Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: Literarni kutak

Odgovor:Literarni kutak 10 years 9 months ago #18114

-
MAJKA

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

- Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno ćutala. Moj plač... Sjećam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas.

Majka bi tada obicno ležala. Samo ne znam zašto sam sve češce bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš k'o truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, veg' k'o kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže. Očajno brzo! Tuu!

- Tonobil! - prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da počiva, beskrajno riječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.


* * *

Sjećam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispraćajući me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde 'nako, 'nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla!...


Zijo Dizdarevic



ZIJO DIZDAREVIC ( 1916-1942 )

Rodjen u Vitini kod Ljubuskog 18.02.1916. godine. Ubijen u Jasenovcu 1942. godine.

Djetinjstvo je proveo u Fojnici. Od 1926 – 1930 pohadja u Sarajevu Nizu serijatsku gimnaziju, skolovanje nastavlja na Uciteljskoj skoli 1931. godine gdje se istice u radu literarne druzine Mladost. Vec tada objavljuje svoje prve prozne knjizevne radove. Kao poznati napredni aktivist nije mogao dobiti uciteljsko mjesto, cak je i hapsen 1937. godine pod optuzbom da je vrlo aktivno sudjelovao u strajkovima ucenika Srednje tehnicke skole i Gazi Husrev-begove medrese. Krajem 1937. upisuje sa na Filozofski fakultet u Beogradu i studira pedagogiju. Izdrzava se poducavanjem ucenika i sviranjem na studentskim zabavama, po lokalima i u kazalistu. Aktivan je u naprednim studentskim organizacijama i b-h studentskom drustvu Petar Kocic. U to vrijeme je ponovno hapsen i zatvoren u zloglasnu Glavnjacu. Zatvor je jos vise narusio njegovo slabo zdravlje.Bio je aktivan ilegalni radnik u Fojnici i Sarajevu, uhapsen u Sarajevu pred odlazak u partizane, mucen u istraznom zatvoru zatim transportiran u Jasenovac i odmah smaknut na najzvjerskiji nacin.
Obratio je na sebe paznju objavljivanjem pripovjedaka u beogradskoj Politici 1937 – 1941. godine.

“ Najtragicniji je lik, za mene, medju umorenim i poginulim nasim naprednim knjizevnicima u minulom ratu “,pise Rizo Ramic, 1961, dodajuci:
“Djelo mu je obimom skromno, ali je danas izvjesno da bi nasa literatura, da ova nevelika knjiga umjetnicki kondenzovanih prica i pripovjedaka, nije napisana, bila siromasnija za svojevrsno i istinsko umjetnicko svjedocanstvo o zivotu jucerasnje Bosne, koje se svojom plemenitom porukom utkiva u neposredni zivot nase danasnjice.”
Uz ostalo, Rizo Ramic istice njegov jezik:
“Lijep jezik, odista samosvojan, Zijo je kao i Hasan Kikic, na radost nasih filologa i ljubitelja “regionalnog “ poetskog izraza, na pregrsti iznio iz tame kasabe i unio u svijetli svijet nase knjizevnosti(...)

(...)Dragi, duboko smisleni bosnjacki govor u kome su humor i poezija nerazdvojni kao nokat i meso, u kojima je sadrzana narodna mudrost, o zivotu ljudima i stvarima, u kojima se zrcali fina ljudska obzirnost.”

preneseno iz
( BISERJE, Antologija muslimanske knjizevnosti, Alije Isakovica )
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 8 months ago #18957

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
BJELINA BOLA
(Priča iz knjige "Putovanje u prošlost)
Ramo Arnautović (Rođen u Rogatici- Živaljevići)
O Rami Arnautoviću je pisano u temi Rogatičani, o kojima treba pisati


Dječaci se nisu čudili što Ramiz ostavlja netaknut ručak kad god je janjetina u tanjiru. Nisu o tome ni razmišljali, čak ni Ejub i Azem, njegovi najprisniji domski drugovi. Znali su da će njima biti više i to im je bilo dovoljno. Dok su oni tako dovršavali nešto obilniji objed, Ramiz je osamljen sjedio na obližnjem groblju, vraćajući se u mislima, ko zna po koji put, minulim događajima svog djetinjstva...

