Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: Literarni kutak

Odgovor:Literarni kutak 11 years 6 months ago #9091

-
RASTANAK
( Uspomena )

Ispiti se svrsili. Danas djeca jos samo da prime radove, sto ih preko godine radise i na ispit izlozise, pa se onda svi rastajemo. Ko u nov posao, ko na ljetovanje.

Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce cutilo nesto neizvjesno.

Meni se ne dalo zadugo da odem u skolu. Osjecala sam jos od dva dana unaprijed da cu se tesko rastati sa svojim malim ucenicima, malim, kako to samo mogu biti muslimanske djevojcice, Jer…- Bog zna! hocemo li se vise zajedno naci u skoli, posto mene nesto nelijepo odvracase da dalje ne nastavljam. Uzrok je bio: sto sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila pocela obucavati razvijene djevojcice u etici i citanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, p r e d d j e c o m, od komisije, da to vise ne smijem ciniti, jer da to djeci ne treba. Naravno da sam se tijem nasla duboko uvrijedjena i otuda je dolazilo ono nesto nelijepo sto me odvracalo od daljne nastave.

A zasto to bijah poduzela, preko rasporeda?

Vidjela sam da bistra i sposobna djeca came u neznanju, vidjela da im starinski nacin obuke, ni sa onim sto uce ne daje nista, vidjela dangubu i- sve, pa razumijuci da danasnja vremena i od zene traze nesto vise znanja i r a z u m i j e v a nj a, - izgledase mi da je grjehota ne pomoci mladjemu ono sto covjeku ide od ruke. Zato sam se eto zrtvovala i radila s djecom – na svoje veliko zadovoljstvo – vise nego li se je od mene iziskivalo. I ona skolska komisija, koja bijase jos pozvanija da se brine za odgoj mladezi, nije vidjela u ovome mom koraku dobre namjere, kamo li da je pitala: koliko me je zrtava stajao previsi napor, - pa me je osudila i ukorila. I da je bar nasamu?...

- “Kakav to oni imaju pojam o ucitelju i o njegovom pozivu?” -, pitala sam se dva dana ovo od ispita, a odgovor nejasnoce i mraka kao da mi se tocio iz jutrosnje magle i tmurnoce.

- Jadna moja djecico! Rekla sam i bolno, kada su me docekale u skoli sa izrazom sucuti na licu.

- Ne daju nam ucuti! rekla sam podijelivsi im radove, a one su se okupile oko mene i ljubile mi ruke, ljubile odijelo, a glavice im pognute, lica placna i mukotrpna. Ja se vise nijesam mogla suzdrzati- proplakala sam nad njihovim glavicama, privijajuci ih k sebi. Mislila sam: “O, okrutnici! Da pogledate ovo, mozda biste bili drugaciji…Ovo su nasa djeca…I ona- luda- osjecaju potrebu za dusevnom hranom, a vi ne…O, ponori mracni!...”

- Hoce li dati do godine uciti? pitalo me jedno dijete i trijeznilo.

- Ako ne dadnu , rekoh, - sta cemo?...vam da ja izostanem.

A one su onda priguseno jecale. Odlazeci nijesu mi nista govorile, ali sam vidjela da je njihovo mucenje znak previseg bola, pa mi je rastanak sa njima bio jos tezi. Jedna mi se tek obratila:

- Pa, sta cemo mi bez tebe?

Ja nijesam mogla govoriti. Mahnula sam rukom neka odu i ostave me na samu, da se sama sebi jadam i tuzim. Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom mislila: “Puno smo idealni…A doticaj sa mracnim svijetom nas porazuje… Ali, ako smo jaki i ako hocemo sluziti svome pozivu, moramo se ipak boriti sa poteskocama, vjerujuci u uspjeh pa makar kako jak i tezak otpor bio!...”

A ono nesto nelijepo, sto me odvracase od daljne nastave, ginulo je u meni i time mi se blazila bol rastanka za koji drzah da mi je najtezi u zivotu.

/ Nafija Sarajlic /
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 8 sati ago #15028

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
DJEVOJACKA PRICA

Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? - mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami... I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? - ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

- Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te...

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

- Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu... Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

- De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

- Gdje li je Hafa? - sjeti se ona. - Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra... Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. - Da, da, da, sanjam - pomaknu ona tiho usnama...

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci... Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

- Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
- Pustite mladu neka vidi! - javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
- Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed - šapne joj Hafa - tvoj Ahmed...
- Zar nije Osman? - upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
- Raspitala sam se - odgovori Hafa - Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga... onaj do onoga... Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

- Kojeg ti rece?
- Onaj do onoga u golubi haljinama... onizak... polahko igra...

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana macka.


Hasan Kikic
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 11 years 6 sati ago #15032

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Iz romana - novele “Gađan”

Kad se prvi put čulo za Gađana
(radnja smjestena u Cadovinu kod Rogatice)

Sve su ozbiljne novine u Titinoj Jugoslaviji bile dosadne i sve su ličile jedna na drugu, bez obzira jesu li izlazile u Zagrebu, Skopju, Beogradu ili Sarajevu. Ako bi Tito išta radio, a rijetki su bili dani da nije radio baš ništa, onda bi sutradan sve to bilo opisano na prvoj strani uz obaveznu Maršalovu sliku, na ostalim stranicama prepisivani su dugački referati sa bezbrojnih sjednica Komiteta koje niko živ nije mogao razumjeti, pa ih zato nije ni čitao. Događaji iz svijeta se nisu mnogo pominjali, osim ako taj dan nije možda ubijen predsjednik Amerike ili se čovjek ispeo na Mjesec, a na kulturnim rubrikama su se ponavljali referati ili bi bili objavljivani intervjui sa pjesnicima što su znali sastavljati fine stihove o Titu, partizanima i socijalizmu. Sve u svemu, štogod zanimljivog moglo se naći samo na sportskim stranicama, jedinoj rubrici koju su normalni ljudi čitali u ozbiljnim novinama.
Zbog toga su oni koji su izdavali neozbiljne novine u Jugoslaviji mogli zaraditi fine pare. Nije to bilo kao u Rumuniji ili Poljskoj gdje je, kažu, sve živo bilo zabranjeno. U Jugoslaviji nije. Ako nisi imao ništa protiv Tita, Partije, vlasti radničke klase i jugoslavenskog puta u socijalizam, a najbolje ako te politika uopće nije zanimala, mogao si štampati stripove i romane o kaubojima i Indijancima, zabavne i porodične revije, magazine koji se bave crnom magijom, tračevima o glumcima i pjevačima, predviđanjem budućnosti i drugom besposlicom, vlast je gledala kroz prste čak i na pojavu takozvanih "muških novina" punih slika gologuzog ženskinja.
Pričalo se da je i sam Maršal Tito, sve te novine u potaji listao i u njima uživao.

