A+ A A-
Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Zanimljive kratke priče.....

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 9 months ago #24861

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Ramazanske price - Alija Nametak
http://www.sjenica.com/forum/religija/2388-ramazanske-price-alija-nametak.html

BEDELI


Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bos- nu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore.
Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići. Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar.
Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od
srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.
Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad jc duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko za- tražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: - Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima.« Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: »Zatvori vrata, uteče mačka!« Jednog ramazana kad se već uglavnom znalo tko će ići na
hadž, a za koga će ići bedel, i kad je ostalo nekoliko Arapa bez bedeluka, i Sej jid Emin je, što bi se danas reklo, izvisio. U Sarajevu nije nitko htio slati bedela za svoje nemoćne starce ili umrle roditelje, koji su bili bogati i za života trebali ići na hadž. Neki domaći ljudi, da bi pomogli siromašne musafire Arape, tražili su im pismeno bedeluke po provinciji.
Kako je bio ramazansiki tátil, i Salih Safvet efendija iz Nuvaba bio je u svom rodnom mjerstu uz ramazan. Tamo je upravo bio umro jedan bogat građanin, i Salih-efendnja se sjetio Sejjid- Emina.
Nagovorio je sinove umrlog da pošalju za oca bedela. Pristali su i odmah je udaren tel Uzeiragi da pronađe Sejjid-Emina, da mu iznajmi auto do Duvna, gdje će biti obavljen ikrar i gdje će se bedelu dati pare za bedeluk. Uzeir-aga pronašao šofera i auto, a Sejjid Emin je jedva čckao da dobije kakav bilo bedeluk.
Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih
možeš samo zamisliti. Pošta se prenosila jednom ili dva puta heftično, a kad zapadā snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz Kupreška vrata, onda sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa Sarajevom. A te godine je ramazan bio uza zemherije pa, iako nije bilo velika snijega, bila je suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske kosti. Na takvom vremenu Uzeir-aga je našao Sejjid-Eminu automoibil na kojemu su prozori bili od prozirnog kaučka, vrata su štitila putnika samo da ne ispadne iz auta, a što se tiče promahe, nije je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni mnogo boljih automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je čitav zimski dan, a kad su bili na Kupreškim vratima pukla je guma, pa su morali u akšamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se putnici malo raskravili, a Sejjid Emin je pitao mještane kako se ovo mjesto zove.
- Kupres - rekli su mu.
- Kibris? - pitao je začuđen Sejjid Emin, koji nije mogao
izgovoriti p, a i vokale je drukčije čuo i izgovorio.
- Kupres!
- Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris?
- Jah, jah! - potvđivali su mu ljudi, dok je on krávio zamrzle noge kraj peći i pio neku toplu tekućinu koju je kahvedžija nazivao čajem.
Došli su po mraku u Šuicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio Salih-Safvet-efendiju koji mu je našao bedeluk. S mnogo patetike i grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako se napatio putem, a on je, razumijevajuići oba jezika, pucao od smijeha. Prevodio je i domaćinima iz čije će kuće ići bedel i svi su se smijali Sejjid-Eminovu pričanju.
Iako je bio veliki doček i zijafet, Sejid-Emin je želio što prije u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu našli bedelluke, da odmah krenu u svoju toplu domovinu, noseći bosanske dukate, da kao blaga plodonosna kiša orose suhu arapsku zemlju.
Šofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do Šuice, Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je još bio otvo- ren put preko Aržanog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je
nevrijeme da će ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na brzinu obavljen u džamiji ikrar, a u hadžijskoj kući iftar, i Sejjid- Emin se odmah po sehuru, zagrlivši se sa Salih-efendijom i oprostivši se od domaćina, koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa onda prekosutra ujutro u Sarajevo.
Isprozebao, jedva je čekao iftar, da se mogne liječiti čajevima, tamnim i olje slatkim. Po teraviji je već bio u kahvi, gdje se sakupilo redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga, dvojica braće Aga, a kad se kaže Aga, zna se da su to industrijalci, koji su imali pilane pa im nije u društvu nikad ni trebalo navoditi ni imena, a još manje prezimena, doktor, hećimbaša, Sejfaga Tašaković i druge sitnije čaršijske age, a među njima ih je bilo koji su se odijevali više nego skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao udijeliti i sadaku, a oni su mogli općini zajmiti para da isplati ajluke svim svojim memurima na prvog, ako bi općina zapala u takvu priliku da ostane kokuz.
Jedva se sačekalo da se sakupi obično društvo, jer netko klanja u ovoj, netko u drugoj džamiji, a u doktora se doma klanja džematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Džafer Fakih iz Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove džamije. Njega valja ponajdulje pričekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon kraćeg zadržavanja raziđe: netko doma, netko u »El-Kamer«, netko u ovu a netko u onu kahvu, da malo pokrati noć sijelom.
Uzeir-agi su vazda bili dragi zevzekluci, pa bi povukao za jezik Sejjid-Emina da nešto ispriča. On bi mahsus, i sam misleći drukčije, naročito isticao tobožnje zasluge bivšeg mekanskog šerifa Husejna, od dinastije Hašimija, koga su, nakon što im je učinio ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka, Englezi surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom spomenuti šerifa Husejna, pa da skoči kao da su poda nj bacili šaku konjskih muha.
Napokon se sve društvo okupilo i Sejjid Emin počeo pričati o svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak godina došao u Bosnu da traži bedelluk, pa ga jedan aga poveo na vrelo Bosne. Do Ilidže su se dovezli pasažerom, a usput je Asim-aga
Lopardija pjevao uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci na Ilidži, a malo zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su zadivili Sejjid-Emina, da je uzviknuo: »Vallahi, ako vam se Allah ne smiluje, nećete nijedan u dženet, jer je u vas dženet na ovom svijetu.«
- A šta sad veliš na ovaj snijeg?
- E, ovaj vas snijeg liječi. Ovo je vaš džehennem.
Uživali su u njegovoj gestikulaciji, pričanju i, uveličavanju bure i snijega. Ali kad je pričao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza.
- Ima i u nas Kibris - a mislio je na Cipar, kako ga Arapi izgovaraju - ali je ono dunjalučki džennet. Tamo raste grožde, smokve, masline, ali ovaj vaš Kibris ...
- Kupres, Kupres - ispravljao ga je Uzeir-aga.
- Jah, jah, Kibris. U ovaj Kibris je trebalo surgunisati šerifa
Husejna, a ne u onaj na denjizu...
Opisujući strahote vjetra nije više nalazio riječi u našem jeziku da bi i njemu i nama dočarale atmosferu kulminacije njegove razorne snage, pa je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgârun Pādišâ- hi.
Nastale su priče o bedelima i njihovu traženju bedeluka. Sijeldžije su prebirale na glas tko je dužan ići na hadž, za koga bi treblo slati bedela. Obavljali su neku vrstu inventure svačijeg imov- nog stanja. Izredali su dosta imena, samo se prisutni nisu uzimali u obzir, od kojih je malo bilo hadžija, a svi su, po imućstvenom stanju, mogli i trebali ići na Ćabu. Spominjali su ovog ili onog, a Arapi, patencijalni bedeli, slušali su onoliko koliko su razumijevali. Bili bi oni zadovoljni da se nađe i kakav potanak bedeluk, da im se plati samo putni trošak i da im nešto malo ostane za porodični život, skroman kako su se odvajkada naučili, ali su bili slabi izgledi.
Samo je šejh-Abdulah našao bedeluk u jednom selu kod Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su iz Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili bio je otišao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa subesjednicima da traži bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko selo, dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu baš bili veoma obazrivi prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, što
inače nije adet Rogatičana, nego su mu samo pokazali pravac u kojemu treba da ide i na sahatu mu pokazali za koliko će vremena doći do sela. On se uputio u svojoj antariji i tankom kaputiću, a zemlja je bila smrznuta kao kost. Kad je promrznut došao nadomak sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci, da ga raznesu. On se saginjao da uzme kamen s puta da njime otjera pse, ali svaki kamen srastao sa zemljom. U muci je vikao: »Prokleta ova bosanska zemlja! Puste pse na te, a svežu ti kamenje za zemlju da se ne možeš braniti!«
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 9 months ago #24875