Bježeći od smrti, preko snijegom zatrpanog i mrazom okovanog Živaljevskog polja, kolona izbjeglica tromo se kretala. Dubok snijeg, ledeni sjeverac i umor, posebno dječice, usporavali su kretanje. Povremeno bi kolona zastala, zbog pojedinih majki koje su ostajale izvan prtine i upirale poglede preko bespuća na zgarišta na kojima je nestajala njihova muka i poneko, u metežu zagubljeno, dijete. Neke su proklinjanjem četnika od sebe odgonile strah koji podsijeca noge kad glavna opasnost mine. Na tumarajuću kolonu, kao izgubljenu u prostranoj visoravni, spuštao se prvi mrak, skrivajući je od zlih ljudi u zlom vremenu.

- Požurite, ne zastajkujte, brže, brže - podsticali su oni odvažniji, tiho, prestravljenu kolonu, a ona bi šutke malo ubrzala pa opet, smorena, usporila do novog podsticanja.

I osmogodišnji Ramiz je požurivao one oko sebe i tražio od njih da budu tiši, i sam uplašen do krajnosti. Kad god bi se osvrnuo, daleko u tami ugledao bi dvije velike vatre kako rastu i rasplamsavaju se. Kao da su za nebo pripete, na trenutak su se spajale u veću buktinju, pa se opet u roju varnica razdvajale. Dječaku nije bilo jasno da je druga vatra odsjaj prve na niskim oblacima mračnog neba. "Ponovo samo jedna, a maločas su bile dvije", šaputao je hvatajući korak s majkom i opet ga stalno gubeći zbog osvrtanja za rasplamsavajućim vatrama koje su ga magijski privlačile.

Dok su izbjeglice zamicale iza jednog šumarka, ostavljajući iza sebe vjetrovitu opustjelu visoravan, iz mraka se začuše reski povici: "Stoj!" "Šta ćemo sad, jadna nam majka!", čuo se šapat prestravljenih žena. "Gotovi smo", mrmljali su domaćini više za sebe, obazirući se lijevo-desno u bezizlazu.

- Kud ste krenuli, narode, kamo idete? - obratiše se zbijenoj gomili četverica naoružanih pridošlica sa ogromnim šubarama na glavi, omotanim crvenim šalovima.

- Naše selo su... spalili i pobili mnogo čeljadi, a mi smo izbjegli... Idemo u Osovo da se... sklonimo kod rodbine...

- A ko je spalio, ko pobio toliku čeljad?

- Ne znamo... ne poznajemo ih... - bojažljivo odgovoriše najstariji domaćini nastojeći da pred neznancima ne kažu ništa loše. Ostali putnici, skamenjeni, iščekivali su rasplet. Mrak je skrivao njihova ublijedjela lica, unezvijerene poglede pune molbe i nade, podrhtavanje donje vilice koju nisu mogli da smire...

- Znate šta, narode - brižljivo će jedan od pridošlica. - Žene i djeca neka produže za Osovo, a vi odrasli muškarci poći ćete s nama da pod našom zaštitom prikupite nešto haljinke i hrane za svoju čeljad. Trebaće vam. Usput ćete pronaći i ponijeti koje zaostalo dijete.

Žene zapomagaše, djeca propištaše, nasta komešanje i galama. Domaćini zavapiše da ih ne vraćaju, jer moraju da se pobrinu za smještaj porodice... Sve je bilo uzalud. Pridošlice su izdvajale, jednog po jednog, odrasle muškarce i izraslije dječake, ponavljajući da će se brzo vratiti natovareni potrebnom odjećom i hranom, a možda i s nekim od izgubljene i promrzle djece. Pokoji domaćin se pokoleba, povjerova i presta se opirati izdvajanju. I neke žene povjerovaše u slatkorječivost neznanaca, nadajući se spasu zagubljene djece. Tako se oformiše dvije kolone i krenuše u suprotnim pravcima...

*

* *

Smješteni u drvene logorske barake, s oskudnom kazanskom hranom kuhanih oguljina tikve i krompira, majke i preostala nejač odbrojavali su ratne dane, oplakujući one koji krenuše stazom nepovrata. Djeca su kopnila na očigled nemoćnih majki koje su se sabahom kretale sokacima i mahalama, od kuće do kuće, nudeći se da rade bilo koje poslove, makar i za slabašan obrok svojoj porodici. U povratku se svaka zaklinjala da nikada više neće ići, ali su ih krčanje crijeva, naduveni dječiji trbuščići i staklasti pogledi iznurene čeljadi idućeg jutra tjerali da zaborave zakletve...

