Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

TOPIC: Za najmlađe - pričam ti priču......

Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #642

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7


Palčica

Bila jednom jedna djevojčica, majušna, majušna i veoma ljupka. Pošto nije bila veća od palca, nazvaše je Palčica. Jedna noći dok je spavala u svom lijepom krevetiću od orahove ljuske, užasna žaba jednim skokom uleti kroz prozor i nađe se upravo na stolu na kojem je Palčica spavala. „Kako bi ti bila lijepa nevjesta za mog sina“, reče žaba čim je ugledala Palčicu, zgrabi orahovu ljusku u kojoj je djevojčica spavala i žurno pobježe odatle. Kada je stigla do bare u kojoj je živjela, dok je Palčica i dalje spavala, ona položi njen krevet na veliki list lokvanja, sa kog Palčica neće moći da pobjegne. Kada se narednog jutra probudila, mama žaba ju je pokazivala svome sinu, koga je to učinilo veoma srećnim i smjesta se u nju zaljubio.

Prestravljena i sasvim sama u tuđini, Palčica briznu u plač. Čim je ugledaše, ribice zaključiše da je lijepa i nježna i bi im veoma žao što treba da živi s onim ružnim debelim i ljigavim žapcem! „A ne nikad!“ rekoše one i okupiše se pod vodom oko zelene stabljikekoja aje držala list. Presjekoše je svojim zubićima i list kliznu niz vodu. Tako je Palčica otišla iz svog zavičaja. Jedan bijeli leptir poče da leti oko nje. Palčica skide svoj pojas, priveza jedan kraj oko leptira, a drugi za list, pa je ontako plovio brže. Jedan veliki gundelj opazi Palčicu i ponese je visoko na drvo. „Bzzz....bzzz....“ Dođoše i drugi gundelji da je vide i rekošeČ „To nije žena za tebe. Ima samo dvije noge, ala je to bijedno!“ pošto su se svi suglasili da je Palčica ružna, gundelj povjerova u to, i ne htjade više da je drži kod sebe. Tako je Palčica morala da se snalazi sama. Pila je rosu i nektar iz cvijeća a spavala pod lišćem.

Ali ubrzo je počela zima. Jednog dana je Gilda, stara poljska mišica, izašla iz svoje rupe. Čim je ugledala Palčicu, podiže je sa snijega. „Jadna mala, zamalo da umre od zime!“ : reče raunježena mišica i odnese je do svoje tople jazbine: „Imaćemo uskoro goste. Moj susjed ima običaj da me posjećuje. Budi ljubazna i mila prema njemu, jer on je veoma bogat i plemenitog roda. Zove se gospodin Krtica. Ima baršunastu crnu bundu, ali ne podnosi dnevnu svijetlost, stoga vazda živi ispod zemlje. Gospodin Krtica traži za sebe ženicu koja bi mu pravila društvo. Treba da je mlada, vesela i ljupka baš kao ti!“ Na te riječi palčica uzdrhta. U mežuvremenu stiže proljeće, zatim ljeto, pa jesen, a Palčica je bila sve tužnija. I uopšte je nisu poštali da izađe na sunce, a uskoro je trebalo da postane žena gospodina Krtice. Jednog dana, u samu zoru, krišom se iskrala iz jazbine, potrčala što brže može i sva srećna, bacila se na travu da se odmori. Najednom primjeti ispod velikog suvog lista malu lastu. Sažalivši se, Palčica se nagnu nad nju. Poljubi njene zatvorene oči, a jedna suza joj kliznu niz obraz i pade na lastinu glavicu. Ptičica uzdrhta, bila je još živa! Palčica je smjesta pokušala da je zagrije trljajući je. Isplela joj je od slame topli pokrivač, a od suvog lišća načinila ležaj. „Mnogo ti hvala, ljupka djevojčice“, rečejoj lasta čim se oporavila. „Sad mi je tako lijepo, toplo! Uskoro ću povratiti snagu i moći ču ponovo da letim!“

„Opet stiže hladna zima“, reče joj lasta „i ja ću odletjeti daleko daleko, ka toplijim krajevima. Hoćeš li poći sa mnom!“ Palčici nije trebalo dva pita govoriti. Zagrli lastu i smjesti se na njena leđa. Stigoše u tople krajeve. Ugledaše zatim prelijepi drevni dvorac sav od alabastera i bijelog mermera. U samom podnožju dvorca rasli su veliki, prelijepi bijeli cvijetovi. Lasta se sPalčicom spusti do njih i položi je na jednu od krupnih latica. Kako se samo iznenadila kada je u unutrašnjosti cvijeta ugledala čovječuljka! Rastom je bio nešto malo viši od nje, ali jednako ljubak. Na glavi je nosio malu krunu od suvoga zlatai imao na leđima dva laka krila, poput leptirovih. Bio je to knez svih cvijetnih vilenjaka. Čim je ugledao Palčicu, ona ga je očarala i smjesta se u nju zaljubio. Ubrzo potom Palčica je postala kraljica cvijeća.
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
Last Edit: 12 years 9 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priću...... 12 years 9 months ago #728

Za sve slatke djevojcice i djecake evo price Hansa Christiana Andersena, Heljda.