* * *

Milan Zoranović je bio dopisnik zagrebačke "Arene" i jedan od najboljih novinara tog sedmičnjaka koji je dugo vremena bio daleko najtiražniji list u Jugoslaviji. "Arena" je štampana na glatkom papiru u šarenim bojama i od prve do zadnje stranice bila je ispunjena reportažama čiji su glavni junaci bili ljudi sa dvije glave, tri oka, duplom slezenom, oni što jedu žilete i staklo ili su obdareni neobičnim umnim sposobnostima, čudotvorci, hipnotizeri, telepate, ili narodni ljekari. Još češće je pisao o običnim ljudima kojima se dogodio kakav veliki belaj, takav čiji je uzrok bila neka natprirodna sila, a pokatkad bi se radilo i o nekome koga je zadesila iznenadna sreća kao što je dobitak na lutriji ili sportskoj prognozi zahvaljujući tome što je usnio dobitnu kombinaciju ili mu je tajanstveni glas u noći prišapnuo rezultate utakmica koje tek treba da se odigraju.
Kako je Bosna, kao što se zna, zemlja puna legendi, mitova i nikad razjašnjenih tajni, Milan ne samo da je uvijek imao pune ruke posla nego uglavnom, za razliku od drugih svojih kolega iz "Arene", nije morao gotovo ništa izmišljati. Svake bi se hefte u Bosni dogodilo nekakvo čudo, Milan bi to zabilježio i tako zaradio svoju platu.

* * *

"Arena" je godinama bila duševna hrana i starom i mladom. U skoro svim dijelovima Jugoslavije, čak i tamo gdje se govorio slovenački, makedonski ili albanski jezik svake srijede, kad je "Arena" izlazila, ljudi bi se tiskali oko trafika da kupe svoj omiljeni list. Bilo je to tako sve dok se krajem šezdesetih, a pogotovo početkom sedamdesetih godina redovi pred trafikama ne počeše naglo smanjivati da bi postepeno potpuno iščezli, a na desetine primjeraka "Arene" stajali bi po cijelu heftu u izlogu te bi na kraju, neprodani bili vraćeni izdavaču u Zagreb. Glavni uzrok ovoj tržišnoj katastrofi "Arene" bio je fenomen poznat u svijetu kao "seksualna revolucija", što je za posljedicu imalo nastanak jedne nove vrste štampe čiji su najvažniji sadržaj bile fotografije golih žena, a u svim tekstovima se, dibidus slobodno, pisalo o onim stvarima. Vlast u Jugoslaviji propustila je ovu bezobraznu novotariju stiglu sa Zapada, mnogo lakše nego bi čovjek pomislio da je bilo moguće u jednoj komunističkoj zemlji. Naravno, bilo je pameti u svemu tome, narod je pomahnitao od silne seksualne slobode pa nikom više nije padalo na pamet da traži kakvu drugu. Svi su pričali o jebačini - niko o politici.
Najviše uspjeha u izdavanju tih nazvanih "seksi listova" imala je redakcija beogradskog magazina "Čik". Kao i u drugim sličnim novinama i u "Čiku" su se mogle naći rubrike u kojima "stručnjaci za seks" odgovarajući na pristigla pisma tješe muškarce - čitaoce kojima se broj centimetara na njihovoj najvažnijoj alatki činio nedovoljnim ili uvjeravaju cure i žene kako je u izvjesnim slučajevima moguće izgubiti nevinost samo parcijalno, a da se ponekad može biti djelimično trudan. Bilo je u "Čiku" još hejbet sličnih stvari. Međutim, ono što je ovu novinu izdvajalo od svih ostalih bilo je to što su se urednici dosjetili da objavljuju jednu rubriku pod nazivom "Ljubavna iskustva". Na prvi pogled su "Ljubavna iskustva" izgledala kao obična pisma čitalaca, ali u stvarnosti sve tekstove je pisala skupina mladih, nezaposlenih književnika što ih je "Čik" angažirao računajući prije svega na njihovu raskalašenu seksualnu maštu. Računica se pokazala tačna, jer su pisci, sastavljajuci tobožnja pisma u kojima izmišljeni čitaoci opisuju svoje neobične seksualne pustolovine, uradili pravi posao. Što `no kažu, mnoga se pubertetska desnica nažuljala zbog "ljubavnih iskustava". Treba li reći, "Čik" je postao list sa najvećim ikad prodatim tiražom u Jugoslaviji.
Vječne tajne skrivene ispod ženske suknje ma kako nam se ponekad činile obične i banalne, imale su, pokazalo se, veću tržišnu vrijednost nego bezbrojna čudesa ovog i onog svijeta, putovanja u svemir, historijske spletke, mračna proročanstva, i druga moguća i nemoguća dešavanja o kojima je pisala "Arena".
Zato je ono što se dogodilo u zabačenom istočnobosanskom zaseoku Čadovina, gdje je veliko kamenje počelo da pada ranjavajući ljude, stoku i razvaljujući krovove kuća i štala, a što je potvrđeno od mnogih svjedoka u ”Areni” ocjenjeno kao jedna od posljednjih šansi da se napravi senzacionalna reportaža koja će koliko- toliko poboljšati čitanost lista što se već nalazio na pragu totalne ekonomske propasti i gašenja.

* * *

Dva puta je Milan Zoranović morao da mijenja gumu na svom "Fići" dok se putem punim gudura i rupa, tijesnim i zaprežnim kolima, odvezao od Rogatice do Čadovine i nazad. Imao je Milan kod kuće u Sarajevu još jedno mnogo bolje auto italijanske proizvodnje, ali je obično na put sličan ovome išao malom grbavom "Zastavom 750" proizvedenom u Kragujevcu. Takva je odluka bila rezultat njegova iskustva stečenog na brojnim putovanjima kroz Bosnu koju je poznavao kao svoj džep. Znao je u kakvom se bijednom stanju nalazi njena putna mreža, pa mu je zato italijanski auto služio kao šminka, kad bi uveče u Sarajevu krenuo u lov na ženskinje.
"Fićo" je mogao i da se obatali, nije bila velika šteta. Uz to, u kraju gdje se Čadovina nalazila živila je uglavnom sirotinja pa si već vozeći i tako obično auto kao što je "Fićo" mogao da se osjećaš kao gospodin, sa taman toliko uvjerljivosti i autoriteta među lokalnim stanovništvom koliko je neophodno da se obavi novinarska istraga.
Vozeći se kući Milan je, kako je to uvijek radio, u glavi presabirao rezultate svoje posjete Čadovini, redao događaje jedan za drugim, slagao izjave koje su mu dali mještani tog sela i počeo da smišlja naslov, međunaslove i da oblikuje tekst svoje buduće reportaže o krajnje neobičnoj pojavi u Čadovini, zabiti smještenoj Bogu iza leđa. Žitelji tog zaseoka i žrtve prikaze koja baca teške kamenčine na ljude, kuće, krave i kokoši odmah su dali odgovarajuće ime čudovištu. Nazvali su ga Gađan.

