Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Zanimljive kratke priče.....

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 8 months ago #18264

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Bekri - Mujo

Pripovijeda se da je u Carigradu nekada bio nekakav Turčin Bekri-Mujo kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši se sve popio i proćerdao tako da nikakvih drugih haljina nije imao osim jednog ćebeta kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare kapetine, kroz koju mu je perčin bio propao. Jedanput srete ga turski car na sokaku pijana i stane ga karati što je toliko blago propio i do takvoga sramotnog stanja dotjerao; no on se osorno osiječe na cara govoreći mu:
- Što je tebi stalo što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem; a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?
Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi da ga nije podgovorio ko drugi ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti i zato mu odgovori:
- Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njem oba carovati.
Mujo mu na to odgovori: - Dobro sutra ću ti ujutru donijeti novce. I tako se rastanu.
Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare, a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zarovjredi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se najprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu ništa ne pomaže onda rekne caru:
- Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti. Nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš. Da nađem u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema, jednoga slijepa koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš i da ih lijepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.
Car na to pristane i odmah zapovjedi te se tako tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugoga, donese im se jelo i piće i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori:
- Hvala bogu i čestitome caru koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!
A bogalj ni pet ni devet, nego na njega: - Hrđo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijeli i vino da je crveno kad ne vidiš? Sad ću te nogom udariti!
Uz to siromah poviče: - Udri ga u moj odgovor, ja ću ta platiti.
Onda Bekri-Mujo progovori caru:
- Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napije, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce. Tako sam i ja juče bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.
Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri-Muji i pokloni mu život. Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima i gledajući kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda; i tako zapovjedi te mu jedno veče donesu najljepšeg morskog vina pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutro, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže-bolje svi ljekari da liječe cara; no car kaže da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo, nego svi ljekari, već njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže kako je bolestan, i oda šta, i zapita šta de sad činiti; a on mu odgovori opet da pije ono što je i sinoć pio pak de ga odmah glava proći.
Car ga onda zapita:
- Pa što du činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?
A Mujo odgovori:
- Opet pij nanovo.
- Pa dokle de tako trajati? - zapita car.
- Dok ne ogrneš ćebe ovako kao i ja - odgovori mu Mujo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 8 months ago #18332

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12

Bogata ruska grofica i siromašni bosanski brico

11.11.09 11:35


Za vrijeme Prvog svjetskog rata Mumin Dervišević iz Cerske kod Konjević- Polja, kao ratni zarobljenik „zapao“ je u Rusiju. Poslije nekog vremena, u kojem se napatio i radio teške poslove, Mumin se na carskom dvoru zaposlio kao brico i šišao i brijao najviše dvorske službenike, pa i samog cara.

IlustracijaRadeći svoj posao Mumin je pogledima mjerkao mlađahnu groficu Jevdokiju (Evdokija), koja mu je i sama davala znake simpatije. Rodi se obostrana ljubav.

„Mumin je, pričala mi je moja nena, bio lijep ko slika, najljepši u selu. Nije mu, bogami, mogla odoljeti ni grofica Jevdokija. Bio je i govorljiv i simpatičan te je grofica naprosto „pukla“ za njim, priča Lutvo Ahmetović, mještanin Cerske.

Želja za povratkom u Bosnu i svoju rodnu Cersku pojavila se 1918. godine, kad je svjetski rat završen. Ljubav prema Jevdokiji bila je isuviše jaka i nije je želio izgubiti. Predložio joj je da krenu zajedno.

„Ona je bila zaslijepljenja Muminovom ljepotom pa je njena grofovska porodica nije mogla odvratiti da ne krene na dug i neizvjestan put. Mumin, se međutim, poslužio lažima kako bi je na taj put nagovorio i zauvijek pridobio. Rekao je da idu u Beč, gdje on, navodno, ima pilanu i svoje radnike. Za Jevdokiju je to bilo manje važno. Od silne ljubavi nije vidjela dalje od carskih zidina, a kamoli do Beča, priča Šemsudin Ahmetović, povratnik u Cersku.

Uzalud su carska porodica, grofovi i grofice odvraćali Jevdokiju od puta za Beč. Rastali su se sa suzama i nikad se više nisu vidjeli. Jevdokija i Mumin su krenuli za Beč, a završili u Cerskoj!