HELJDA




Kad poslije nevremena prolazis pokraj polja na kojem raste heljda, cesto ces vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je plamen opalio. Seljak ce tada reci: “Munja je osinula.” A zasto ju je osinula?

Ispricat cu vam sto mi je o tome kazivao vrabac; on je to cuo od stare vrbe sto je stajala kraj polja gdje je heljda, a i danas ondje stoji. Casna je to, velika vrba, ali stara i cvornata, raspukla bas po polovici, a iz pukotine joj probila trava i izdanci kupine. Drvo je sasvim nakrivljeno, grane mu pale do zemlje, vise poput duge, zelene kose.
Po svim poljima naokolo raslo zito: raz, jecam i zob - jest, ona divna zob stono joj se klas, kad okrupnja i dozri, cini kao mnostvo sitnih, zutih kanarinaca na grani. Usjevi izvrsno napredovali, pa sto su bivali tezi, to se u svojoj smjernosti dublje zemlji svijali.
Bilo ondje i polje s heljdom, i to sasvim uza staru vrbu. Heljda se zemlji nije prigibala kao drugi usjevi, nego je oholo dizala glavu i ukoceno strsila.

- Bogata sam kao i klasje - govorila za se heljda - a po vrhu sam i ljepsa; cvjetici mi krasni poput jabuke u cvatu, milina ih pogledati. Znas li sto ljepse od mene,.stara vrbo?!
Vrba se samo njihala, bijase to kao da kazuje: »Da, zbilja znam!« A heljda se nadula, pucala od oholosti i rekla: »Glupo drvo, vec je tako staro da mu trava raste u trbuhu!«

Strasno se nevrijeme oborilo. Sve poljsko cvijece sklopilo latice ili priklonilo glavice dok se oluja razmahivala nad njim. Samo heljda dizala glavu u pustoj oholosti.

- Prigni glavu kao i mi! - govorilo joj cvijece.
- Nije mi potrebno! - odgovarala heljda.
- Prigni glavu kao i mi! - dovikivali joj usjevi; - sad ce doletjeti andjeo oluje! Krila mu sezu od oblaka pa sve do zemlje; moze te presjeci posred srijede prije nego sto ga stignes zamoliti da ti se smiluje.

Ne priginjem se ja! - heljda ce svoju.
Sklopi cvjetove! Spusti lisce! - opominjala stara vrba.
-Ne gledaj gore u munju kad oblake para! Ni ljudi to ne cine, jer se kroz munju moze u nebo zagledati, a od toga grijeha i ljudi mogu oslijepiti. Sto li bi se istom dogodilo nama, raslinju zemaljskom, da se to usudimo, nama koji smo kudikamo neznatniji!
- Neznatniji? - doceka heljda. - Bas cu, evo, zagledati u nebo!

Pa kako rece tako i ucini u svojoj obijesti i oholosti. A tako je sijevalo, ukrstile munje, bijase kao da je sav svijet u plamenu.
Kad je nevrijeme utolilo, cvijece i usjevi stajahu u tihu, cistu zraku, osvjezeni kisom, a heljda bila crna kao ugljen, jer ju je munja osinula i opalila : bijase samo mrtav, beskoristan korov u polju.

Stara vrba njihala granjem na vjetru, krupne kapi padale sa zelenog lisca, bijase bas kao da drvo place. « Zasto li place ? » mislili vrapci pa je upitase :

« Zasto places, stara vrbo ? Ta sve je divno naokolo, sve kao blagoslovljeno ! Gledaj kako sunce sja ! Gledaj kako oblaci nebom nagone ! Ne osjecas li miris cvijeca i grmlja ? Ta zasto places, stara vrbo?
A vrba im na to pripovijedi o heljdinoj oholosti i obijesti i o kazni koja nikad ne izostane.




--stara vrba--


***Iako se gotovo uvijek heljda spominje uz žitarice, ona u biti, botanički gledano, spada među zeljasto povrće, kod kojeg se koristi sjemenka, zato se i svrstava među žitarice.***
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #775

  • purak
  • purak's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 481
  • Karma: 1
OČEVA PRIČA


U selu su u nas odmalena plašili djecu svim i svačim a naročito grobljem i raznim prikazama. A naša je kuća bila baš između dva groblja, pa je li pala noć – mi ne smijemo sami ni preko praga.

– Izvedi nas, majko, pred kuću! – molimo često noću. Oca ne molimo. Ne smijemo. On nas onda istjera napolje same i grdi nas zbog našeg straha.

– Čega se bojite? – govori nam. – Šta je drukčije noću nego danju – jedino što se ne vidi kad nema mjesečine. Živi pošteni ljudi su kod kuće, u našem selu nema lopova i razbojnika, a mrtvih se ne treba bojati.

Ali mi gledamo u majku, a ona se samo smiješi.

Bilo je negdje oko ponoći, a noć je baš bila bez mjeseči­ne. Tamno kao u rogu. Probudio sam se se slučajno i vidim: otac se zagledao kroz prozor prema groblju ispod kuće. Poslije se diže i izađe napolje. Zadrža se duže vremena pred kućom, a ja jednako budan... Čuo se njegov kašalj dolje pokraj groblja. Zatim se vrati i leže.