* * *
Evo šta je Milan saznao. Najpoznatiji čovjek u Čadovini bio je Mujo Žiga, bivši Titin partizan više puta odlikovan za zasluge u ratu. Da je htio mogao je da ima kuću i službu u samom Beogradu, ali Mujaga je odabrao da živi u toj pustopoljini. No, nije samo to bilo neobično u vezi s njim. Mujo je bio miran kao buba, iako je imao snagu koja se skoro mogla mjeriti sa onom što su je posjedovali Šefko Fočak, čovjek-aždaha koji je iz poteza mogao podići trista kila i o kome je Milan već pisao. Pored toga Mujo je bio i pametan, bio je najbolji šahista u selu, a ipak nikad nije naučio da čita i piše. Mujo se potpisivao otiskom palca kad bi primao svoju boračku penziju pa mu je poštar uvijek krao pomalo para.
Mujo je bio dobar ko hljeb, a zna se dobričine uvijek nastradaju zbog svog karaktera. Kad je seoska balavurdija shvatila da Mujo neće nikad upotrijebiti ni svoju snagu, ni pamet, niti ugled partizanskog prvoborca protiv njih, niti da će im uopće naškoditi na bilo kakav način bez obzira šta mu oni uradili, Mujo je postao glavni predmet sprdnje u cijeloj Čadovini.
Nema šta mu obijesna seoska mladež nije radila i kakve mu sve podvale i ujdurme nije namještala. Takav je naš svijet. Niko nikad nikakva zla nije učinio onom lopovskom poštaru Rasimu koji ne samo da je pijan znao po tri dana ne doći u selo, a pokatkad čak pogubiti svu poštu, već je uvijek donosio ružne vijesti. Ništa loše se nije dogodilo ni šumaru Đorđu koji je terorizirao cijeli kraj. Nisi mogao nasjeći drva ne samo za ogradu nego ni za potpalu, a da on odnekud ne izbije i prišije ti kaznu.
Jok, narod ti udara samo po onima što se izdignu duševnom dobrotom ili kakvom drugom ljepotom. Kakva god da si dobra djela činio za života tek će ti kad umreš reći hvala, a možda ni tada. Mujo kao da je još od malehna bio svikao na to da su ljudi opaki i pakosni prema njemu pa svoju narav nije mijenjao. Šta god mu selo uradi, bilo da mu zapale sijeno, natjeraju njegove krave da se razobadaju, pogaze mu djetelinu, razvale pušnicu ili bace krepano pašće u bunar, on bi samo odmahnuo rukom i nastavio po svome. Ne bi se ni nasikirao. Hajde što je Mujo bio najsnažniji, najpametniji i najugledniji nego je on živeći skladno i hairli sa svojom Zumrom i djecom bio i najsretniji insan u Čadovini, a tek to mu selo nikako nije moglo halaliti.
Jednom su seoski momci u "Čiku", novinama koje su svi čitali naišli na reklamni oglas jedne izdavačke kuće iz Beograda. Među ostalima, prodavane su i knjige slavnog srpskog komediografa Branislava Nušića, njih dvadeset i pet komada u tvrdom, platnenom uvezu. Cijena da te Bog sačuva. Momci izrezaše oglas iz novina, napisaše da knjige naručuje Mujo Žiga iz Čadovine, općina Rogatica BiH, naškrabaše nešto ofrlje, k'o fol Mujin potpis, i poslaše sve skupa u Beograd.
Kad je dvije hefte poslije, poštar Rasim doteglio knjige do Muje svi su u selu virili kroz prozor da vide šta će se desiti. Ali Mujo ni mukajet. Samo je platio knjige, uzeo ih pod ruku i dao ih Hikmetu, svom prvom unuku, da se s njima igra. Niko ništa nije mogao Muji sve dok ga nije uhvatila huja.
A kad se to dogodilo pojavio se Gađan.

* * *

Prva Mujina šćer, ona što nije bila njegova zaoprave, nego je Zumra donijela u miraz, zvala se Hanka. Mujo je nikad nije razdvajao od svoje ostale djece, uvijek ju je zvao "šćeri", nikako drugačije. Kad je napunila sedamnaest Hanka se, uz Mujinu dozvolu, dobro udala. Otišla je u Sarajevo za Mušana, plaho finog čovjeka što je bio jal` kondukter, jal` miliconer, Muju nije bilo puno briga koju, ali nekakvu je uniformu nosio.
Hanka i Mušan odmah naprave dijete. Prvo pa muško, ali po nesreći, maksum se teško razboli. Mušan nije imao ni kuće ni stana već je bio podstanar. K’o i druge došlje iz Istočne Bosne stanovali su gore na Širokači u nekakvom podrumu punom vlage i mema pa djetetu ode na pluća. Ljekar reče da malog moraju odmah voditi na čisti zrak ili će dijete umrijeti. Njih dvoje, šta će kud će, neg' Muji na vrata. Od Sarajeva do Čadovine, dijete nije uvlačilo jezik u usta, ali čim ga je dedo uzeo u ruke mali Hikmet prestade plakati.
Dijete začas ozdravi. Sve mu je u Čadovini prijalo i zrak, i hrana, a najviše ljubav kojom je bio okružen što dječiji instinkt zna nepogrešivo osjetiti, pa Mušan i Hanka odlučiše da mali ostane kod nane i dede dok se god oni ne snađu za kakav bolji stan u Sarajevu. A za naći stan ili napraviti kuću u Sarajevu trebale su godine i godine, tako da je mali Hikmet ostao da raste u Čadovini na veliku radost i sreću svog dobrog i blagog dede Muje, čije je srce bilo široko k’o pola dunjaluka. Hikmet se kod dede razrahatio ljepše i bolje nego da je bio na sultanovu dvoru.
Nikog i ništa Mujo nije volio kao svoga unuka Hikmeta. A zna se, samo oni koje istinski voliš, mogu te zaoprave nasikirati.