„Kad su stigli u Beč, Mumin joj je rekao da on nije iz Beča i da nema pilanu. Otkud pilana u Beču u poratno vrijeme, a i da je bila, ne bi ona bila Muminova. Priznao je da nije iz Beča, već iz Sarajeva i da moraju tamo ići. Pitao ju je „Znaš li ti gdje je brdoviti Balkan?“ Ona je rekla da zna, da je čula i za Sarajevo i pristala je da krenu. Povratka joj nije bilo, priča Šemsudin.

Od Beča do Sarajeva Mumin je smišljao kako će 19-godišnjoj grofici objasniti da nije iz Sarajeva i da će morati u Cersku, u brdoviti kraj planine Udrč. Znao je da se grofica sada neće, a i ne može sama vratiti u Rusiju. Ne bi ona, grofica s carskog dvora, mogla sama natrag. Ne bi znala i ne bi smjela sama da se vrati kroz razrušenu Evropu, kroz mjesta u kojima je još bilo naoružanih ljudi i raznih bandi koji bi nju, mladu i prelijepu groficu zasigurno prisvojili. Znao je Mumin da ona ne može natrag kroz poratno vrijeme gdje je još vladao metež i ljudi tumarali kao muhe bez glava. Znao je da bi i ona, njegova velika ljubav i sama bila takva.

„Po dolasku u Sarajevo, Mumin je Jevdokiji rekao da je njegov grad malo podalje i da će morati još ići. Grofica je pristala i na to. Kad su došli do Vlasenice, Mumin nije imao kud više obmanjivati svoju veliku ljubav. Rekao joj je „Vidiš li onu planinu ? (Vrh Udrča se vidi iz Vlasenice). „Vidim“, rekla je Jevdokija. „E odande sam ja, tamo moramo ići. Ali, to je čarobna planina, tamo raste srebrno drveće“, rekao je Mumin misleći na breze, koje grofica nije nikad u Rusiji ni vidjela i kome se kasnije i divila, kazuje Šemsudin.

Put od Vlasenice do Cerske dvoje zaljubljenih prepješačili su. Priča se da je Jevdokija u selo došla bosa.

„Put je, kao i danas, bio makadamski i grofica nije htjela da uništi sandale s povećom štiklom, već ih je donijela u rukama. Kad je došla, nije bila iznenađena jer je, idući planinom mogla da pretpostavi gdje će i doći i na šta će „udariti“, kaže Mumin.

I zaista je ovo bio kraj svijeta. Selo je zavučeno među planinama, kuće „razbacane“ po visovima i udolinama, a najbliži veći gradovi su bili Zvornik i Vlasenica, gdje, priča se, Jevdokija nikad nije ni odlazila. Ovdje je grofica Jevdokija svoj carski dvor zamijenila običnom šeperušom, ali je, kroz ljubav prema Muminu, zavoljela ovaj kraj i ljude. Mlađahna grofica obukla je dimije, prihvatila seoske običaje i promijenila ime. Zvala se Fatima. Rusiju i carski dvor ubrzo je zaboravila.

„I ona je bila lijepa, nema šta. Bila je pismena, te je okupljala djecu i učila ih slova i brojeve. Poslije nekog vremena, potpuno se uklopila u naš ambijent. Nije znala dobro da govori naš jezik, ali i toj brzo savladala. Imala je mali tranzistor, pa su ljudi išli kod nje da slušaju muziku, kazuje Lutvo.

Mumin i grofica Jevdokija, odnosno Fatima imali su troje djece. Još je jedino živa Begija (80) koja se vratila u Cersku. Leži na postelji i sjeća se svoje majke, ruske grofice.

„Bila je dobra prema nama. Pazila nas kao cvijeće. Poslije očeve smrti, ona je umrla od tuge. Fala bogu, imamo puno djece - unučadi, praunučadi i prapraunučadi. Ima ih i ovdje puno, a i u svijetu, priča Begija.

Mumin je umro davno, a nešto kasnije i grofica Fatima. U selu se vijećalo gdje da je sahrane. Neki su bili mišljenja da, kao strani državljanin, da kao grofica iz Rusije nije muslimanka, ne može biti ukopana u seosko groblje. Stariji su rekli da može pošto je prešla na islam, pošto se zvala Fatima i sahranjena je na zajedničkom groblju. Nekad bogata ruska grofica nema sada obilježen mezar, kao uostalom ni većina drugih ukopanih ovdje prije 30-40 godina.