Ujutro ga je majka pitala: kud je ono izlazio. Čula ga sigurno i ona kad je otvarao i zatvarao vrata.

– Vidio sam da gori plamen na groblju pa sam išao da izbliza pogledam. Povrh onog starog groba ispod velikog hrasta odvajao se plamen od zemlje. Otkine se nekako pa onda lebdi i prekine se u vazduhu. Tako nekoliko puta – pa prestade. Često se tako javlja plamen nad grobljem. Kažu, iz kostiju.

Jeza me je spopadala kako je on smio da ide i da gleda. A naš otac, eto, nije se ničeg bojao. Ljeti bi često zanoćio na njivi, na gumnu, sam samcat, da se ne vraća kući i da zorom počne posao. A nekad kad je trebalo negdje da ranije krene, u varoš ili drugo selo – ustao bi prije ponoći, osobito ako danju vlada žega i krenuo odmah na put da za hlada stigne.

Zato smo ga mi jedne večeri – kad nas je opet korio zbog straha – upitali je li se on ikad prestrašio u životu. On se malo zamislio i počeo da nam priča:

– E, sigurno, djeco, naročito dok sam bio malen kao vi. Nisam ni ja od kamena. Ali vidjećete da se ne treba ništa bojati. Dva puta sam se naročito prepao. Jednom je to bilo noću, a drugi put u sred dana.

To kad sam se prestrašio noću bilo je poodavno. Još sam bio mlad. Išao sam uskim putem preko seoskih ispasišta ispod planine – znate one što joj se vrhovi i ljeti bijele od snijega, pa sam krenuo nasumce prečcem. Mrak je bio gust da se jedva moglo vidjeti jedan korak naprijed. Nisam ja tad bio baš toliko slobodan kao danas. Pomalo sam se i priboja­vao, ali bio sam pouzdan u svoju mladićku snagu. Ali i one priče o svemu i svačemu padale su mi na um. Idem ja tako a popac se raspjevao negdje u travi pa me i tuga spopala. I tako treba da pređem preko jedne ledinice između lijeska i da izbijem na put. Idem ja, djeco, i iznenada pogledah ispred sebe, a na ledinici kud treba da prođem u mraku se bijeli nešto dugačko preko puta. Pade mi na pamet tad šta su jednom pričali na sijelu – ne valja svašta pričati – da je tako čovjek naišao noću na opremljenog mrtvaca, zamota­nog u bijelo platno i umalo nije izgubio pamet. Ja se ukočih od te pomisli i još bolje se zagledah, a mrak treperi, igra oko mene i vrti se. I ono bijelo sve više i više, sliči na umotanog mrtvaca. Gledam ja pa mi se čini i da diše i da nekako raste i hoće da se digne. A popac nikako ne prestaje sa svojom tužnom svirkom.

Polako se izmaknem korak po korak i brzo vratim nazad na pravi put, i onda, ošamućen, trčeći krenem koliba­ma u podnožje planine da tu prekonačim. Bio sam izvan sebe – što se kaže. – I tu otac zasta.

– Eto vidiš, a nas izgoniš same noću i ružiš nas što se bojimo – zagrajasmo mi, a sve strašljivo pogledavamo u prozore, iza kojih se pritajio mrak.

– A ja sutradan – nastavi otac mirno – ne budi lijen, vratim se gore na ispasišta i odem naročito do na onu ledinicu gdje sam ostavio mrtvaca. Baš da vidim – kažem sebi. I tačno preko puta odakle sam kukavički pobjegao – ležao je koliko čovjek dugačak bijeli kamen, dopola urastao u zemlju.

Nama nešto bi lakše pa odahnusmo, i tama iza prozora nije više izgledala onako strašna kao maloprije.

– A drugi put? – upitasmo oca, pa se još više prikupismo oko njega.

– E, drugi put je bilo malo ozbiljnije jer sam imao i zbog čega da se uplašim. Tada nije bilo ni noći, ni mraka. Bilo je baš ljeto – a dan sunčan, svijetao i vedar. Išao sam poslom u varoš pa sam krenuo preko Crvanjskih šuma. Bio sam se nešto zamislio, zagledao preda se i nisam ni opazio kad sam se našao na onom mjestu gdje je šuma sitnija ali gušća pa put izgleda kao kakav hodnik. Pa kad sam odigao glavu, opazio sam pred sobom mečku kako ide istim putem, a pred njom dvoje mečadi koji su se lagano kretali kao da se predomišljaju hoće li ili neće. Nisam u prvi mah umio ni da krenem ni da zastanem. A znao sam da je mečka najljuća kad vodi mečad. Da skrenem s puta ili se vratim nazad, mečka će to primijetiti pa će me napasti – a da produžim da idem za njom, još gore, jer će pomisliti da hoću nešto da učinim njezinoj djeci. Imao sam revolver sa šest metaka i to me je malo ohrabrilo, ali to nije bilo nikakvo oružje za ovoliku mečku. Zastao sam najzad, umirio se i ostao tako nepomičan s rukom na revolveru. Mečka se nekoliko puta obazrijela. Činilo se kao da hoće da se vrati prema meni, i zamumljala glasno nekoliko puta. Ali kako su mečići odmi­cali putem, ona se požurila za njima, okrećući se s vremena na vrijeme. Ja sam stajao i čini mi se da nisam ni disao. Malo dalje vidio sam da su mečići sišli s puta i krenuli naniže kroz prorijeđenu šumu. Mečka me još jednom mrko pogledala pa i sama krenula za njima. Ali ja sam još dugo, ne znam koliko je to trajalo, onako ukipljen stajao na putu. Osluškivao sam šuškanje granja, i kada se više ništa nije čulo, krenuo sam putem na prstima, grčevito stežući revolver, i obazirući se i lijevo i desno.