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Firdus

www.webstilus.net/content/view/16116/63/
Utorak, 26 Listopad 2010

Zvijezde je skoro mogao brati rukama, samo nije znao šta bi sa svim tim zvijezdama, pa nakon što porazmisli malo shvati da im je ipak mjesto na nebu, a ne na zemlji, a možda bi se one opet vratile na nebo čim bi ih uhvatio, čudne su te zvijezde bile. Onda pređe na hvatanje svitaca, ipak su oni bili djeca zvijezda koja još nisu mogla na nebo, pa su samo lebdjeli po zemlji.
1.
Sarajevo je možda najtužniji grad na svijetu, a možda i nije. Neki misle da je tužan, a neki da nije. Firdus je nekada sretan u ovom gradu, mada ima više nesretnih trenutaka. Firdus živi u jednoj mahali na Grdonju, iako to nije prava sarajevska mahala, on je tako zove. Jer grdonjski krš je do prije olimpijade 1984. najviše podsjećao na onaj hercegovački, ali su ga tada masovno naselili oni iz Istočne Bosne, mada ima i dosta sandžaklija, ali najviše je ljudi iz Istočne Bosne. Tada su počeli graditi kuće i betonirati krš. I Firdusova porodica je bila jedna od njih, od tih iz Istočne Bosne, tačnije iz Kramer sela, opština Rogatica. Kad je Firdusov otac napravio kuću ponad Seizmološkog zavoda ni slutio nije da će živjeti neko u većim brdima od njih, ali se s godinama Grodnj naseli, sve do Orlovca i Mrkovića, a i Sedrenik se širi prema Baricama, pa do Zmajevca, gdje se prelazi na Vratnik i tako redom, opasavaju brda.
Firdus živi od invalidske pomoći ili ne živi, više, kako on sam voli reći, krade Bogu dane. Poslije rata je izgubio nogu, nagazna mina mu je odnijela, tu na Mrkovićima, htio je brati čajeve, zaboraviti na sav jad koji ga je snašao, a dobio je još veći. Dva puta su mu ljekari skraćivali nogu, zbog rizika od gangrene, pa je sad nema do iznad koljena. Ali je dobio neku protezu koja ga žulja, pa mu je draže hodati na štakama, a ionako slabo hoda. Izađe zorom, kad je lijepog vremena pod kuću popiti kafu i prozboriti pokoju s komšijama koje naiđu. Ponekad komšije ne nailaze, pa i ne prozbori ni sa kim. Firdus živi sam, roditelji su mu umrli još osamdesetih, a on se ženio nije. Sad je zašao u godine, pa mu ne vrijedi ništa počinjati, kasno je za nove početke kad se zađe u godine, a ne želi biti nikome na teretu. Rodbina, ta koje ima u Sarajevu, ga je nagovarala na ženidbu, ko biva zbog njegova dobra, ali ne znaju da je njemu dobro i ovako, kad je lijepo vrijeme ima prozboriti s kime, a žena iz komšiluka, Pemba mu makar jednom u sedmici iskuha nešto onako na kašiku. Nekad to bude i više puta u sedmici, zadnjih deset godina tako. Prije ga je bilo stid, ali ga je Pemba ubijedila da njeni ne vole vazda kuhano jesti, a ona uvijek pripremi toga više, ne valja se hrana bacati kad je već ima.

2.
Jedno jutro, jula mjeseca, dok je Firdus pio kafu pod kućom, a niko od komšija nije nailazio, on se prisjeti događaja iz sedamdeset i devete. To je bio onaj vakat kad se tek doselio u Sarajevo, pa su boravili na Podhrastovima kod očevih mu rođaka, a naporedo pravili kuću na Grdonju. Bilo je tad Firdusu jedanaest godina i pohađao je školu 'Vuk Karadžić' na Bjelavama. Peti razred je bio, tačnije završio peti i uživao u raspustu čekajući šesti. Bio je juli mjesec i tada. Pomagao je ocu i ostalim majstorima onako kako to djeca rade kad se u velikom poslu, smetajući i odmažući. Tad su tek kopali temelje za kuću, više klesali kamen nego kopali temelje, ali se to tako kaže, kopaju se temelji. A pored buduće kuće, majstori koji nisu bili iz Sarajeva su napravili neku improvizovanu nastambu, nakaradnu kolibu od polomljenih daski, u kojoj su noćili i boravili taj period, dok se kuća ne završi.
Firdus bi se danju igrao u toj kolibi, a i oko nje. Podsjećala ga je na štalu koju su imali u Rogatici, samo što je bila skoro upola manja od štale, ne bi u nju mogle stati ni četiri krave kako treba, a eto tri čovjeka jesu, bilo je mjesta i za četvrtog. Pošto je to Firdus zaključio uspio je izmoliti oca da i on jedno veče zanoći s majstorima. Otac je bio široke ruke prema sinu, pa mu to dozvoli, ni majstorima ne bi mrsko jer su privoljeli Firdusa u tom periodu.
Niko od njega sretniji nije bio, pogotovo naveče kad su se majstori skupili u kolibi i svaki uz zidarku u ruci pričao dogodovštine iz života. Svačega se Firdus naslušao, dok majstori opaljeni od umora i alkohola ne pospaše. I on je namjeravao zaspati, samo na patosu i nije baš mogao, a i vojnička vreća ga je žuljala. Prevrtao se par sati, ni sam ne zna koliko je bilo, ali san na oči nije dolazio. Ne znajući šta da radi izvuče se iz one vreće i odluči malo prošetati oko kolibe i obići mjesto buduće kuće u kojoj će živjeti i koju će od oca jednoga dana naslijediti. Sa sobom iznese i fenjer, oko čijeg paljenja se dobro namučio, lako je to izgledalo kad drugi rade, a njemu uspjede tek iz trećeg puta.
Na otvorenom su se jasnije mogle čuti sove, cvrčci i te ostale baje. A bilo je i svitaca podosta, a nebo tako čisto i jasno. Zvijezde je skoro mogao brati rukama, samo nije znao šta bi sa svim tim zvijezdama, pa nakon što porazmisli malo shvati da im je ipak mjesto na nebu, a ne na zemlji, a možda bi se one opet vratile na nebo čim bi ih uhvatio, čudne su te zvijezde bile. Onda pređe na hvatanje svitaca, ipak su oni bili djeca zvijezda koja još nisu mogla na nebo, pa su samo lebdjeli po zemlji. Pošto zalijepi tri svica na čelo, sjede da se malo odmori kraj temelja buduće kuće i poče zamišljati kako će izgledati. On je htio da kuća ima smeđu fasadu, a zelen krov, onda bi izgledala kao drvo, ali je otac rekao da će krov biti kao i svaki 'kahveno-narandžast', a za fasadu neće imati odmah, već kad se sakupi para. Iz silnog razmišljanja koje ga je počelo bacati u depresiju, prekide ga neko šuštanje koje je dopiralo baš iz centra mjesta za temelj buduće kuće. Radoznao kakav je bio priđe sredini da vidi o čemu se radi.
„E mali, deder uzmi tu krampu, pa mal otkopaj ove zemlje što mi je nad glavom.“- ču se iz zemlje.
„Ko si ti?“- upita Firdus sav preplašen.
„Ja sam ja. Ko si ti?“
„Ja sam Firdus, a ovdje će biti moja kuća kad je babo napravi.“
„Dobro, a haj sad uzmi krampu i malo skloni ovu zemlju da mogu izić.“
„Ne smijem ja ništa dirat, ubiće me babo.“- odgovori Firdus još uplašeniji. Htio je pobjeći nazad u kolibu, ali su mu se noge oduzele od straha, pa nije mogao mrdnuti s mjesta, tako da je bio prinuđen stajati tu i pričati s onim nečim iz zemlje.
„Haj mali, ispuniću ti svaku želju, samo malo prokrampaj.“
Tad se Firdusu malo vrati snaga i odleti nazad do kolibe, zavuče se u vreću i strah mu navuče san na oči. Sutradan je htio sve ispričati ocu, ali ovaj bi mu rekao da je vjerovatno sanjao sve to, pa ipak ne spomenu ništa. Odlučio je samo ne dolaziti tu više sve dok se kuća ne sagradi, a tako i bi.

