Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: Literarni kutak

Literarni kutak 11 years 7 months ago #48

Ovu temu otvaram ponovo sa meni veoma dragim pjesnikom koji je “svoj kratak zivot protrcao zazarenih ociju, raspjevan, buntovan i grudobolan, nikad mrzovoljan i placan.“
Rodjen je u Odzaku 12. marta 1878 godine a umro u Tesnju 6. aprila 1915godine.


MUSA CAZIM CATIC ( 1878-1915 )

Rodio se u Odzaku u Posavini na Mevlud, one godine kad je Svabo dosao u Bosnu, pise u jednom starom dokumentu o pjesniku Musi Cazimu Caticu. Bilo je to vrijeme rezignacije i uspavanosti Muslimana nakon visestoljetne osmanske vlasti. Obrazovanje i emancipacija u okviru nove imperijalne sile, zadaci su koji ce pripasti Caticevoj generaciji. Izlazili su rijetki listovi, a jos rjedje su se mogli naci pisci koji su u njima pisali.Musa Cazim Catic na tom obzorju simbolizira jednog od najnaprednijih duhova svog vremena.
Duboka tuga obgrlila je njegovu pjesnicku figuru i njegovo stvaralastvo, a on je usprkos proturjecnostima koje su ispunile njegov zivot ostao konstanta u historijskom sjecanju, cak i kada su ga zaboravljali. Nakon sto je rano izgubio oca, Cazim je preselio s majkom u Tesanj gdje je ucio medresu i pohadjao zanat brijaca kod ocuha. To su godine kada je naucio turski, arapski, perzijski, kada je plemeniti Mesud-ef Smailbegovic potakao u Caticu ljubav prema islamskoj tradiciji i sufizmu. Kasnije ce Caticevi prevodi dvanaest knjiga sa spomenutih jezika biti ocijenjeni kao jedinstven doprinos u historiji orijentalistike.
Catic je pjesnik ljubavi, a temelj je njegovog pjesnickog shvacanja u islamskoj tradiciji. Koliko jako je bio u toj tradiciji, govori i podatak da je uvrsten u svjetsku antologiju sufizma. Volio je i lijepo pjevao sevdalinku. No on je istovremeno i pjesnik modernizma, pravca koji dolazi sa tradicijom zapada u Bosnu i Hercegovinu.
U Cazimovom zivotu ce se od 1900-te smjenjivati periodi skolovanja u Carigradu, regrutacija, krajnje siromastvo, pa upis u Serijatsku sudacku skolu u Sarajevu, te na Pravni fakultet u Zagrebu. Ali nije mario za studije, a boemstina je potisnula sve ozbiljne pokusaje da zaokruzi svoje djelovanje. U drustvu hrvatskih pjesnika uziva drugarstvo Tina Ujevica koji o njemu pise:

“ Ni knjizevnik sto je nesto odredjeno nije htio biti, ili ako je bio pjesnik, znacilo je da hoce pjesnicki da zivi. Ma sta je to pjesnicki zivot? Bijeda? Dozvolite da posumnjam. Zavladala je tuga. Tu sam ga razumio drugacije, bez ogranicenja. Je li u zivotu sve saopcivo ili ljude spaja samo muka? “

Izmice kraju i odlazi u Mostar kao urednik Bisera. Ucinio je to na nagovor jos jednog dobrog covjeka, izdavaca Kalajdzica. To su najplodnije godine njegovog rada. Kao da je nadoknadjivao one koje je prethodno izgubio ili kao da je slutio kraj. Nakon atentata 1914. u Sarajevu, Catic je ponovo mobiliziran i premjesten u Madjarsku. Otpor prema vojsci ponovo je pretocio u alkohol i on ce bolestan i pijan zavrsiti u snijegu pored kasarne. Umro je u 37-oj godini zivota. Ni jedan dnevni list nije registrovao njegovu smrt. Iza njega je ostala samo jedna knjiga objavljenih pjesama, te je njegovo djelo prepusteno povjesnicarima umjetnosti i nama.

Medzida Buljubasic


TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog grješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.

Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvorim njenu crnom plamu-
I s tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh -
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonule su žene...
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedždu ti padam!...

Biser, 1913.


Kad je umro bijase ratno proljece 915-e. Niko se ne osvrnu, niko ne napisa nekrolog. Malobrojni prijatelji spustise ga pod tek rascvali trn na tesanjskom groblju. Ni prikladnijeg mjesta, ni pogodnijeg cvijeca. To je bio kraj izuzetno intenzivnog zivljenja, kraj pun prekomjernosti u kojima je pjesnik trazio tajnu ljepote i odgonetku vlastitog htijenja. Svoj kratak zivot protrcao je zazarenih ociju, raspjevan i grudobolan, ali nikad mrzovoljan, placan i umoran. Kao i od mnogih, zivot je bio jaci i od njega. Cetvrt vijeka se potucao bez krova i ognjista, promijenio dvadesetak boravista i desetak zanimanja. Bio je samo pjesnik......
......Cak je nastojao da studira pravo u Zagrebu. Za dvije godine nije dao ni jedan ispit. Te godine bile su najpresudnije u njegovom pjesnickom radu. Boravak u krugu mladih hrvatskih poletnih pjesnika s Matosem na celu, zblizio ga je s modernim pjesnickim izrazom, ucinio da mu stih postane subliman, jezgrovit, sazet, plak, muzikalan, prepun cudesne smjese vjerovanja i nevjerice, zdravog razuma i orijentalnog bola.
Rijetko bijase melanholican, jer odvise usamljen, usamljen jer odvise nemiran, a nemiran jer pjesnik u njemu prskase od zelje za zivotom, a zivot okovan, skucen, netrpeljiv.
Dugo poslije Caticeve smrti o njemu se samo prigodno pisalo, rijetko je spominjan i nikako stampan.

Alija Isakovic


BOSNA ŽUBORI

Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali

Musa Ćazim Ćatić
Last Edit: 11 years 7 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 6 months ago #792

  • Kaza
  • Kaza's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 5104
  • Thank you received: 19
  • Karma: 18
SAFVET-beg BAŠAGIĆ(1870. – 1934.)



