Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Zanimljive kratke priče.....

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 11 months ago #15938

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
TRI DZEHENEMSKA SVOJSTVA CRNE KAFE

Dana 12.jula 1878, godine dodje u Sarajevo novoimenovanivojni komandant Hafiz Ahmed-pasa. S njim zajedno dode i taslidzanski muftija Semsikadic Muhamed sff. Posle doceka od prvaka grada Sarajeva, odsjevsi u Konaku, naredi da se najavi njegova posjeta Civilnom valiji u to vrijeme Mashar-pasi. U iscekivanju svog dezurnog adjutanta kejeg je bio sluzbeno poslao u Krslu (kasarnu), povede razgovor sa Jasar-agom binbasom (pukovnikom), koji je bio starjesina nad zaptijama (strazarima).
Buduci da se cekanje adutanta odulji, a ne bijase ni u izgledu, da ce
naskoro doci ,Jasar-aga uctivo ponudi Hafiz-pasu crnom kafom, da mu
prikrati cekanje.
- Ah, jok dzanum, necu kafe,zijadillah (fala lijepo). Nego ti se Jasar-ago cudim, sto me kafom nudis i kako je mozes i sam da pijes".
Jasar-aga nasavsi se u neprilici radi takvog odgovora, jedva promuca:
- A sto pasa, efendi?"
- Ma dzanum, kako sto? Kad kafa u sebi ima tri dzenemska sifata.
Prvi je, sto je vruca kao Dzehenem. Drugi je, sto je gorka kao dzehenem, a trci je, sto je crna, kao dzehenem. Zar nije ovako? Nego ti mene ponudi nasim slatkim, sto je bolje od kafe, pa da onda vidis".
Hafiz Ahmed-pasa je bio veoma duhovit i dosjetljiv covjek. Jos i dan danas,
pricaju se mnoge njegove anegdote iz zivota iz Sarajeva, iako je u njemu
boraviovrlo kratko vrijeme, jer mu je sudbina odredila, da on bude posljednji valija u Bosni i Hercegovini i da za njegovo vrijeme namjesnistva prestane otomanska vlast.
_____________________________________________________________
Jasar-aga nije bio Musliman.On po vjeri pripadase pravoslavnoj crkvi i
pravo njegovo ime je Stojan Grabovac, a rodom je odnekle iz Hercegovine.Kao
bistro dijete, a bez roditelja bio je smjesten u vojnu akademiju u
Carigradu. Godine 1878. bijase u rangu pukovnika, a kasnije je
obnasao cast pase.
Iz knjige STARO SARAJEVO-Ljudi i dogadjaji

_________________________________________________________
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 10 months ago #16353

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
DRVO ŽIVOTA NURE BAZDULJ - HUBIJAR


DRVO ŽIVOTA

Bio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
- Što će biti kada odem? - često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći - mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
- Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. - kazao je nekako zbunjeno.

Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
- Kupio sam ti drvo života - kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
- Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
- Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto - govorio bi. - Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.

Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
- Pogledaj - kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
- Tvoje drvo života se porodilo - kazao je smiješeći se.
- To si ti - kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
- Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
- Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.

Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.

U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.

Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.

Nura Bazdulj-Hubijar
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 10 months ago #16547

  • Sedina
  • Sedina's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 156
  • Karma: 2
BAŠ TA

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše - poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel' da?

* * * * *
Strašni smo - ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!


Enes Kisevic
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 10 months ago #17101

  • Sedina
  • Sedina's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 156
  • Karma: 2
Somuni

Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.

Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni - kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.

A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel' kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.

Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga - a jede on tebe.

Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.

Kad djeca dodju iz skole - udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: 'Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.'

Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: 'Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?' A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.

A znam da nece.


Mile Stojic
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18099

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Otac i sin
Jarani.ba

Jedan stari covjek sjedaše u dvorištu svoje kuce zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”Prode nekoliko minuta a otac ponovo upita, treci put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oce, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prode dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oce, to je vrana, vrana!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oce, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseci svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajuci stranicu, rece sinu da procita ono što je na toj stranici zapisano. Sin procita:“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sincic me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjecah bila je ljubav prema mome nevinome sincicu.”Tada je otac objasnio sinu razliku izmedu oceva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima vec ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajuci ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”
Last Edit: 10 years 9 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18116

  • Sedina
  • Sedina's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 156
  • Karma: 2
Idi smireno kroz buku i uzurbanost, i sjeti se mira koji se moze naci u tisini. ....Koliko je to moguce, budi u dobrim odnosima sa svim ljudima. ..Govori svoju istinu smireno i jasno, slusaj druge, cak i glupe i neuke – i oni imaju svoju pricu... Izbjegavaj bucne i agresivne osobe, one su teret duhu. Usporedjujes li sebe s drugima, mozes postati tast ili ogorcen jer uvijek ce biti vecih ili manjih od tebe. Raduj se svojim dostignucima, kao i svojim planovima. Odrzavaj zar za svoj poziv, ma koliko skroman bio – to je pravo blago u promjenjivim vremenima.