Jednoga prohladnog dana dođoše nepoznati ljudi da uzimaju djecu. Govorili su da će ih smjestiti kod imućnijih porodica po raznim gradovima da, kako-tako, prežive dok se rat ne završi. Majke se usprotiviše ne vjerujući više u dobronamjernost ljudi. "Šta bude s nama neka bude i s njima, ne damo djecu!", govorile su. I narednog dana isti ljudi dođoše u pratnji jednog hodže, oko čije glave se bjelasala ahmedija. "Nema dovoljno hrane, pa djeca iz brojnijih porodica treba da pođu s nama, da se spase od gladi i bolesti", rekoše. Neke majke i starije sestre, ovog puta, nisu se protivile, pa su sitniju djecu dobrovoljno dale. Većina majki su odbijale, svađale se s ovim ljudima, plakale ne znajući šta da urade, šta je pametno a šta nije. Djeca su se otimala i skrivala. Ipak, morale su popustiti, jer ih je neimaština prisiljavala na rizik s ovim ljudima koji su, tješeći ih, govorili da ne brinu, da će djeci biti dobro, u toplim kućama, na dobroj hrani, kod imućnijih, čestitih ljudi.

U barakama zavlada tuga kao da je svako mejta svog bližnjeg ispratio.

Rano ujutro, nakon košmarnih snova, krenuše djeca u nepoznato, u pratnji dviju mlađih žena. Neka su plakala, neka šutjela, ali su brižne misli i jednih i drugih plovile prema onima što ostaju. Kratak, prodoran pisak lokomotive pokrenuo je voz. Kloparanje točkova putničkih vagona uspavaše većinu djece...

Svitalo je i dan brzo osvajao. Kroz mrazom prošarane prozore nazirali su se obrisi nepoznatih brda i dalekih planinskih vrhova. Neko u uglu zapjevuši, a nekolicina kao po komandi prihvati:

"Nije meni što ja moram odlazit

već je meni što ja moram

svoju majku ostavit..."

Pjesma ubrzo utihnu, nadjačana jecajima najmlađih, a većina odraslih okrenu se vagonskim prozorima. Pred zamagljenim očima ukaza im se plahovita rijeka stiješnjena među strmim obalama. Visoko gore, na brdu, obasjanu škrtim zracima sunca, ugledaše vrandučku tvrđavu. Sve je izgledalo prelijepo, kao u snovima, ili u najljepšim bajkama koje su im, ne tako davno, predući vunu, pričale njihove nene...

Domalo stigoše i u odredište. Put od stanice do mjesne škole, bosonoga i neuhranjena, gazeći hladno oktobarsko blato, djeca prođoše više poskakujući nego hodajući. Odrasliji i jači nosili su na leđima najmlađu djecu, kao da se igraju "krkače". Malo se odmoriše, sjedeći u đačkim klupama tople učionice. Počeše pristizati i mještani. Stajali su oslonjeni o učionički zid, kružeći pogledima, s jednog na drugo dijete. "Mjerkaju nas, vagaju... kao da kupuju janjad na stočnoj pijaci". Sjeti se Ramiz seoske pijace kad bi s djedom išao da prodaju odbijenu janjad od sise. Ličilo mu je ovo mjerkanje na kupce što su na isti način očima procjenjivali djedovu janjad. Baš nekako tako...

- Neka vas, djeco, neka. Hajd',de, ne cmizdrite. Kod svojih ste - obrati im se visok, lijepo odjeven stariji čovjek, osmjehujući se... - Ovdje ste dovedeni da vas spasimo, kod dobrih ljudi. Biće vam lijepo, ne brinite. Kad sve ovo prođe i mir ponovo zavlada, vratićete se svojima..." Završavajući dobrodošlicu, govornik se izmaknu, a sa zbunjenom djecom izmiješaše se mještani. Svaki krenu prema onom dječaku, ili onoj djevojčici, već unaprijed odabranim dugim posmatranjem.

- Ja bih ovog mališana - reče jedan i uze dječaka za ruku.

- Ja ovoga malo jačeg... da mi štošta pripomogne oko kuće - izusti drugi.