Jedino je književnost neuništiva

"Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a ti su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima".

Ovo je, između ostalog, 1912. godine zapisao Safvet-beg Bašagić, bosanskohercegovački pjesnik, historičar, dramski pisac, sakupljač usmenih umotvorina. Za Bašagića kažu da je bio gromada od čovjeka, jedan od najuglednijih intelektualaca sa naših prostora.

Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju u begovskoj porodici, kao prvi sin Ibrahim-bega Bašagića. Porodica je živjela u Foči, Mostaru, da bi se potom preselila u Sarajevo gdje je Safvet završio ruždiju (osnovna škola), a potom i gimnaziju.

"Još kao đak u drugom razredu gimnazije pokušava pisati stihove. Dok je bio na studiju u Beču gdje je slušao orijentalne jezike i historiju, pripremao je za štampu prvu zbirku pjesama "Trofanda iz hercegovačke dubrave", koja je štampana 1896. u Zagrebu. Trofanda je zapravo naziv za prvo voće. Pošto tada nije bilo izdavačkih kuća, Safvet je štampao u vlastitom izdanju", kaže Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Poslije 1896. godine nastaju i pojavljuju se i druga Bašagićeva književna djela.

"Spomenula bih djelo "Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine" gdje Safvet-beg Bašagić daje historijski presjek dokumenata o zbivanjima u BiH od 1463. do 1850. godine. Izlazi potom dramski spjev "Abdullah paša" i to 1900. godine u Sarajevu, slijedi 1905. godine nova zbirka pjesama "Misli i čuvstva". Napisao je i jedan osvrt na 400. godišnjicu dolaska Gazi Husrev-bega u Bosnu", podsjeća Maglajlićeva.

Doktorirao u Beču

Kaže da je Safvet-beg Bašagić doprinio proučavanju starih begovskih porodica što se može vidjeti iz njegovog djela "Najstariji ferman begova Čengića" iz 1907. godine.
"Vrlo značajno djelo je i "Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti", gdje daje jedan bibliografski presjek svih naših književnika, pjesnika koji su porijeklom iz Bosne, a svojim djelom su ušli u književnost Turske, Perzije ili nekih drugih zemalja. Sa pitanjem prepjeva pjesništva na orijentalnim jezicima Bašagić se suočio pripremajući doktorsku disertaciju koju je na njemačkom jeziku branio u Beču", priča Medhija Maglajlić.

Dodaje kako se i Safvetov otac Ibrahim-beg, koji je imao visoke dužnosti u turskom parlamentu, bavio književnošću.
"Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika. Sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem Safvet-beg Bašagić je 1901. pokrenuo list "Behar". Godine 1907. pokreće i politički list "Ogledalo", koji se ubrzo i ugasio. Bio je izabran u Bosanski sabor 1910. godine", ističe Maglajlićeva.



Safvet-beg Bašagić je kasnije imenovan kustosom Zemaljskog muzeja BiH, odakle je otišao u penziju.

"Safvet-beg Bašagić je bio gromada i od 1900. godine do smrti jedan od najuglednijih naših intelektualaca. Možemo slobodno kazati da je bio u svim kulturnim pothvatima kao temelj koji je značio uspostavljanje koraka naših intelektualaca sa evropskim dostignućima", ocjenjuje Medhija Maglajlić.
Safvet-beg Bašagić bio je oženjen Fahrijom koja se također prezivala Bašagić. Imali su dva sina, Fikreta i Namika, i kćerke Almasu i Enisu.

"Sinovi su ranije umrli. Kada je Safvet obolio, njegova njegovateljica je bila kćerka Almasa. Bolovao je više od deset godina. Njegov život se ugasio u aprilu 1934. godine. Ni kćerka Almasa nije više među živima. Ostala je samo Enisa od njegove djece", kaže Maglajlićeva.

U listu "Novi behar" ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.
(Preuzeto sa: www.ekapija.ba )

Hasbihal

Sjecaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d'jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo,

kad s' iz usta svoga oca
"Kaside-i Burde" sluš'o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat' kus'o?

Sjecaš li se: kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?

Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s' o Bicu govorilo,

koje moju dušu hvata,
k'o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva
moj duh Njega vjecno prati
i kuša Ga opjevati,
al' ne moze da Ga shvati.

Ko ce shvatit' ono Bice,
kome Bog "Levlake..." rece,
kad Ga pozva u posjetu -
na mubarec-Miradz vece.

Ko ce shvatit' Bice, koje
citat', pisat' nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol'ko god je moja mašta
uzdizala laka krila, -
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv'jece zemne srece -
u taj Mevlud ukitile.

Hodi, srce, da u dvoje
danad slozno zapjevamo -
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.

Što da vise razbijamo
glavu: s biti i ne biti?
kada cemo, kud sve ide,
morat' ici - i ja i ti.

Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr'jehe naci ce se -
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,

koji ce i gr'ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek'o:
jedno - moze biti - dvoje.
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
Last Edit: 11 years 6 months ago by Kaza.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 6 months ago #896

Jedan od ljepsih zapisa koje je napravila novinarka Medzida Buljubasic je zapis o ljetopiscu Mula Mustafi Baseskiji.



1193. god (1777)
15. dzumadel-evela
“Ponovo je zavladala susa, pa je opet pozivano na dovu za kisu. Drugi dan poslije toga pade velika kisa kakva nije pala osam mjeseci.”
Da bi kisa pala, tomu ima jedan drugi uzrok, koji je poznat astronomima. Dolazak kise je samo znak pokornosti i sluzenju Bogu, dok to nije najpreci uzrok za padanje kise. Jer kad bi se svaka molitva uslisila svijet bi propao.