Budi obazriv u svojim poslovima jer svijet je pun prevara. Ali neka te to ne smeta da vidis vrlinu gdje god je ima. Mnogi ljudi teze za visokim idealima i zivot je pun herojstva. Budi ono sto jesi. Pogotovo nemoj glumiti osjecaje, i ne budi ni cinican prema ljubavi jer usprkos svoj ogranicenosti i svim razocaranjima – ona je svevremena... kao trava.

Spokojno primi iskustvo godina skladno napustajuci sto je prikladno mladosti. Gaji duhovnu snagu da te stiti od iznenadne nesrece. Ali ne zalosti samog sebe crnim slikama – mnoga strahovanja nastaju zbog umora i osamljenosti.

Osim odrzavanja zdrave discipline budi blag prema sebi. Ti si dijete svemira, nista manje nego sto su to drvece i zvijezde. Imas pravo biti ovdje, i bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba.

Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako da ga zamisljas, i bez obzira na to sto radis i cemu stremis, u bucnom komesanju zivota zadrzi mir u svojoj dusi.

Pored svih prljavstina, jadikovanja i porusenih snova, ovo je ipak divan svijet.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18159

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Bošnjak i car, narodna priča
Nekad, za vrijeme babazemana, u Bosni se pronese haber da neki car, neđe u kaurluku, u nekakom dalekom devletu, ima nekaku čudnu želju. Car je, vele, dušak hasta, pa je tako u hastaluku zborio:
- «Sve sam u životu imao i sve sam vidio samo Boga ne vidjeh.»
Pozvao je car zato sve učenjake i svećenike iz svojega devleta i zapovjedio im da mu u roku od 30 dana ispune žeiju, to jest da mu u tome vaktu pokažu Boga inače će, ako to ne uspiju, narediti dželatima da im bašune s ramena odsijeku.
Istovremeno, car obeća dunja mal onome od njih, ili bilo kome drugome, ko mu žeiju ispuni.
Znajući da ca rnjihov nije maskaradžija, niti da za maskarluk znade, učenjaci i svećenici se po bijelu d unjaluku raziđoše, tražeći od svakog savjet šta im valja činiti kako bi glave kutarisali. Na jednome mjestu rekoše im da u vilajetu Bosni imade nekakav alimli - insan, koji svašta znade, pa ako im on hampu ne učini niko drugi im čare neće dati.
Hodili su oni, hodili, dok u Bosni ne nađoše toga alimliju. Ispričaše mu na kaku su azabu, a Murat, kako se zvao ovaj hićmetli Bošnjak, zamoll svoje musafire da mu daju vakta od sabaha, pa će im on tad rastabiriti šta im valja činiti.
U sabah, poslije sabah - namaza, pozva Murat svoje musafire, pa im veli:
- «Hajte vi vašem devlatu i ne berite gaile zato što vaš car traži da mu ispunite ono što se nemere ispuniti. Kad bidne ova vada, oni rok, što vam je ostavio, iziđite pred njega i samo tri puta avazile recite: LA ILAHE ILLALLAH!, i ništa vam se neće desiti. Začudiše se oni, ali kako nejmadoše kud, vratiše se u svoj devlet, pa kad dođe oni dan, što im je car odredio dokad da mu želju ipune, on ih pozva sebi. Prilaze oni carskome prijestolju, kad - ono sve dželati okolo, u četiri reda. Car nih upita mogu li mu žeiju ispuniti, a oni svi sageli glavu i šute. Taman car zausti da dade tembih da ih posjeku, a oni u jadan mah, avazile, zavikaše:
- «LA ILLAHE ILLALLAH!»
Car se zabramedeti jer bi mu šuhveli šta li oni to govore. Pomisli da mu oni to nekako želju ne ispunjaju, pa poče svoju bašunu dizati uvis, kolutati očima i gledati uokolo da se negdje nešto neobično ne vidi.
Ali, kako se ču ono: LA ILLAHE ILLALLAH, u taj mah iza jednoga zara pojavi se Murat Bošnjak i progovori:
- «Čestiti care, dopusti da ti ja želju ispunim.»