„Meraba Firduse, imal penzije danas?“- trznu ga iz dubokog razmišljanja Fahro.
„Ma ništa, haman će i ovaj mjesec kašnjet.“
„Haman.“

3.
Narednih dana Firdus nije mogao izbiti iz glave sjećanje koje mu je navrlo i počelo ga izjedati. Analizirao je svaki detalj i pokušavao se ubijediti da je to vjerovatno bio plod njegove mašte, jer ipak je imao jedanaest godina, kod djece mašta bolje radi nego u odraslih, svašta umisle, pa povjeruju da je istina. Mada je bio ubijeđen da se desilo to što se desilo. Čuo je on nešto pod tom zemljom, a moglo je to biti svašta, od zlog vječnika, džina i tih zlih pojava u materijalnom obliku. Možda je neko nekad zarobio to pod zemlju, da nikad više ne izađe i ne čini nikome nikakvo zlo. Ali je bilo tu i nekih kontradiktornosti, jer te zle sile ne ispunjavaju želje, koliko je on znao, tako da je ta živuća stvar mogla biti i neko dobro biće, možda i sam meleć kojega su zle sile zarobile pod zemlju, kako ne bi činilo dobro svijetu. Dobre sile u materijalnom obliku ispunjavaju ljudima želje, zle sile to ne rade, a nekada zle sile slažu da ispunjavaju želje, samo da bi učinile više zla naivnim ljudima.
Kako bilo, nije postojala sila koja bi mogla učiniti da Firdusu noga ponovo naraste, nije čovjek gušter i to ništa sem Boga ne može izmijeniti. Mada je bilo dana i noći kada je Firdus želio biti sve nego sam on. U najtužnijem gradu teško čovjek može biti sretan i pobjeći od nametnute mu sudbine uslovljene geografskim položajem. Da je u nekoj drugoj zemlji možda bi bio sretniji, možda bi bio uvijek sretan. Sav je Firdus bio sačinjen od možda, tako da je možda ono što je čuo kao dječarac bilo tačno, a možda i nije. Ma šta se desilo, on je misteriju morao riješiti, tim više ako je to biće stvarno tu, ponudiće mu ultimatum, sloboda za nogu ili ništa. A onomad mu je reklo ispuniti sve želje, pa bi mu tražio možda još nešto, što bi već smislio, za sada je valjalo prokontati šta i kako dalje.

4.
Biće se javilo tačno iz centra tadašnjeg mjesta za temelj, pa je to trebalo biti u srcu kuće, kako je Firdus proračunao to je bilo pod pragom, kada se iz hodnika ulazi u primaću sobu. I baš da prag pokriva taj dio, odmah je Firdus posumnjao da se radi o zloj sili, jer sihirbazi vazda stavljaju čaralice pod prag, pa onda kad čovjek zakorači obuzmu ga mračne sile, možda je njegov otac znao za to biće, pa baš tu stavio prag u nadi da to nikada niko neće otkriti, a sin mu je eto trideset godina poslije znao sve. Znao je on to od ranije, ali tek mu je navrlo sve i počelo se slagati. Malo je falilo da posustane, kada je već posumnjao da je čudesno biće u materijalnom obliku pod pragom vjerovatno zlo, vjerovatno je naum tog bića bio uništiti Grdonj, možda i ostala naselja, ali bez pokušaja nije mogao ništa konkretno znati.
Sam je zgulio etison koji je bio tu godinama i nekako uspio podići drveni prag, ali dalje nije mogao samostalno prokopati sav taj beton star trideset i kusur godina, pa je odlučio pozvati Fahrinog malog koji inače radi po građevinama.
Kad je ovaj došao kod Firdusa, pomislio je da je stari totalno skrenuo s uma, a kada je rekao da želi iskopati bunar nasred kuće, tada je postao ubijeđen da je Firdus, što u narodu kažu 'puko ko livada'. Ali pošto mu bi žao, ispuni mu tu želju i s teškom mukom iskrampa sav beton, kojeg je bilo možda i metar, radio je i do podne, a para Firdusu nije uzimao, htio je, ali mu otac priprijetio. Kada je došao do zemlje, Firdus ga zamoli da stane s kopanjem, objasnivši da je dosta radio taj dan, a dalje su se trebali dogovoriti narednih dana. Tako mu je Firdus rekao da ne bi posumnjao nešto, a zapravo nije želio da se krampanje nastavi, jer bi i mali mogao vidjeti biće u materijalnom obliku, a onda ko zna šta bi se desilo. Dobro je bilo dok ništa niko ne zna.
Iste večeri Firdus prinese pragu štokrlju, pored stavi krampu, ašov i lopatu, te uz šolju jake kafe poče čekati. Kako su sati prolazili, a ništa se nije javljalo, poče i sam sumnjati u stabilnost vlastitog razuma, kojega je vjerovatno sve što mu se zbilo poremetilo, pa je sad počeo umišljati da postoje sve te mračne, a i one svijetle sile. Ali oko dva ujutro ga prekide šuštanje, isto ono kakvo je bilo sedamdeset i devete, samo što se sada nije prepao, bio je spreman, a i da nije, bježati nije mogao, što zbog noge, što zbog nepostojanja kolibe pored kuće.
„Halo, ko je to?“- začu se iz zemlje.
„Ja sam Firdus, a ko si ti?“- odgovori on samouvjereno, bez imalo straha, izgubiti nije imao šta.
„Ti si onaj mali što mi nije htio pomoći ljeta '79. *** li ti materina, vadi me sad da ti mater ***m i onog babu što ti je kuću napravio!“
„Slušaj me, ovo je moja kuća, ja sam je od svog babe naslijedio, ja ću tebe pustit, ali nemoj mi psovat ni majku ni babu, i pamtim ja još šta si ti meni onda obećo.“
„Šta sam ti obećo, Tite ti?“
„I Tito je umro, ko i moji majka i babo, a ti si meni reko da ako te pustim, daš mi svaku želju ispuniti.“
„Haj ba, dogovorićemo se sve haveru, samo me otkopaj.“- umilno mu reče ono biće u materijalnom obliku.
„Al da znaš nešta, ja sam izgubio nogu i ako ti ispunjavaš želje stvarno, učinićeš mi da je opet imam, i onda te puštam iz zemlje.“
„E ***, nećemo tako haveru. Haj ja tebi po noge vratim sad, a drugu polovinu kad me pustiš?“
Firdus porazmisli malo više nego što je to obično činio, te na kraju pristade, jer osim života nije imao šta izgubiti. Biće učini da mu pola noge naraste, do ispod koljena, a Firdus ispuni svoj dio dogovora. Prvo malo krampom udari po onoj zemlji, a biće odozdo mu jeba mater jer mu je ostala šljiva na glavi, a zatim lopatom skloni svu zemlju.
Biće u materijalnom obliku iskoristi svoje moći te posta nevidljivim, izađe iz rupe pod zemljom, u kojoj je boravilo godinama, a sve s naumom da preuzme Firdusov život, prethodno uklonivši njega. Ali kada ugleda Firdusa svi mu se planovi poremetiše. Ono što nije navedeno je to da je Firdus bio muškarac nevjerovatne ljepote, za kojim su sve žene uzdisale, a on nije htio nijednu. Biće se na prvi pogled zaljubi u njega, te mu se ukaza u obliku Monike Beluči, a Firdus kad je vidje, odmah mu proradi muškost, te biće kojega se sve te godine plašio zaskoči. Usput to biće učini da mu skroz noga naraste, reče da se zove Mevla, i da je tu ispod zemlje zakopao njen otac, prije mnogo godina, jer se stidio toga što nije bila muško, a ostavio joj je dovoljno zaliha hrane za sve te godine, pa je mogla preživjeti. Firdus joj sve povjerova, iako je to biće u materijalnom obliku pravu istinu zadržalo za sebe, a kakva je niko nikada nije saznao.

5.
Sada Firdus živi s Mevlom u kući na Grdonju, komšiluku i rodbini je drago da je konačno doveo ženu, vjeruju i u to da se navikao na protezu, pa štake više ne koristi. Mevla devera oko Firdusa, pa mu ni Pemba ne mora donositi hranu, a dobio je i posao portira u Seizmološkom zavodu. Kaje se jedino što Mevlu ne otkopa one sedamdeset i devete, a na njene čudesne moći je zaboravio, ona je tako učinila.
Firdus misli da Sarajevo možda i nije najtužniji grad na svijetu, za njega nije, a bilo je nekada. Vjeruje on da svakoga čeka njegova Mevla pod pragom, samo je potrebno malo zakrampati i ona će se pojaviti.
Šta će se desiti poslije Firdusove smrti zna samo biće u materijalnom obliku koje se koristi imenom Mevla i izgledom Monike Beluči.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 7 months ago #26229

-
Iz moga ugla

Što zna Bog, neka zna i svijet

Pamtim samo lijepe stvari. U svrhu očuvanja mentalnog zdravlja. One manje ili više ružne, potiskujem u zaborav. Ustvari, samo tako mislim, jer ljudski mozak pohranjuje baš svaku informaciju i čuva je do kraja života. Onda je kvaka valjda u tome u koju ćemo ladicu što smjestiti. Sve što nije bilo lijepo, trebalo bi odložiti u one pretince koje otvaramo rijetko, ili nikada.