- Meni dva curetka, evo ova - prilazeći dvjema djevojčicama reče treći. Djeca su šutjela, uplašena, zgledajući se u očekivanju ko će po njih doći. Kada je postariji, naizgled dobroćudni čovjek, hramljući prišao Ramizu i uzeo ga za ruku, rekavši da će ga povesti svojoj kući, i Pemba je krenula s njima.

- Ti ostani... primiće te neko drugi - reče joj pomilovavši njene duge smeđe pletenice.

- Neću, neću nikome... hoću samo sa svojim bratom... - zamuckivala je kroz plač, hvatajući Ramiza za rukav košulje. Njihova mlađa sestra Sevda mirno je sjedjela, a niz rumeno lijepo dječije lice klizile su suze.

- Komšija, uzmi ti njegovu sestru... neka budu u blizini - milujući i dalje Pembine pletenice predloži čovjeku pred kojim je zastao.

- Dobro prijatelju, neka tako bude... što veliš komšije smo... kuća do kuće - odgovori ovaj, pa i on pomilova djevojčicu. Uze je za ruku i pođoše. Tada se iz klupe pridiže četverogodišnja Sevda i šutke im se pridruži.

- Nju ne mogu povesti, suviše je mala - nevoljko izusti, pa spazivši Sevdin skamenjeni pogled, krenu prema vratima, kajući se. "Svak' svoje zna!", prošaputa, za utjehu, dok je prilazio komšiji.

- Da ja uzmem tu malu... jedna usta više neće biti previše - stidljivo će čovječuljak iskrpljene odjeće, obraćajući se prisutnima. Oni ga s nevjericom odmjeriše znajući za njegovo siromaštvo.

- Dobro, samo... ne znam hoćeš li moći... - odgovori mu jedan od gradskih uglednika, pa nastavi: - Dobro, primi je ti, kad imućnijih više nema. I hvala ti...

Obično tu završavaju Ramizova sjećanja i gledanja živih slika koje su se zadržale negdje u podsvijesti, izlazeći s vremena na vrijeme na površinu. U tim trenucima, u glavi su mu prohujali događaji stapani i poistovjećivani sa stočnom pijacom. "Sve je isto", mislio je dok su suze navirale. "I do ovčijih pijaca vode putevi kojima prolaze bijela stada, usput se osipajući prodajom, uz sve učestalije blejanje i nemir ovaca... Kao plač naših majki za nama..."

Već i sama pomisao na janjetinu u tanjiru izazivala je u njemu tugu i želju za bjekstvom iz trpezarije. Činilo mu se da pred sobom nije vidio jelo, nego jedno od otetih runatih stvorenja za kojim je tugovala njegova majka. Dok bi za druge ukusan ručak bio najveći užitak, Ramiz je odlazio u tišinu voćnjaka, pored Doma. Uskomešale bi se misli i slike prošlosti, a onda bi plakao dugo, dugo. Ponekad bi zašao u gradsko groblje i tamo, uz živicu, pored malog usamljenog mezara, presjedio, šapućući: "... Nisam se brinuo za tebe, nisam tražio da i ti ideš s nama... oprosti mi... nisam se snašao... nisam znao, umio... Da sam tražio da budemo zajedno, sad bi i ti bila živa... živa i zdrava, najljepša moja..."

Tako mjesecima, stalno. A kad stigne proljeće i ugleda po pristrancima stada ovaca, uvijek se sjeti sestrinih suznih očiju i rastanaka s najrođenijim. Stegne ga nešto u prsima i jedino što mu tad preostane je da, u bijelim runima tek ojačalih janjadi, prepozna onu ledenu ratnu godinu punu gluhe bjeline, čemera i bola.
Last Edit: 10 years 8 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 7 months ago #19163

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
MAĆEHA
(Priča iz knjige "Putovanje u prošlost)
Ramo Arnautović (Rođen u Rogatici- Živaljevići)
O Rami Arnautoviću je pisano u temi Rogatičani, o kojima treba pisati

Zanimljivu priču zapamtila sam, i po običaju zabilježila, još kad sam bila u šestom razredu osnovne škole. Na čas geografije trebalo je da svi od kuće donesemo samostalno nacrtanu skicu užeg i šireg zavičaja. Kada je Alma došla na red, rekla je skrušeno, kao kakav veliki pokajnik, oborena pogleda:

- Nisam uradila, jer nisam imala vremena...