- «Dobro» - reče car - «ali znaj, ako mi želje ne ispuniš, ostaćeš bez bašune.»
- «Peke, peke» - odgovori Murat. - «Samo, čestiti care, prije toga treba da i ti izgovoriš: «LA ILAHE ILLALLAH.»
Car to u čini, a Murat ga, onda, zamoli da iziđu u aviliju. Kad se nađoše na avliji, Murat pokaza caru rukom prema Suncu i reče:
- «Pogledaj tamo, padišahu.»
Car okrenu glavu prema Suncu, pogledavši na trenutak u njega, ali se trže i rukama pokri lice.
- «Ahh, ahh» - izusti car - «pa ti me hoćeš oćoraviti, kako da gledam ono što niko ne more pogledati.»
- «Čestiti care» - obrati mu se Murat - «to što si sad htjeo pogledati, djelo je Velikog Boga, jedna zehra od Njegovih nebrojanih djela. To je samo mali sjaj i bljesak one vatre koju je On upalio. No, ni tu zehricu tog Božijeg djela tvoje oči nisu kadre pogledati, pa kako bi onda mogao vidjeti Tvorca i Gospodara toga svjetla. Kako bi ti svojim slabim i suznim očima mogao gledati u Njega kad ne mereš ni u bogdicu Njegova djela da pogledaš. Zato, čestiti care, ako hoćeš vidjeti Boga, potražl ga u prsima svojim i u džanu svojemu.»
Caru se ovo plaho dopade, pa reče Muratu:
- «Dobro, pametan si insan, ali još nisi spasio svoju bašunu. Zato, da mi reci kako je bilo prije Boga?»
Murat zastade, avazile la ilallahe illallah prouči, kako bi ga car čuo, pa će caru:
- «Nemoj se padišahu uvrijediti, ali de počni brojati.
Car od poče: - «1, 2, 3, 4, 5... « - a Murat ga ustavi, govoreći:
- «Jok, jok tako, čestiti caru. Počni da brojiš, ali jok od 1 nego ispred 1.»
Car se zamisli, pa odgovori:
- «Tako nešto je nemoguće, prije jedan nejma ništa niti ja mogu što zamisliti tamo.»
- «Tamam je tako, čestiti padišahu» - potvrdi Murat i nastavi - «tako se i prije Velikog i Vječitog Boga ne da ništa ni zamisliti.»
Caru se i ovaj Muratov odgovor plaho dopade, ali carski nam mu ne dade da odustane, pa će ponovo Muratu:
- «Spasio si svoju bašunu ali, de mi reci šta radi Bog?»
- «Peke, peke, padišahu» - ponovo će Murat. - «Samo, da bih ti na to pitanje odgovorio, moramo promijeniti ćispeta, hoću rijet de, ti obuci moj ćispet, a ja ću tvoj.»
Car se zabremedeti, ali pristade. Kad zamijeniše ćispet Murat se, onda, ispe na carsko prijestolje, stavi krunu, uze ono carsko žezlo, pa će zavikati caru:
- «Ovo što ja i ti učinjesmo u ovaj čas, čestiti pedišahu, to Veliki Bog radi vazda. Jedne uzdiže, a druge hašer čini, hoću rijet - obara.»
Siđe Murat sa carskoga prijestolja, vrati caru njegov ćispet, a od njega uze svoj i tamam naumio krenuti, kad car odiže ruku, ustavi Murata i upita:
- «A šta bi ono, kako bi ono što si mi rekao da izgovorim dolje na avliji?»
- «Aaa, je li ono: LA ILAHE ILLALLAH» - ponovi car, a za njim i svi oni učenjaci i svećenici što stajahu okolo prijestolja carskoga.
- «Čestiti padišahu, to su Božije riječi, a nama ljudima ih je prenio Božiji poslanik Muhammed, a. s. One poručuju: Nejma drugog Boga osim Allaha. Ko ih izgovori postat će Allahov Štićenik i Boga će vazda vidjeti u svojem u džanu.»
Oni učenjaci i svećenici što okolo cara stajahu, zavikaše, a car prihvati:
- «LA ILAHE ILLALLAH!»
Tako Murat ispuni carevu želju, a car ga upita:
- «Šta hoćeš za pešćeš, moram pešćešiti tvoj hićmet?»
- «Čestiti care» - odgovori Murat, - «dunja-mal si obećo, ali ja ti ne tražim ništa. Samo želim da svi tvoji podanici znaju reći: La ilahe illallah, da čitaju, Knjigu u kojoj je to zapisano i da po toj knjizi žive.
- «Želja će ti biti ispunjena!» - odgovori car.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18193

