Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Sjecas li se Dolly Bell

Odgovor:Sjecas li se Dolly Bell 11 years 1 month ago #16495

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
  • Karma: 7
porodična kolona ide u faletice

Upravo se tih dana - dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za placem suzbijala tromim, beskonacnim snom - dogodio jedan od povremenih pokusaja porodice Zolj da svoju kucu, i porodicu, ucini sto slicnijom drugim, “normalnim”, kucama i porodicama. Davno zaboravljene porodicne posjete, izleti i teferici, cinili su se, u tim ljetnim danima, pravim nacinom da svako u kuci Zoljevih bude ono sto bi trebalo da bude: otac - otac, majka - majka, djeca - djeca.
- Sutra idemo u Faletice - lijezuci u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do usiju brace u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju ocevog popustanja majcinim moljakanjima: ucini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bracnoj postelji, majcino srecno lice. Za nju ce sutrasnje nedjeljno jutro poceti prije nego sto svane: podlozice vatru u bijelom, novom tis-sporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajuci golemu rernu, ona ce, u ostroj svjetlosti ljetnje zore, na musemi stola razvlaciti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruse, slagati ih u nauljene plohe tepsija - i tako, u tisini, sve pazeci da kakvim sumom ne probudi oca, spremiti izletnicki provijant porodice Zolj.
- Dižite se, skojevci! - zagrmio je otac u suhi vazduh djecije sobe i braca poskakase najednom cili i budni, kao da su satima cekali taj glas. Sabahudin je, jos nocas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako ce sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratice do supe, reci joj da ga danas nema - tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo velicanstveno - upravo tako je u sebi izgovorio: velicanstveno! - da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faleticke padine, da se sa njom kupa u faletickom bentu, da sa njom sijece strelovite vrbove grane uz potok... Aj, pusti snovi! Sada slusa ocev glas - uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, cuje majcino, sto puta ponovljeno: “Da nismo sta zaboravili?”, i cuje kako joj oceva apstinencijalna vedrina odgovara:
- Ako tako nastavis, zaboravicemo gdje smo krenuli!
Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je slozan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na sto kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promace naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukocio pokušaj osmijeha, seprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:
- Ama, ugasite taj prokleti radio!
U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodicnog sklada.
Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u narucje. Sa cela kolone, osjetivsi poremecaj u ritmu koracaja, osvrnuo se otac.
- Pu-taj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?
Na putu ka Faleticima Sabahudin je pokusavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, isli na izlet; pamti jedan davni trebevicki dan, i fotos na kome zateze luk ispaljujuci strijelu u onoga koji fotografise, ali se ne moze sjetiti ko je drzao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, medzutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zaviscu gledaju u oca dok usporava hod pripaljujuci cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridruzio ocevoj “cigaret-pauzi”, ali to se ne usudzuje uciniti ni Kerim, za koga se zna da pusi, vec tri godine, o cemu se u kuci i ne vodi spor. Svoje pravo na pusenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih saka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima - kad Kerim iznenada bane i bez rijeci pocne saketati kud stigne - niti su ga mogle odvratiti od pusenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, sto se toga tice, mogla rahat popusiti. Evo, Kerim poteze iz dzepa, krese sibicu i pali, Sabahudinu se cini s narocitom nasladom sto mu je daju zavidljivi pogledi mladze brace. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeca:
- Bi l' i ti?
- Ne pusim uzbrdo - izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: “E, jesam ti spustio. Hoces zajebavat!”
- Neces i da hoces. Ni uzbrdo ni nizbrdo.
- Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo - upetlja se Midho s riskantnom solidarnoscu prema srednjem bratu. Kerim ga presijece pogledom koji bijase manje pogled a više prethodnica udarca:
- Nemoj da ti svezem sljagu, pa ceš odmah nizbrdo, znas, mangupe?
- Bezbeli da znam - nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.
- Onda zavezi!
- Zavezao sam - izgovori Midho prije nego sto poskoci pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbacen, u tacki dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonca bratska diskusija o pusenju, na putu prema Faleticima. Sabahudina zacudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, salje mig zajednistva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.
- Hocemo li odmor? - upita majka kad se ponovo skupise u grupu.
- Hocemo - uglas izgovorise braca vec spustajuci cekere u travu kraj staze.
- Ni govora - usprotivi se otac, ostrim trzanjem lica na gore kazujuci braci da dizu cekere:
- Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne mozete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-mars!
I otac se ponovo isturi na celo porodicne kolone, prikrivajuci ubrzano disanje i zamor kritickim opaskama na majcino ponasanje:
— Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.
Sabahudin tek tad primijeti da su majcine ruke pune sarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nadze u toj slici nesto od cega mu zadrhta srce:
- Pa neka bere, tata, kad joj se svidza...
- Neka bere!? Kad bi je covjek u Beograd poslo - ona bi donijela cvijeca! Iz voza bi iskakala!
- Sta bi - da bi. Al ne bih pjana dosla! - opijena ljepotom porodicnog izleta usudi se da pecne majka.
- Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! - prijetecim glasom i opominjucim pogledom izgovori otac postajavsi trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:
- Eto, moj Dino, sto ti je zensko. Das joj prst - odmah hoce cijelu ruku.
I dok se, tako, porodicna kolona blizila Faleticima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad koraca istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim covjekom na celu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih suma. Osjecao je nekakvu nejasnu slicnost ovog njihovog porodicnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kusao da zamisli sebe kao onoga koji krece u bitku, borbu i rat. - U daljini, ukazivale su se faleticke kuce, tanko minare seoske dzamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruske ispod tetkine kuce.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: ponekad ovdje
Time to create page: 0.142 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version