- Kako to, Alma, da učenik šestog razreda nema vremena za domaću školsku zadaću? � pitala je nastavnica Ajša, gotovo bojažljivo kao da je predosjećala nešto neobično.

Alma je samo malo podigla glavu, pokazala nastavnici svoj tužni pogled iz koga potoci samo što nisu krenuli. Ali, ništa nije odgovorila. Pogled je sve kazao, a nastavnica ga je razumjela. Umjesto nje javile su se njene kolegice, govoreći uglas bez reda, da Alma ima "opasnu" maćehu, da je ona ne trpi, stalno tjera da nešto radi, progoni je i tuče...

Na riječ "maćeha", nastavnica se trgla. Njene prelijepe oči upadno su bljesnule, dok su poluotvorene usne ostale bez riječi, a tijelo nekoliko trenutaka u istom položaju. Očito, bila je iznenađena i dirnuta. Svi smo to zapazili. Upravo taj detalj pobudio je interesovanje dječaka i djevojčica za pojam maćehe. Gurkali su se međusobno, poluglasno pitali jedno drugo o čemu se radi, komentarisali. Onda je nastavnica ponovo uzela kormilo časa u svoje ruke, autoritativno kao i uvijek.

- Bi li neko od vas objasnio, onima koji ne znaju, šta je to "maćeha", koga se tako naziva? Neka nam to kaže svojim riječima � pitala je razred.

- To je žena, na primjer, našeg oca, koja nije naša prava mama � reče odlikašica Jasna nakon podužeg čekanja prvog odgovora.

- Ja mislim da je to svaka žena koja se loše odnosi sa djecom, koja ih progoni i ne voli � javi se otresita crnooka Mensura iz treće klupe.

- Moj tata je kao siroće, nakon rata, bio smješten u jednoj seoskoj porodici, čuvao njihove krave i ovce, i radio druge poslove, a oni se prema njemu odnosili kao maćeha. Maćehinski, kako on kaže � mišljenje je sićušne dugokose Merside iz prve klupe trećeg reda.

- Moj dedo bio je u dječijem domu za ratnu siročad u Turbetu, u Gračanici i u Kiseljaku, pa nam je pričao kako su se u tim domovima prema djeci odnosili kao maćehe. Grdili ih, kažnjavali i tukli, a djeca onda bježala i smrzavala se � ispričao je dugonogi Goran iz pete klupe srednjeg reda.

- Pored našeg sela ima jedno brdo, sa šumom i krčevinom, koje se zove "Maćeha". Tamo gonimo goveda na ispašu, beremo jagode kad ima, a nekad i gljive, igramo se i radimo školsku zadaću � pametno će, i ozbiljno, inače uvijek vižljasti Munib. Većina djece se nasmijaše. On im se okrenu raširenih ruku, dodavši: "Šta je smiješno, tako se zove!".

- U novinama je pisalo, a bilo je i na televiziji, da je neka žena svoju sitnu djecu stalno tukla i kažnjavala kao da im je maćeha, pa ih je i policija morala braniti.

A druga žena je svoju malu djecu vezala za radijator, tukla ih i kažnjavala da tu spavaju � kazala je oštroumna danas govorljiva Indira iz treće klupe do prozora.

- I ja sam na televiziji vidio i čuo da je neka žena udavila svoju djecu kad se nešto naljutila... � dodade plećati Sanel s kraja srednjeg reda.

- E pa, djeco, svaka vam čast! Vidim da uzalud ne sjedite u školi, a tako se od vas i očekuje. Svi ste, uglavnom, ispravno govorili o zadatom pitanju, čak i više od toga. U svakom od vaših izlaganja ima puno istine, ali se sve to još može dopunjavati i pojašnjavati � zaključi nastavnica ovaj kolektivni dijalog.

U razredu nasta tajac. Svi očekuju nastavak Ajšinog monologa, ali ona šuti, šeta od prozora do vrata gledajući preda se. Naše oči je prate tamo-amo, kao usporenu pingpong lopticu u igri. Dok je tako šetala, u njenoj glavi su se rojila dramatična pitanja, nametnuta nenadanim obratom ovog školskog časa. "Kako ispravno nastaviti razgovor i odgovoriti na pitanja i predodžbe ove djece o pojmu "maćeha"? Dobra ili zla? Po pravilu ili individualno? Od slučaja do slučaja? Kako biti pravedan?", razmišljala je.