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
"LA ILAHE ILLALLAH", pametni brate Murate.:)
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 10 years 9 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18202

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Vezir i Tabudžija
Bio jedan vezir u Sarajevu, pa je imao običaj da uzme durbin te da gleda kroz pendžer ne bi li ugledao kakvu lijepu ženu. I tako gledajući kroz pendžer, opazio jedanput jednu lijepu ženu nekog tabudžije, i pošalje po nju da dođe, pa će biti vezirovica.
Kad je došla ona žena što ju je vezir spremio tabudžinici i poručila joj kako joj je vezir kazao da će biti vezirovica, tabudžinica joj odgovori da ona ima svoga čovjeka, pa nije htjela doći veziru. Vezir se ražljuti, pa reče svom muhur sahibiji da će tabudžiju posjeći. Onda muhur-sahibija odgovori veziru da ga on ne može bez ikakva uzroka posjeći. Vezir sad počne razmišljati kakav će uzrok da nađe. Najposlije opremi momka i zovne tabudžiju preda se, pa mu zapovjedi da od akšama do sabaha nastruže i donese stotinu oka talaša. Tabudžija zatvori svoj dućan, i ode kući zabrinut.
Kad je došao kući, opazi na njemu žena da je kaharli, te ga zapita šta mu je, a on joj ispriča šta mu je vezir naredio.Ali mu žena reče: - Što si se prepao? Ta dugo je od akšama do sabaha! - Žena ga zovne da večeraju, ali on nije mogao od brige jesti. Onda mu žena do tri puta kaže: - Hodi, što se brineš? Dugo je do ujutru, - a on joj sve govori da ne more, te tako ona večera, a on ne htjede. Poslije večere prostre mu žena da spava, a on kaže da ne more, i tako ostane cijelu noć sjedeći. Kad bi pred sabah na jedan sat, kucne neko na avlijska vrata. Ustane tabudžija da otvori, pa najprije zapita: - Ko si? - Onaj reče: - Ja sam vezirov momak. - A tabudžija se naljuti i reče: - Što ne čekaš dok svane? - i otvori vrata pa zapita momka: - Šta ćeš? - Ovaj mu kaže: - Vezir je umro, i hoću da mu napraviš tabut do sabaha. - Odmah tabudžija otrči u svoj dućan, te do sabaha napravi veziru tabut, i uzme dukat.
(Bošnjačka narodna priča)
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 9 months ago #18222

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Titiz i džomet
(Bošnjačka narodna priča)

