeredžić se zadržao gotovo pola godine, znatno duže no što je vjerovao i mnogo više no što je obrekao domaćoj čeljadi. Stigao je kući tek pred jesen, kad su mu se ukućani već dobrano zabrinuli, a poznanici u čaršiji, pogotovo oni koji mu nisu bili skloni, već ga i otpisali, računajući da je nastradao na putu, samrtno se razbolio ili u Stambolu dopao neke krupne nevolje i završio u zatvoru i surgunu u nekom od manjih mjesta Anadolije.
Vratio se, međutim, u dobrom zdravlju i, po svemu sudeći, u odličnom raspoloženju. Za sina je utvrdio da je, istina, omršao i ublijedeo ali dobrog vladanja i u velikoj milosti svojih učitelja. Već je i dobio prvo, istina još skromno zvanje, koje će mu, sva je prilika, obezbjediti dalje i ubrzanije napredovanje u službi. Pa i sa onim stambolskim trgovcem, porijeklom Bosancem, pošlo mu je za rukom da uspješno riješi spor i, što milom, što silom, uz pomoć uticajnih prijatelja, natjera ga da mu ispovrti dužni novac. Koristio je priliku da poseti Izmir, na povratku se ustavio u Jedrenama i još nekim većim mjestima, a uz put, u bazarima i bezistanima, nakupovao i svu silu stvari koje je teško nabaviti u Travniku, pa među ostalim, i lijepe ćilime kojima će ukrasiti kućni selamlik. Na dobrome hatu, sa karavanom tovarnih konja i u pratnji nekolicine naoružanih seiza, ujahao je u Travnik oko podne, šenlučeći i izmećući puške.
Vijest se odmah pronijela čaršijom, pa i cijelim mjestom. Jedva je imao vremena da se ispozdravlja sa domaćom čeljadi i da na miru ruča. Nije stigao ni da se čestito odmori od napornog puta a već su njegovoj kući počeli da pristižu gosti, rođaci, komšije i prijatelji, da ga sretnu, pozdrave se sa njim, a, bogme, i priupitaju ga šta ima novoga u velikom svijetu i šta se čini u Stambolu i Velikoj porti, sa koje ni u vezirski Travnik ne stižu često gosti, a sasvim rijetko domaći ljudi kod kojih je serbez raspitivati se i slobodno sa njima o svemu porazgovarati.
Svi su lijepo i srdačno primani, kao o domaćem veselju. Kako su stizali, služeni su kahvom i gošćeni slatkim i šerbetom, a Mustaj-beg, koji im je došao nekako važniji i krupniji no što je pošao, srdačno je sa svima pričao. Odlazili su omađijani slikama koje su se pred njihovim unutrašnjim očima otvarale. Ali, pošto bi se vratili svojim kućama i pokušali da saberu šta su čuli, a svojima ispričaju šta su saznali, pokazalo se da su se sve te mnogobrojne riječi i vruci rečenica svodili samo na to da je Mustaj-begu u Stambolu bilo lijepo i da tamo ima mnogo čega značajnog i zanimljivog da se vidi.
Nije htjeo ništa da im kaže o onom što nisu smjeli da ga pitaju, a što ih je u stvari najviše zanimalo. Bilo je očigledno da je Mustaj-beg na tom putovanju izučio stambolsku mudrost da oni koji rado i mnogo govore, a spremno na pitanja odgovaraju, nikad ništa značajno ne kazuju
Držeći se čaršijskog reda koji žurbu smatra svojstvom ljudi nižega soja, a svako ispoljavanje radoznalosti osuđuje kao znak prostaštva i nevaspitanja, poslednji se na kapiji Teskeredžića kuće, tek predveče, kad se već mračilo, pojavio travnički kadija, Aziz-efendija Čaušević, posle Mustaj-bega najznačajniji i najugledniji Travničanin.
U crnom kaftanu, sa bijelo-žutom ahmedijom oko fesa, odloživši na vratima firale, ušao je Mustaj-begu, pošto su odvojeni i otpravljeni svi zaostali gosti.
Namjestili su se u selamliku, po kome su već prostrti ćilimi, donijeti sa puta. Tiho gazeći prišla im je posluga i prinijela im meze i rakiju, pa sad dvojica glavara, susjeda i prijatelja, na miru mogu da razgovaraju i sa merakom da akšamluče. Otvoreni su široki prozori, pa u sobu uvire svjež vazduh, pirka lak vetar koji razgoni dnevnu sparinu a u bašti, pod kućom, šušti lišćem te se čini kao da je travničkom dolinom, ispod Teskeredžića kuća, potekla velika rijeka.
Mustajbega još drži dobro raspoloženje, pojačano kućnim rahatlukom i popijenim pićem. Slobodno, po domaći, podvio je noge na šiljtetu, dugim čibukom šara po podu ispred sebe, a prema svome gostu drži se pomalo pokroviteljski, dobronamjerno, ali i za zehru gotovo podsmješljivo, otprilike kao šeherlija prema posjetiocu stiglom iz kasabe, i ozbiljni, spečeni, Aziz-efendija to osjeća, ali se ne buni i pretvara se da to i ne primjećuje. Nagnut naprijed, prema razgovornom domaćinu, pažljivo sluša, mnogo i često pita, klima glavom kao da na nekom nevidljivom rabošu bilježi odgovore, a jedva skriva zavist što on, uza sav svoj ugled i važnost svoga zvanja, još nikad nije imao prilike da se uputi na tako daleko i tako značajno putovanje.
Otežući svaku riječ, kako bi dobio vremena da se sjeti šta bi još želio da sazna, treći put se obraća Mustaj-begu istim pitanjem:
– Bio si, kažeš, u Stambolu. I srećno se otuda vratio?
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #926