* * *

Dedi bijaše puno drago što mali Hikmet izađe pravo pametan. Malo sam od sebe, a malo uz pomoć svoje tri tetke i daiđe. Hikmet začas nauči da čita i piše. Muji su se oba brka mrdala od smijeha kad bi pričao kako on ima šezdeset, a ne zna ni jedno slovo dok njegov petogodišnji unuk sriče i latinicu i ćirilicu.
Aman kako su se dedo i unuk voljeli...
Vazda su bili zajedno, Muji bilo duša da Hikmeta provoza kroz selo na kolima. Upregnuo bi obadva svoja vola i Galonju i Milonju onako, ni za šta, samo da Hikmetu učini na volju. Pravio mu je drvene svirale različitih veličina i zvukova, od male zviždaljke pa do prave frule, učio ga kako se rezbari drvo, plete krošnja, pravi ograda, ore njiva i žito sije. Mali Hikmet je volio životinje pa je Mujaga nakupovao kokoši, horoza, ćurki, pašćadi, zečeva i golubova. Avlija je bila puna razne zvjerke koja nije bila ama baš ni za kakvu korist, već samo da Hikmet bude radostan. Uveče prije nego se ugasi lampa i svi pospu, dedo bi svom unuku obavezno ispričao po jednu priču, a imao je za svaku noć po jednu, iz davnih i slavnih vremena kad su Bosnom hodile gazije, a ne fukara k'o sada.
I bilo je sve tako, da ne može biti ljepše, sve do onog dana kad se dogodilo zlo.
Jednog ljetnog dana, u akšam, Mujo je stajao na verandi, nešto majstorisao sa čekićem i ekserima i svaki čas pomalo potezao iz velike dvolitarske flaše što mu je stajala kraj nogu. Hikmet, k'o dijete, igrao se u avliji, skakao i bješnjao sa životinjama. Sve je izgledalo baš kao i svakog drugog dana.
A onda se, bježeći k'o fol ispred cuke zvanog Klikota s kojim se najradije igrao, Hikmet iznenada zatrkao na verandu pa put one flase, preturi je i sva se rakija prosu po podu. Pune šezdeset dvije godine je Muju svakakav jad trao, a on nije dao da ga išta nasikira i naljuti. Ali tada ne izdrža. Kako mu mali Hikmet prosu rakiju tako Mujo istim onim čekićem pa unuka u glavu. Gruh!
Muju prvi put u životu uhvati huja i nebo se prolomi.

* * *

Skoro sve kuće u Čadovini su bile oštećene, mnoge glave su bile rascopane, a hajvan je trčkarao amo-tamo po selu, dvije krave su crkle prežderavši se djeteline, stoku niko nije čuvao jer su se svi bili sakrili u podrume plašeći se Gađana. Sve i jedan svjedok je izjavljivao kako je nebrojeno kamenje padalo na Čadovinu i da su ponekad kamenčuge bile tolike da ih ni dva odrasla muškarca nisu mogli podići. Svjedočanstva su se međutim bitno razlikovala u dvije važne stvari. Po jednima kamenje je dolazilo pravo sa neba, dok su se drugi kleli da hripe dolijeću iz šume, iz utrobe planine Sjemeč. Oni prvi su govorili da kamenje u jednom naletu pada po pola sahata, a onda prestane, dok se drugima činilo da kiša kamenica bez prekida traje i po nekoliko dana.
Niko, međutim, nije imao dileme da je sav taj zulum djelo prikaze zvane Gađan o kojoj bi Mujo znao najviše reći kad bi se s njim moglo pričati. Žali Bože, izgledalo je da je on sad skroz pomahnitao, pobjegao je od kuće i luta po šumi držeći veliki handžar u ruci pa mu se niko nije smio ni primaći.

* * *

Milan prvo ode u rogatičku bolnicu i tamo nađe malog Hikmeta kome je dedo razbio glavu čekićem. Mali je gorko plakao, manje što ga je boljelo, a više jer mu je bilo žao dede koji je skrenuo s pameti. Novinar ga malo razgali s kutijom popularnih bombona "505 sa crtom", sjede u ”fiću” pa direkt u Čadovinu. Gađan se već bio malo smirio, kamenice nisu više padale, ali ljudi su još uvijek bili izhavješteni od straha. Tu Milan shvati da ako želi saznati sve o Gađanu onda se po svaku cijenu mora sresti sa Mujom za koga su mu rekli da boravi negdje duboko u šumi skačući s drveta na drvo, urlajući kao međed, da nosa veliku nožinu i prijeti da će zaklati svakog ko mu se približi.
Ne bi Milan bio jedan od najboljih novinara "Arene" da se nije znao snaći u svakoj situaciji. On se odmah zaputi pravo u šumu i počne dozivati Muju spominjući svog pokojnog strica Zdravka, istog onog s kojim je Mujo četiri godine krvario bijući se s četnicima i ustašama.
Umjesto čudovišta s nožem u zubima pred Milana izbi starčić prepukla tijela i srca sa uvehlim očima što su odavno ostale bez zadnje suze. Mujo je bio jedva živ, lijeva strana mu se već počela oduzimati, ali srećom pamet i glas još su mu radili pa on stiže da novinaru Milanu ispriča strašnu tajnu o Gađanu.

* * *

Gore na Romaniji, tačno ispod Crvenih stijena, rasklimani "fićo" izdade Milana Zoranovića. Dok je novinar bio zabavljen smišljanjem rečenice za svoj tekst, iznenada otkazaše kočnice i auto se sjarga u hendek. Milan slomi vrat i izdahnu na mjestu.
Nekoliko dana kasnije iz Zagreba je došao jedan drugi novinar, posjetio Čadovinu, baš se zadesio na Mujinoj dženazi, ali Gađan se već bio povukao. Koristeći se izjavama mještana Čadovine i bilježnicom poginulog kolege, novinar sastavi tekst o misterioznoj pojavi u bosanskom zaseoku Čadovina na koji se sručio pljusak kamenja. Uz tekst, novinar objavi i izjavu poznatog zagrebačkog geologa koji je cijelu stvar znanstveno protumačio tako što je pretpostavio da se na planini Sjemeč nalazi nekakav omanji vulkan što, s vremena na vrijeme, pomalo kašljuca izbacujući kamenje. I tu nema nikakva čuda, osim za ljude primitivne i sujevjerne kakvih kod nas, zna se, ima koliko hoćeš.
Nije to bila reportaža ni upola zanimljiva kao ona što bi je napisao Milan, da nije poginuo, ali i takva kakva je bila namami puno ljudi da kupi novine. Nešto zbog pripovijesti o Gađanu, a nešto zbog članka o pojavi blagotvorne "muške vode" kod Kladnja koja drži kitu stalno nadignutu, "Arena" se ponovo omili čitaocima.
Tako "Arena" prebrodi svoju krizu i nastavi izlaziti dugo godina poslije toga za razliku od "Čika" koji ne poživi još dugo. Kad jedna tvornica poče flaširati i prodavati kladanjsku "mušku vodu" i narod ponovo shvati da mu se puno više isplati raditi one stvari nego samo čitati o njima, "Čik" ode u helać.