Piše: Nura Bazdulj-Hubijar

Recimo, rata se nerado sjećam. Ali, imao je i taj period za nas dozu romantike. Imali smo iluzije, snove. Poslije su se snovi raspršili, iluzije slomile. No, to je već neka druga priča.

Kad je započelo, većina mojih prijateljica, kolegica, žene iz familije, pokupile su svoju djecu pa se uputile tamo gdje su djeca bila bezbijedna. I na mene je vršen pritisak, kao, pa majka si, ništa ti nije važnije od djece. To je istina, ništa se s njima ne može usporediti. Pa, ipak sam odbila. Ni kao čovjek, ni kao ljekar, nisam mogla ostaviti svoj narod. Tada. Sada na sve gledam drugim očima, sa ovim iskustvom bih otišla, ali ne žalim, ništa gluplje ni besmislenije od kajanja.

Helem, nastavila sam raditi svoj posao. Uz to, bila sam predsjednik kolegija Dječije ambasade Travnik. Bilo nas je sedam u predsjedništvu, sudije, profesori, ljekari, nastavnici, pravnici. U tim smo teškim danima imali brojne aktivnosti. Nekim napola raspalim kombijem obilazili smo susjedna sela i skupljali mlijeko, stotine litara, koje smo onda, obučeni u biljele mantile, s maskama na licu, dijelili ljudima na određenim punktovima.

Ja bih građanstvo o mjestu i vremenu podjela obavještavala putem Radio Travnika odakle sam se oglašavala svako veče petnaest do sedam. Skupljali smo novu i rabljenu odjeću i obuću. Od novčanih donacija smo kupovali higijenske potepštine, lijekove. Poslije smo dobivali donacije iz inozemstva, od sapuna i deterdžnata, preko odjeće, sanitetskog materija, lijekova...

Prospekti lijekova su bili uglavnom na njemačkom i engleskom, ja znam samo malo ruskog, pa su ih prema indikacijama sortirali dr Saša Živanović (one na njemačkom) i Samir Nizamić (one na engleskom). Poslagali smo ih u ladice u mojoj ordinacije s natpisima za svaku grupu.

Jedan dan, mene zaboljelo nešto u bubrežnoj loži, iz one grupe gdje je pisalo – analgetici, uzmem jednu kapsulu i popijem, kutijicu stavim u torbu, rekoh da ponesem kući za ne daj Bože. Nakon kojih pola sata počela sam se čudno osjećati. Kao da ja nisam ja. Sva nekako dezorjentirana, ko u snu, ma ružan neki osjećaj. Zamolim muža da me odvede kući. Legnem na krevet, oko mene kruže stvari, plafon mi nakošen, glava ko napuhan balon, ma nema koji mi vrag nije, a ne mogu ni riječ progovoriti.

Ko da su mi vilice uzete, a misli sasvim zablokirale. Zaspati ne mogu, oči ko fildžani. Strašno. Ležala tako satima, čisto vegetirala. Tek uvečer mi se počelo bistriti u glavi da bih u neko doba noći bila sasvim bistra. Onda počnem razmišljati o uzroku takvog stanja, ma baš se prepala. Pade mi na pamet ona kapsula koju sam popila. Srećom, kutijica je bila u torbici. Uzmem prospekt i nađem, pazite sad, svaka kapsula sadrži 10 mg opijuma. Nikad prije toga nisam mogla razumjeti šta to ima u drogi, a nakon vlastitog iskustva, još manje razumijem. Ružnije iskustvo ja nisam imala.

Poslije sam kutiju s ostatkom lijeka dala mom pacijentu – starom, nepopravljivom džankiju Č. za koga ne znam ni je li sad živ, uglavnom, sve je plak'o od sreće kad je sutradan došao, do zemlje se klanjao i zahvaljivao, molio za još. I, Boga mi, sve kutije tog lijeka, do zadnje, završile su kod njega. Možda je i grijeh, ali tako je bilo, što zna Bog, neka zna i svijet.

Jedan dan dođe meni prijatelj Niho. Pita me imam li bademove masti, porodila se žena njegovog komšije i prijatelja, a nigdje je ni za lijeka nema. Kažem da nema bademove, ali ima zamjena, nešto još bolje, Oxyplastin se zove, i za njegu, i za ojede i svašta. Pa mu dala tubu, povelike neke tube bile. Crvene boje, sa bijelim slovima, dobro se sjećam. Poslije nekoliko dana dođe Niho i kaže: "Ma šta mi, bona, ono dade, moj jaran hoće da me bije, sve se moram od njeg' kriti". Pitam što, kaže namazali oni bebicu, onako dobro, nisu štedili, a poslije, ničim kremu nisu mogli oprati, morali je špahtlom strugati. Ma sve mi suze od smijeha tekle.

Poslije je s Nihom došao taj njegov prijatelj. Mada sam imala dug životni staž u Travniku, tada sam ga vidjela prvi put. Tih, samozatajan, nekako nesiguran momak. To je bio moj dojam. Ne bi vjerovati ako bih kazala da je to bio gospodin koji je poslije bio visoko pozicionirani političar glavom i bradom. Kad sam ga poslije viđala na televiziji onako samouvjerenog, vrlo često nasmijanog, ni ja nisam mogla vjerovati. Rekoh, možda sam sanjala.

Od osnivanja Sedmog korpusa mene mobilisali (mislim da sam jedina doktorica iz Travnika koja je bila pripadnik Armije BiH), izašla sam iz rata s formacijskim činom - nadkapetan. Časna riječ, znam da niko nebi rek'o... Radila ja pretrage za UNPROFOR. Svaki dan mi dolazilo troje iz baze u Vitezu, oficir, vojnik i prevodilac i donosili materijale za analizu. Ja vazda bila ljubazna, korektna, kad, jedan dan, oni nose veliku crnu plastičnu vreću za smeće. Oficir razvuko usta od uha do uha, kaže, a prevodilac prevodi: "Dar za vas, za vašu stručnost, ljubaznost i profesionalnost."

Jedva čekam da odu, da vidim dar. Kad unutra, sve neki olinjali džemperi, ne samo olinjali, nego poderani i prljavi i smrdljivi. Meni puko film. Napišem pismo o tome kako oni imaju sasvim pogrešnu sliku o nama Bosancima, zar im ličimo na prosjake i beskućnike, nek ih bude stid i sram, nek' to materi svojoj nose.

Samir mi prevede i ja njima lijepo, čim su sutradan ušli, dadnem pismo. Još im pokažem pisma sa žigom Doma lordova koja je meni pisala lady Tacher s njenim vlastoručnim potpisom. Oni pocrvenjeli, preznojili se, izgubili se, vjerujte mi na riječ. Nakon dan-dva donesoše oni lijepo upakovan paket, a unutra nov, neraspakovan lijepi maslinastozeleni umproforski džemper sa onim našivcima od platna na ramenima i laktovima, isti takav šal i rukavice.

Još uvijek je to u ormaru moga sina. Ma šta bih vam još mogla pričat, ali, da ne pretjeram za ovaj put. Pisaću u narednom prilogu, ako ga bude, o šteki plavog Waltera...

(Sarajevo-x.com)
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 6 months ago #26353

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Nema ptica. Eh rat je jos uvijek. Definitivno, jer kakav bi bio mir, bez cvrkuta srebrenickih ptica. Dakle rat jos uvijek nije stao. Rjesio sam jednu dilemu. Ali ne i drugu. Gdje cu sada ? Kuda ? Kojim putem da krenem a da najmanje primjetim oziljke rata oko sebe. Brzo sam i to rijesio. Bilo kuda, rat je u Srebrenici na svakom mjestu isti. Morao sam se priviknuti na srusene zgrade, drugacije ulice i usplahirene ljude oko sebe te u takvoj sredini pokusati naci malo spokoja i zadovoljstva sto fale mojoj dusi ili onom necemu u njoj. Krenuo sam prema centru, mjestu sa najvise asfalta u Srebrenici. Tu je valjda sada najvise ljudi a samim tim vjerovatno je tu najzanimljivije. Mozda je taj centar danas izvor moga zadovoljstva i spokoja.

