Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 4 months ago #27643

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Dr. Haris Silajdžić na tribini "Kruga 99" u povodu 15 godina od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu
BORBA ZA BOSNU I HERCEGOVINU NIJE ZAVRŠENA

Autor: Dr. Haris Silajdžić



Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja...

...Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.
O Dejtonskom sporazumu danas se, manje ili više, zna sve. No, čini se važnim podsjetiti, u najkraćem, na okolnosti koje su dovele do mirovnih sporazuma u američkoj vojnoj bazi. U potpunosti ispunjavajući kriterije koje je propisala Badinterova komisija, Bosna i Hercegovina je referendumskom odlukom svojih građana ispunila uslove za proglašenje nezavisnosti.

Do proglašenja nezavisnosti je došlo kada su prethodno propali svi pokušaji reformiranja jugoslovenske federacije ( uključujući i prijedlog Izetbegović- Gligorov). Otvorena agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je ubrzo uslijedila nije bila posljedica proglašenja njene nezavisnosti, već sredstvo za ostvarivanje nacionalnih velikosrpskih pretenzija koje je podrazumijevalo dokidanje države Bosne i Hercegovine, a u kojima je i velikohrvatski nacionalizam vidio svoju šansu za teritorijalnim proširenjem Hrvatske.

Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja... Kao odgovor na jasne znakove o pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica je nametnula embargo na naoružavanje bivših jugoslovenskih republika, a kada je realizacija zločinačkog projekta počela međunarodna zajednica je godinama, unatoč pobrojanim zločinima, insistirala na održanju embarga. Naravno, ne treba posebno podsjećati da je embargo od svih bivših jugoslovenskih republika – što zahvaljujući geografskom položaju, što zahvaljujući blokadi od strane susjeda koji su izvršili ili podržavali agresiju – pogodio najviše upravo Bosnu i Hercegovinu.

Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.

Zahvaljujući Armiji Republike Bosne i Hercegovine, i agresori na našu domovinu i neke moćne države koje su otvoreno podržavale agresore ili čekale da oni ispune svoje ciljeve morali su se pomiriti sa činjenicom da su država Bosna i Hercegovina i njena opstojnost – herojski, vojno odbranjeni. S druge strane, opstanak države Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama odbranjen je i politički – posljednji put u nekoliko navrata uoči početka mirovnih pregovora u Daytonu kada je bošnjački politički vrh, predvođen rahmetli Alijom Izetbegovićem, odlučno odbio ponudu najviših međunarodnih predstavnika o stvaranju „mini muslimanske države“ na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine.

U takvim okolnostima došlo je do pregovora koji su rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Član 1. Ustava BiH – najvažnije dejtonsko dostignuće
Najvažniji rezultat Daytona je priznanje svih učesnika pregovora – i domaćih i međunarodnih – da država Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državni kontinuitet. Ovaj stav našao je svoj izraz u članu 1. Ustava BiH u kojem se kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, od sada „Bosna i Hercegovina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnom strukturom modificiranom ovim ustavom, i sa međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica država Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“

Nažalost, pokušaji osporavanja i ukidanja državnosti Bosne i Hercegovine, te pokušaji tretiranja Bosne i Hercegovine državom nižeg državnog statusa u odnosu na svoje susjede i druge države članice Ujedinjenih naroda, vezani su za suštinsko neprihvatanje člana 1. Ustava Bosne i Hercegovine.

S druge strane, izvjesno postojeće nedorečenosti dejtonskog ustava stvorile su prostor osporavateljima bh. državnosti da ciljanom „proizvodnjom“ novih i nepostojećih „dejtonskih nejasnoća“ besposljedično opstruiraju ili pak selektivno implementiraju odredbe Mirovnog sporazuma. Sve ovo se godinama događa u prisustvu, ali i bez reakcije, vrhovnog ovlaštenog tumača Mirovnog sporazuma – međunarodne zajednice oličene u Uredu Visokog predstavnika (OHR). U takvom ambijentu se događa političko, a ne pravno iščitavanje sporazuma, na matricama nacionalističkih etno-politika koje, ohrabrene izostankom međunarodne reakcije, nemaju potrebu korekcije ratnih ciljeva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dapače, antibosanske političke snage pokazuju sve veću ustrajnost za dokidanje bh. državnosti, a svoju ukupnu politiku samo prilagođavaju novonastalim postdejtonskim okolnostima.

