Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1

TOPIC:

BH. sportske legende 13 years 6 months ago #8690

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54
Ivica Osim se vraća u Sarajevo

Proslavljeni nogometni stručnjak Ivica Osim 4. siječnja napušta Japan. On će iz Tokija sa suprugom Asimom otputovati u austrijski grad Graz i već 8. siječnja će biti specijalni gost na proslavi 100-godišnjice nogometnog kluba Sturm s kojim je postigao naveće rezultate u njegovoj povijesti.


http://www.pincom.info/slikaID.php?ID=50483

Naime, Sturm je s Osimom osvojio dvije titule prvaka Austrije, tri puta je osvojio Kup Austrije, a 2002. se plasirao u završnicu Lige prvaka i izgubio od slavnog Manchester Uniteda.

Nakon proslave rođendana Sturma, Osim će se vratiti u rodno Sarajevo i vrijeme će uglavnom provoditi u šetnji po Igmanu i Bjelašnici.

Ivici Osimu su japanski doktori zabranili bavljenje trenerskim poslom najmanje dvije godine i savjetovali mu svakodnevno pješačenje po desetak kilometara. Prije godinu dana on je doživio težak moždani udar nakon kojeg je izvjesno vrijeme bio u komi. Njegov oporavak poslije toga dobro teče.

Njemački listovi su objavili kako se Michel Platini, predsjednik UEFE, raspitivao hoće li Osim raditi u Nogometnom savezu BiH.

30.12.2008.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 6 months ago #8693

  • Zambi
  • Zambi's Avatar
  • Offline
  • Elite Member
  • Elite Member
  • Dobar lud rođena su braća
  • Objave: 834
  • Thank you received: 0
Štraus,Švabo,je mnogo toga pokazao i mnoge naučio fudbalu,ali ove naše u Savezu teško.Bolje je da Švabo ide na visinske pripreme nego da sebi navali teško breme,ako hoće da nauče imaju šansu,ali...

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 5 months ago #8927

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 5 months ago #9414

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54
Elvir Baljić

'U Feneru sam bio poznat, u Galati sretan'



Iza Elvira Baljića bogata je fudbalska karijera. Nekadašnji bh. reprezentativac karijeru je započeo u Željezničaru, a 2000. odjeknula je vijest o njegovom prelasku u slavni Real Madrid. Transfer je imao vrijednost 20 miliona dolara, no niz povreda spriječio je Baljića da nastavi uspješnu karijeru onako kako je zamislio. U intervjuu za nedjeljno izdanje turskog lista Zaman, Baljić govori o svojoj karijeri i planovima da nastavi raditi kao fudbalski trener.
Na pitanje o prelasku u turski Bursaspor iz Sarajeva u ratnom periodu za "kutiju narandži" ispričao je kako je Sarajevo za njega tada tražilo 200.000 njemačkih maraka, ali su Turci cijenu ipak uspjeli spustiti na 150.000. Ipak, zbog ratnog perioda, mogli su ga, kaže Baljić, angažovati i bez marke.

U Fenerbahče je otišao za tada rekordnih 9 miliona dolara.

"Neki su računali koliko sam škola i puteva mogao izgraditi s novcem koji sam dobio", kaže bivši fudbaler koji je uvjeren da je, iako vrlo mlad, novac iskoristio na najbolji mogući način.

Na pitanje kako je došlo do transfera u Španiju, Baljić se podsjetio: "Nakon što Real Madrid nije uspio dovesti Nicolasa Anelku, trener John Toshack je izabrao mene. Ja sam ustvari bio sretan u Fenerbahčeu, a ni predsjednik kluba Aziz Yildirim nije želio da idem. Bio sam neodlučan. Mislio sam da nema većeg kluba od Reala. I ja i Fener smo trebali zaraditi veliki novac. Rekao sam Yildirimu da mi se neće pružiti tako velika prilika u budućnosti i da neću moći igrati za Real ako se povrijedim. Moji strahovi su se obistinili i povrijedio sam se u jednom meču."

Baljić priznaje da se uvijek želio vratiti u turski klub i da je s predsjednikom Fenera često razgovarao. Na posudbi u Vallecanu čekao je šest mjeseci da stigne ponuda. Ipak, niko ga iz Fenera nije zvao.

"Jednom sam u hotelu sreo menadžera Fenerbahčea Halduna Üstünela koji mi je odmah pružio ponudu. Pa iako je i Yildirim želio da me vrati, nije mogao ubijediti ostale, pa sam otišao u Galatasaraj", kaže Baljić.