Pa kad sam izmakao iz velike šume i čuo lavež čoban­skih pasa negdje u blizini, sjeo sam kao premlaćen, sav klonuo, na zemlju i nisam dugo mogao da se pomaknem. Toliko sam se, eto, tad bio prestrašio.

Mi smo slušali bez daha, a otac, kao da se pokajao što nam je to sve ispričao, reče:

– Hajdemo sad zajedno napolje da vidimo noć i da vam pokažem da nema ništa!

– Ma pusti djecu neka spavaju! – usprotivi se blago majka. Ali otac nas izvede pred kuću. Okolo mrak kao tijesto. Voćke se crne, a u selu se tek pomalo bjelasaju kuće u pomrčini. Krasno je ljeto pa krijesnice svjetlucaju. I popac je tu kao u očevoj priči.

– Eto vidite, – kaže nam otac – sve je tu kao što je u danu bilo. Samo se ne vidi. Jedino je novo: te zvijezde na nebu, ti svijetnjaci i ta pjesma popca.

– Auh – zavrištasmo sve troje nas djece uplašeno i uhvatismo se za oca. Pred nama je stajala nekakva velika siva životinja. I kao da je škljocala zubima i podmuklo

– A šaro... šaro... – protepa otac i veliki susjedov Šarov priđe k njemu i poče da vrti repom, umiljava se i da se šapama propinje uz njega. Poznali smo ga. Bio je to miran i dobar pas.

I otac se tad zakočenu od smijeha, pa reče:

– A vi mislili medvjed!?


Šukrija Pandžo
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #847

Evo jos jedne simpaticne bajke H. C. Andersena.

KRALJEVICKA NA ZRNU GRASKA

Ono vam jednom bio kraljevic koga je ponijela silna zelja da se ozeni kakvom kraljevickom. Ali je morala biti prava pravcata. Obilazio on bijelim svijetom da bi je nasao, ali bi se uvijek stogod isprijecilo i pomrsilo mu racune. Sto je do samih kraljevicki, tu ne bijase neprilike, jer nekoc svijet nije oskudijevao u njima, samo je nevolja bila u tome sto kraljevic ne mogase biti nacistu jesu li prave. Svagda je nesto bilo krivo, nikad da bude sasvim kako treba. I tako se najposlije vratio kuci neobavljena posla i zapao u tugu, jer je izgarao od zelje za pravom pravcatom kraljevickom.
Jedne se veceri oborilo strahovito nevrijeme. Grmilo na sve strane i sijevalo, a kisa lila kao iz kabla, bas strahota! Uto se zacu gdje neko kuca na vrata grada, i stari kralj ode da otvori.
Kad on na vrata , a to vani stoji neka kraljevicka. Boze mili, kakva li bijase od tog pljuska i nevremena! Voda joj curkom curi niz kosu i haljine, pa se slijeva u vrhove cipela, a izlazi na zapetnice. I veli namjernica da je prava kraljevicka.

“Brzo cemo to vidjeti!” pomisli stara kraljica, ali nista ne rece, vec ode u spavaonicu, smace svu posteljinu i na dno postelje stavi zrno graska. Zatim uze dvadeset duseka i poslaga ih na grasak, pa onda jos navali dvadeset perina od guscjih pahuljica.
Tu je imala kraljevicka te noci spavati.
Ujutro je zapitase kako je spavala.

--Oh, lose, uzasno!—potuzi se kraljevicka.
—Svu noc nisam gotovo ni oka sklopila! Bog zna sto je to bilo u postelji! Na necem sam tvrdu lezala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kazem vam!

I tada vidjese da je prava kraljevicka, kad je kroz dvadeset duseka i dvadeset perina osjetila zrno graska. Tako osjetljiva moze biti samo prava pravcata kraljevicka.
Kraljevic je uze za zenu, jer je sada znao da ima pravu kraljevicku. A grasak pohranise u riznicu, gdje ga i sad mozes vidjeti, ako ga tko nije uzeo.

Gle, to bijase prava bajka!
Last Edit: 12 years 9 months ago by ponekad ovdje.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #950

Za sve nase malene evo jos jedne lijepe i simpaticne price:


SUNČEV PJEVAČ


U topli ljetni dan sjedi cvrčak na ulazu svoje tamne rupe, svoje drage kućice, i pjeva svoju beskrajnu sunčanu pjesmu.