U Cerskoj ima mnogo potomaka porodice Mumina Derviševića i ruske grofice Jevdokije. Kažu ovdje da su i oni "grofice i grofovi" jer vode takvo porijeklo. Ima ih i po čitavom bijelom svijetu, rođenim u ljubavnom romanu koji su ispisali siromašni brico Mumin iz brdovite Bosne i bogata grofica Jevdokija s ruskog dvora.

Fena / BH Telecom
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 8 months ago #18371

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Dječak sa praznom saksijom
Narodna priča

Veoma davno živio je u nekoj zemlji mudar i srećan viadar. Jedno mu je samo nedostajalo - nije imao djece. Zato pomisli: "Izabraću najpoštenije dijete u čitavoj zemlji, pa ću ga posiniti. "Onda naredi da se svoj djeci razdijeli sjeme cvijeća koje je pripremio i oglasi:
- Onaj ko od ovoga sjemena odgoji najljepši cvijet, bit će mi "sin, ili kći".
Sva djeca u zemlji posadiše sjeme. Zalivala su ga od jutra do mraka i čuvala na toplom i sunčanom mjestu.
Jedan dječak je također pazio, i čuvao sjeme. Ali prođe deset dana, prođe pola mjeseca, a sjeme iz saksije još ne proklija i ne niče.
"Kako je to čudno", pomisli dječak, na najzad upita majku: "Majko, zašto ne iznikne moje cvijeće?" Majka, također zabrinuta, odgovotri: "Posadi ga u drugu zemlju."
Dječak posluša majčin savjet, pa presadi sjeme, ali ono opet ne niče.
Osvanu i dan kada je vladar trebao da pregleda cvijeće. Sva djeca u lijepim haljinama iziđoše na ulice držeći ispred sebe saksije sa cvijećem. Svako je želio da ga vladar posini. Ali šta je to? Zašto je vladar, razgledajući cvijeće, prošao kraj sve djece bez trunke radosti na licu?
Odjednom, kraj jedne kuće on primijeti dječaka kako plače i stoji držeći u rukama praznu saksiju. Vladar naredi da mu dovedu tog dječaka.
"Zašto stojiš s praznom saksijom?" - upita on.
Veoma uplašen, dječak ispriča kako je posijao sjeme, ali ono nije izniklo.
Čuvši to, vladar priđe bliže dječaku i reče: "Evo mog poštenog sina!" Ljudi se uskomešaše.
Zašto je vladar posinio dječaka s praznom saksijom? A on objasni:
"Ljudi, sjeme koje su djeca dobila, bilo je skuhano."
Čuvši to, svi klimnuše glavom u znak odobravanja, a djeca koja su stajala sa divnim cvijećern u saksijama pocrvenješe od stida.
Narodna priča
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 8 months ago #18415

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Sedam prutova
Narodna priča

Bilo jednom sedmoro braće. Živjeli su složno. Nikada se nisu rastajali. Zajedno su išli u lov. Zajedno su mogli da ulove i živog medvjeda, vuka, tigra. Jednom su i lava ulovili.
Prošlo je mnogo godina. Braća su odrasla. Oženili su se. Svaki je sebi sagradio kuću. Sve manje su se družili. Zatim su počeli i da se svađaju.
Plašeći se da mu se sinovi grdno ne zavade, otac ih pozove i rekne im:
"Djeco moja, dođite sutra meni! Svaki neka donese po jedan prut!"
Sutradan sinovi dođu ocu i donesu sedam prutova. Otac sveže prutove u jedan snop i rekne sinovima:
"Djeco moja, hoću da vidim da Ii ste snažni. Koji će od vas slomiti ove prutove?"
Sinovi su poslušali oca. Ali ni jedan od njih nije mogao da prelomi snop. Onda starac razveže snop i rekne sinovima: "Probajte sada!"
Sinovi uzmu svaki po jedan prut i prelome ga lahko. Tada im otac reče:
"Djeco moja! Vi ste kao ovih sedam prutova. Bićete snažni samo ako budete složni!"
Od tada su braća ponovo živjela u slozi.
Narodna priča
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 8 months ago #18448

  • Sedina
  • Sedina's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 156
  • Karma: 2
Dobro je ponekad biti niko i ništa