Hodao sam lagano, bez ikakve ukocenosti i spremnosti da zalagnem u najblizi zaklon u slucaju detonacije. Zelio sam koliko god je to moguce pronaci sretnog sebe, prijeratnog. Trazio sam se u koracima za koje sam mislio da su normalni. Lagao sam sebe da nisam spreman za detonaciju i trazenje najblizeg sklonista. Negdje duboko u meni krio se taj neki instinkt, koji se samo u ratu moze spoznati. Onaj nagon da prezivis i u najgorim uslovima. Ono nesto sto te tjera da zivis, valjda uinat, cucalo je u meni i sigurno bi spremno docekalo opasnost. Po ko zna koji put, odbacivao sam misli iz glave i samo htio uzivati u novom srebrenickom mirnom danu koji je u posljednje vrijeme neuobicajen.

Nisam mogao sakriti osmjeh sa lica kada sam vidio Necka. Znao sam da je nepristojno da mu se smjeskam dok prilazimo jedan drugom, jer prije nekoliko dana cuo sam da je oca ispratio tamo gdje je valjda bolje. Na drugi svijet, kojeg sigurno ima. Ako ne tamo negdje kod Boga, onda sigurno u Tuzli ili na bilo kojem drugom mjestu na kugli zemaljskoj. Jer sve je drugi svijet u odnosu na Srebrenicu. Prekorio sam se za trenutak zbog osmjeha, ali i nastavio se smijati. Jer tacno znam kako se Necko osjeca, treba mu sreca, a htio sam da je pronadje u meni i mom osmjehu. Odjednom sam se poceo osjecati glupo. Smijao se ili ne, ne znam sta da kazem Necku. Jer, sta god da mu kazem bice glupo i nece imati svoju svrhu. A rijeci valjda zato sluze, da imaju svoju svrhu, da nadju put do nekog, covjeka u nekom ili pak zvjer.

Na srecu Necko je prvi progovorio.

- Alene, ja mislio da je mater i tebe i sestru odvela u Tuzlu. A vidi ti ovdje. Pa jesul one uopste tamo ?

- Ma jesu, ja nisam htio da idem. Nisam mogo od oca. Dje cu njega samog ostavit ovdje, a on nije mogo napustit Srebrenicu pa jel ti Boga.Al et napustio ju je na neki drugi nacin, sudbina ga natjerala da je napusti.

- I moj Hamid se pridruzio tvom ocu. Mozda im je bolje

Nakon ovih Neckovih rijeci razumio sam zapravo sta je rat u Srebrenici. Razumio sam da je rat ovdje samo borba da ostanes zivo bice. Ne da prezivis, nego da ostanes zivo bice. Da to znas pokazati na neki nacin. U ovom momentu, ja Necku ne znam pokazati ni sazaljenje ni utjehu, a ni on se meni ne jada. Doduse, nije nikakvo iznenadjenje cuti ako neko pogine. Rat je. Ljude ubijaju. Samo zato sto hoce da budu ljudi.

- Sigurno im je bolje nego nama. – dvoumio sam se da li da pitam Necka kako mu je poginuo otac – A tvoj babo ...

- Granata, u Kazanima na vodi. Jos troje ljudi poginulo. Krivo mi, Alene, ako je morao ginuti da bas pogine na vodi. Taj dan dos'o s linije. I otiso na vodu, kaze zazelio se naroda u Srebren'ci. Et ...

- Mah, sta ces ... zivjeti moramo, zivot ide dalje – tako mi je neistinito zvucala ova recenica nakon sto sam je izgovorio.

- Ma koji zivot Alene? Jel mi zivot gledati mater i nenu kako evo pet dana ne prestaju plakati ? Kad cu ja zaplakati ?

- Ne daj se ...

- Nego znas sta, imas li ti onaj Tomos od babe ti ?

- Imam k'o da i nemam, jedino ako si spreman da me guras na njemu.

- Necu te gurati ja, al trafo stanica hoce.

- Ne razumijem, kakva trafo stanica ? Pa nema struje. Nit Tomosov motor ide na struju

- Al trafo stranica ima ulje, a motor mozda upali na ulje.

Pomislio sam kako mi babo nikada ne bi dozvolio sipati u motor neko ulje iz trafo stanice. Al misao da bi se ja i Necko mogli vozati u ovom ludilu bila je genijalna.

- Cekaj, jesi siguran hoce li upaliti ? A i kako cemo izvadit ulje iz trafo stanice ?

- Vrijedi probati, a ulje ce nam srediti Neso. Ponudit cemo mu koji krug, garant ce pristati.

Ideja mi je bila sve orginalnija. Osjecao sam se zadovoljno. Necko mi je prijao taj dan.

- Hajd onda 'vako, ja odo u podrum izvuci motor, vidit falil' mu sta, a ti i Neso dodjite kod mene kad to sredite. Svakako sam sam.

- Amidja ti ne dolazi ?

- Ma jok. Odem ja do nene nekad, vidim kako je strina fino pazi. Amidja posalje ponekad ove sa puskama, da spijuniraju mene i et.

- Sto bi te spijunirali ?

- Mah da se ne prijavim u vojsku. Stio ja odma poslije oca, al' neda amidja. Kaze nek ostane neko ziv od Osmanovica.

- Eh, ako prezivis ovje u Srebren'ci, prezivices i na liniji, ha ja.

- To sam mu i ja reko. Al ljuti se co'jek. A i ne ide mi se. Volio bi ubit kojeg cetnika, al opet i ne bi. Volio bi da svi prestanu ici na te linije, da svi shvate da ovo nije vrijedno icega na svijetu.

- Nemoj tako, vrijedno je. Jebo ga ti, nasi ginu ti tako pricas. Jebacemo mi njima majku. Nama ne mere biti gore. Njima more. Al jebo njih, odo ja do Nese pa u trafo po ulje.

- Hajd. Ako naletis na neku jabuku usput .... ma nista – postidio sam se. Trazio sam nesto, sto je vjerovatno i Necku puno znacilo.

- Donijecu, ima u moje nene. Cuva od naroda i dan i noc. Valjda ce se naci.

Nastavice se

pruzrto sa Bloger.ba
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 6 months ago #26363

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Donijecu ima u moje nene.Cuva od naroda i dan i noc,valjda ce se naci, okretao mi je ledja.
Okrenuo sam se nazad prema svojoj zgradi i prvo sto mi je palo na pamet bilo je to da se ja i Necko ovaj put nismo svadjali. Doduse ovo je prvi put da se vidimo u ratu, mozda zbog toga. Rat mjenja ljude. Pa nam sada nije bitno da li je bolje igrati kosarku ili fudbal. Da li je bolji bmx ili specijalka. A cesto smo se ja i on na skolskom igralistu znali posvadjati pa skoro i potocu oko favorizovanja sporta. Njemu je uvijek bila draza kosarka, valjda zato sto je visok, a meni fudbal, valjda mi je to od babe.

Sad je svejedno, obojica moramo slusati fijuke granata umjesto cike i vriske na igralistu. Taman kada sam se prekorio jer mislim na granate, cuo sam huk i zvizduk jedne pa i druge. Jaka detonacija je odjeknula u kuci u kojoj su nekada prije rata zivjeli Srbi. Nisam razmisljao o izbjeglicama u toj kuci. Nekom ratnom instiktu u meni bilo je dovoljno samo da vidim oblak prasine na kuci preko rijeke. Potrcao sam, valjda zato sto sam znao da su dvije granate malo. Podrum moje zgrade je bio blizu, trebalo mi je malo vremena do njega. Ponovni fijuk i eksplozija ovaj put malo dalje, dale su mojim nogama dodatnu snagu. Osjetio sam da sam se sudario s nekim, ko je trcao u suprotnom pravcu. Nije bilo vremena za izvini. A izvinjenje nije ni trebalo. Zasto bi se izvinjavali jedni drugima, kada nam je cilj isti, naci sigurno skloniste. Iznenadio sam samog sebe kako sam se brzo nasao pred haustorom. Jos malo i u podrumu sam. Niz stepenice hodnika komsije su vec trcali prema sklonistu. Jos jedna je pala jako blizu a iza nje i druga,treca... i ko zna koliko jos. Smjestio sam se na uobicajeno mjesto u podrumu. Blizu ocevog Thomosa. Sada mogu granate padati koliko hoce. Na sigurnom sam. Ako me geler pronadje u podrumu, onda mi i nije sudjeno da zivim. Razmisljao sam o tome, da nikako ne silazim u podrum, da ostanem u stanu tokom granatiranja. Teta Sajda me natjerala da silazim. Rekla mi je da moram pokusati prezivjeti u inat Srbima a zbog mame i sestre. Za inat me nije bilo briga, ali zbog pomisli da cu opet vidjeti mamu i sestru nekad, svaka detonacija me tjerala u podrum.