Midhat Ajanović - Ajan
Last Edit: 11 years 6 sati ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 11 months ago #15305

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
RASKRŠĆE
Zlatko Topčić
(Odlomak iz knjige; SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

A.
Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam... Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta... to... zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput... jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali... ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao... Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje... Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali... gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda... gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina... Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom... hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći... Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali... ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio...
– Čime sam ja zaslužio... ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego... ko zna... Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo... odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije... Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi... Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama... I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima... običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan... Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni... gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali... ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive...
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!
B.
Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice... Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao... Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok... Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se... neće vam valjat'!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva...
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko... nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene... Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l' išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala...
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh...
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima... i sanjam kako letim... letim... letim...

C.
Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk... taj huuuuk... Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam... Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu... Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo... gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš... Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić... Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak... Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu... Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k'o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj... Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina... i... odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića... Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da... pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata... Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji...; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri... i bla-bla-bla – izjave i intevjui... Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja... Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno... Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom... Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza... ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću... Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.
I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom... Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale...

D.
I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste... Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san... Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?


(Odlomak iz knjige: SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)
Last Edit: 10 years 11 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 11 months ago #15686

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
HASAN KIKIĆ


Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik, pisao poeziju i prozu, rođen je u Gradačcu 20. august 1905. godine, poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta, na planini Čemernici.

Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu i radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet pohađao i završio u Beogradu. 1937. godine je sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog svjetskog rta odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije - 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi.


Bibliografija

* 1. Provincija u pozadini. Epoha. Zagreb, 1935; - Provincija u pozadini i druge pripovijetke. Zora. Zagreb, 1951; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1981; - 4. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1985; - Svjetlost. Sarajevo, 1989.
* 2. Ho-ruk. Roman. Slob. Zagreb 1936.
* 3. Šta se dogadja u Španiji. Koprivnica, 1937. Objavljeno pod imenom Alija Korjenić.
* 4. Bukve. Roman. Hrvatska naklada. Zagreb, 1938; - Vpzoure Kokinu. [Bukve]. Prev. Na češki Anna Urbanova Praha 1946; ELLK. Praha, 1947.
* 5. Lole i hrsuzi. Svjetlost. Sarajevo, 1947; - 2. izd Gradačac (Turističko društvo), 1974.
* 6. Zgode o nasušnom hljebu. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb, 1949.
* 7. Djela. Knjiga I-III. Svjetlost. Sarajevo, 1952-1953.
* 8. Carska goveda. Prosveta. Beograd, 1952; - Preveo [na ruski] Derviš Imamović. Carski skot. Moskva, 1959; - Turisticko društvo. Gradacac, 1973; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1981.
* 9. Dedija. Pripovijetke. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
* 10. Proza. Prosveta; Svjetlost; Mladost. Beograd: Sarajevo: Zagreb, 1967 (Srpskohrvatski pisci XX veka).
* 11. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredili Rizo Ramić i Miroslav Vaupotćc. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
* 12. Pripovijetke - Provincija u pozadini - Bukve - Lole i hrsuzi. Matica hrvatska; Zora. Zagreb, 1969.
* 13. Sabrana djela. Knjiga I-V. Univerzal. Tuzla, 1987.


U vremenu od 1928-1932 godine u kulturnom životu Rogatice aktivno je ucestvovao i književnik Hasan Kikic, koji je u Rogatici ujedno bio i ucitelj.

Pisma Hasana Kikića upućena Hamidu Dizdaru i pisana tintom, sa datumima slanja, upućena iz Rogatice


[url]http://www.bgs.ba/content/kikic/Slike/Kikic/Rukopisi/Pisma/Pismo_Rogatica_str2_gore.jpg[/url]
Last Edit: 8 years 7 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 11 months ago #15691

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
MUHAMED ĆUROVAC


Rođen 20.11.1950. godine u Seljanima kod Rogatice.[/b] Osmogodisnju školu i Prvu gimnaziju zavrsio u Sarajevu, te diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U periodu od 1979. do 1993. godine radio u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost" Sarajevo, kao sekretar u redakcijama književnih časopisa "Izraz" i "Život"., zatim kao urednik publiciteta za izdavačku djelatnost. Od 1995. do 1998. godine, u honorarnom statusu bio je angažiran u IP "Svjetlost" kao urednik lektirnih i monografsko-leksikografskih izdanja.

U asocijaciju bosanskohercegovačkih književnika (tadašnje Udruženje književnika SRBiH) primljen je početkom devedestih godina 20. stoljeća, sudjelovao u radu uprava Udruženja i sarajevske podružnice pisaca, kao i u organizacijskom odboru književne manifestacije "Sarajevski dani poezije".

Nakon ponovnog pokretanja književnog časopisa "Život" sudjeluje u radu redakcije, a u novoimenovanu asocijaciju bosanskohercegovačkih pisaca – Društvo pisaca BiH, primljen je tokom 1994. godine. Od 2002. godine imenovan je za generalnog sekretara Društva pisaca BiH i tu dužnost obavlja i sada. Rukovoditelj je Izvršnog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije.

Poeziju i druge tekstove objavljivao u književnim listovima, časopisima i revijama. Sudjelovao u mnogim književnim programima, kao i nekim pjesničkim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Pojedine pjesme su mu prevođene na engleski i turski jezik.

Objavljene knjige

POJE'SIJA, izdavač AKUD "S.P. Seljo", Sarajevo , 1976. (zajednička zbirka poezije članova književnog kluba Tribina 08 )

ŠAPAT IZ MOJE SOBE, poezija, IGKRO "Svjetlost" ,Sarajevo, 1977.