MULA MUSTAFA BASESKIJA od onih je Sarajlija, koji nam je otkrio mnoge tajne sto ih je skrivalo stoljece sumraka Osmanske imperije. Zabiljezio je 60 godina historije Sarajeva i njegovih zitelja, ali ako ste pomislili da je on tek precizni hronicar svoga vermena, u krivu ste. Izucavao je astronomiju i Serijatsko pravo a naklonost prema islamskom misticizmu odvela ga je medju dervise. Govorio je strane jezike a veliki dio zivota je proveo baveci se necim sto bi danas slovilo kao odvjetnicki posao. I napose, pisao je pjesme. Nije ih mnogo ostalo. Sve sto cini uspomenu na Baseskiju tako je zivotno i drago, da su u pravu oni koji kazu da smo imali srecu imati takvog covjeka.
Rodjen je 1731. ili 1732-e godine u Mimar Sinanovoj mahali, sto se proteze uz Logavinu ulicu. Ovdje se jos uvijek mogu vidjeti andricevski krivudave i smjele ulice iz turskog perioda, i one prave i krute iz austrijskog, kao dva jezika i dva pisma. I jos uvijek se mogu omirisati tragovi letargije kakva je Sarajevo, do tada poznato kao ognjiste ratova i cvijet medju gradovima, zahvatila pocetkom 18-tog stoljeca.
Mula Mustafa je rano ostao bez oca i stupio u janjicare, te stekao uslove za titulu starjesine, Base. Otuda nadimak Baseskija. Bio je iskreni vjernik a vjera mu je bila samo temelj i nadahnuce za njegovo cestito djelovanje. Poceo je obrazovanje u mektebu, kako je to bio obicaj a nastavio u jednoj od medresa. Najprije je postao vjeroucitelj a zatim imam i hatib- propovjednik u Buzadzi hadzi-Hasanovoj dzamiji. No nece se smiriti u toj sluzbi, pa nekoliko godina kasnije postaje narodni pisar i iznajmljuje mali ducan u Mudzelitima, ulici knjigovezaca. Ovdje u ducanu ispod Sahat-kule a poslije velikog pozara 1788, i u kako bismo danas to rekli, improviziranom uredu, zapravo, haremu Begove dzamije, Mula Mustafa je pisao zalbe, molbe, ugovore, sastavljao pisama za majke i supruge sto su htjele pozdraviti sinove i muzeve na bojistu.
Tu je” Medzmula” ili u slobodnom prevodu svastara. To je zapravo, drugi dio Ljetopisa gdje je Baseskija biljezio pjesme, price, anegdote, tumacio snove. Ma o cemu da je pisao, Baseskija nikad nije pretjerivao ni u hvali ni u pokudi. Kad kaze za svoje sugradjane: “Imaju pamet ali im ona kasno dolazi”, on kritizira ali nije zajedljiv.
I uopce da biste stekli pravo da nekog kritizirate, trebate prvo pokazati da ga cijenite a on je Sarajlijama to cijeli zivot pokazivao. Njegov Ljetopis i nekrologij dokumenti su o proslosti, iz kojih pazljivi promatrac nuzno zakljucuje kako sva ruzna vremena nose iste oznake.
Baseskija npr. kaze :”Najveci su ugled uzivali, sto je razumljivo u ovakvim vremenima, bezobzirni i opaki ljudi”.
A to je, podsjecam, vrijeme koje nosi predznak posrnuca jedne velike imperije. Vezirska vlast se ljulja a domaci janjicari pljackaju, otimaju, prolijevaju krv. Iznad svega Baseskija je bio protivnik nasilja i nepravde. U jednoj od rijetkih sacuvanih pjesama Baseskija kaze:

“Nemoj rijet mali sevab,
Po baklavi seker trusi”.

U objasnjenju ovog stiha stoji: “ Cak i po stvarima koje jesu dobre, poput baklave, i tad treba iznova trusiti dobrim djelima. Nema malih sevapa.
Nemojte nikada prestati ciniti dobro” !


Evo i par zapisa Mula Mustafe Baseskije.

Godina 1167.
(29. X 1753 - 17. X 1754)

- U mjesecu saferu 1167. (28. XI - 26. XII 1753.) godine tri noći između akšama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, događao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu čuli svaki dan i svaku noć ispod zemlje učestali udarci, slični udarcima u bačvu ili bubanj.
- Sagrađen je sebilj na Baščaršiji.

Godina 1168.
(18. X 1754 - 6. X 1755)

- Umro je sultan-Mahmut a na prijesto zasjeo sultan Osmah-han.
- Posljednjeg dana ramazana ove godine (10. VII 1755) poslije podne viđen je Mlađak mjeseca ševala , pa se mnogi ljudi omrsiše smatrajući to dozvoljenim.
- Popravljena je i ukrašena Husrev-begova džamija.


Godina 1172. (4. IX 1758 - 24. VIII 1759)
- Na dan Kasuma (8. novembra 1758. godine) vjenčala se ljepotica, kći Bašage Mustafage, sa Čartozanom (Cartozanogli) Alijagom iz Jahja-pašine mahale.
- 12. veljače pojavi se behar na zerdelijama.
- Cijela zima je prošla bez snijega i hladnoće.
- 8. maja (mayis) pade veliki snijeg s jakom kišom tako da je polomio drveće, a i Miljacka je nadošla.
- 1. ramazana 1172 (28. IV 1759) godine izgorjela je Zlatarska čaršija.
- 5. nisana, u ponedjeljak Proslava rođendana princeze, kćerke sultana Mustafe .
- Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se zapravo dogodilo u mjesecu šabanu (30. III - 27. IV 1759) godine. I ranije sam zabilježio da je u ovo vrijeme pao nezapamćeni snijeg.
- Zakupnina Husrev-begova hamama u ovoj godini iznosila 800 groša.
- 12. hazirana 1172 (12. juna 1759) godine pojaviše se oblaci i promijeni se vrijeme.


Godina 1173. (25. VIII 1759 - 12. VIII 1760)
- Cijena hljeba određena je 8 akči oka.
- U Sarajevo stiže hiljadu deva koje donesoše municiju.
- 7. rebiul-ahira 1173 (28. XI 1759) godine postao sam imam u džamiji Buzadži hadži Hasan1 i na ime jednogodišnje plaće unaprijed sam primio 18 groša.
- 29. svibnja krenuo je na Mostar bosanski valija Mehmed-paša Kukavica tražeći da mu se izruče tri čovjeka. Međutim, Mostarci napadnu na pašu i ubiju iz njegove pratnje 3-4 čovjeka.
- U Beogradu je umro moj amidža Topal Osman-aga, bašeskija 97. džemata, pa sam 24. svibnja radi ostavine išao u Beograd.
- Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Muhamed-efendije nahuška svoje prijatelje.
- Trešanja i čereza bijaše u izobilju.