Pjeva cvrčak o tome kako se u rano svitanje, puno jutarnje rumeni, bude ptice i cvrkutanjem dočekuju sunce, pjeva o podnevu kad zlatna pšenica šumi i vrapci se svađaju u zelenim krošnjama, o svježem večeru, kad cvjetovi šire krunice i očekuju rosu. Priča cvrčak u pjesmi i to, kako se mrav znoji vukući slamku mnogo puta veću od sebe, i to, kako je juče jedna strašno velika goveđa noga stala uprav ispred njegove rupe, a on je pobjegao duboko pod zemlju i srce mu je bilo manje od makova zrna.

Pored cvrčkove rupe njegov susjed, zlovoljni srditi hrčak, nezadovoljan gunđa:

– Pjevaj samo, pjevaj, lakomislena glavo, presješće ti brzo tvoja pjesma. Zar ne vidiš kako se crni oblaci dižu iznad planine?

– Hej, hej, crv-cvrk, oblaci će se razići i opet će biti sunca – pjevajući mu odgovara cvrčak.

– Zbilja, zbilja, da li je to istina? – pripitaše ga sa grane vrapci uplašeni od nepogode.

– Hm, kakva istina! – ljutilo im odvrati hrčak. – Naletiće takva oluja, koja će bestraga odnijeti sve žito s polja i ja ću onda čitavu zimu gladovati. A i vi nećete bolje proći, prokleti kradljivci. Pokupiste svu pšenicu, pa meni baš ništa neće ostati.

– Hej, hej, poslije oluje sunce uvijek veselije sija i nebo postaje ljepše od modrih različaka u polju – pjeva cvrčak.

– Hvala ti, mali moj prijatelju – sleti do cvrčkove rupe jedna brižna grlica – hvala ti što me hrabriš lijepim vremenom, jer djeca su mi još mlada, pa se bojim da ne nastradaju u oluji.

Dok su oni tako razgovarali, oblak već bijaše zaklonio sunce. Sijevnu prva zelenkasta munja.

– Eto, kažem li ja – zakuka hrčak – udariće takve bujice i poplave, koje će uništiti sve što se nalazi u polju. A voda će prodrijeti i u moju rupu, ovlažiće žito koje sam ljetos ukra... hm, ovaj... skupio, i ono će još prije zime istrunuti... Jao, jao, propašće onda cio svijet.

– Kakve bujice, kakve poplave – nasmija se rapjevani cvrčak. – I poslije najbujnije kiše ševe će se opet dizati u plavo nebo, njihova pjesma ispuniće cijeli svijet, a zlatni maslačak opet će se radovati suncu pijan od svoje ljepote.

– Oh, oh, sunčani pjevaču, kako je veselo srce moje od tih tvojih riječi – zadihano uskliknu jedan mrav žurno silazeći niz vitku vlat pšenice. – Znate, moja su braća daleko na putu, pa se sve bojim kakve nesreće. Oh, oh, bude li tako kao što ti kažeš, pokloniću ti najzrelije i najveće pšenično zrno.

Planina se zamrači, munje učestaše i prve teške kaplje udariše o zemlju. Jato čvoraka žurno preleti nisko nad samim klasjem.

– Počinje smak svijeta – zlurado progunđa hrčak gledajući uplašene vrapce šćućurene u krošnji stare kruške usred polja. – Kad se ja ponovo vratim iz svoje rupe, vas više neće biti u životu i onda su sva žita svijeta moja.

To reče i nestade ga pod zemljom.

– Oho-ho, oho-ho, ala će nas osvježiti ovaj pljusak – zapjeva cvrčak. – Doviđenja svi koji me poznajete i čujete, moram malko da sklonim glavu.

I on se uvuče u svoju rupu tek toliko da ga kišna kap ne bi udarila u glavu, pa je ushićen gledao kako blistave munje paraju oblake. Uopšte, to je bila njegova slaba strana, da je uživao gledajući munje.

– Sve će se opet na dobro svršiti, kad to cvrčak veli – pomisliše i vrapci, i mravi, i jedna šarena buba-mara sakrivena pod listom maćuhice.

Plaha ljetna kiša začas prođe poljem, oblaci se raziđoše, a sunce se razli poljima kao zlatna rijeka. Ugledavši ponovo sunce, koje je rađalo radost u njegovu srcu, cvrčak prvi iziđe iz skloništa i zapjeva svoju najljepšu pjesmu u počast suncu. I svi osjetiše da je to zanosna pjesma dobrom suncu, koje se ujutru diže iznad drveća na brijegu. Zašumi pšenica talasajući se kao more, vrapci se radosni razletiše na sve strane, osmijehnu se modri različak uvjeren da je njegov cvijet dio samog neba, pa čak i vječito zlovoljni hrčak osjeti kako mu se po licu razliva blaženstvo i hitro pobježe u rupu da to ne bi ko vidio.

Na vlati pšenice, iznad samog cvrčka-pjevača, zadivljeno je slušao jedan mrav zaboravivši trenutno kud ono bijaše pošao.