Ono ti je bio titiz i džomet, pa pođu zajedno putovati po svijetu. Od novaca su imali svega pedeset groša, i to u džometa četerest a u titiza deset groša.
Onda rekne džomet titizu: - Hoćemo li mojih četerest groša prije trošiti? - Titiz mu odgovori: - Pa de, vala! - Putujudi tako nekoliko vremena potroše džometovih svih četerest groša. Onda rekne džomet titizu: - Hoćemo li sada tvojijeh deset groša trošiti, dok ispane kakav krsmet? - Na to titiz odgovori: - Kako smo potrošili tvojijeh četerest groša, mojijeh ćemo deset još lakše. Nego ti sebi gledaj krsmeta, a ja ću sebi.
- Idući tako dojdu do jednog raskršća i tu se rastanu. Džomet ode na desnu a titiz na lijcvu stranu puta. Džomet idući tako putov'o je cijeli dan. Pred veče stigne blizu jedne varoši. Ne šćedne ulaziti u varoš, nego se zamisli i reče:
- Što ću ja u ova doba u varoši, a u kesi ni prebjene pare nemam. - Blizu te varoši bili su nekakvi stari mlini. On se svrati u jedan od tih mlinova da prenoći. Prije četerest godina ti su mlini usahnuli. Džomet uniđe unutra. Ne imajući gdje leći, spusti se za mlinske kamenice i tu se skupi. Kad je bio tako oko pola noći, oćuti se pjevanje i svirka. To su bili đavoli. Kad su bili blizu onijeh mlinova, svrate se u onaj isti mlin gdje je džomet bio. Kad su došli u mlin, stanu igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, onda najstariji među njima rekne:
- Stanite, dosta je bilo igranja i pjevanja, - de da pripovijedamo štogod od starina. - On poče prvi:
- Prije četerest godina ovuda je rijeka tekla i ovi mlini mljeli. - Onda rekne najmlađi:
- Da zna svijet da se otisla pećina, pa vodi ustavila vrelo, a to je na čarššiji, i na raskršću. - Na to treći od njihova društva rekne:
- A znadete li vi onoga berbera fukaraša što bude u onoj kahvici blizu raskršća kod džamije? - Da znate u njegovoj kahvi ima sedam kazana dukata. Ti su dukati bili negoka cara. Da zna onaj berber pa da podigne samo jednu ploču, dukati bi se ukazali. Onda se berber ne bi 'nako patio.
- Tako su se oni tude razgovarali do pred zoru. Kad se zora ukazala društvo se otalen izgubi. Čim su oni otalen otišli, izajde i džomet iz mlina i ode u onu varoš, uniđe u jednu kahvu, pa stane pitati: - Ljudi, što se vi patite 'vako za vodu? - Ljudi mu na to odgovore:
- Evo ima četerest godina kako 'vako deveramo. - Džomet im na to rekne: - Da mi hoćete dati jedno četerest momaka, ja bih vam s Božjom pomoći mog'o naći i prokopati vrelo. - Oni čim to čuju, odu i prijave veziru. Vezir ga dozove sebi i dadne mu sto momaka. Još mu rekne vezir: - Ako pronađeš vrelo, dobro ću te obdariti. - On ode otalen i dođe na ono raskršće. Tude se najpre raskorači i zakopa. Onda zapovjedi onim momcima da kopaju.
Oni počnu kopati: kopaj, kopaj, dok dokopaju do jedne stijene. Momci reknu: - Nema vode, nije fajde kopati! - a džomet poviče: - Ha, tu je voda! - Opet počnu kopati i opkopaju oko stijene. Kad podignu stijenu a voda pokulja na sve strane. Svjetina se obraduje, iskupi se i počnu i oni kopati. Voda proteče onim istim putem kud je i prije tekla. Čim je prokop'o i naš'o vrelo, zovne ga vezir preda se da ga obdari. Kad je džomet doš'o pred vezira, vezir ga zapita: - Koliko hoćeš da te obdarim i čim hoćeš? - Na to mu džomet odgovori: - Čestiti veziru, ništa ti ja ne tražim drugo, samo ako hoćeš uzmi mi od onoga berbera onu kahvicu. - Vezir zapovjedi da se dozove odmah onaj berber. Kad je berber doš'o upita ga vezir: - Bili li ti prod'o onu tvoju kahvu? - Berber rekne: - Bih za dobre pare! - Vezir uzme džometu kahvu i još ga obdari. Džomet čim izađe iz vezirova konaka uputi se u onu kahvicu. Odmah zastre dobro pendžere, zapali svijeću i počne kopati one dukate. Nije malo kop'o, ukaže se kazan pun dukata. Onda on kopaj, kopaj, te iskopa i ostalijeh šest kazana. Uzme nekoliko sanduka i izruči u njih one dukate pa ih onda zakuje.
Poslije toga džomet načini kuću i oženi se, pokupuje nekoliko dućana, pa se zatrgovči. Jedno jutro sjedeći u dućanu ugleda jednoga siromaha, sav odrpan i poderan. Čim ga vidi, odmah ga pozna. To je bio titiz, njegov drug. Svrati ga na dućan i ponudi ga da sjedne. Uveče ga povede sa sobom kući da prenoći i tude mu ukaže svoje blago. Titiz se ukočio od čuda gledajući toliko blago, pa ga upita: - Pa Bogu, brate, otkuda ti toliko blago? - Na to mu džomet rekne: - Jesam li ja tebi kaz'o da će biti krsmeta! - i sve mu iskaže kako je u mlinu čuo. Onda titiz rekne džometu: - Džaba ti tvoji dukati, samo me odvedi u onaj isti mlin đe si i ti prenoćio. - Džomet ga odvede u mlin i pokaže mu ono isto mjesto đe je i on ležao kad je u mlinu noćio. Titiz legne tude. Kad je bilo oko po noći začuju se oni isti svirači. Kad su došli u mlin, stadoše opet igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, ustade najstariji među njima i rekne: - Dosta je bilo igranja i pjevanja, te da pripovijedamo štogod od starina. - Na to najmlađi rekne:
- A šta bi ti pripovijed'o, kad eno prije smo pripovijedali, pa proteče voda i nađoše se dukati. To mora da je neko čuo kad smo pripovijedali. - Na to de srednji od njihova društva reći:
- Hajdemno najprije obići i vidjeti da nema koga od ljudi. - Onda ustadoše, potražiše i nađoše titiza, pa ga svega istrgaše. Tako titiz svrši svoj titiski život, a džomet osta u poštenju i bogastvu živeći sretno do duboke starosti.
(Bošnjačka narodna priča)
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.153 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version