  • Kaza
  • Kaza's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 5104
  • Thank you received: 19
  • Karma: 18
PAMTI, HUSO!

Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #962

  • purak
  • purak's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 481
  • Karma: 1
CRGE I MRGE

U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
- Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? - gunđala je.
- Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov - prkosno je dobacio Crge..
- Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
- Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
- Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
- Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
- Ma nemoj. Mudro ti je to.
- A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
- To je nešto drugo. Nisu žive.
- Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
- Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
- Da se ne prehladite, nano.
- Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
- Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
- Šta?
- Mislim super.
- A šta ti je to?
- Ko bomba ste.
- Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
- Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
- Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
- Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
- Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
- Mama je lošić.
- Šta?
- Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
- Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
- Samo sam se šalio.
- Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.

Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.

Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
- Šit!
- Šta ćeš šit? - upitala je nana.
- Vražiju mater, eto šta - ljutito je odgovorio.
- Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
- Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
- A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
- Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
- Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
- Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
- Ne kontam.
- Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
- Opet ne kontam.
- Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
- E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
- E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.


Nura Bazdulj Hubijar
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 11 years 6 months ago #968

  • purak
  • purak's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 481
  • Karma: 1
ČEKMEDžA

U svojoj osamljenosti, naročito za nesanih noći sjećao sa Brana milih i nemilih događaja, radije onih do prvog savezničkog bombardovanja nego li onih nakon njega, jer je taj dio svog života dobrim dijelom osjećao kao prazninu koju nije vrijedilo živjeti. Često je sjećanje na događaje i ljude prije prvog savezničkog bombardovanja pobuđivalo u njemu smiješak ili uzdah, što nije bio slučaj ako se ono doticalo vremena i ljudi nakon tog datuma. S nostalgičnim smiješkom Brana se ne jednom sjetio priče koju mu je u više navrata u ranoj mladosti ispričao djed po majci i svaki put bi ga na kraju upitao ’je li se to, dedo, zaista dogodilo?’

– Vidi ti njega – ljutito bi ovaj uzvratio. Kako možeš da me to pitaš!? Zar bih ti ja pričao ovo da se nije dogodilo baš tako, ćafirine jedan!?