Na pitanje je li istina da je jednom izjavio da bi radije obukao mrtvački pokrov nego dres Galate, Baljić je rekao: "Sigurno nisam rekao takvo nešto. Ne znam ni kako se ta riječ kaže na turskom. Vjerovatno je to napisao novinar koji je navijač Fenerbahčea. Svaki igrač koji pređe iz Fenera u Galatasaraj susretne se sa takvim poteškoćama."

Nekadašnji bh. reprezentativac objasnio je i kakva je, po njemu, razlika između dva slavna turska kluba.

"Bio sam popularniji dok sam bio s Fenerbahčeom, ali sam u Galatasaraju bio sretan. Još uvijek se družim sa prijateljima iz Galatasaraja. To kako su me pustili da odem nije bilo etično. Nisu mi dali priliku da igram. Klupska administracija me poslala da se pakujem bez da su informisali trenera. Smatrao sam da su prema meni nepravedni jer sam došao iz Fenerbahčea, ali sam kasnije vidio da su i Šukur, Korkmaz i Erdem tretirani na isti način", nije zaboravio Baljić.

Novinar Zamana nije odolio a da ne pita kako je bilo igrati u Istanbulsporu, timu iz druge lige, nakon nastupa za slavni Real, na što je Elvir odgovorio: "Kad su mi govorili - igrao si sa Zinedinom Zidanom u Madridu, a sad si s nama, uvijek sam im govorio - došao sam iz siromaštva, vidio sam rat, glad i oskudicu u Bosni. Nisam mogao iskusiti ništa gore. Kad sam prvi put stigao u Bursu, bio sam kao izbjeglica. Imao sam samo odjeću koja je bila na meni. Nisam zaboravio te dane. Iz tog razloga, nikad nisam bio nesretan dok sam igrao za Istanbulspor i zahvalan sam Bogu."

Baljić se pred kraj intervjua složio sa konstatacijom da je igračima koji dođu u Tursku teško igrati.

"I najveća zvijezda imala bi problema u turskoj ligi. Vlada nevjerovatan pritisak na fudbalere", smatra on, te priznaje kako je nakon dolaska u Real vjerovao da će se naći u prvih 11, ali se to nije desilo.

"Za njih je 20 miliona dolara bilo ništa. Bitno je ono što pokažeš na terenu. Ja sam bio mlad, nisam shvatao da zaista igram za Real Madrid", prisjetio se.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Mustafa.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 4 months ago #9502

-
Jedan dugi text koji se cita u jednom dahu.

RASKRŠĆE
Zlatko Topčić

A.

Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam... Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta... to... zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput... jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali... ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao... Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje... Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali... gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda... gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina... Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom... hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći... Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali... ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio...
– Čime sam ja zaslužio... ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego... ko zna... Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo... odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije... Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi... Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama... I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima... običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan... Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni... gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali... ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive...
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!

B.

Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice... Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao... Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok... Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se... neće vam valjat'!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva...
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko... nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene... Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l' išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala...
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh...
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima... i sanjam kako letim... letim... letim...


C.

Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk... taj huuuuk... Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam... Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu... Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo... gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš... Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić... Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak... Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu... Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k'o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj... Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina... i... odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića... Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da... pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata... Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji...; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri... i bla-bla-bla – izjave i intevjui... Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja... Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno... Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom... Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza... ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću... Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.

I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom... Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale...

D.

I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste... Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san... Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?


(Odlomak iz knjige: SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by ponekad ovdje.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 3 months ago #10997

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54
Ekskluzivno Ivica Osim: Džeko je igrač budućnosti

Trčim na stazi i vozim bicikl, a poslije toga sam jako umoran, ali se osjećam bolje, osjećam da sam živ, kaže Švabo o rehabilitaciji...


Maltari. Sarajlije koje su pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka provele u jednom od najharizmatičnijih dijelova grada - na Malti - priča su za nezaborav. Iz sarajevskog naselja iznjedreni su mnogi velikani, najviše iz sporta i umjetnosti. Ivica Osim danas baš djetinjstvu može zahvaliti što je još živ.

Odrastao u izrazitom siromaštvu kao i svi njegovi drugovi, Osim se od ranog djetinjstva počeo boriti. Ulica je u to vrijeme spašavala, a ne kao danas ubijala. Dječaci su od jutra do mraka igrali fudbal, zaboravljali da su gladni, zaboravljali da su bosi.