Živio je tada u Sarajevu, negdje u nekoj maloj
kućari pod Trebevićem, neki siromašni hamal. Nigdje
ništa nije imao osim žene i jedva je sastavljeno kraj sa
krajem.
Jedne noći, dok je spavao sa ženom, probudi ga
pucanje topova sa tabije. Probudi se i žena, pa ga,
uplašena upita: „Staje ono? Sto to puca u ovo doba?"
- „Znaš, ženo, odvrati hamal, u Sarajevu je ovih dana
buna bila. Digli se age, begovi i draga gospoda protiv
cara, ali ih pohvataše, baciše u tamnicu i osudiše na
smrt. Juče je iz Stambola došao carev kapidži-baša i
donio za svakog osuđenika po svilen gajtan kojim će
ih udaviti. Ono ih sada dželati rastavljaju s dušom, a
top sa tvrđave za svakog od njih opali, puca im pred
dušu." Upita ga žena: „A koji su to, kukala im
majka?" Hamal joj odgovori: „Sve sami prvaci i
gospoda sarajevska: Morići, hadži Pašo i brat mu
Ibrahim, Hajdar-paša i drugi."
Zamisli se žena u ušuti, pa pokrivajući jorganom i
muža i sebe, reče: „Bogu hvala, neka si ti meni niko i
ništa."

a. Ova kratka priča bila je poznata među starim Sarajlijama i
često je pratila kazivanja o pogibiji braće Morića i ostalih bun­
tovnika; upor. H. Tahmiščić, Poezija Sarajeva, Sarajevo, 1968,
str. 87.
b. Kazivanje slika događaje iz burne 1757/58. godine i
odražava ličnu nesigurnost i iskustva Sarajlija u otporu osman-
lijskih vlasti.

Vlajko Palavestra- Legende iz Starog Sarajeva
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 7 months ago #19523

  • Sedina
  • Sedina's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 156
  • Karma: 2
Brzina
Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen?

Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.

Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci.

Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu.

Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.

“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”

“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.

“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”

“Ja, izgleda.”

Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.

“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”

Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:

“Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”

“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”

O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.

“Pri kol’ko si me ufatio?”

“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”

“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.

“Molim te, vrati se u auto.”

Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kao to da nije zatražio vozačku?

Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici.

Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci.

Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući.

“Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu.

Policajac se mirno vratio u svoje auto.

Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna?

Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati:

“Dragi moj prijatelju,

kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine.

Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri.

Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Drugi svijet da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio.

Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?!

Moli dragoga Boga za mene. I, molim te, pazi - moj sin je sve što mi je ostalo.”

Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku.

Nakon petnaestak minuta i on krenu, ovaj put posve lagahno vozeći kući.

Tražio je oprost a nakon ulaska u kuću dugo je dugo grlio zbunjene suprugu i djecu.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 7 months ago #19697

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
MOJ BABO
Nijaz Salkić

Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 7 months ago #19828

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
„Valja rodit` vezira..."

Priča o mladom, bezimenom graditelju mosta na Žepi, naravno, podsjeća na tragičnu legendu o neimaru čuvenog Tadž Mahala u Indiji, mauzoleja koji je polovinom sedamnaestog vijeka šah Džahan podigao svojoj ženi Mumtaz Mahal, a kad je čudesna i jedna od najljepših građevina na svijetu, bila gotova, naredio da se neimar oslijepi kako ne bi sagradio nešto bolje i ljepše.
Sem činjenice da je most na Žepi zidan istovjetnim kamenom i iz istog majdana kao i onaj višegradski, da on svojim vitkim linijama i oblikom, čak i dimenzijama, dobrano i podsjeća na jedan od lukova višegradskog mosta (prvi od lijeve obale Drine), izgleda sasvim logično da je most na Žepi stvarno gradio neko od neimara višegradske ćuprije, a potom da je i taj most, baš kao i čuvena Kozja ćuprija na Miljacki više Sarajeva ili Arslanagića most na Trebišnici, takođe zadužbina Mehmeda Sokolovića, najvećeg među velikim carigradskim vezirima, koji je prohodnim drumovima i sigurnim mostovima želio da približi Bosnu istoku.
Za svaku je pohvalu napor graditelja hidrocentrale na Drini i ondašnje bosansko-hercegovačke i jugoslovenske vlasti, prvenstveno onih koji su brinuli o kulturnim i duhovnim dobrima, što su most na Žepi spasili od potopa i sačuvali ga za pokoljenja. Ova, oko dvadeset i dva duga i oko četiri metra široka građevina, koja kao i na prvobitnom temelju, na petnaestak metara iznad vode, spaja dvije okomite litice, na novoj lokaciji je, zbog konfiguracije stijena i boljeg uklapanja, morala biti okrenuta za 180 stepeni u odnosu na tok rijeke.
Nažalost, savremeni neimari i tehnika nisu nadmašili stare majstoje. Iako njegovi prvobitni graditelji nisu znali ni za beton ni za armaturu, most je na starim temeljima izdržao četiri vijeka, a da se na njemu nije ukazala nijedna pukotina. Na sramotu novograditelja, njihova rukotvorina nije izdržala ni četiri decenije - desna noga mosta je poklekla za gotovo deset santimetara i na desnom kraku luka se ukazala velika pukotina koja se širi i alarmira na hitnu intervenciju i sanaciju mosta.
Opisujući kako su ljudi iz Rogatice i Višegrada hrlili da se dive novosagrađenom mostu na Žepi, Ivo Andrić veli kako su im Žepljani s ponosom i hvalisavo odgovarali: „Valja rodit vezira!"- aludirajući na vezira Jusufa, njihove gore list. Ostaje da se vidi hoće li se sada ponovo naći neki „vezir", neki dobrotvor, koji će razdriješiti kesu i sačuvati ovo blago za one koji dolaze, da i dalje iznenađuje namjernike „kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini..."
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 10 years 6 months ago #20545