Godina 1174. (13. VIII 1760 - 1.VIII 1761)
- Cijena kupus-repi iznosila je 10 para po tovaru, a cijena orasima na oku bila je 4 akče.
- U proljeće, na Sultani-nevroz, bijaše u Sarajevu 4-5 dana mraza, to jest čadine.
Poslije toga među djecom i odraslima zavlada bolest, a pojavi se i veliki kašalj.
- Osman-Šehdi-efendija Bjelopoljac, koji bijaše ugledan čovjek u Carigradu, sagradi u Carevoj mahali u Sarajevu biblioteku .
- Šljiva požegača bijaše u izobilju.
U ovoj 1174 (1760/61), godini bilježiću imena umrlih lica da bi im na taj način onaj koji bude gledao (čitao) ovu bilježnicu predao rahmet, a i ja, ovaj grešnik, kada pogledam ovu bilježnicu da mislim i da uvijek govorim o tome kako valja seliti s ovog svijeta.

Godina 1175. (2. VIII 1761 - 22. VII 1762)
- Popravljene su i ukrašene Ferhadija1 i Baščaršijska džamija.
- Među životinjama je u velikoj mjeri zavladala nekakva bolest tako da čovjek nije mogao ulicom proći od smrada lešina uginulih krava.
- 2. siječnja bijaše proslava rođendana princa sultan-Selima, sina sultan-Mustafina.
- Trešanja i čereza bijaše mnogo.
- Na planini Trebeviću sve do Jurjeva vidio se snijeg, a gotovo sve do Aliđuna padala je kiša.
- U mjesecima zilkade i zilhidže (24. V - 22. VII 1762) kao i u haziranu i temuzu 1175. godine (1. VI - 31. VII 1762 g.) stigoše vijesti u grad Sarajevo, da se u Čajniču i u selu Slatini blizu Goražda pojavila kuga.
Last Edit: 11 years 6 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 6 months ago #1577

O Mula Mustafi Baseskiji, kraci zapis, knjizevnika Alije Isakovica:

Godine 1756-e Sarajlija Mula Mustafa Baseskija ima 25 godina i pocinje svoj ljetopis. Baseskija pocinje ljetopis na desetogodisnjicu takozvane pobune Morica, kao da je njihova smrt , kao da je njihova pogibija natjerala ljetopisca da se lati pera i ne ispusta ga sljedecih 48 godina. Umro je 1809-e godine. Baseskija koji za sebe kaze : “ sto se tice mene grijesna siromaha, ja sam stidljiv i povucen”, napisao je ljetopis kojim bi se ponosio i svaki grad veci i ljepsi od Sarajeva. Moze se bez pretjerivanja reci da, pored toga sto je to izvanredan ljetopis, to je i izuzetan roman naravi, to je knjiga zivota, to je galerija zanimljivih ljudi onog vremena, onih naravi, vrlina i mana, a najcesce to su svevremene vrline i mane ljudske, i zato, ma koliko puta se sreli sa tihim, umnim Baseskijom, svaki put u njemu otkrivamo nesto novo i svaki put nadjemo opravdanje sto mu se divimo.

U svom ljetopisu M. Mustafa Baseskija pise:

“Ovdje cu navesti i zabiljeziti datume nekih dogadjaja koji se zbise u Sarajevu gradu u bosanskom ejaletu, jer kao sto se kaze :

“Sto je zapisano ostane, a sto se pamti iscezne.„

Devetu noc po kasumu bijase cijelu noc sijevanja, grmljavine, kise i vjetra juznjaka, pa sutradan u utorak usljed bujice bise poruseni svi mostovi osim Seher cehajinog koji ostade citav. To se dogodilo cetvrtog studenog ili 18-tog Rebiu-l-evvela 1791. godine.

Ova godina je za sirotinju bila sasvim teska i to zbog skupoce zivotnih namirnica. Ja sam tako od bakala kupovao psenicno brasno po 10 para na oku, a po tome mozes cijeniti i ostale namirnice. I to je medjutim, bozija mudrost, jer je roda bilo ali oni koji htjedose da naprave obilje, prouzrokovase stetu.

Umrli su:

-Mehmed prvocinar, a potom kahvedzija u carsiji i bakal. Od nekolicine ljudi pozajmio je novac, zatim se razbolio i brzo iza toga umro. Bio je nezenja. Jos se nije ni oduzio sasvim, a vec umrije i rijesi se svega.
-Poznati Sulejmanaga pirgo, stasit i naocit, veoma ugodnih kretnji, pokazivao se kao junak, bogat.
-Hadzi Mustafa hasecija, ugodan, otmjen, ciste odjece, pobozan, veoma lijepa i ugodna glasa. Volio je ucene ljude iz Daut Celebijine mahale. Neka je na njega Bozija milost!
-Salihaga, sarač, mlad bez brkova i brade
-Sahadzic, berber
-Jedan bostandzija s Hiseta, jos jedan covjek i zatim jos jedan covjek.
-Stigao je ferman kojim se naredjuje da se na svaku ovcu i kozu naplacuje po jedna para zvana cibuk ali Bosnjaci izjavise da nece davati ovaj porez.”


Godina 1176. (23. VII 1762 - 11. VII 1763)
- 20. temuza ove godine pojavila se kuga i u Sarajevu, i to najprije na Vratniku, gdje je okužen došao iz unutrašnjosti Čabrić s Vratnika, koji je odmah i umro. Zatim je umro i njegov brat hadži Sulejman Čabrić, kazandžija.
- Iza toga kuga se pojavila na Hridu, Čekaluši, Banjskom Brijegu. Zapravo, poslije pojave kuge na Vratniku ona se najprije raširila u Sunbul-mahali, Pasjoj mahali, zatim u Koševu, Berkuši i Souk-Bunaru. Dakle, kuga je u početku harala po periferiji grada među siromašnim svijetom. Zbog toga su ugledni građani smatrali i zaključivali da njih kuga neće zahvatiti. Ova bolest je pustošila pune tri godine i u samom gradu Sarajevu pomorila oko 15.000 duša. Kronogram o prestanku haranja kuge je ovaj: "Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas svega čega se plašimo".
- Bostandžije (vrtlari) su dva puta ove godine zasijavali svoje bostane i bili izgubili svaku nadu u rodnu godinu, smatrajući da nikako neće biti lubenica, dinja i krastavaca. Ali ako je nešto određeno, propadaju svi planovi, pa je tako ove godine bostan rodio preko svakog očekivanja.