KUĆA NA DVIJE VODE, poezija, IP "Svjetlost", Sarajevo, 1984.
Last Edit: 10 years 6 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 11 months ago #15695

-
CJEPAR

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire "kozu", ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamoli jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na "kozu" i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom. Poznavao sam ga još dok mu nije bila iščezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko spuštao niz strmu ulicu s alatom na ramenu. Popričekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorište.
- Hoćemo li ovo pretrati, efendija? - upitao je polahko, nenametljivo.
- Trebalo bi. Koliko ćeš tražiti?
- Lahko ćemo! Nećemo se čuti.
- To je najgora pogodba. Kaži ti meni šta tražiš, pa da vidim...
Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vješto, ali i posustavao brzo. Već su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen ručak, a potom kahva, pa kad je još i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva složio s velikom pažnjom, kao da je to kakva skupocjena roba u dućanskim policama. Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da će mi nestati drva i da je red nova kupovati. I tako je on tri li, četiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za otpale. Nađem kola drva i potjeram kući. Ibriša nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji začas izrezaše i iscijepaše. Dođem u drvarnicu da vidim kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascjepe pa bacaju, đoja slažu.
- Krupno je. Ne valja tako.
- Ne može sitnije. Neću ja cijepati svoje nokte - osijeca se jedan, a drugi prihvaća:
- Sitno brže gori, pa nije durećno kao kad se ovako cijepa.
Odmahnem rukom, jer znaan da me ni onako ne bi poslušali. Do nekoliko dana dođe stari Ibriš, ali još mršaviji i blijeđi nego što je bio.
- Šta je s tobom, Ibriše, po Bogu brate?
- Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a ko bećarina, pa niko poslužiti. Ali opet, fala Bogu, kad saan ja na noge ustao, pa će se nešto i zaraditi. Ne daj mi, Bože, ruku pružiti! Pagleda drva i zavrtje glavom.
- Kakvi su ovo helaći radili? Ovo je ko ni sebi ni drugome. Kako će im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne žele. A naplatili su, bezbeli?
- Sigurno.
- Crn im obraz! Kako bi bilo da ja ovo opet iscijepam? Svakako se ovo drvo može na troje ja na četvero razbiti. Pa kako su složili!
- Ako nemaš drugog posla, a ti cijepaj.
Najprije je oborio kamaru pa onda počeo cijepati po svom tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme što sam ga gledao da nema više snage zamahivati sjekirom koliko je trebalo. Jednom mu se sjekira iskrenu i zamalo ne posiječe sve prste na lijevoj ruci. Kad sam došao na podne kući, on još ni pola nije svršio.
- Ibriše, ako ne možeš, hajde ti kući, pa dođi drugi put!
- Mogu ja, efendija, ko mladi mladić. Samo sam se nešto bio zamislio, pa me to prevari i zadangubih.
- A o čemu si to mislio, Ibriše?
- A ništa, besposlice.
- Deder da čujem.
- A eto... ama ništa...
- Pa kaži mi, majka mu stara - i potkučih mu kutiju. Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i dva, otpoče kao da sam sebi kazuje:
- Ja sam ti, efendija, od Ljubuškog; ako ćeš pravo, iz Studenaca. Ako si kad čuo, tu može i pirinač biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele nešto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komšije nam prvoga, Mate Pažina, Bog dao isto tako i u zemlji i u čeljadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvitan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam sihodio u čaršiju, govori jedan Ljubušak u kahvani kako se Cvitan nakon trideset i više godina vratio kući iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje, kako hoće i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubušak - a i ne zna da o meni govori - hoće brat da ga, to, biva, mene, proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se ušutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat došo i prošo, a ja radio svoj poso. Nisam s policijom nikada posla imao. Nemam nikakve isprave ni ćageta, a sva čaršija zna Ibriša. Bratu se nikad nisam javljao.
- A što, ako Boga znaš?
- Pisati ne znam, a i da znam, šta bih mu pisao? Ako je dobro, hvala Bogu, a ako i nije, i tako Mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoći. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoće me, eto, živa zakopati. Hoće da reknu da me nema, da sam već zemlja i da se moje proda. A ja to ne dam. Ali šta ću! Da se sad kažem ko sam, niko mi neće vjerovati. Više je od trideset godina kako sam otišao od kuće kao golobrad momčuljak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kući, niko me poznati neće, ni brat rođeni.
- Pa vjerovat će ti. Znaš šta si ostavio i gdje si ostavio. Kad odeš u svoje selo i kažeš koga sve znaš, tko je onda bio živ, koja je čija njiva bila, svi će ti vjerovati. To i sud priznaje.
- A može li se onda onaj moj dunum prodati?
- Ne može, ako ti nećeš da se proda.
- Ja neću nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati, nego da bude u našoj kući, pa nek sad brat bere što Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unučad.
- I to se može uraditi.
Uputio sam ga kako će to uvakufiti i pomogao mu da ode nakon više od trideset godina kući. Kad se vratio u najljepšem što je imao, iskrpljenu i čistu, sav preporođen kazivao mi je kako je onaj dunum uvakufio, kako će brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubuškoj džamiji. Brat se začudio kad ga je vidio, a drago mu bilo što je živ, i odustao od prodaje onag svog dunuma.
- A ja ću, ako Bog da, odraditi za ono što si mi dao da dođem do kuće.
- Lako ćemo za to, Ibriše. Ne prekidaj se ti!
Iza toga još je dva-tri puta dolazio, i cjepukao kao mrav, da mi ga je žao bilo iz dna duše, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh. Ne mogoh ga više glcdati kako se nemoćan pati, pa pozvah dva snažna cjepara, a njemu rekoh da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hoću da bude iscijepano, složeno i uređeno. Kod Careve ćuprije sjedio je obično i čekao da tko kupi kola drva i da se pogodi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali ponešto, ali ne da on cijapa, nego da će on to novca što od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnaži. Ponekad bih ga vidio kako oči hrani toplim somunima, što ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio:
- Nemoj, efendija, nisam ja muhtač sadaci. Imam ja svoje ruke i svoj alat; ja ću, ako Bog da, zaraditi.
- Ja ti to i ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif jedan. Samo kô mislim, lijepi somuni, topli, a i tko zuba nema, neće se s njima mučiti. A ti ćeš ovo, ako Bog da, odraditi, kad se malo oporaviš.
I tako je on primao milostinju ne pružajući ruke i ne cigančeći kao drugi, ali je zato često ostao i gladan i kao stijena leden. Posljednji put vidio sam ga prošlog Ramazana. Iza iftara pošao sam u čaršiju. Na uglu kod Careve ćuprije sjedio je na "kozi" ali nekakav spadnut, kao prazna vreća. Svjetlo kandilja s Careve džamije umivalo mu je blijedo lice i srebrnu bradu.
- Ibriše, kako si? Jesi li mogao iftariti? Nije odgovarao.
- Bi li šta mogao pojesti? Hoćeš li kahvu jednu? Hoćeš li zadimiti?
Nema glasa. Sagnuh se. Ibriša nije bilo među živima. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega žureći se svojim kućama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem od danjega posta i noćnog gladovanja, osvrtao za njima ne dajući glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, žurili se i ne osvrtali se na nj. Ulice su začas zanijemile, sumračak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je duša bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i čitavo mjestance s Božjim imenom pristupa skromnoj večeri, dok će ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i čista srca, ohlađen, a čitava je života radio da bude drugima toplo, poći u prosekturu bolnice, pa onda u ilovaču na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vječnosti čeka da stupi pred Vječno svjetlo.