-
Sunday, _________ Sunday

Zahvaljujući nemoralnosti jednog nosioca kapitenske trake, čiji se «obraz» obljepljen sponzorskim etiketama (Gillette, Reebok, Pepsi Cola, SFR) ne može više ni razaznati, te malo ranijem stavljanju “velikih” reprezentacija za nosioce baražnih grupa, kako bi se izbjegli međusobni susreti istih, FIFA (Međunarodna Fudbalska Federacija) je pokazala koliko su te «velike» ekipe ustvari «male» nasuprot sponzorskim ugovorima njihovih fudbalskih nacionalnih federacija.

No eto, moram priznati da možda mazohistički, ne gledam francuske sportske emisije posvećene fudbalu (Telefoot i Canal Footbal Club). U tim je emisijama, u stilu samo njima svojstvene arogancije - i pored sramotne kvalifikacije, kao mogući domet spomenut i finalni susret Svjetskog Prvenstva koji će se održati 11.jula iduće godine. Primijetih jedan detalj koji ostavlja nemio osjećaj.

Da, finalna utakmica završnog turnira Svjetskog Prvenstva u Južnoafričkoj Republici, će se održati na 11.juli.

Na NAŠ dan. Dan naše milosti, suosjećanja, tuge. Europski Parlament u Strasburu je 15. januara 2009. godine, sa 556 glasova, usvojio rezoluciju kojom se 11.juli u Europskoj Uniji, zvanično proglašava danom sjećanja na žrtve masakra u Srebrenici. U zajedničkom tekstu rezolucije stoji : «Europski Parlament ovom rezolucijom poziva Europsku komisiju i Savjet Europske Unije, da na odgovarajući način obilježavaju godišnjicu akta genocida u Srebrenici i Potočarima…». Da li je FIFA na mailing listi Europskog Parlamenta? Ne vjerujem, no činjenica jeste da ovaj akt, važan nekome ili nevažan, makar birokratski, treba biti razmotren na nivou članica Europskog Savjeta, u ovom slučaju europskim članicama te iste Međunarodne Fudbalske Federacije.

Postavlja se pitanje u kakvom će obliku, zemlje (pa i one koje će jednom postati) clanice Europskog Parlamenta i Savjeta Europske Unije «na odgovarajući način obilježiti dan sjećanja na žrtve masakra u Srebrenici», ukoliko njihov nacionalni fudbalski tim postane Svjetski prvak 11.jula 2010 ?

I tako će se u tu nedjelju, na petnaestogodišnjicu masakra u Srebrenici, u istom danu sahrane nekoliko stotina srebreničkih sinova, pobjedi svoje nacionalne ekipe, «na odgovarajući način» možda veseliti i neki od sudionika te strašne tragedije.

Možda će se na Trgu Republike u Beogradu, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od onih kvazi vojnika sa «životinjskim» nazivima brigada.

Možda će se na Het Plein, trgu ispred zgrade Nizozemske Vlade u Den Haagu, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od «odlikovanih» vojnika Nizozemskog bataljuna koji je bio stacioniran u Potočarima.