Otvorio sam rezervoar na thomosu. Komsije su me cudno gledale. Nek misle sta hoce, moj thomos moja briga. Nije bilo ni kapi goriva u njemu. Sjetio sam se da je otac gorivo dao nekom covjeku za nekoliko kilograma soli.



-Hoces da se vozas ?

- Aha, teta Sajdo. Samo ne znam kako cemo ga upalit.

- Eno trafoa iznad zgrade, kad svi vade ulje, vadi i ti.

- Ma ne znam ja to – rekao sam stidljivo. Zaista izvaditi ulje iz trafo stanice za mene je bila visa matematika.

- Sajdo sta ga nagovaras na sejtanluk. Bolje je ulje iskoristiti za lampu nego da ode na vozanje po carsiji – obrecnuo se Hasan.

- Ma necu ja to Hasane vaditi, dzaba ti. – Hasana nikada nisam volio. Jer je Hasanov odnos prema meni uvijek bio neprijateljski. Jos dok sam bio dijete, galamio je na mene jer pravim buku sa loptom ispred zgrade. «Imas igraliste pa idi tamo».

- Neka dijete vadi. Kad svi kradu sto ne bi on – branila me teta Sajda.

Mozda me je ova zena razumijela jer poznaje i mene i moju porodicu jako dugo. Zapravo, poznaje me moj citav zivot. A mozda se i sazalila na mene, pa je na mojoj strani. Oduvijek je bila emotivna. Ta mi se misao nije svidjela, jer nisam zelio da me iko sazalijeva. Ako sam ostao sam, bez oca koji je poginuo i sestre i majke koje su u Tuzli, to nije dovoljan razlog da me zale. Razlog da bi zalio nekog mozda i ne treba da postoji. Iako svi te razloge pronadjemo u sebi. I to je valjda jedna od niti sto od nas pravi ljude.

- Neka teta Sajdo, necu vadit. Nek vadi kome treba, vozat cu se ja na Tomosu na drugaciji nacin. - nisam htio reci da ce Necko i Neso vec odnekle izvaditi trafo-ulje, jer bi opet morao slusati Hasanovo pametovanje.

- Kako li ces ga vozat ? Na vodu ? - neko je dobacio.

- Jazuk je i vodu trosit na vake stvari,ha ja - Hasan je bio raspolozen za kritiku.

U tom momentu nesto se prolomilo u meni. Osjetio sam kako mi krv udara u glavu, kako sam se zacrvenio. Ustao sam, podigao Tomos i krenuo vani.

- Eno ga lud ko i otac mu, sam ide da gine.

- Ljudi pustite djete na miru, sta ste navalili na njega, nije vam on kriv sto morate sjediti ovdje. Ljutite se na cetnike, sine Alene .... - zatvorio sam vrata i nisam cuo sta je teta Sajda rekla. Poceo sam gurati motor uz stepenice, kao sto sam ga uvijek gurao. Ovaj put doduse uz detonacije. Izasao sam iz haostora, i sjeo na motor zamisljajuci da ga vozim. Onako polahko kroz carsiju. Nisam cuo detonacije koje su odjekivale srebrenickom dolinom, nisam cuo teta Sajdu koja me zvala u podrum. Samo ja, motor i misao na prijeratne Srebrenicke ulice. Ako je moj otac ovako poginuo, onda je poginuo sa lijepim mislima. Kazu ustao je iz rova, okrenuo se prema cetnicima i poceo pjevati. Nadam se da je uzivao u tim posljednjim trenutcima svog zivota. Valjda se dobro osjecao kao ja sada. Mislima, dusom, srcem i svim onim sto se ne moze opipati na covjeku bio sam izvan rata. Sve mi je postalo svejedno. Zelio sam da takav osjecaj traje vjecnost, bas kao sto sam zelio da rat ode u beskraj....

preuzeto sa blogger.ba

Mislim da se radi o isjeccima iz knjige Djecak iz Srebrenice napisao Emir Suljagic

objavio elvis 83
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 9 years 6 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 2 months ago #28362

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Postao/la StariClan » ned 25. okt 2009, 15:13