Alija Nametak ( Ramazanske priče )
Last Edit: 10 years 11 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 11 months ago #16127

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
MUSTAFA


Autor: Indira Delić (1991)

"Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?" Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova. Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome gotd hoćete."

Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu
cigaretu i nastavi:

"U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati' Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu.

Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.


Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.' Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja samo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.' Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.


Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh.

Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio. Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k'o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se višekrili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; 'taka mu sudbina.' A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se
davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.' Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.' 'Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.' Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču. 'Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.' Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.


Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske
radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo Reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' Štato zboriš babo pitam? Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade. Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: 'Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu. Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?

---
Književna nagrada „Alija Izetbegović“


(Najbolja priča „Mustafa“ Indire Delić )

Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo (Švedska) realiziralo je Konkurs za najljepšu kratku priču na kome će autor prvonagrađene priče dobiti Književnu nagradu „Alija Izetbegović“. Žiri kome je predsjedavao mr. Fatmir Alispahić odlučio je da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada.
Nagradu „Alija Izetbegović“ za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa“, autorice Indire Delić.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče, „Ne da se Bošnjakinja“ Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala“ Enide Šljivo.
Treća nagrada pripala je priči „Ekskurzija u Turskoj“ autora Ise Sačića.
Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!“ Reufa Ibreljića, „Ramazan“ Amine Delić, „Djed Ahmo“ Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik“ Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti“ Amine Lišančić, „Pouka“ Merime Slatina i „Njivice“ Haruna Mujkića.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 10 months ago #17309

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6600
  • Thank you received: 54
  • Karma: 9
Danas sam dobio ovaj e-mail
razmisljao sam gdje da ovo postavim i odlucih se ovdje..

vi glasajte i posaljite putem maila i drugima


Postovani,


Molimo vas da glasate za Amru Pajalic i za njenu knjigu "The Good Daughter" za ovogodisnju literarnu nagradu.


Amra je rodjena u BiH, odrasla u Australiji i veoma je talentovan pisac, ovo je njena prva knjiga i nadamo se da ce biti nagradjena na pravi nacin.


Knjiga se bazira na prici o petnaestogodisnjoj Sabihi ciji su roditelji iz BiH i o njenom zivotu koji je izmedju dvije kulture, dvije tradicije i razlicitih pogleda na zivot.

Jednostavno kliknite na ovaj link, onda na vrhu kliknite na link gdje pise MELBOURNE PRIZE FOR LITERATURE 2009, kad se otvori stranica s desne strane oznacite njeno ime, upisite vase email i vas glas je uvazen…

A mi se radujemo njenom uspjehu, jer njen uspjeh ce biti i nas uspjeh


www.melbourneprizetrust.org/

Unaprijed hvala
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #17911

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
DŽEJLANA
Autor: Nedžad LATIĆ


U Močionicama je to bilo; kupili su sijeno, samo je Hasan sjedio pod ševarom s vilama u rukama, kada su šćenci zaskevtali u malom ševaru. Iznad njega je nešto zašuškalo, skršilo granje, zatim tuhnulo u bukvu i prokrivilo se...

Niko drugi nije ni mukajet na lavež štenadi. Tri žene kupile su sijeno zabacujući duge grablje ispred sebe i istežući se dužinom leđa i ruku za njima. Nekoliko djece veralo se po ovršcima trešanja i bacalo gromuljice onima ispod trešnje. U susjednoj čairi pet kosaca pognuto mahalo je kosama ispred sebe.

U bukovoj račvi kobeljala se srna. Koprcala se nogama i mahnito zamahivala glavom. Jedan crni pas se zaskakivao pokušavajući ugristi srnu za butove. Hasan ga je otjerao, doviknuvši koscima.
«Uhvatio sam srnu, ljudi!», derao se.

Kosci su zastali u pristranku naslanjajući se na kose, dok jedan od njih nije počeo pokazivati rukom prema račvastoj bukvi i potrčao bacivši kosu u otkos. Tako će zastati i kupilice, pa i djeca, i povikati neke uzvike spominjući srnu.
Dok su se svi sikupili ispod bukve žaleći srnu i strepeći da se ne iskobelja i pobjegne, on se već bio popeo na bukvu i pokušavao je izglaviti. Vidjevši da Hasan radi beskoristan posao, kosci su došli na ideju da posijeku tanji ovršak. Dok su naizmječno po dvojica kosaca zamahivali sjekirama, Hasan je vezao srni nogu tovarnicom. Kako su sjekli ovršak, tako bi srna uz svaki udarac sjekire žmignula izbečenim očima dok nije osjetila da joj stega račve popušta oko stomaka. Kako se ovršak nagnuo, tako je srna skočila, sjekači su odskočili, tovarnica iz Hasanovih šaka se istrgla, nastala je vriska kupilica ... Ovršak je pao, srna je ležala na zemlji trzajući zadnju nogu vezanu za tovarnicu. Svi su strčali hvatajući srnu za glavu, vrat i noge.

«Hajte vi radite svoj posao», oslobodio je kosce, zametnuvši srnu sebi na ramena.
Odnio ju je u potok. Kako ju je spuštao s ramena na mahovinu ispod bukve u potoku, srna se židala i uvijala udarajući glavom o zemlju. Hasan joj je čvrsto pridržavao noge. «Neću ti ništa, ne boj se!», tepao joj je kao malom djetetu.
I tako se naduravao s njom, vežući je za debele bukove žile, dok je belegijom oštrio nož, krijući ga od srnećeg pogleda. Onda će zapaliti cigaru, a pred srnu donijeti vode u ćanku, ne skidajući pogleda s nje. Kako je kasnije pričao, tad je razmišljao da je pusti i da slaže koscima da je pobjegla. Odustao je od nauma kad je shvatio da bi je opet zaganjali šćenci i da bi je lahko ovako uhakanu savladali.
Već se bilo zaratilo. Svaki se dan govorilo da Švabe prelaze Drinu ili Savu, a po šumama su se pojavljivali pošumnjaci. Više od vojski narod se bojao neimaštine i gladi.