Možda će se na « samo njima najljepšoj aveniji na svijetu » Avenue des Champs-Élysées, jer nikada nisu vidjeli Paseo de la Reforma u Meksiku, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od dvjestotinjak francuskih pripadnika Plavih kaciga, koji su krajem maja 1995.godine uzeti za taoce i čiji su životi zamijenjeni za živote stanovnika ove « zaštićene zone ».

A možda će ipak, nakon svoje «božije ruke» iz 1986.godine, Bog ponovo pomoći Diegu Armandu Maradoni, pa će se naslov Svjetskog prvaka Argentine, u tu nedjelju 11.jula 2010.godine, slaviti na trgu Plaza de Mayo u centru Buenos Airesa, na kojem su “Majke sa Trga Mayo (Madres de Plaza de Mayo)”, marširale godinama tražeći preko 9000 svoje nestale djece, nestale tokom perioda vojne diktature zvanog Prljavi rat (“Guerra Sucia” 1976–1983), baš kao što naše majke i dalje traže svoju nestalu djecu…

Možda bi nam tako bilo lakše…


Andrej Đerković
Last Edit: 10 years 6 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 9 months ago #24737

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Višegrad, juli 2010 .
Nostalgične i druge priče iz Bosne
18.10.2010.
http://bosnanostalgicar.blogger.ba/arhiva/2010/10/18/2608252
Dobrodošli na moj blog nostalgičnih priča iz Bosne. Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Moramo ići u Višegrad, brat i ja. Nekim poslom, zaostalim od vremena nekadašnjeg življenja u ovome gradu. Nisam mislio da ću, nakon onih strašnih događaja i pogroma bošnjačkog stanovništva, ikada više vidjeti grad u kome sam proveo trinaest prvih godina života.

Lijepo je vrijeme, istina pretoplo. Napuštamo Kanton Sarajevo, veliki pano nas obavještava da ulazimo u Republiku Srpsku. U Ljubogošti je zastoj, pravi se novi most preko Mokranske Miljacke. Za nama se čuju policijske sirene, jedan policijski auto i policijski kombi, pretiču vozila. Zaustave se na nekom mjestu, pa onda opet pretiču sa upaljenim siurenama i plavim svjetlima. Tako sve do raskrsnice kud se skreće za Sokolac.

Odatle je preko Glasinca saobraćaj sve rjeđi. Kafana pred Han Sjenicama je zatvorena, a predio od Sjenica do Rogatice izgleda potpuno pust. Rogatica se rastegla duž puta, neodržavane kuće ostavljaju depresivan utisak . Fabrike na ulazu u mjesto ne rade vec decenijama.

Vozimo se pored Rakitnice, pa kanjonom Prače. Od nekadašnjeg restorana u Brčigovu nema ni traga. Na sporednom putu pored bivšeg restorana gomile smetlja. Pred njima zaustavljeno auto, vozač mokri u travu kraj puta.

U Ustiprači putokaz prije raskrsnice za Goražde i Dubrovnik. Imena oba grada na putokazu su izbrisana, ostala su su samo imena Višegrada i Beograda. U Ustiprači je obnovljena džamija. Na jednom zidu grafit Delija, navijača Zvezde.

Vozimo se pored Drine, ukroćene branom kod Višegrada. Put većim dijelom prolazi kroz tunele, koji imaju rasvjetu, ali radi samo nekoliko sijalica. Pretičemo kombi sa italijanskom registarskom oznakom UD (Udinese). I u Međeđi nas dočekuje vitko minare džamije.Mjesto izgleda sasvim pusto. Sjetih se nekadašnje Međeđe koja je najvećim djelom potopljena jezerom. Bilo je to ljupko i pitomo mjesto na obali brze Drine. Sada sve prekriva vodena masa jezera neprirodno uvaljenog među brda obrasla šikarom.

Na ulazu u Višegrad s desne strane stare barake još od vremena građenja brane, još uvijek u njima neko stanuje. S lijeve strane je selo Nezuci, nekoliko stogova sijena pored puta ukazuje da su se i tu vratili neki bivši stanovnici.