Godina 1180. (9. VI 1766 - 29. V 1767)
Šljive požegače veoma su rodile, tako da ih se za 10 para moglo kupiti 100 oka.
- Kaligraf, misirski trgovac Hasan-efendija dovede u Sarajevo jednog noja i dva čudnovata ovna. Za njihovo pokazivanje svijetu uzeo je dosta novaca.
- Među djecom su u jačoj mjeri zavladale ospice.
- Na Mubarek-večer izgorio je Novi han,1 Sarači i Terzijska čaršija (Abaciluk) sa svom robom u ovim čaršijama usljed čega nastade velika šteta i gubitak.
- Gradnja Magribije džamije.
- Pojavila se grupa fanatika, a sagrađena je i medresa Inadija. To bijaše povod za razna ogovaranja i smutnje među svijetom. Vođa sekte fanatika bijaše Emir-vaiz, iz Amasije.
- Zijaudin je došao u Sarajevo u medresu na Atmejdanu.
- 17. zilhidže (16. V 1767) u subotu iza podne stiže u Sarajevo Silahdar Mehmed-paša.
- Prije dvadeset dana obavljena je zajednička bajramska molitva na Musali.
- Hadži Ibrahim Tolo podigao je česmu na Atmejdanu, u koju ponovno dovede vodu s vrela Pjenkovca na Bendbaši, i ujedno sagradi česmu kod bunara u medresi.
- U vremenu od muharema do kraja zilhidže ove godine potrošio sam u svrhu pisanja u malom dućanu pod Sahat-kulom 564 tabaka papira.
Last Edit: 11 years 6 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 1 week ago #6667

-
MEHMEDALIJA MAK DIZDAR ( 1917. – 1971. )



Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917 u Stocu. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, polazi u gimnaziju u Sarajevu. Godine 1936. završava gimnaziju i počinje se baviti novinarstvom. Tokom Drugog svjetskog rata Dizdar obavlja posao poštanskog službenika, da bi kasnije presao u ilegalnost. Nakon rata, radio je niz odgovornih funkcija u kulturnom zivotu Bosne i Hercegovine , bio glavni urednik TANJUG-a za BiH, urednik Oslobođenja, i zatim dugo godina urednik izdavackog preduzeca „Narodna prosvjeta“.
Od 1964. g do 1971 g. kada ovog pjesnika zatice smrt jednog avgustovskog predvecerja, Mak Dizdar je glavni urednik knjizevnog casopisa „Zivot“.

Mak Dizdar je počeo pisati pjesme kao devetnaestogodišnji maturant. Njegov stariji brat Hamid, također pisac, uređivao je časopis Gajret, pa je Mak u njemu objavljivao svoje prve stihove..

Prvu zbirku poezije Vidovopoljska noć Mak Dizdar objavljuje 1936. godine.
Godine 1954. objavljuje zbirku poezije „Plivacica“, a zbirka „Okrutnosti kruga“ izlazi iz stampe 1961. godine.
„Kameni spavac“ izlazi 1966. godine, a „Modra rijeka“ 1969. godine.
Godine 1969. objavljuje knjigu “Stari bosanski tekstovi”

Za pjesničko djelo Mehmedalija Maka Dizdar je dobio brojna priznanja i nagrade kao što su : Zlatni vijenac Struških večeri poezije, Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH, kao i Zmajevu nagradu. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama širom zemlje, čitajući svoju poeziju.

Ono što će snažno obilježiti Dizdarevu poetiku i izravno motivirati njegovu najpoznatiju zbirku poezije Kameni spavač jeste bogumilska tradicija Bosne i Hercegovine. On je pomno istraživao baštinu dobrih Bošnjana - epitafe na stećcima i predanja. Skupljao je tekstove brojnih kamenih natpisa na stećcima, darovnica, povelja, pisama i o tome ima jako puno pisanih tragova u njegovoj ostavstini.
Rezultate svoga rada objavio je u zbirci Stari bosanski tekstovi 1969. godine.

Zbirka stihova koja spada u red vrhunskih djela bosanskohercegovačke književnosti jeste Kameni spavač. Mnogi kritičari smatraju da je Dizdarov pjesnički opus do pojave ove zbirke 1966. godine bio nepravedno zanemarivan. Zaista, Dizdar je punu pjesničku afirmaciju doživio upravo nakon pojave ove zbirke.
Ova zbirka je sva u znaku zapitanosti nad ljudskom egzistencijom sa scenografijom srednjovjekovne Bosne i bogumilskom kulturom, a u njoj je Dizdar posegnuo za motivima, postupcima i senzibilitetom njegovih ranijih pjesama. Neizostavna lokacija vezana za pjesme iz ove zbirke jeste stolačka Radimlja. Na motive pjesama direktno su uticali neki od natpisa stećaka Radimlje. Bez obzira na činjenicu da je gotovo cijeli svoj život proveo u Sarajevu, Dizdarev rodni grad Stolac također je tijesno vezan za cjelokupno književno stvaralaštvo ovog velikog pjesnika.

Mak Dizdar je pisao i tekstove vezane za pitanja i problematiku jezika, socijalnu funkciju književnosti i pragmatičnost umjetnosti. Zajedno sa Alijom Isakovićem zalagao se za posebnu, bosansku varijantu srpskohrvatskog jezika. Jezik je inače bio jedna od glavnih Dizdarevih preokupacija pa je u svojoj poeziji posvećivao veliku pažnju jeziku i stilu. U mnogim pjesmama, posebno onima iz Kamenog spavača, koristio je specifičnu leksiku slavenske tradicije i time svoje djelo leksički obogatio.

