Autor: Sabahudin Beba
Objavljeno: 29. November 2012. 01:11:27
Zar bi se mogao naći živi insan na ovome dunjaluku, koji bi kada krene perom da piše o ovoj temi, mogao da se usudi da nešto oduzme ili pridoda ovome prelijepom nazivu Bošnjakinja? Kada bi se svi žubori rijeka i potoka ovodunjalučkih znanih i neznanih vodopada, mora i izvora sastali da odšume svoju ljepotu, ne bi mogli ni da se približe ljepoti bića jedne Bošnjakinje muslimanke. Zar bi onaj čelik što ga livničari lijevaju u livnicama mogao da bude jači i čvršći od Bošnjakinje muslimanke?
Dok ovo pišem majka mi je stalno pred očima.
Zar bi sve one kapi rose koje padaju po znanim i neznanim poljima ovog dunjaluka mogle imalo da se približe sjaju jedne Bošnjakinje muslimanke? Ne smijem se ni usuditi da započnem pisati o Bošnjakinji muslimanki. Ipak pokušat ću. Znam da nije lahko započeti.
Dok razmišljam mati mi je stalno pred očima.
I kako god da sam nanijetio, odmah sam završavao sa riječima da nejma tog pera koje bi moglo da ispiše ili se usudi da započne pisati o Bošnjakinji muslimanki.
Dok razmišljam mati mi je stalno pred očima.
U ime Allaha Svemogućeg, Milosnog, Samilosnog!
Bošnjakinja musimanka je kada joj je bivalo najteže, stajala uzdignute glave,ponosna,prkosna,nježna i hrabra. Kada se početkom 1992.g. nad mojom domovinom Bosnom i Hercegovinom nadvio zločinaćki oblak od naših susjeda sa istoka i zapada, i zaprijetio uništenjem Bošnjaka muslimana, Bošnjakinja muslimanka je s'ponosom stajala na bedemu odbrane svoje domovine, svoga ponosa, svoje porodice, svoje vjere, i svega onoga što je za nju bilo sveto, i nije je bilo strah. To je samo mogla i može da izdrži Bošnjakinja muslimanka.Kada su joj najdraže ubijali, i nju samu svojim poganim životinjskim smrdljivim tijelima silovali,prljali i ponižavali,podnosila je svu tu bol jednim nadljudskim naporom i svojim prkosom. Kada su joj zločinci otimali najmilije iz njenih ruku da bi joj ih pred njenim očima mučili i ubijali, nije pokazivala strah, niti suze! Plakala je bez suza.Plakala je u sebi.Čuo sam onu staru izreku da plač bez suza teško boli. Bošnjakinja muslimanka je plakala bez suza, bila je hrabra i podnosila je svu tu bol.
Dok ovo pišem mati mi je stalno pred očima.
I njaljepši cvijet bi se postidio ljepote duše koju ima Bošnjakinja muslimanka. Ima li ljepše žene na ovome dunjaluku kao što je Bošnjakinja muslimanka?Nema! Nisam mogao ni blizu da pronađem šta bi to moglo biti na ovome dunjaluku jače i hrabrije od Bošnjakinje muslimanke.
I onoga dana kada je Bošnjakinja muslimanka svoga babu,svoga muža,svojih pet sinova,svoju braču, svoje amidže, daidže,zetove i unuke u kabure ispraćala jednog po jednog na dženazi u Potočarima, bila je snažna,jaka kao čelik,ali ipak nemoćna pred samom sobom u tom trenutku. Sve je to u sebi podnosila jednim nadljudskim saburom.Onim Bošnjačkim muslimanskim! I nije posezala niti jednog trena za osvetom! Posegnula je u tim teškim trenutcima za dovom Uzvišenom Allahu dž.š. da im svima podari lijepi džennet i uvede ih u džennetske bašče. Bila je duboko u sebi svjesna da nisu mrtvi,nego da su živi ali da ih ona nije mogla vidjeti. I onda kada bi njene najmilije spustili u kabure, zajecala bi duša njena baš kao šumovi svih rijeka,mora,potoka i izvora.Njeno tijelo bi bilo tako skrušeno ali čvršće i jače od onoga čelika kojega livničar izlijeva. I njene suze koje bi padale na mezare njenih najdrazi, bile su čisće od svih kapi rose koja je padala po bjelosvjetskim avlijama i baščama.
Halali mi majko, možda nisam vičan pisanju, ali ako bi ikada ja bio taj koji bi dodjeljivao Nobelovu nagradu, ja je ne bih nikada dodijelio Bošnjakinji muslimanki.Pitat ćes me zašto? Ta nagrada nije vrijedna Bošnjakinje muslimanke niti koliko je jedno zrno gorušćice, kakvu je nagradu zaslužila Bošnjakinja muslimanka za njenu čistoću, hrabrost, ljudkost, poštenje, istinu, ponos ,majčinstvo i sve ono što odlikuje jednu majku,ženu,sestru i nanu. Bošnjakinja muslimanka je jedno toplo, drago, ponosno, gordo, silno, prkosno ali tako milo i plemenito ovozemaljsko biće. Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da mi oprosti, što se usudih uopšte da započnem da pišem ovu priču o Bošnjakinji muslimanki. I dalje vjerujem da se neće napraviti to pero, niti roditi vičan pjesnik,niti pisac, koji će moći da napiše jednu pravu priču ili stih o Bošnjakinji muslimanki. Nema tih jezera niti mora, niti izvora a ni rijeka koje će ikada moći da odšume svu onu ljepotu koju ima žena Bošnjakinja muslimanka.
Dok završavam ovu priču mati mi je stalno pred očima.
Ponosan sam što pripadam korpusu Bošnjačkome muslimanskom, u čijim pjesmama koje su prepune sevdaha, nema mjesta pogrdnim stihovima, niti mržnji prema nečemu što nije Bošnjačko muslimansko. Ponosan sam što me je majka Bošnjakinja muslimanka rodila i odhranila mlijekom ljudskosti a ne zlom i mržnjom, i odhranila me da budem čovjek a ne zvijer.