Eto šta je nadvladalo Hasanovo sažaljenje, pa je prišao s leđa polegućenoj srni, naslonio joj koljeno na plećku, hvatajući je rukom za donju vilicu, a drugom držao nož iza leđa, da bi hitro zamhnuo i povukao oštricu noža preko grkljana.
«Bismillahi, Allahu ekber!», izgovorio je poluglasno.

Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.
Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.

U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!

U tom trenutku srna je od bola istrgla glavu i, isplazivši jezik, zaječala poput djeteta, a iskobeljenim očima gledala u Hasana. On je, okrenuvši glavu, nasumce još nekoliko puta zarezao oštricom po zakrvavljenom grkljanu, jače pritišćući koljenom srnu u plećku, dok se srna cijelim tijelom istezala i trzala, a papcima rovala zemlju, da bi u jednom trenutku Hasan odskočio i bacio nož u potok. Krvavim šakama zaklopio je oči.

Dok joj je gulio kožu, osjećao je kako ga poduzima drhtavica, poput damara na malim srnećim butićima. Jedva je strpao meso i kožu u bisage.
Hasanova žena podijelila je meso po komšiluku kao kurban, a on je od kožice sačinio postekiju. Od te noći zadugo mu se neće pošmagati ni na kakvu hranu, ni na mivku.
Pred zimu će morati u muhadžerluk. Hasan nit je jeo, a tad se nije imalo šta ni jesti, nit je spavao, nit je pričao. Po vas dan bi sjedio, ležao i ponajviše klanjao na kožici.

«Trebalo bi ti razliti strahu», rekla mu je Hajra držeći bakricu s olovom u ruci.
«Donesi nam jednu ćasu s vodom», zamolila je djevojčicu dok je sjedala pred furunu.
Zatim je rastapajući olovo u bakrici na žeri šaputala dove u sebi. Kad se olovo rastopilo, izlila ga je iz bakrice, preko mašica, u ćasu s vodom, da bi cvrknulo uz mali oblak dima.

«Teška ti straha, moj Hasane!» uzdahnula je.
«K'o dva dječija oka na nožu! Gluho bilo, ovo nikad vidjela nisam,» progovorila je.
Hasan je skinuo jemeniju s lica, umio se vodom iz čase i zaplakao.
«Zašto plačeš babo?», upitala ga je kćerkica privijena uz njegovo koljeno.
Od kada je zakrenuo glavu koljući srnu da ne gleda njene oči, do sada nikad nije mogao pogledati u okice svoje Ajke.

Rat će se svršiti, i oni će se vratiti u svoje selo na sprženo ognjište. Još su se pojavljivali pošumnjaci po šumama, odbjegli četnici koje je proganjala nova partizanska vlast.

Hasena mu je uskoro umrla, a Ajka je odgađala udaju da bi mu hizmetila.
«Hajde kćeri, da te podučim salijevati strahu», obratio joj se.
«Neću, vala, ja, babo, krmeljive starce umivati», maskarila se s tim.
Istog će dana plijeviti lijehe luka. Podavivši nogavice dimija pod koljena, čučnula je i gegala se s noge na nogu kao patka, ne dižući se dok je plijevila korov oko zelenih stabljika luka. I kad je osjetila da je nešto dirka i golica uz leđa, punih šaka korova, nije mogla da se oslobodi perke luka, kako je mislila da je dirka svojim ovrškom.

I kad se pridigla, u njeno se krilo s ramena skliznula zmija. Vrisnula je i hitnula je iz krila dimija prema gromili kamenja. Kako je njen vrisak odjekivao u bašči, tako se zmija vijugala u zraku, kao da plovi po tonovima krika, i kao da je živi krik izišao iz njenih usta, dok nije pala na gromilu. Istovremeno iz gromile iskočio je bradat čovjek u dronjcima i unezvjerenih očiju gledao odakle je krik došao! Ajka će opet kriknuti, mnogo jače i snažnije, kao da je vidjela samog šejtana koji se stvorio iz zmije! Jednom rukom skinula je mahramu s glave, a drugom je držala krilo dimija koje nije ni ispuštala kad je hitnula zmiju iz njega, i potrčala kao luda preko lijeha luka, i krompirišta.

«Eh, eto, kćeri, ni bradatog čovjeka, ni zmiju straha ne pokaza, već ti, evo, dva srca u strahi.Tebe teže briga mori od straha koji si danas preživjela,» reče joj vidno nasikiran.

Ta dva srca u strahi bila su dva momka koja su razdirala Ajkino srce, a bradata spodoba nije bio šejtan, već Mita Pošumnjak, odbjegli četnik koji se krio po šumama.
«Rastajem se s dušom, kćeri, u strahu za muslimansko ženskinje,» rekao joj je na samrti.

Svijet će zaboraviti i Hasana i Ajku, kad će ponovo ozuhuriti četnici i izbiti rat. Ajkina kćer Mevluda, ljuljajući u krilu svoju uspavanu kćerkicu Džejlanu, sjedila je u magazi i mislila o njima. Kajala se i plakala što nije shvatila ozbiljno dedine riječi koje joj je izgovorila i mati na samrti, kako ju je strah gdje je ostavlja.
Selo je bilo u okruženju. Znalo se da su četnici krenuli na Srebrenicu, pa su te noći i preostali seljani izbjegli. Čule su se samo granate, puškaranja i povici. Mevludi je njen Šemsudin, koji je bio komandant seoske vojske, rekao da ne miče iz magaze i da će on doći po njih, jer je odlučio povući vojsku s linija, pa će sami krenuti ka Srebrenici.
«Izdali su nas, Mevluda!», plakao je dok je odlazio od kuće ljubeći Džejlanu.
Mevluda je ljubila njega i plakala. Nije smjela izustiti ono čega se najviše bojala.
«Šta ako se, ne daj Bože, ne vrati?!», grizla je usnu da ne izusti ono što misli.
Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.

Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.

U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!

Šta se dalje dešavalo, niko ne zna, do momenta kad je uplakana Džejlana istrčala u valiju, i spazio je UNPROFOR-ov vojnik, koji je s transportera kamerom snimao spaljeno selo.

On će uhvatiti djevojčicu koja se pripremala skočiti u bunar u avliji, a zatim ući u magazu, gdje je vidio, i kamerom snimio, tri leša u uniformi srpske vojske i jednog borca Armije BiH vezanog žicom, u kome je Džejlana prepoznala svoga babu. Mrtvog ga je ljubila, dok je unproforac svlačio leš crne džukele s leđa njene mrtve majke.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 1.096 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version