Branko Copic
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #1234

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
BUBA SA CRVENIM KAPUTIĆEM

Toplo je.Sunce je konačno otjeralo debele sive oblake i ugrijalo zemlju.To toplo sunce,probudilo je i nju-malu bubu sa crvenim kaputićem.
Nije dugo mislila da li da izađe van i pokaže djeci kako joj je lijep kaputić.
Ali on nije potpuno crven.Na njemu ima crnih pjegica:
jedan,dva,tri,četiri,pet...
Nije dugo letjela kad ugleda malog dječaka koji je sa svojom mamom izašao napolje.
I on se radovao suncu.Trčao je po travi tamo-amo kao da nešto traži.
Mama ga upita:
*»Zašto stalno gledaš po travi?Da li si nešto izgubio?»
-«Ma ne,mama.Učiteljica nam je danas pričala o jednoj bubi i ja hoću da je nađem.»
*»A,koju bubu tražiš?»
-«Onu najljepšu i najslađu na cijelom svijetu!Znaš,ona ima crveni kaputić.S crnim pjegicama.»
A mala bubica sa crvenim kaputićem slušala je iz trave kako je hvali,pa odluči da mu dozvoli da je pronađe.
Dječak je bio uporan u traženju.Razgrtao je travu,zagledao lijevo-desno i gled'!Ispred njega,na vlasi trave stajala je slatka mala bubica.
Dječak se sjeti da ne smije da je uplaši,jer bi mogla pobjeći,pa polako pruži svoj prstić prema njoj.
Bubica je malo razmišljala,a onda počela da gazi po dječakovoj ruci.Najprije po dlanu,a onda s prsta na prst,sve dok nije došla do onog najmanjeg.Željela je nastavit dalje.Dječak,polako prisloni svoju ruku sa maminom i bubica pređe na njen dlan.
Puzala je,puzala i onda odjedanput kao da se predomisli.
Raširi svoj lijepi crveni kaputić i odleti.
Dječak je bio malo tužan,što je otišla,ali i sretan što ju je uspio naći.
Sutra će moći svojim drugovima u vrtiću da ispriča šta se desilo u parku i ko mu je sletio na dlan.
A gdje je otišla mala bubica sa crvenim kaputićem?
Ona je željela u ovom divnom,toplom proljetnom danu da nađe što više djece i da im pokaže kako je mala ali slatka i kako joj je lijep njen crveni kaputić,koji nije jednostavno crven.
Na njemu ima i crvenih tačkica.
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
Last Edit: 12 years 9 months ago by ponekad ovdje. Reason: stamparska greska
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #1410

****************

RUKA NA KOSI

Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuće. Ja, Seka i Timka. Pod velikom jabukom u hladu. Svaka je bila ponijela svoju lutku. I lutke su bile učenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grančica. A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu. Ali ja sam tada bila učiteljica i učila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka. Niko nam nije smetao u igri. Pa ni vrapci koji su nešto među sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.

Ali kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i počela da bježi.

– Joj, mama draga! – vikala je ona.

– Majko moja! – derala se i Seka.

I umalo ja nisam počela, bježeći zajedno s njima, da dozivam majku. Ali sam zastala u pola glasa. Jer ja nisam ni imala majku.

Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca. Što da dozivam kad je nema. Neće me čuti.

Ili kad bi moje drugarice počele da se hvale i govore: meni je ovo majka kupila, ovo je meni mama donijela, kazaću mami, pitaću mamu – ja sam ćutala. Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka. Ne da se pohvalim, već da im nekako kažem da prestanu o tome.

Majku sam malo, sasvim malo zapamtila. Miluje me, sjećam se, rukom po kosi i smije se. A meni drago. I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu. Voljela sam, znam, da potrčim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu. Više se ničega ne sjećam. Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila. Otac mi je kasnije pričao da je umrla u bolnici. Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili. Tetka, očeva sestra, došla je u našu kuću i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike. Od oca. Jer on je često zagledao u te slike i oči su mu bile suzne.

Jednom sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda. Ja onda hoću da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta. Probudim se a ono držim rukom pokrivač. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde. Pa se rastužim i zovem: Tata! Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!

Sutradan im ispričam šta sam sanjala. Otac odmah izađe nekud, a tetka poče da trlja rubcem oči. Ja zaćutah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.

Tako je došlo vrijeme da pođem u školu. Uoči prvog dana nisam mogla da se smirim. Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala. One su opet rekle kako će ih mama povesti do škole. Mene će tata – kazala sam. I poželjela tog časa onu mekanu ruku na pletenicama.

Kad su nas uveli u učionicu – učiteljica nas je porazmještala u klupe. Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo običnije. Učiteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini. Došla je i do mene. I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zaćutala.

– Zar ne znaš? – pitala je ona i smješila se.

– Ja nemam majku – odgovorila sam i gledala u klupu.

– Dobro, dobro, dušo – rekla je ona i nastavila da druge pita. A ja tad nisam mogla da podignem oči i pogledam drugu djecu. Samo kad sam čula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim. I čini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po nečemo razumjeli.