Australiju volim zato sto je to jedna velika i lijepa zemlja koja ima puno prirodnih ljepota. Te ljepote uglavnom ne mogu da se vide golim okom,
ali ih ima dosta na kanalu "Discovery" koji tata, mama i ja volimo da
gledamo i da se ponosimo u kakvoj zemlji zivimo. Mama i tata kazu da je
Australija ljepa zato sto u njoj zivi puno raznih naroda i narodnosti i
sto su ljudi
svih rasa i religija ovde nasli mjesto da zive u miru i prijateljstvu. Ja
u skoli imam puno drugara iz razlicitih zemalja, ali tata ne da da ih
dovodim kuci pa se zato druzim samo sa nasom decom ciji su roditelji
bogati jer tata kaze da je tako najbolje. Moja sestra je ucila u skoli
da je multikulturalizam jedna velika stvar i to joj se mnogo svidelo pa
je pocela da se zabavlja sa jednim deckom iz Tonge. Onda su je, kada su
saznali, mama i tata zajednicki oplavili od batina.
á
Australija je ljepa zato sto se u njoj govori puno jezika, a neko cak
govori i engleski. Kada mog tatu prijatelji iz zavicaja pitaju kako
stoji sa jezikom, jer znaju da je u skoli stalno vukao keca, on kaze da
se sasvim dobro snalazi i sa bosanskim. Onda mama kaze da mu nista drugo i
ne treba jer ne izlazi iz nasih kafana, pa se onda posvadaju i posalju
me napolje. Moja mama mnogo voli Australiju jer kaze da ovde ne mora
nista da kuha, zato sto je sve na gotovo i sve moze da se kupi. Mi se
slazemo sa njom i najvise volimo kada kaze da je boli glava pa naruci
picu, ali je zato moja baka kada nam je dosla u posjetu plakala dva dana
kada je videla kako smo se svi ugojili (mama kaze da smo se popravili).
á
Australiju volim zato sto ima razvijen sport i sto sa skoro svake
Olimpijade donese puno medalja iz hokeja na travi, bijatlona,
badmintona, odbojke na pjesku, trambuline i ostalih vaznih sportova. Tata
kaze da mnogo voli Australiju zato sto ti nije potrebna veza da dobijes
posao kao kod nas. Svi imaju iste sanse da se zaposle u "McDonaldsu" ili
"Hungry Jacksu". Ja mnogo volim da idem u australijsku skolu zato sto se
puno igramo i ucimo dosta korisnih stvari o domacinstvu. Uciteljica nam
je rekla da cemo u petom razredu da ucimo citanje i pisanje. Jedva
cekam. Moja sestra ne voli skolu zato sto ide u dvanaesti razred pa ih
sada tjeraju da uce tablicu mnozenja.
á
Mi svi u porodici mnogo volimo Australiju zato sto je daleko pa tatina
rodbina iz Rogatice ne moze da dode kod nas i ostane dvije nedelje dok
cekaju da im zakazu pregled kod specijaliste. Mama uvek govori kako je
ona potekla iz fine i kulturne porodice i da voli Australiju zato sto
ima puno kulturnih dogadaja. Kaze da joj je najveca zelja da gleda
mjuzikl "Lion King".
á
Ja volim Australiju zato sto se ovde mnogo vodi racuna o djeci. Ako te
tata ili mama tuku onda mozes da pozoves jedan broj telefona, pa onda
dodju neki ljudi i odvedu te u neku kucu gde ima puno djece i gde o njima
vode brigu cike koje mnogo vole male djecake.
á
Australija mi se dopada zbog toga sto mozes sa 16 godina da dobijes
vozacku dozvolu, uzmes auto od tate i onda se trkas sa drugarima po
ulicama. Moj tata kaze da voli Australiju zato sto ne mora da zivi sa
maminom mamom. Doduse, ona nam ponekad dode u posjetu i stalno prica kako
joj se nista ne svida u Australiji, ali tata kaze da nju ne smijemo da
slusamo jer je ona "matora komunjara".
á
Volim Australiju zato sto ima puno mjesta gde mozes da odes na izlet.
Mi bar tri puta godisnje, na brzinu spremimo, sjednemo u kola i odemo na
neko jezero. Tu se uvek ljepo provedemo sve dok ne pocnu da nas grizu
komarci i muhe i dok mama ne pocne da vice na tatu zato sto je popio
osam piva. Onda dode vreme da idemo kuci, pa upadnemo u guzvu na
auto-putu i u kolima svi cute. Ja tada volim da gledam kroz prozor i da
uzivam u prirodnim ljepotama Australije.
á
Volim Australiju i zato sto u njoj ima puno domacih i divljih
zivotinja. Svi imaju kucne ljubimce pa sam i ja molio da dobijem psa,
ali mi je mama rekla da njoj ne pada na pamet da ide za njim po ulici i
da skuplja govanca u plasticnu kesu. Onda sam krisom poceo da hranim
jednog posuma koji nam je prevrtao po dubretu jer sam hteo da imam svog
ljubimca, ali ga je tata umlatio lopatom kada ga je video u dvoristu.
Krisom smo ga zakopali iza kuce i tata nam je zapretio da cutimo jer bi
inace morao da plati neku kaznu od ne znam koliko mnogo dolara.
á
Moja sestra mnogo voli Australiju zato sto je ona malo punija (ja
mislim da je bas debela) pa kaze da ovde uvek moze da nade garderobu u
kojoj izgleda seksi. Ja mislim da nije to razlog nego sto joj se niko ne
smije na ulici kao kad je bila u Sarajevu pa su je zvali "debela
australka". Kada sam pitao mamu zasto ona voli Australiju, dugo je
razmisljala i na kraju mi rekla da je voli zato sto moze da se opusti i
ne razmislja sta ce reci komsiluk, koji nam je tamo kod nas svakog dana
zavirivao u lonac. Onda sam ja razmislio pa sam joj rekao da ovde i ne
mogu da nam vire u lonac kada ga niko i neupotrebljava. Onda mi je ona
zveknula jednu zausku i ja sam odlucio da je iskljucim iz ovog projekta.
Moj tata kaze da najvise voli u Australiji to sto je izbor piva toliki
da ce mu trebati jos ko zna kolikogodina pa da sve isproba. Ja mislim da
je on vec sve isprobao po vise puta i da stalno pocinje novu turu.
á
Volim Australiju zato sto ovde i cike mogu da se zene medu sobom. Ja
bas ne marim mnogo za djevojcice jer su halapace i bezobrazne, pa sam
razmisljao da ozenim nekog drugara kad porastem. Mislim da bi nam bas
bilo fino jer bismo mogli zajedno da gledamo utakmice, igramo fudbal i
kosarku i narucmo picu ili kinesku hranu kada dodemo kuci. Rekao sam to
tati, a on se samo uhvatio za glavu i opsovao i ovu zemlju i dan kada je
u nju usao. Nije mi jasno zasto se tako naljutio kad je stalno pricao
kako voli Australiju.
StariClan
PL BiH
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 9 years 2 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 9 years 5 dani ago #29165

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Rogatičanke

Ima jedna anegdota vezana za Razu i Rogatičanke
Džemalova supruga Raza je rođena Rogatičanka, sa Podlipe, djevojačko prezime Ferhatbegović. Džemal je upoznao početkom rata u Foči. Bez nje nije išao na putovanja, a zbog žene je zavolio mnoge Rogatičane.
Jednom, 1976, u lovištu u Brčkom, došao je neznanac za sto i počeo da se žali na svoju ženu, od koje nije mogao da "dahne". Džemal je saslušao njegove jadikovke i rekao: "Dobro, ja ne mogu da vjerujem šta si ti meni sve ispričao. Odakle je tvoja žena?" "Iz Rogatice", odgovorio je čovjek. "Pa, i moja je iz Rogatice, pa i nisu tako zle", uzvratio je Džema. "Auuuuu, kako mi je - tako mi je, džaba sam ja tebi ovo zborio", prokomentarisao je razočarani čovjek i otišao. Ovo je poslužilo za bezroj šala na račun Raze.

The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 8 years 7 months ago #31275

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Crtice iz djetinjstva – Sjećanje na kurban bajram i hadžije u Rogatici
Zehra Alispahić, Radio BIR, dani kurban bajrama 1431./2010.

Najjasnije slike koje čuvam u svojoj sehari djetinjstva vezuju se za blagdansko vrijeme, za vrijeme ramazansko i vrijeme dvaju bajrama. Onaj prvi, ramazanski bio je je pun ushićenja, razdraganosti, više se hodalo i obilazilo a ovaj drugi bajram, kurban ili hadžijski, mi djeca provodili smo u drukčijem ozračju. Dan prije, na dan Arefata, na dan nalik ovom današnjem, u našu mahalu, i u našu avliju seljaci iz okoline Rogatice dovodili bi naše kurbane koje su otac i majka jos nekoliko mjeseci prije dogovorili i kaparisali. Po dva lijepa šarena, rogata ovna dugog runa mi bismo uvodili na zato specijalno uređeno mjesto sa vodom i hranom. „Lijepo je da kurban prenoći kod kuće“, govorila je moja rahmetli majka Mujesira i nana Ševala. Mi djeca smo se sakupljai oko njih, milovali ih i davali im sijena, ali ne puno, tako su nam kazivali. Ujutro bi komšija Smajo, rahmet mu duši, po želji moje majke prvo nama klao kurbane, sve onako po redu, isplanirano, uz pripremljene sude, siniju i iskopanu rupu u zemlji... Mi djeca smo nestrpljivo čekali da se kurbansko meso ohladi, da ga moj otac veoma pedantno isječe. Slijedilo je pakovanje i onda bi nam mati stavljala kurbane na tevsiju: prvo po mahali, najbližim komšijama, onima koji nemaju nikoga, onima kojih je puna kuća a onda korpa po korpa sortiranih kurbana dalje, po ulicama. Ja i sestra zajedno smo dijelili kurbane ali smo zajedno morale i dijeliti i dobiveni novac, što meni i nije uvijek bilo drago ali je na kraju ipak bila jača ljubav prema mojoj mlađoj sestrici. Bilo je tu i čokolada i bombona i gurabija čitav ritual. Najgore je bilo kad nekog ne nađemo pa moramo ići ponovo. Uvečer bi rodbina dolazila na bajramsku sofru. Svi su voljeli bajramska okupljanja u našoj kući u kojima je prvo naša nana r. Ševala a potom moja majka davala posebnu atmosferu. Od priče dozivanja, pohvala i primjedbi za jemeke teško da smo čuli jedni druge ali su ipak svi bili zadovoljni a mi djeca ponajviše jer je rodbina za bajram driješila kesu.
U mom kraju nije bilo mnogo hadžija, žena koje su obavile hadž još manje. Mogli su se nabrojati na prste. Mi smo ih poznavali, uvažavali, pozdravljali i sa posebnim respektom provodili vrijeme sa njima. Dvije hadžinice r. Hadžira i r. Alija živjele su u mojoj ulici. Lijepi dugi namazbezi ili šamije, veseli katovi i
drvene nanule bili su ono po čemu smo ih prepoznavali. Nisu se puno pojavljivale. Život nakon hadža provodile su tiho u ibadetu, dostojanstveno, vjerovatno sa slikama koje su nosili iz Haremi Šerifa, sa Arefata čuvajući ih od svih natruha vremena – tako je bilo, a mi to nismo znali. Petkom o džumi našom ulicom znao je proći dedo, imena mu se ne sjećam, sa fesom obmotanim narandžastom mahramom. Znali smo da je sa hadža. Mi djeca u mektebu bivali smo tih godina obradovani malim plastičnim tv-projektorima koje smo prinosili oku i tamo gledali slike kabe, Poslanikove dzamije, ljudi u ihramima.Te slike i srdžade sa iscrtanom kabom i haremom kao i tespihi koje smo dobivali sa Ćabe i koji su obavezno visili na prozoru bili su neizostavni elementi moje slike hadža, tog mističnog ambijenta, koju sam u svojoj mašti slikala još od djetinjstva.
A na hadž, pa tako smo odgajani, treba ići kada se ostari. Ustvari ja nisam ni znala da mladi ljudi mogu ići na hadž, dakako, bilo je to iz prizme moje dječije slike svijeta i vjere koju je gradio ambijent moga djetinjstva
Last Edit: 8 years 7 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 8 years 7 months ago #31276