Hidrocentrala u Bajinoj Bašti je u remontu, pa je brana podignuta i Drina u Višegradu ponovo ima nivo koji je imala nekad davno, prije izgradnje brane. Most Memed Paše Sokolovića se pokazuje u svoj svojoj ljepoti, mada je kamen u donjim dijelovima kula (stalno potopljenih jezerom) potpuno potamnio. Iako nema jezera, tok Drine nije ni izbliza onakav kakav ga pamtimo iz vremena prije brane. Nema onih lijepih bukova, ne vide se Police, nekadašnje najpopularnije kupalište višegradske mladosti.

Na ušću Drinu, mjestu koje smo zvali Sastavci, Rzav je sasvim mali. Kod izgradnje brane napravljeno mu je široko korito,ogradjeno kamenim zidom. Korito je sada skoro suho, ispunjeno rijekom sasvim na kraju, u širini ni petine korita. Najveći dio vode Rzava odvojen je u Srbiji za potrebe jezera na Tari, pa je nekadašnja poprilično mocna rijeka sada pretvorena u malo veci potok.

Prolazimo preko novog mosta preko Drine (napravljenog prije užasne agresije na grad). U našem Garču, gdje je nekad bila naša zemlja, je izgrađeno potpuno novo naselje. Neposredno iznad vrela, uvijek tekuće česme na Mezalinu, je napravljena kuća, pa sad izgleda kao da voda ističe iz same kuće. Na kući se, ne znam iz kog razloga, vijori italijanska zastava.

Parkiramo u Novoj Mahali. Dvije stambene zgrade u Novoj Mahali su u jadnom stanju. Posebno zaleđina zgrada ima skoro potpuno otpalu fasadu. Iz ulice koja sada nosi ime Užičkog korpusa (!)ulazimo u našu bivšu ulicu. Ranije se zvala ulica Hamida Beširevića, sada se zove Karađorđeva. Hamid Beširević je jedini narodni heroj iz višegradske opštine.Kuća u koj je stanovala familija narodnog heroja je skoro sasvim srušena, ostali su ogoljeni zidovi zarasli u zelenilo. Nekoliko bliskih rođaka, Beširevića, se u posljednjim zločinima pridružilo ogromnom broju ubijenih Višegrađana.U jadnom su stanju su i još neke kuće bivših stanovnika, koji su bili primorani da bježe iz grada. Oni koji su još živi žive daleko od Višegrada, najviše ih je u Švedskoj.

Bivša zgrada kina je takođe u ruševnom stanju. Višegradsko kino je nekada bilo centar kulturnog djelovanja, i za njega su starim Višegrađanima vezane mnoge lijepe uspomene. Teško je zadržati pogled na potpuno ruševnoj zgradi.

Do kina je moja bivša osnovna škola u kojoj je sada kao neki Poslovni fakultet. Uređeno je prizemlje jednog dijela, a u drugom dijelu je spomen učionica Ive Andrića. Sjećam se da je tu na dva metra od tla bila ploča sa horizontalnom srtom koja je pokazivala nivo vode koja je u velikoj poplavi u devetnaestom vijeku potpuno potpila grad.

Pred Domom Kulture je kafana. Samo je jedan sto slobodan. Muzika je neutralna. Naručujemo kafe i kiselu. Kisela voda je “Sarajevski Kiseljak”. Preko puta kamion "Komunalnog" istresa kontejnere. Mora se priznati da je grad prilično čist.

Sa nama sjedi i čovjek starosjedilac Višegrada. Moja je generacija, u penziji je. Sjeća me se iz škole, kako sam jednom u školi držao predavanje umjesto nastavnika. Kaže da u Višegradu ne radi ni jedna fabrika, a pred rat je u nekoliko fabrika bilo kojih pet-šest hiljada radnika. Najpoznatija je bila drvna industrija “Varda” I hemijska industrija “Terpentin”. Jedino radi hidrocentrala “ Višegrad” koju je početkom agresije htio da sruši Murat Šabanović. U opštini ne živi ni polovina bivšeg broja stanovnika, a u samom gradu se skoro potpuno izmjenio sastav stanovništva. Bošnjaka više nema, Srbi starosjedioci su se iselili u velikoj mjeri, dosta ih je pomrlo. Dodaje kako se osjeća strancem u vlastitom gradu.