– Priča je, dedo, tako dobro ”sknađena” da je teško povjerovati da je istinita.

– Istinita je, ugursuze jedan, i nije ’sknađena’ – znao sam ih obojicu! A kako i ne bih kad je magaza mudrog Omera bila nasuprot moje, a do njegove je bila Markova opančarska radnja, u kojoj je često ostajao do kasno u noć da ne bi izgubio mušteriju. U Kamengradu je tada bilo malo stanovnika a mnogo obućara i opančara, pa su oni koji bi od Marka naručili opanke bili rijetki i vrlo zahtjevni – uglavnom seljaci iz okoline grada.

Svi smo se pazili na komšiluku, a kad je zatrebalo ostavljali magazu na povjerenje onom do sebe uz ovlaštenje da naplati ono što proda – sve dok se lopov nije odao...

– A kako se odao, dedo?

– Znaš ti dobro kako se odao, samo hoćeš da ti ja to kažem još jednom!

– Tako je, dedo! Zar nije jazuk da još jednom ne čujem kako je lopov dohakao samom sebi!?

– Dobro si to rekao, baš tako – dohakao samom sebi! Bio je početak ramazana pa mi je pri kraju dana stomak postajao sve nervozniji. Zatvorit ću, velim, magazu malo ranije, posvršavati u čaršiji neke poslove i tako prevariti glad koja je već počela da ujeda. Kući ću doći taman na iftar – malo prije nego se upale kandije. Tako je i bilo.

Sutradan se, kao i obično, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgođen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo nešto u kući, a on zagonetno reče ’jes’ se dogodilo, ali nije u kući.’ Na moje prijateljsko traženje da mi objasni šta to treba da znači, on odgovori kao da nije čuo moje pitanje ’Žena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ušutih, jer mi bi jasno da mu je teško i da ne želi da razgovara o tome.

Malo kasnije uđe Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Složih se s njim da je i meni čudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao mogući razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je nešto drugo po srijedi. Na te riječi Marko se namršti i, pod izlikom da ga posao čeka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mušteriju, koja je rekla da će po nju doći u toku dana.

Moram ti reći da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije dešavalo da zaboravi čekmedžu s novcem nakon što zatvori ćepenke svog dućana i uputi se svojoj kući. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi učinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u žurbi zaboravio čekmedžu koju je spustio do svojih nogu – dok zaključa magazu.

Kad je došao blizu svoje kuće, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo čekmedžice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trčeći vratio se da vidi da li je njegova noseća kasica još uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom dućanu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, već zatvorio svoj dućan! Čekmedže nije bilo.

Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga žena i djeca čekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kući. Pitao se da li ikome da povjeri šta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zaključak. ”Bar ženi da kažem? – počeo je da nagovara samog sebe. Ko će izdržati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je došao do svoje kuće – zaključio je da neće reći nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujući tome znao je da za nestanak njegove čekmedže zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je šutio i čekao, ali je šutio i onaj drugi. Međutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera

– Nađe li ti, Omere, onu čekmedžu?

– Nađoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan.

Gledam u čudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o čemu govore i šta se događa preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu čekmedžu, a ja ne! Šutim i čekam. Vidim da je Marko zatečen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo čekao i sad je baca pred onoga koji je nije očekivao.

– Kada!? začuđeno ga upita Marko.

– Evo sada!

Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem...

– Ako mi je sutra, Marko, ne doneseš ovdje zorom, sa posljednjom parom što je u njoj bila, puknut će Kamengradom tvoja bruka da ti neće više biti života u njemu! Učinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zaslužio, ali neću radi tvoje djece – nisu ona kriva što imaju takvog oca... Znaš ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno.

Poslije tih riječi Omer je ustao i sa vrata Markova dućana poručio domaćinu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga neće preći ovaj prag, niti želim da tvoja ikad više prekorači moj, dok sam živ.’