Tada je učiteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da čuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeći se, kazala je još:

– A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka. Pa sve što nebi nikom drugom kazali, vi ćete reći meni kao što biste rekli majci.

Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim. Trudila sam se da što bolje učim. A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i činilo mi se da mi se smješi i da zna šta ja mislim.

A jednom kad smo išli u šetnju, učiteljica je bila obukla šarenu haljinu. Trčali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali. I ne znam ni sama kako, ja sam pristižući učiteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu. Ona me prvo malo čudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku. Njene oči su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi. Ruka joj je bila meka. Spopala me tuga. Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.

I otada učiteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obiđe u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadaću.

Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, mjesto naše učiteljice u učionicu je ušao učitelj. Meni je zastao dah i srce ludo tuklo. Rekao je da će nas on učiti – a da je učiteljica otišla u drugo mjesto. Nije mogla da dođe da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila. I onda je upitao za mene. Ja sam se digla.

– A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla da je ne zaboraviš. – I učitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.

Proplakala sam glasno. Učitelj se vratio, i ne znajući šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu. I od tog mi je, čini mi se bilo lakše. Od te ruke na kosi.


Šukrija Pandžo
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 9 months ago #1424

  • Behar
  • Behar's Avatar
  • Offline
  • Senior
  • Objave: 479
  • Karma: 7
HVALISAVAC I PJESNIK


Jedna bučna šarena kreja, koja je povazdan boravila u orašju, sleti za trenutak na prostranu poljanu po kojoj su pasle ovce i u gustoj paprati naiđe na ševu koja je mirno ležala u svom gnijezdu načinjenom u niskoj travi. Skromna ptičica imala je i sada boju suve spržene trave i jedva se razlikovala od okolnog zemljišta. Kad je ugleda tako skromnu i neuglednu, kreja stade da se dere:

– He, he, he, kre, kre, da ružne ptičice. Da nemam ovako dobrih očiju, mislila bih od tebe da je kamen ili bus suve trave. Kre, kre, mijau, to je zaista da čovjek pukne od smijeha.

– Ta što se dereš toliko, nisi u šumi – mirno je opomenu ševa. – Mi, stanovnici pašnjaka, tih smo narod i ne volimo mnogo graje.

– He, he, kre, stanovnici pašnjaka! Ako ste svi tako sivi kao ti, lijep ste onda narod. Ta ko može da voli tako neugledno stvorenje kao što si ti?

– Ko me voli? – osmijehnu se ševa. – Možda imam više ljubimaca nego ti, ljepojko.

– Ah, ah, kakva drskost, dostojna jednog poljskog miša. Pogledaj samo moja divna šarena krila, ljepša od nebeske duge, pa moj rep na kome mi svakako zavide i svraka i grlica. A tek moj glas. Znam da podražavam skoro sve ptičje glasove, znam da maučem kao mačka i da plačem kao ljudski ptić koji leži u drvenom gnijezdu koje mati ljulja...

– Ćuran iz čovjekova dvorišta ima lijepo perje i rep kao lepezu, pa ipak se čitavog dana samo oholo šepuri i brblja gluposti. I baš ga niko ne voli.

– A tebe, misliš, neko voli sa tvojim perjem koje ima boju drumske prašine. Reci mi, šta ima na tebi što može da se zavoli?

– Šta imam? Kako da ti kažem, kad ti to nećeš razumjeti, jer ti je srce prazno i život pun glasna kreštanja – zamišljeno stade da govori ševa. – Znaš, kad se ja dignem visoko, visoko u vazduh, onda u moje srce uđe i modro nebo, i sunce i zemlja okupana u sjaju zajedno sa svim svojim zlatnim žitima i zelenim šumama. A kad sve to osjetim u srcu, onda zapjevam vedru sunčanu pjesmu zbog koje me svi poznaju i vole.

– Uha-ha, kre-kre, ala ova laže – stade da se smije kreja. – Zar u tako malu ptičicu da stane čitava zemlja i još sunce. Ta za te je previše i jedan orahov plod iz mog orašja.

– Ali ne, nisam to mislila – stade da se pravda ševa. – To je nešto sasvim drukčije. Vidiš, da nisi razumjela...

– Čitava zemlja, čitava zemlja – stade da se ruga kreja.

– Eh, vidjećeš sad – ljutnu se ševa i ostavivši gnijezdo diže se u sunčan vazduh.

Letjela je sve više i više, dok se najzad ne pretvori u malu crnu tačku.

I dok je kreja začuđeno gledala za njom, iz visine se odjednom prosu srebrna sunčana pjesma.

– Ciri, ciri, veliko moćno sunce blista nad poljima, talasa se na vjetru zlatno žito i pčela zuji oko crvenog cvijeta djeteline...

– Gle, čuje se ševa – obradovaše se žeteoci u polju i za trenutak zastadoše gledajući u blijedomodro nebo. – Krasna ptičica.

– Ciri-biri – nastavljala je ševa – šuma se stere kao zelen ćilim na brijegu, u njoj živi veseli kos sa crnim okom, a podno brijega vječito putuje potok, a ipak je još uvijek tu sa svojim srebrnim ribama. Zašto onda da ne budemo radosni...