Ispod policijske stanice, čiji su pojedini zidovi na zaleđu zgrade takođe bez fasade i sa razbijenim prozorima, je bivši zatvor, u kome je danas uprava katastra. Tu je i ulaz u pijacu koja se sastoji od desetak tezgi na kojima se prodaje jeftina obuća i odjeća. Kod ulaza napuštena radnja, koja se prodaje, na staklu izlijepljeni plakati koji reklamiraju novu knjigu Vojislava Šešelja. Neki jadan olinjali pas lutalica nas uplašeno pogleda. Na pijaci nema nikoga da nešto kupi.Prije su vozom dolazili prodavci voća iz Srbije, prodavali lubenice i grožđe,spavali su noću na pijaci I ostajali danima.

Na Rzavskom mostu se popriječila policijska kola, dok radnici uz pomoć dizalice mijenjaju sijalicu na uličnoj rasvijeti. U čaršiji, nekadašnjoj Titovoj ulici (koja se sada zove ulica kralja Petra I) ne vidimo nikoga poznatog. Ulazim u poslugu da kupim flašu vode. Ispred mene pred kasom dvojica. Svaki kupuje samo po kutiju sarajevske Drine.

Na oglasnoj ploči džamije samo jedna smrtovnica sa zelenim okvirom. Na oglasnoj ploči kod samog mosta smrtovnice umrlih pravoslavaca. Ima ih jako puno.

Ipak mi se neko srdačno javi. Stariji čovjek vodi za ruku malog dječaka. Sjetio sam se Želje, bivšeg komšije. Pita za svu moju familiju, zove na kafu. Kažem mu da se još sjećam sprovoda njegove pokojne majke. Umrla je mlada, bilo mi je tada pet-šest godina.

Ulazimo u sud. Prvo u prijatno hladan hodnika, onda u neuglednu mračnu prostoriju.U prostoriji je neopisivo vruće. Meni neizdržljivo, pa izlazim napolje da promijenim već mokru majicu. Zaposleni pokusavaju biti ljubazni , možda zato jer smo u društvu sa lokalnim uglednikom, ali se situacija iskomplikovala, pa nas šalju u katastar. A katastar je u bivšem zatvoru.

Tu srećemo i jednog starijeg čovjeka, povratnika u selo Nezuke ( gdje smo na ulazu u Višegrad vidjeli one plastove sijena). Kaže nam da se u sam grad vratilo možda dvoje-troje Bosnjaka, u selima ima nešto više. Poznaje našu familiju, sjeća se da je naša sestra svirala harmoniku na priredbama. Dok pricamo cujem ezan sa dzamije, petak je i vrijeme za dzumu.

Poslije u čekaonu dođe još jedna žena. Govori ekavski. Rođena je u Višegradu, čim je završila srednju školu otišla je u Srbiju, sada živi u Užicu. Otac je još uvijek u Višegradu, živi sam. Pitam je kako je u Užicu. Kaže tako, tako, kao i svugdje. Bila je u Sarajevu, na Ohridu, svugdje isto. Ne kaže kako je to isto.

Ulazimo u kancelariju. Opet prilično ljubazna službenica. Dok pali cigaretu kuka kako joj je danas sve kompikovaniji od komplikovanijeg slučaja i da jedva čeka da dođu tri sata. Srećom da je petak Ona nas onda šalje kod notara.

Prostorije u kojima je smješten notar su sasvim drugačije od onih državnih (koje izgledaju kao da nisu okrečene decenijama). Na ulazu zlatna ploča sa grbom Republike Srpske i natpisima na oba pisma, ime i prezime notara latinicom i ćirilicom. Unutra nekoliko prostorija, luksuzno opremljenih. Ima I zaštitar, i atraktivno obučena mlada sekretarica koja govori ekavski, i stručna pravnica koja takođe lijepo izgleda. Niko ne puši, sve prostorije, pa i sam ulaz su pod video nadzorom. Pravnica, na monitoru preko puta nje, ima kontrolu nad svim prostorima i svim zaposlenima.

Atraktivna pravnica nam poslovno saopštava da je ovu stvar nemoguće danas završiti. Previše je komplikovano. Moraćemo opet doći.

Na odlasku kod Osojnice se zaustavljamo i slikamo ćupriju. Pošto je brana u Bajinoj Basti dignuta, i jezero oteklo, ovo je jedinstvena prilika vidjeti most u cijeloj njegovoj visini.

Putem ka Međeđi pretičemo neki automobil, koji je sa obje strane zabio zastavu države Srbije, onu sa bijelim orlom. Nisam stigao vidjeti da li su mu bosaske ili srbijanske tablice na autu.
Last Edit: 9 years 9 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.736 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version