Tokom 1970.g u “Zivotu” vodi i uredjuje raspravu o bosanskom jeziku i knjizevnosti, a u proljece 1971. godine vrhunac dostize kampanja beogradskih i sarajevskih listova protiv Maka Dizdara.

Umro je u Sarajevu 14.08. 1971.godine


Camil Sijaric na sahrani Maka Dizdara:

A se lezi dobri cojek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj bastini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesnickim bicem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavace i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaze : “Eto to su i takvi su bili oni sto leze pod steccima.” Daleko, pa preko svih “Modrih rijeka” bio je, presao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu sto je perom zivotozednim, a u studen kamen da ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: “Necu Istok, necu Zapad, ni Carigrad, ni Rim necu. Necu dogme i necu negve, necu tudj skiftar i tudj oltar. Hocu svoju slobodnu bastinu i na svojoj bastini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja jos nigdje medju zemljama ne postoji.



ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna



MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka -
valja nama preko rijeke
Last Edit: 11 years 1 week ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #8589

-
ENVER COLAKOVIC (1913-1976)

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun.

O "Legendi o Ali-pasi" postoje mnogobrojni prikazi i recenzije.
Jedan od recenzenata D. Djuric ne krije svoje ushicenje:
“S uzitkom se cita ovaj osebujni roman Envera Colakovica. Pred svojim ocima kao da vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher-Sarajeva. Vidimo uske i bucne prolaze carsije, pune zivota i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada cesto s vanjske strane. Tako smo i shvacali ovaj zivot. Usto, bilo je to jos i atrakcija za strance i - nista vise. A sada nam majstorsko pero Colakoviceva otkriva drugu, pravu stranu ovoga carsijskog zivota. Otkriva nam dusu onih starih, sutljivih ljudi koji gotovo nepomicno sjede pod starim niskim svodovima carsijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajuci.. "

"Colakovic je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte", pise Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg skrtca u svjetskoj knjizevnosti . . .
Ni jedna knjiga kao Colakovicev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku carsije, mahale i njezinih zitelja, sliku tihog kucnog zivota, morala i ljubavi, suosjecanja i patnje, uzleta duse i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benesic ne razlikuje se u svojim misljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidasnje djelo prozeto izuzetnom toplinom: >Legenda o Ali-pasi izvrsna je knjiga, visoko poeticna prica o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema skrtcu koji je genijalno prikazan . . ."


Iz teksta Nihada Agića:
Legenda kao noseća struktura svijeta

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali-paši predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv te legende je, zapravo, u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema lijepoj Almasi, kćerci jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar s Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnja razlike u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu... On svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi... U svijetu u kojemu se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa...

... Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli ( a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet-efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što u Ismet-efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji...
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #8590

-
Enver Colakovic

Jos kao dijete bio sam obolio od neke teze bolesti koja me kroz dulje vrijeme drzala prikljestena za krevet. Zamislite kako je to teska kazna nestasku od svojih trinaest- cetrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen covjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi sta. Uvece je ulazio u moju sobicu da pokraj mog kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o trznim cijenama i nabavama i otac je usput upucivao majku u manje poslovne tajne…… Majka, takodjer zaposlena zena, navracala se preko dana i po nekoliko puta, ali samo da me pokrije, promijeni oblog……..oduzme knjigu prica ili crtacki blok.

- Gospodin doktor je zabranio!- bile su njene ponovne rijeci…….Ubijala me dosada, tiha i bolna………pa sam osjetio neku vrstu djetinje melanholije…Spavati, jesti, piti vruci caj, gutati pilule……..Zar sve to nije neizdrzivo?

Jednoga dana javi mi otac da ce me posjetiti nas rodjak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske carsije.

-I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari covjek, znas…vrijedan postovanja i paznje…Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pisem, sjecam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nisanu…Sjecam se i suze mi naviru na oci……

-Kako si, sinko? Cujem da vec pet-sest dana lezis…Evo, na, donio sam ti prtokola…….

-Ded`mi, dina ti Salihaga ispricaj nesto…Kako je vani?...Jel`lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?...Ima li…
Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja.Trudio se da me sto vise zabavi…….samo da zaboravim svoj polozaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmisljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju videci da se “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trosit” i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, “poceo zreti k`o mlada jabucica u babinu mu vrtu”, ispricao mi je i ovu

Legendu o Ali-pasi………..koja mi je svojim tako slatkim istocnjackim sadrzajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju djecacku mastu. Tri dana pricao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka…
Neka mi dragi moj Salihaga oprosti sto cu ovoj sladunjavoj prici dodati ponesto i iz svoje maste i sto ce ona time mozda izgubiti od svoje poucnosti. Neka mi, isto tako i mnogi citatelj………..ne uzme za zlo sto u ovoj legendi nece naci ni godine, ni datume, ni povjesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je dakle, samo legenda, hikjaja, ono sto je moglo nekada i biti, ali vjerovatno- sigurno cak- nije ni bilo, nego je sve to rodila masta nasih dobrih djedova i pradjedova, pri dimu zuta tutina i mirisu crne kahve……….Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi citatelju, odvede u zlatnu proslost, u kojoj se zivjelo zato da se uziva zivot, a ne da se stjecu i gomilaju milijuni, polozaji i medalje…

Legenda o Ali-Pasi

Negdje s prva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga mujezini sa stotinjak dzamija, koji su melodiozno pjevali: Allah je najveci!

Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u dzamijska perdvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti sto je poklonio nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i krscani i hriscani ulazili tiho u svoje bogomolje. Cak i ono nekoliko jehudija, koji su se vec bili naselili, ranili su u ta blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji, i trhonose s uzetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati,jaspre i grosi bili su u ta sretna vermena novci, a sve knjigovodstvo svodilo se na prosti rabos i kredu. Veresija se “knjizila” u obliku bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se one kroz mjesec-dva pretvarale u citave naslage bijelih taraba. Ipak su i duznik i vjerovnik uvijek znali “cistu kontu” i bili zadovoljni svojim trgovanjem. “Duzan si mi devetnaest i jedan gros”, ili jos tri dukata, pa smo se naravnali” ili “dvije kese br’te, pa smo sve naravnali za kucu, neka bude tvoja.”

Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim ulicicama i mahalama, sarolikom carsijom i citavom blizom i daljom okolicom upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u zemlju Bosnu, u ovaj cudni vilajet, koga su vec tada ucili da mirno i strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tudje gospodstvo, premda se ono u tim vremenima nije gotovo ni osjecalo. Narod je bio tih i pobozan, a u svijesti su mu bile ugradjene misli: Bosna je Bosna, a neko mora vladati, pa zasto da to ne bude padisah kada je tako silan i jos “sveceva koljena”.

O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene nanaule, crvene kozne firale ili teske cizme. Svijet se bio razmilio kao po mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale zurili su trgovci s okolnih brezuljcica u carsiju, u svoje magaze, ucenjaci, visa i niza ulema, u mektebe i medrese na predavanja, djaci i segrti, pak na svoj posao… Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i sarene ahmedije, zlatom i gajtanima izvezene odjece, siljate firale! A tek ona zadovoljna lica, rumena i nasmijana…!

Gradske kapije otvaraju se i stoji skripa teskih drvenih vratnica na zahrdjalim sarkama…
Po trgovima i mahalama sve ozivljuje, sve se uzurbano pokrece. Dan pocinje, rad pocinje, zivot tece. Djevojke umotane, zivo obojenim opleccima toce vodu u pokositrene bakrene djugume na sokacnim cesmama. Rijetke su kuce iz kojih se ne cuje talasasta melodija nase narodne pjesme-sevdalinke, koja se tada radjala u bezbriznosti i zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekcica i jos mladjih zdravih i jedrih djevojaka. Nasa pjesma, koja se pjeva poravno…

A tek svibanj i rascvali jorgovani u bascama, behar po drvecu bijel, mirisav i njihan vjetricem… Toplina sunca koje se radja, krasno plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle, sto nestaje…

Umorni pasvandzije, koji su cijelu noc setali po carsiji od magaze do magaze i opipavali teske katance, cuvajuci tako svjetsko dobro od lopova ili vatre-opasne jangije-polagahno se spremaju na pocinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom “kahvom” otpasuju teske sablje i pozdravljaju se:

Sabah hajrola, hadzi Murataga! Eto, Bog i nocas sacuva carsiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo br’te na pocinak… A san me hvata…
Dok se dizu poklopci s ducana, spustaju cepenci i iznosi roba da je svak moze vidjeti vec se po carsiji cuje telalov talambas. To je sabah haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je ko umro ili neko nesto prodaje ili valija stogod porucuje.

Mnogi carsinlija izasao u sokak da cuje novosti. Oni kojima su ducani blize telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga, ima i dva sina, a isto toliko i kceri. Poznata je on osoba u seheru. Svak ga voli i pazi. Svak ga pita za savjet, te: hocu li kupiti ovo… te: bih li prodao ono…te: kakav ce, sta bi ti rek`o, Arifaga, bit` ovog ljeta Pazar u Visokom? A Arifaga svakoga nasavjetuje i raste od zadovoljstva sto bas njega pitaju…..
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #8591

-
Ovo je bio samo jedan mali dio ove prelijepe legende, pocetak, iz koje se moze mnogo,mnogo toga saznati o pimanju zivota, bogatstva, ljubavi…...kao sto je npr. kazivanje Ali-hodze Misirlije, da na cetiri direka stoji citava zgrada ljudskog zivota. A toga je u knjizi bezbroj. Ono sto nas takodjer u knjizi privlaci je to, sto stoji u samoj recenziji D. Djurica, da pred svojim ocima vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher- Sarajeva...


I na kraju evo sta je pisac izjavio u jednom interview.

Legendu sam poceo pisati sa odredjenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji...
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)

Drugi o piscu E. Colakovicu:

U navedenom interviewu Enesu Cengicu, Enver kaže i slijedece:

Sve to, zajedno sa mojim ranijim zbirkama pripovjedaka i poezije predstavlja na odredjen nacin moje kazivanje o Bosni, za koju mi Ivo Andric jednom rece: Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kucu (Svijet, Sarajevo br. 665, 26. II. 1971, str. 11).

Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!

Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica, Enverovog sina: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)
Last Edit: 10 years 9 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #8863

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
RAHATLUK

Biti rahat i bez problema je zelja svakog insana Bozijeg. Mirnim zivotom nastoji zivjeti svako bio mlad, srednjih ljeta ili star. Jer rahatluk je ustvari mir sa samim sobom, mir sa okolinom i mir kod Uzvisenim Boga.
Rahatluk trenutni se ne zna cijeniti jer neki misle da rahatluk traje dugo. Nejma insana koji ne bi volio rahatluk. I malo dijete voli u svojoj igri biti mirno i rahat. I samo dijete kada osjeti da ga neko ezijeti (uznemirava) ono zaplace. Rahatluk je danas cesto upotrebljavana imenica i jos cesce zloupotrebljavana.
Malo je ljudi zadovoljno sa svojim zivotom, karijerom i vecina ljudi misli da su drugi rahatniji od njih.
Eto majka naprimjer misli da je njeno dijete rahat ako mu je dala da jede a njeno dijete suti. Dijete suti jer nije jos zaplakalo. Ako jos ne place i suti to dijete mozda samo trpi ali da je rahat je pitanje. Mozda treba majka zaviriti u pelene, ocistiti bebi nos, usi ili staviti puder gdje treba.
Danas mnogi misle da je rahatluk kod drugih samo nije kod njih.
Eto, djeca nasa, nas evlad misli da su njihovi vrsnjaci, neciji sinovi i kceri rahatniji ako vise imaju potrositi, imaju vise i skupocjenije odjece i ostalog od njih.
Cesto na taj nacin razmisljaju i roditelji pa prebacuju svojoj djeci da druga djeca bolje uce u skoli i kulturnije se ponasaju.
Dogadja se slicno sa nasim zenama. One misle da je rahatluk u gomilanju novca i izgradnji veleljepnih kuca i kupovini skupocjenih auta pa cesto "nabijaju" na nos svojim muzevima da su nesposobnjakovici cime direktno potkopavaju svoj, muzev i rahatluk svoje djece.
I muzevi mnogo puta misle da su tudje zene ljepse, pametnije, i uspjesnije od njihovih. Zato sebe i brak unistavaju cestim "izletima" van braka i ne samo da unistavaju time sebe, svoju vjeru, vec najcesce i svoj brak i porodicu.
A dogodice se jednog dana kada dozivimo 40 godina (ako dozivimo) i pogledamo svijet oko sebe iznenada cemo utvrditi da istinski rahatluk ima samo onaj ko ne ugadja dunjaluku i svojim strastima.
Upamet!
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 8 months ago #9090