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
HADŽDŽ JE I LJUBAV...“
Napisala Zehra Alispahić

Iako zvanične statistike Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH kazuju da su 50% ovogodišnjih bosanskih hadžija mlađi od 50 godina, ono što se može primjetiti tokom boravka u Medini i Mekki, tokom tavafa, saja, spuštanja sa Arefata na Muzdelifu i odlaska na Minu i Džemreta je da Bošnjaci još uvijek predstavljaju prilično staru grupu hadžija, počesto umornu, bez kondicije, uplašenu... Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci obavljanje pete islamske dužnosti, još uvijek, ostavljaju za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji kako se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer po onom starom “hadž valja čuvati“ a nakon šezdesetih, valjda, po toj logici, ostaje manje vremena i manje mogućnosti da se griješi te će se ostati čisto nakon obavljenog hadža i tako preseliti u okrilje Allahove milosti. Nešto se u takvom promišljanju polahko i mijenja ali ne dovoljno dobro i brzo. Kao da se prije odlaska na hadž može griješiti, kao da se prije odlaska na hadž čovjek ne treba kloniti i čuvati svih radnji koje ga na bilo koji način dovode na stranputicu.
Vrijeme izvršavanja temeljnih islamskih dužnosti određeno je punoljetstvom i zdravljem. Svako neopravdano neizvršavanje ili odgađanje izvršenja bilo koje od pet islamskih dužnosti podrazumijeva odgovornost i kaznu. U slučaju obavljanja hadža vjernik uz zdravlje mora posjedovati i potrebna materijalna sredstava za odlazak na hadž i sredstva kojima će se izdržavati članovi njegove porodice u njegovom odsustvu. Nigdje se za obavljanje hadža kao pete islamske dužnosti ne preferira potpuna zrelost životne dobi ili bolje reći starost. Kod Bošnjaka susrećemo one koji su zdravi i posjeduju potreban imetak ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za hadž ili one koji bez obzira na zdravlje i imetak i ne razmišljeju o odlasku na hadž pravdajući to činjenicom da ima prečih stvari od hadža. I jedno i drugo su pitanja koja zavrjeđuju širu brigu islamske zajednice za ove probleme kao i potrebu širenja i prezentiranja ideje i fenomena hadža sa nivoa svijesti pojedinca na nivo džemata i zajednice. U tom kontekstu slučaj jednog mladića koji se tek približava tridesetim i koji na jednom iftaru u sarajevskom ASJ restoranu krajnje odgovorno ali i simpatično kazuje svojoj prijateljici kako na hadž treba otići čak i prije nego što kupiš stan - ako si zato skupio novac - pa i prije nego se oženiš ako si zato skupio sredstva – hrabri i govori da se nešto u glavama nas Bošnjaka mijenja. Mnogi će se nasmijati na ova razmišljanja. Ja ću reći da se ovaj mladić pozivao na predaje. Bilo kako bilo on je ove godine obavio hadž. Naredne će, ako Bog da, već biti pred ženidbom a zajedno sa svojom suprugom će sakupljati novac ili potražiti adekvatan kredit za kupovinu stana, i opet, u dogledno vrijeme, razmišljati o zajedničkom odlasku na hadž.
Zašto sva ova priča o godinama? Svako nijeti i radi kako sudi! Pa zato što sam ove godine uz silnu želju i nastojanja bila „Allahovim gostom“. Iako sam bila među 50% onih ispod pedeset godina starosti, silno zahvalna Uzvišenom, što me je pozvao sebi u zijaret u nešto mlađoj
dobi, shvatila sam da hadž zahtijeva jednu golemu fizičku kondiciju i snagu i da se uz dobru kondiciju može doživjeti svakim svojim atomom. Osjetila sam koliko je više napora, straha i žrtve morala uložiti svaka naša majka i nana starija od šezdeset godina, koliko je obavljanje hadža za nju bio grč, ponekad strah, neizvjesnost: može li, hoće li izdržati, hoće li se izgubiti, hoće li joj neko pomoći, hoće li baš tavaf morati obaviti na kolicima ili će kamenčiće neko drugi za nju baciti... Koliko su samo svi ti osjećaji neizvjesnosti ponekad stavljali u drugi plan one druge aspekte hadža. Hvala Allahu, većina njih je izdržala, ali ovi redovi su samo podsticaj za one koji žele a oklijevaju, da ne čekaju.
Jer svi osjećamo potrebu za Allahom. „Hrlimo mu umom i srcem“, kaže Mustafa Mahmud, ali neophodno je da mu se dođe i nogama. A te noge, bolje je da su mlađe i zdravije. Hadž i tavaf su simboli ovog dolaska u kome ljubav kroz emocije, riječi i djela dostiže savršenstvo. Hadžom čovjek sebi daje šansu za blizinom i susretom sa Stvoriteljem. To su dani kada sve naše ovosvjetske obaveze bivaju negdje pokopane. Sve naše svakodnevne želje, stremljenja i prohtjevi - hoćemo li stići, hoćemo li zakasniti, hoćemo li uspjeti prije drugih, hoće li nam promaći neki prestižni društveni status ili pozicija, putovanje, susret, sastanak, honorar... negdje nestanu ili nam ne naumpadaju. Hadž i sve teškoće i odricanja koje sa sobom nosi, troškovi i izdaci su, kako veli Mustafa Mahmud „ materijalna sredstva koja se ulažu da se oslobodi ovih preokupacija, da se srce posveti svome Stvoritelju i da se probude osjećaji o istini ove bliske blizine Allahu.“
Sati provedeni u ibadetu u haremu Poslanikove džamije i u neposrednoj blizini Kabe donosili su sa sobom osjećaje koji se nikada neće moći iskazati niti napisati. Nepresušna rijeka ljudi plovila je u prostore ovih hramova i nikome nije bilo tijesno. Fantastična lepeza podneblja, kultura, civilizacija... Veličanstvena simfonija jezika, dijalekata slivenih u jedno „Lebbejkel-lahumme lebejjke...“, jednostavnost i bjelina ihrama u kojima smo svi isti, mi iz Bosne, oni iz Indonezije, Nepala, Indije, Nigerije...
Haremi, mjesta susretanja, upoznavanja, darivanja osmijeha i kada se ne mogu otkloniti jezičke barijere, smotra ljepote, mladosti, poleta, pozitivne energije bez granica. Bože dragi, kako smo lijepi a različiti! Kako smo jaki a ne pokazujemo to! Odakle sve dolazimo težeći ka jednom cilju i nema niti jedne tačke na ovoj planeti gdje nas nema!
A „Hadž je i ljubav. Vjera je u biti ljubav. Tavaf je za zaljubljene. Oni u njemu ne nalaze napor i opterećenje. Već prijazan dijalog... Jedan od onih tajnih razgovora koji osvjetljavaju nepoznanice srca“, osjećao je Mustafa Mahmud dok je obavljao svoj prvi hadždž. Mnogi od nas dijele iste osjećanja neizmjerno zahvalni Stvoritelju na darovanoj šansi, na postignutoj blizini, na inspirativnim trenucima... Sa iskustvom hadždža lakše se hodi kroz svakodnevnicu
dunjaluka jer si svjedočio da je ljepota, beskraj, konačnost, istina i blizina negdje drugdje. I stoga, zašto ne priuštiti sebi te drage trenutke čim prije, ako možemo!
(Tekst objavljen u Preporodu u januaru 2008. Godine i preuzet na brojnim web. Portalima širom BiH i dijaspore.)
Last Edit: 8 years 7 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.266 seconds

Lock full review www.8betting.co.uk 888 Bookmaker

Neki od sadržaja

Razni tekstovi

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Login or Register

LOG IN

Register

User Registration