- Jasnina definicija je najpotpunija � prekinula je šutnju i šetnju. � Čestitam, Jasna! Tu bi se mogla uvrstiti i riječ "pomajka", pa da rečenica bude još potpunija. Međutim, u odgovorima ostalih sadrži se i ono što šire objašnjava pojam "maćeha". Na primjer, u Mensurinom, Mersidinom, Goranovom, Indirinom i Sanelovom odgovoru riječ je o "maćehinskom odnosu" prema djeci, od ljudi koji bi po svojim dužnostima trebali djecu bolje da paze. Tu spadaju staratelji koji su u svoju kuću primili siroče na izdržavanje i odgoj, bilo uz naknadu ili besplatno. Zatim vaspitači u dječijim domovima i obdaništima, ali i vlasti koje se brinu o dječijim ustanovama. Umjesto da se majka i otac ponašaju majčinski i očinski � oni se ponašaju maćehinski, kao što se ljudi ponašaju ljudski ili neljudski, čovjek � čovječno ili nečovječno, itd. Maćehinskog odnosa spram djece ima mnogo u našem društvu, u nama i našem okruženju. Bilo je i ranije, a danas naročito � kazala je nastavnica aludirajući na mnogo toga što ja tada nisam znala, a kasnije sam "uživo" spoznala, ili pročitala.

- A Munibov odgovor? � dobacuje nekoliko glasova iz zadnjih klupa.

- Munibov odgovor je zagonetka, to bi mogla biti posebna tema...

- Oho! Bravo, Munja! � čulo se među dječacima.

- Naziv brda i okoliša imenom "Maćeha" vjerovatno ima veze sa nekom maćehom koja je nekada u selu živjela i imala neke veze sa tim zemljištem. To bi trebalo ispitati. Kako je nastao taj naziv za to brdo, ko mu je i kada dao to ime, po kojoj maćehi i zašto. Najbolje bi bilo da to naš Munib ispita, bez žurbe, lijepo sve zapiše i sastavi referat, pa nam ga ovdje pročita � zaključi nastavnica raspravu o postavljenom pitanju.

- Eto ti, Munja, dobio si domaću zadaću � dobaci Hazim šeretski, a svi se nasmijaše, uz dobronamjerni pljesak.

- A sada bih vam i ja sa svoje strane nešto kazala o maćehama kao osobama koje postoje i žive u svim narodima, u svim zemljama, po svim meridijanima i paralelama. Mnoge knjige pisale su o maćehama, mnogi časopisi i listovi širom svijeta i u gotovo svim vremenima prošlosti. I usmena predanja su hiljadama godina prenosila s generacije na generaciju razne priče na tu temu. Neke sa pozitivnim, ali većina sa negativnim porukama...

- Baš bih voljela da pročitam neku od takvih knjiga � poluglasno veli uvijek ozbiljna Tiđa kolegici do sebe.

- Ja sam poznavala jednu ženu, Razija joj je bilo ime, sa izrazito pozitivnim odnosom spram djece kojima je ona bila maćeha � nastavila je Ajša započeti monolog. � Brinula se i podizala petero sitne djece svoga muža, iz prvog braka. Majka te djece umrla od srca. Dvoje od njih bili su toliko mali da svoju majku nisu ni zapamtili. Dugo vremena mislili su da je Razija njihova majka, pa su se svađali s djecom iz komšiluka kad bi im suprotno dokazivala. A kada su definitivno bili sigurni da je to tačno, plakali su i danima bili tužni... Znači, ta pastorčad bila su zadovoljna svojom pomajkom, odnosno maćehom. Jer, sve što neka dobra majka čini za vlastitu djecu, činila je to i Razija za svoje pastorke. Čak i više, jer ih nikada nije istukla, grubo zaružila, nečim kaznila. To inače čine sve majke, pa i one najbolje... � nastavnica zastade spazivši Almu kako briše suze, oborene glave, a onda produži:

- Ali, da se razumijemo, maćeha Razija to nije činila da bi se nekome dodvorila, ili kod Boga zaslužila milost. Ona je tako činila iz unutrašnjih, ljudskih pobuda, jer je smatrala da tako svi treba da se ponašaju prema djeci, da je to normalno, ono pravo ljudsko ponašanje. A kada ta djeca odrastu pa i sami postanu roditelji, i oni će tako da se odnose prema svojoj i tuđoj djeci, rezonovala je ova dobra žena. Jadnica, i sama je u djetinjstvu imala maćehu, zapravo dvije maćehe, i obje su bile loše po nju, pa kada je udajom za udovca ona trebala da postane maćeha, zarekla se sama sebi da će svojim pastorcima biti kao majka. I zadatu riječ je časno održala... � nastavnica je naglo zašutjela, a mi zapazismo naviranje tečnosti u njenim očima prije nego će okrenuti glavu prema prozoru i tu ostati. Bilo je očito da se uživila u priču i da priču srcem doživljava. To može samo onaj ko je nešto slično doživio. Zato sam pomislila da priča još nije završena i da ono najvažnije tek slijedi.

- Možda je Razija po prirodi bila takva osoba, pa drugačija nije ni mogla biti prema toj djeci? � glasno razmišljam i pitam, da bih narušila šutnju i pokrenula nastavnicu.

- Jeste, u pravu si. Razija je zaista bila takva, ali njena volja je bila dominantna, da bi njena prirodna naklonost prema djeci ostala takva do kraja života. Volja je nadvladavala sve njene skrivene emocije, nepovoljne porive, iskušenja i utjecaj okruženja. Voljom je gušila negativno u sebi, a raspirivala pozitivno, korisno za djecu. Učila ih da jedu, da hodaju, da se lijepo ponašaju, da vole knjigu, da se čisto održavaju, da znaju razne korisne poslove, kao i svaka dobra majka, bez ikakve prisile. To nije bilo lahko i to je dugo trajalo, pola života. Dok djeca nisu stasala. Pa i kada je otac te djece, njen muž, umro, ona je jednako nastavila, sve do njihovog osamostaljenja. Čak je i svoju imovinu, nekretnine, njima namijenila... Dakle, radi se o izuzetno pozitivnoj ličnosti kada je odnos prema djeci u pitanju. Naročito kada je riječ o maćehama. Ovo je samo jedan primjer dobre maćehe. Sigurna sam da ih ima još, i mnogo više nego što mi znamo. Mogli bismo zaključiti da, ipak, nisu sve maćehe loše pomajke. Tako ja mislim. A vama preporučujem da čitate knjige, beletristiku i drugu literaturu. U njima je obrađivana i ta tema, a tuđa iskustva iz knjiga dobro će vam doći da lakše formirate svoje stavove i mišljenje o nekom pitanju. "Dobro je svašta znati, zlu ne trebalo!", često bi djeci govorila njihova maćeha Razija... � nastavnica Ajša prvi put na ovom času pokaza svoj lijepi osmijeh, koji upotpunjuju nasmijane oči.

- Ipak, nastavnice, meni ostaje nejasno kako vi to sve znate. Mislim na te detalje? � pita ljepuškasta Marina iz prve klupe, želeći da priča još potraje.

- Kako ne bih znala kad se radi o meni, mojim sestrama i braći, i mojoj dobroj dragoj maćehi Raziji.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 6 months ago #20793

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
BOSNO MOJA

Eh, rodjena moja! U obzorju ranog sabaha ja vidim beskrajne, daleke sjene tvoje plemenite i dobrotom ispunjene duše. Kao da uz pritajeni šum plahovitih rijeka cujem otkucaje saza, zvuk harmonike i neobicno lijepu pjesmu cobanina.

Ti jedna i jedina! Ovjencana dovama sa šerijetskih vjencanja, probudena ezanom vještog mujezina, uspavana ilahijama, kasidama i snažnim HU sa derviških zikira.
Krvare ti rane, Bosno moja. Ali svejedno mlada si i rumena kao nevjesta ispod duvaka i skrivaš ljepotu u njedrima. Jer, svaku ranu ti cjeliva i lijeci ljepotica bosih nogu i rosom umivenih obraza, odrasla u tvome narucju, zadojena bistrim vrelom iz tvojih njedara, stamena kao kamen bosanski. Svaka od njih je pjesnikinja Umihana što sevdahom svoga srca mami i pritajeno priziva uzdahe zaljubljene mladosti.