-
Nafija Sarajlic (1893-1970)

Tako znacajna zena prije nje bila je samo cuvena Umihana Čuvidina. A tako vazne, jake, prosvijetljene zene, zadugo nije bilo poslije Nafije.

Nafija Sarajlic rodjena je u porodici finog sarajevskog terzije
Avdage Hadzikarica. Za njegovih pet kceri carsija je govorila da ih nikada nece udati jer ih je dao na skole. Ne samo da su nasle ugodne zivotne saputnike, vec su trajno obiljezile vrijeme izmedju dva svjetska rata. Bilo je to vrijeme preporoda i budjenja muslimanskog svijeta iz politickog muka koji je trajao dugo poslije Osmanske imperije i pada Bosne i Hercegovine pod Austro-ugarsku vlast. Istina, samo Nafija i Fata su zavrsile Hermanovu uciteljsku skolu, te radile u prosvjeti ali su zato sinovi, kceri i zetovi preostalih sestara takodjer mahom bili prosvjetari.
Nafija i Fata su bile i clanice dobrotvornih drustava Trezvenost i Merhamet, pa bi na Bajram npr. brojna sarajevska djeca osvanula u novim odijelima koje su ove vrijedne djevojke sivale.
Nafija je bila vedrog duha, duhovita, ali se nikada nije salila na tudji racun, prica njeno najmladje dijete Nedreta. Danas je ovoj vitalnoj starici 81g., ali se nigdje te godine ne mogu vidjeti na njenom licu. Nasa posjeta za Nedretu Sarajlic nije ugodna, vec podnosljivi napor. Kao da je naslijedila majcin zavjet da se zauvijek povuce iz javnosti.

"Nafija Sarajlic je nesto sasvim novo u bosnjackoj knjizevnosti, nesto svjeze, nesto nekonvencijalno, nesto sto dotadasnja bosnjacka knjizevnost nije poznavala. Ona je iskoracila iz svog vremena i ona je zaista jedna vrlo, vrlo hrabra zena.
Prvi rad pod naslovom Rastanak objavila je u listu Zeman 1912g. Bilo joj je 19 god. U toj autobiografskoj crtici Nafija se oprasta od svojih djaka, kojima je ponudila visak ljubavi i znanja i zato biva javno ukorena. Dok Nafiju sustizu suze, jedna ucenica je bojazljivo pita: “A hocemo li i iduce godine moci uciti.” Profesorica Memija naziva Nafijine “Teme” moralistickim crticama i dodaje:
Nafija je naslonjena na alhemijado literaturu jer se u njenim “Temama” prepoznaje ona osnovna ideja alhemijada kompletnoga, a to je pouka.
Poucnost je prisutna u svakoj od 23 Nafijine objavljene teme.I kada se bori da prihvacanje nove evropske stvarnosti dodje na mjesto lijenosti, svijest o vlastitom identitetu, na mjesto nemustog prihvacanja pripadanja istocnom i zapadnom susjedu,i kada se bori za emancipaciju zene ali i protiv ispraznog pomodarstva, Nafija npr. kaze:
..Zensko, dok je u snazi, dok je zivo,
trudi se da svojom spoljasnjoscu
pridobiva-na dusu zaboravlja i ona
i oni koji bi se trebali starati…
A kad su primitivni razgovori-primitivno
je i odgajanje potomaka;
kada je prazna dusa-neukusan je
i ponos i majmunisanje u modi;
bez poznavanja eticnih
principa-granica se prekoracuje.”
( “Nekoliko stranica”, Nafija Sarajlic" )

Prof. dr. Emina Memija
/ predavac “Tema” Nafije Sarajlic
/

U 25-oj g. Nafija je izgubila prvo rodjeno dijete, prelijepu sedmogodisnju Halidu. Mjesecima je od te rane bila na postelji. Nikada vise nije pisala. Iako je poslije Halide, Nafija donijela na svijet jos cetvoro djece, tragovi na dusi od smrti prvog djeteta vjerovatno su ostali. Znate kako se kaze: „Gdje je grom udario, na tu stranu drvo vise ne raste.“

"Ona je reklo bi se, u hipu, u samo nekoliko godina, sve sto nam je dala u knjizevnosti, dala i onda se zatvorila u obiteljski okvir. Svakako je tragedija koju je dozivjela, gubitak najstarije djevojcice utjecala na to, i to je vise nego sigurno, da je to, taj bol nju otklonio od javnosti ali s druge strane mislim da je i sama bila svjesna tog drustvenog okvira., i da je to mozda jedna samocenzura kojom se ona ogradila od javnosti i shvatila da mora prije svega da bude zena i majka i supruga."
/Prof. dr. Emina Memija/

Alija Isakovic veli da je Nafijino pisanje:

“Duhovito, zivo pripovijedanje,
cistog jezika, blagog sarkazma,
kratke, vrlo jezgrovite recenice,
kakvih nije bilo u znatnom
periodu tzv. pripovijedacke Bosne."

Nafija Sarajlic je za kratko vrijeme ocito ucinila mnogo, jer sjecanje na nju jos traje. Sve sto je Nafija Sarajlic napisala moze se procitati za par sati, ako ne sve, procitati bi trebalo:

Tiho, Tiho zatim Rastanak, Turbe ili Jedan cas.

M. Buljubasic
Last Edit: 10 years 8 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.078 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version