Uvijek borba

Kada je 16. novembra u Japanu doživio moždani udar, možda je upravo "čelično" odrastanje na Malti značilo da jedna obična koma nema šansi protiv takve ljudine.

- Borba je uvijek bila, borba je i sada. Borim se za svaki novi dan - govori Ivica Osim, koji se nalazi na rehabilitaciji u Gracu, gdje ima kuću.

- Trčim na stazi i vozim bicikl, a poslije toga sam jako umoran, ali se osjećam bolje, osjećam da sam živ. Novembar slavim kao svoj drugi rođendan, tada je sve prestalo i sve ponovo počelo.

Asima i Amar (supruga i sin, op. a.) mogli su me tada i halaliti, ali sreća, zovnuše Hitnu - ni u teškim trenucima nije izgubio smisao za humor najveći bh. trener svih vremena.

Ako su fizičke vježbe novost u životu Ivice Osima, o psihičkim se ne treba mnogo nagađati. Utakmice i samo utakmice. Čovjek koji je od fudbala napravio filozofiju, čitav svoj život proveo je i posvetio ovom sportu.

Doktori ga, valjda, nisu smjeli ni upozoriti na eventualnu štetnost od uzbuđenja koje nose utakmice. Nisu smjeli. To bi ga ugasilo.

- Gledam, sve gledam. Ma ovi veliki svi igraju isto. Previše je novca u igri, niko ne želi riskirati, svaka ekipa ima istu taktiku.

Dva jaka pozadi, dva jaka po bokovima, dva jaka zadnja vezna, dva klipana gore i jedan koji može zabiti slobodni ili pogoditi s 20 metara. Utakmice često budu dosadne, jer se lako neutraliziraju. Jedino Barcelona ima nešto drugačije - kaže Osim.

Njegov sin Amar prepoznao je kvalitet Edina Džeke dok je bio kadet, a Ivica danas majstora Volfsburga smatra čak jednim od najboljih napadača na svijetu.

- Džeko je igrač budućnosti, samo onakvi kao što su on i Drogba moći će igrati u nekom budućem fudbalu. Već naredne godine bit će najbolji igrač u Bundesligi, on već sada daje više nego Luka Toni u Bajernu. Ima sve, može da igra, može da skoči, dovoljno je brz, naučio je šutirati s obje noge, fizički je idealan - pun je Osim riječi hvale za Džeku.

O povratku u Sarajevo Švabo razmišlja od prvog dana kada je otišao. No, skoro svi članovi porodice su protiv, jer Osimov boravak u rodnom gradu donosi cjelodnevne razgovore sa brojnim prijateljima, poznanicima...

On nikome neće reći: "E ja bih sada trebao ići", pa se često znalo dešavati da po nekoliko sati sjedi za stolom za kojim se izmijenja dvadesetak ljudi, a onaj koji je zadnji stigao, uvijek je svjež za koju Osimovu mudru.

- Ma vratit ću se, naravno da ću se vratiti. Ne daju mi još da vozim automobil, najesen bih trebao moći. Neću da ikome budem na teretu, hoću da gledam utakmice. Ako mi se ide u Mostar, da odem u Mostar, a naravno, prije toga da svratim na janjetinu kod Gojka - kaže Ivica Osim.

Ništa stresno

Iz Željezničara nikada nije dobio poziv da obavlja neku funkciju iako zaslužuje da bude doživotni predsjednik. No, o tome ionako ne razmišlja.

- Ne bih mogao raditi ništa stresno iako je sve stresno. Volio bih raditi negdje gdje se može pomoći djeci, mladima, studentima. Nekada smo u Želju dovodili igrače iz studentske lige, to je bila izuzetno jaka liga. Škole, fakulteti, raja koja je igrala na ulici, to je bila izvrsna baza.

Kada bi na Grbavici postojala dva-tri terena sa umjetnom travom pa da se i male lige igraju tu, i ovi mlađi, sigurno bismo svake godine nalazili nekoliko dobrih igrača.

Važan je san

Kada smo Osimu govorili o lošoj finansijskoj situaciji i uvjetima u bh. fudbalu, odgovorio je kako su te stvari nekada bile motiv, a ne hendikep.

- San. Važan je san. Ako dijete sanja da će postati Džeko, njega će taj san nositi i imat će više volje nego što mu može stvoriti ikakav novac. Oni koje san nosi, sigurno će napraviti uspjeh - govori Osim.