Dušmani su te izranili, najrodjenija, oskrnavili kulturnu baštinu staru stoljecima, uništili ognjišta i iz toplih gnijezda rastjerali uplašene ptice koji se rasprhutaše po cijelom svijetu, ali je tvoje dostojanstvo ostalo cvrsto kao Ajvaz-Dedina pecina.
Nisu mogli u tebi uništiti Safvet-bega Bašagica, Ilhamiju, Maka Dizdara, Musu Cazima Catica, Hasana Kjafiju Prušcaka, Gazi Husrev-bega i mnoštvo heroja koji su perom ucinili da budeš neuništiva i vjecna.

Ali si i izrodila, odnjihala i bošnjackim duhom zadojila sokole koji se puškom brane. Hrabre gazije, Ðerzeleze, Gradašcevice, naucila si da na svoj toprak dušmaninu ni blizu ne daju prici, i da se pored puške brane tekbirom, dovom i ajetima iz Kur'ana.
Od zvuka "Allahuekber" srce bošnjacko zastrepi, pa se cini, domovino moja, da se šuma pokrene, a rijeke zapale cudnom vatrom iz tvojih grudi i u trenu bude što biti ne može.

Natopljena si jetimskim suzama, prekrivena šehidskim mezarima, napunjena jecajima ožalošcenih majki, uzdasima hudovica, ali sa suzama orošenog jastuka podižeš glavu i prkosno pozivaš u borbu protiv katila i cafira, pa gazijama daješ novu snagu.
Porušiše ti bezbroj džamija, mnogo objekata u kojima je ležala pohranjena tvoja dragocijena prošlost ali još dugo ce se ispod ruševina Aladže džamije cuti ezani i dušmanima uvlaciti strah u kosti!
Dabogda nikad sna ne imali!
Progonio ih zauvijek nemušti plac maksuma, vriska i suze silovanih žena, iscrpljena, avetinjska lica logoraša! I po danu i po noci im se prividjale duge kolone zbjegova, muhadžerska tuga ih do smrti pratila!
Kako su mogli, tebe tako pitomu, krhku i nježnu raniti u dusu iz koje je uvijek zracio merhamet, ljubav i toplina, kako su mogli onako prljavi dotaci nevine grudi pune života i mladosti?

Jer nigdje kao iznad tvojih obronaka Sunce nije imalo tako zlatnožutu boju, nigdje kao u sniježnim nanosima Jahorine i Bjelašnice snijeg nije imao toliko bjeline i cistote.
Zar igdje na svijetu behar tako raskošno prosipa miris kao po širokoj avliji bosanskoj?
Zar su igdje ljeta toplija, a jeseni rodnije?
Zato te volim, rodjena moja!
Ja i ti smo jedno, jer u mome bicu kuca tvoj damar, a da bi te neko volio mora taj damar osjetiti.

Tvoj sevdah protice mojim venama! Kada te zovnem, a eho moga glasa probudi polja, planine i rijeke, ti me privineš na grudi i cvrsto stisneš, pa mi tvoj zagrljaj dodje kao mehlem na otvorenu ranu.
Ja volim tvoje sabahe i sumrake, kad sa obližnjih brda zaoru tekbiri i salavati kao u noci Leilei-kadr, a moje srce nemirno i usplahireno hoce iz grudi iskociti da ti kaže da ljubav prema tebi nikada nece presušiti.
Djedovi moji su trcali po tvojim mirisnim livadama, rasli i saburom iz tvoje utrobe celicili bošnjacki duh.

Babovina si moja, pa danas kada pohodim kabure svojih predaka iznad mezarja lebdi isti onaj duh bošnjaštva i uliva mi snagu vecu od mene samog.
Volim tvoje bašce i avlije okicene ramazanskim sehurima i iftarima, Bajramima, kurbanima i Hidžretskim godinama kad uz otkucaje saza starog sazlije tijelo obuzme dert, pa se cini da duša na trenutak otputuje do oblaka.
Zato u akšame kad ezani jedan iza drugog pocnu pozivati na namaz u svojoj žili kucavici osjetim isti onaj treptaj koji kaže:
"Ovo je Bosna, a ja sam Bošnjak!"
Najrodjenija moja!


Jasmina Imamovic
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Literarni kutak 10 years 6 months ago #20794

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
Nije sto je Imamovicka,ali fino prica.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.210 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version