Dva bosonoga dječaka, koji su oko potoka skupljali naplavljene grane za svoju babu, zastadoše s naručjem punim drva i pogledaše jedan u drugog.

– Čuješ li ševu? Hajde, ko će prije da je ugleda.

I spustivši pored sebe drva, oni legoše poleđuške u pijesak i zagledaše se u visinu.

– Circi-rici, po prostranu polju miču se ovce bijele kao snijeg, vidim pastire sa nemirnim psima i nadam se da nijedna neoprezna noga neće stati u moje malo gnijezdo sa šarenim jajima. Oj-hoj, budite oprezni svi koji prolazite poljem.

– Lijepo će vrijeme biti. Čujete li ševu? – reče jedan stari čobanin i razdragan pomilova svoje čupavo pseto. – Hej, djeco, nikad ne dirajte ševina gnijezda, grehota je.

– He, kre-re, mijau – stade da se dere kreja sva uzdrhtala od zlobe i zavisti. – Zar se zaista nekom dopada to što pjeva ta crna tačka visoko u vazduhu?

– Uh, otkud sad ovde kreja, baš me uplaši svojim glupim kreštanjem – trže se stari čobanin. – Hej, djeco, deder skočite pa otjerajte tu glupu ptičurinu.

Skočiše čobančad, zazviždaše kamenice, a kreja srdito krešteći odleti u svoje orašje. A kad se ševa, radosna i živa, ponovo spustila do svoga gnijezda u paprat, začudi se što nema kreje.

– Gle, otišla, svakako joj se nije svidjela moja pjesma – pomisli ona bez imalo ljutnje i leže na svoje gnijezdo u zelenoj sjenci paprati. Skromna i tiha, opet je ličila na bus spržene suve trave.

Branko Copic
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 12 years 3 months ago #6258

-
VJETAR I LIST

Puše prohladan vjetar jesenji.


Odlazim - zašušta list posljednji na grani.

- Kuda? - priupita ga vjetar.

Hoću na zemlju.Zovu me moji žuti drugovi.

- A zar ti nije ljepše visoko lepršati,ljuljuškati se,dolje je blatno,mokro i prljavo.

Nije mi ljepše,ovdje sam usamljen.

- Pričaš koješta! - ljutnu se vjetar.- Ja čitav svoj život pušem,lomatam se,jurim,žurim,hujim,ponekad zavijam,uvijek sam samcat.Da ima neko sa mnom,imao bih protivnika.A ovako ...

Nije sve tako! - prekide ga list u hvalisanju. - Teško usamljenima i zaboravljenima.

Zamisli se vjetar prohladno,kasnojesenji i priznade sam sebi: stvarno je tako.Dobro je sirotom žutom listu,on ima hiljade braće na zemlji i svi ga rado čekaju da im se pridruži na zemlji.A njega,vjetra,nema ko poželjeti ni poradovat mu se.Tada on predloži žutom listu na grani:

- Budi mi drug,da nisam sam!

Ne mogu! - odvrati list.

- A zašto? Sa mnom bi ti bilo uvijek lijepo i zabavno išli bi tamo gdje tvoji prijatelji nikada nisu bili i neće doć.

Ne želim meni je bolje dole ispod drveta.

Na to njegovo odbijanje vjetar se razljuti,jako puhnu i list ponese na dno ispod drveta.Gledajući ga kako pada,vjetar je bio tužan i nesrećan kao nikada do tada.


Ešref Berbić
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Za najmlađe - pričam ti priču...... 11 years 11 months ago #9088

-
DRVO IMA SRCE

Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača. A kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno. Prolazile su godine. Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo. Jadnog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
- Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i poljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram - odgovori mu dječak. Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novca. Možeš li mi ga ti dati?
- Žao mi je - odvrati stablo - ja novaca nemam. Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke dječače i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno. Ali dječak dugo nije dolazio… i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati. Stablo zadrhti od radosti i progovori:
- Dođi dječače, popni se uz moje deblo, poljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
- Previše sam zaposlen da se verem po stablima - reče dječak. Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
- Nemam ja kuće - odgovori mu stablo. Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno. Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
- Dođi dječače - prošaptalo je. Dođi i poigraj se.
- Previše sam star i tužan za igru - odgovori dječak. Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
- Odsijeci moje deblo i sagradi lađu - reče mu stablo. Moći ćeš otploviti daleko… i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi. I stablo je bilo sretno, ali ne istinski sretno. Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
- Oprosti mi dječače - progovori stablo - više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
- Zubi su mi postali preslabi za jabuke - odgovori dječak.
- Grana više nemam - nastavi drvo - ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama - reče dječak.
- Debla više nemam - opet će stablo. Ne možeš se penjati.
- Preumoran sam za penjanje - odgovori dječak.
- Žao mi je - uzdahne stablo. Volio bih da ti mogu nešto dati… ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
- Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
- Pa - progovori stablo protežući se uvis što je više moglo - znaš za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako učini. I stablo je bilo sretno.

Shel Silverstein
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.091 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version