Džerard i Gvardiola

Najbolji fudbaler za Osima je Stiven Džerard (Steven Gerard), a od trenera voli "malog" Pepea Gvardiolu (Guardiolu).

- Džerard je jedinstven. Kada je Liverpul dobio ekipu Milana u finalu Lige šampiona, on je igrao u jednoj utakmici na pet pozicija i svaku je odigrao dobro. I Tores (Torres) je baš izvrstan. Ronaldo ima sve, ali izgleda da ne može podnijeti slavu. U ovoj sezoni igra sam za sebe, totalno van ekipe.

Trebalo bi mu dati jednu loptu pa neka trči s njom. Mali Gvardiola je idealno rješenje za Barcelonu, zato i igraju drugačije i ljepše od ostalih. Bio je pravi igrač, još je i mangup. Za fudbal je odlično to što se pojavio Gvardiola - smatra Osim.

Halid je veliki čovjek

Osima je izuzetno potresla nesreća koju je doživio Halid Bešlić. Legendarni trener želio je pružiti podršku legendarnom pjevaču.

- Halid je veliki, izuzetno drag čovjek. Nadam se da će se izboriti, da će ozdraviti. Prenesite mu pozdrave. Izborit će se, sigurno hoće.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 2 months ago #11945

  • PiTaRIsToK
  • PiTaRIsToK's Avatar
  • Visitor
  • Visitor
SRETAN ROĐENDAN PAPE







Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by PiTaRIsToK.

Odgovor:BH. sportske legende 13 years 1 month ago #12900

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54
Sušić: Želim biti trener Pari Sen Žermena


Za Papeta lobira Alan Kejzak, bivši predsjednik kluba iz Pariza...



Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je zakletva hiljadama Parižana, navijači su na stadionu Park prinčeva uživali gledajući fudbalskog velemajstora, a on danas želi preuzeti kormilo kluba iz francuske prijestonice.

Safet Sušić Pape, najbolji fudbaler BiH svih vremena, u razgovoru za "Dnevni avaz" kaže kako prvi put ima nekoga ko lobira za njega u borbi za trenersko mjesto u Pari Sen Žermenu.

Razni "stručnjaci"

- Dugo godina sam u dobrim odnosima s bivšim predsjednikom PSŽ Alanom Kejzakom (Alain Cayzac), čovjekom koji uživa veliki ugled u Francuskoj. Prije nekoliko dana smo razgovarali i Kejzak mi je rekao da će se otvoreno zalagati da postanem trener kluba sa Parka prinčeva.

Nakon našeg sastanka, Kejzak se susreo sa sadašnjim čelnikom kluba Sebastijanom Bazinom (Sebastien Bazin) istakavši mu kako sam ja njegov kandidat. To je sve u ovom trenutku, a da li ću postati trener PSŽ, teško je reći - istakao je Pape u telefonskom razgovoru iz Pariza za "Dnevni avaz".

U intervjuu za francuski list "Aujourd'hui Sport" Sušić je sasvim otvoreno izjavio kako bi želio biti trener PSŽ-a.

- Pol le Guen (Paul Le Guen) odlazi na kraju sezone i mnogi znani, ali i neznani treneri kandiduju se za njegovog nasljednika. Francuskim novinarima rekao sam kako za neke "stručnjake" nisam nikada čuo i zašto ja ne bih bio novi trener.

Ponuda na stolu

Slobodan sam, 15 godina sam u trenerskim vodama, deceniju sam igrao u PSŽ-u, dobro poznajem prilike u Parizu i francuskom fudbalu... Moja ponuda je na stolu - istakao je Sušić.

Možda će se historija ponoviti, pa će se ponovo Parkom prinčeva oriti: Susic, Susic....

U Francuskoj vodio samo Kan

Pape je nakon briljantne igračke, trenersku karijeru počeo 1994. godine u Kanu i to je jedini francuski klub u kojem je radio. Najviše je bio prisutan u Turskoj, gdje je prilično uspješno vodio čak pet klubova (Ankaraspor, Ankaraguču, Istanbulspor, Konjaspor i Rizespor dvaput).

Kratko je radio u Saudijskoj Arabiji, a posljednji klub bio mu je Ankaraspor, kojeg je u sezoni 2007/08. spasio od ispadanja iz elitnog fudbalskog razreda Turske.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:BH. sportske legende 12 years 4 months ago #20780

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54

Please Prijava to join the conversation.

  • Stranica:
  • 1
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.044 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version