Marko je bio skamenjen i bez riječi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kažem bilo mi je teško, da ne kažem žao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju čekmedžu s novcem u njoj. Prve njegove riječi su bile da bi on želio da mu je on preda i još jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome što mi je nekoliko puta rekao da mu je važniji Omerov nego li od boga oproštaj!

Omer, međutim, nije htio da čuje ni za kakvo praštanje, jer je ono u božjoj, a ne njegovoj moći. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jučer prije nego što sam izišao iz njegovog dućana. Neću da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kažeš što bih trebao da učinim ja kod primopredaje moje čekmedže i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu činim. ’Biće da je u čekmedži bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s riječima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’

Kad je ta, za mene mučna formalnost obavljena i kad je Marko, utučen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj dućan, Omer me je zamolio da mu obećam da neću nikome, ’ama baš nikome i nikada’ reći šta se dogodilo s njegovom čekmedžom i ko je to učinio. ’Pred tobom sam to jučer obećao nesretniku i dao mu riječ, pa je red da i ti sad obećaš meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obećanje zahvalio mi se laskavim riječima da ustvari nije ni trebao da od mene iznuđuje formalno pokriće za moje čuvanje naše tajne, jer me poznaje kao poštena, časna i obrazli čovjeka.

Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad već Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidiš, sinko, istini o Omerovoj čekmedži trebalo je skoro pet godina da dođe na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duže od pet godina.

– Znači li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana?

– Trebalo bi, ali nažalost često je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek...

– Tužno je, dedo, to i čuti a ne doživjeti.

– Tužno i žalosno, moje drago nevinašce, zato što je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrže do kraja ono što treba ili su obećali da će učiniti. I ja sam obećao Omeru, ali je već sutradan to počelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to neću reći nikome u koga nemam potpuno povjerenje, već samo onom ko će znati da čuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zaključio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj ženi. Kao što je Omer od mene, i ja sam od nje tražio obećanje da neće ’nikome, ama baš nikome i nikada’ reći jednu jedninu riječ o onome što ću joj reći o nestanku Omerove čekmedže i kako ju je ”našao” pet godina kasnije! Skoro svu noć smo Hasiba i ja proveli razgovarajući o tome.

Sutradan sam zorom otišao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj ispričala šta se dogodilo njenom mužu prije pet godina. Čim se te večeri Omer vratio kući, žena mu je spočitala da je vrijeđa i u duši boli da ona od drugih saznaje šta se u njihovoj kući dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo... Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom činu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, međutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj ženi da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujući tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju čekmedžu i novac u njoj! Zahvaljujući sada tebi znam da ne mogu više vjerovati Hasibinom mužu, jer ne drži do svoje riječi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Žao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tačku na razgovor sa svojom ženom i na naše dugogodišnje druženje i prijateljstvo, baš kao što je postupio prema Marku.

Slijedećeg dana Omer nije odgovorio na moj uobičajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dođe na uobičajenu podnevnu kafu u mom dućanu. Okrenuo je glavu od mene i ponašao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno šta se dogodili i kad sam pokušao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja žena, koja je prekršila obećanje, on mi je upao u riječ rekavši da Hasiba ne bi mogla prekršiti svoju riječ da ja nisam prekršio onu koju sam dao njemu. Neću nikad zaboraviti ciničan izraz na njegovom licu dok je to govorio.

– O ovom mi, dedo, nisi dosad pričao!

– Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a još više njih dvojice, kojima sam učinio veliku nepravdu i nanio štetu, naročito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najviše samom sebi, samo zato što nisam znao, a možda ni mogao da šutim o onom o čemu sam trebao i morao.

– I kako je to završilo, dedo?

– Završilo je tako što sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu četvrt grada, jer mi je bilo mučno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne pričati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokušavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da čuje niti da me pogleda, jer je držao do sebe i do svoje riječi... Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komšiju samo zato što nisam poštivao izreku koja kaže da je čovjek gospodar svake neizgovorene riječi, a nekad žrtva i rob svake izgovorene.

Mirza Mustovic
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.172 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version