Prudska zamka i njene posljedice
Uporedo sa aktivnom opstrukcijom ovakve politike su propraćene snažnim djelovanjem u pravcu ostvarenja percepcije vlastite vjerodostojnosti. Taj proces odvija se u dva pravca: jednim, isključivo opredijeljenim prema vlastitom etnosu, i drugim, intenzivnim, ustrajnim lobističkim nuđenjem takvog stava kao prihvatljive istine međunarodnoj zajednici i njenim institucijama arbitriranja.


Od RBiH do deytonske etničke podjele
Ovakva strategija imala je, nažalost, za učinak relativno uspješnu kompromitaciju primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma. Cijela lepeza aktivnosti bila je i još uvijek je usmjerena na pravnu destrukciju prije svega aneksa IV, VII i IX, pa se u konačnici nije ni dogodila primjena obavezujućih pravnih normi sporazuma. U taj prostor se nametnulo političko tumačenje samog Mirovnog sporazuma, po modelu „traženja kompromisa“ za tumačenje i primjenu pravnih normi, čime su se u prostor prava „uselili“ etno-nacionalistički pristupi njegovog tumačenja. Kratkoročni cilj ovakvog djelovanja je bila namjera pozicioniranja pred neminovne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini. Bitno je bilo spuštanje praga prihvatljivosti novih ustavnih rješenja, prije svega bošnjačke politike, koja idu ispod dejtonskih odrednica. U cijeli projekat je svakako bio ukalkuliran „zamor materijala“ probosanske i bošnjačke politike, kao i eliminacija ili marginalizacija remetilačkih političkih opcija u takvoj politici. Na strateškom planu valjalo je delegitimirati i marginalizirati političke opcije koje predstavljaju najkrupniju prepreku kompromitaciji same dejtonske državnosti Bosne i Hercegovine; na operativnom planu ovu strategiju je valjalo provesti dobro osmišljenom, višegodišnjom javnom kampanjom diskreditacije najodlučnijih protivnika post-dejtonskog rušenja temelja bh. državnosti. Takav plan stavio je na Sarajevo težište svojih aktivnosti, a obrazac kampanje vođen je pod geslom višegodišnjeg izjednačavanja, stavljanja znaka jednakosti, između „Dodika i Silajdžića“, kao političkih personifikacija dva dijametralno suprotna odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti države Bosne i Hercegovine. Koliko god je takva operativna razrada pomenute strategije apsurdna, rezultati posljednjih izbora su pokazali da je bila uspješna. Planeri opisane strategije imaju razloga za zadovoljstvo: doduše, oni i ne kriju da je posljednji izborni ciklus poželjna, idealna konstelacija političkih odnosa za uspješnost njihovog projekta.

Prva šansa za kapitaliziranje aktuelnog odnosa političkih snaga osporavateljima bh. državnosti pružiće se prilikom pokušaja ostvarivanja etničkih vlasničkih prava nad državnom imovinom na dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine. Realizacija tog cilja je započeta, a postoje snažni zahtjevi da se on realizira do kraja. Naime, svjedoci smo upornog razvlašćivanja države Bosne i Hercegovine na sopstvenom teritoriju kroz proces unutarnje teritorijalne sukcesije i to prenošenjem prerogativa teritorijalnog suvereniteta sa suverene države BiH na nove zamišljene suverene etno-teritorijalne tvorevine sa kapacitetom državica u stvaranju. Osnovano je pretpostaviti, a akteri ovih procesa to više i ne kriju, da bi to bila samo prelazna faza koja bi promijenjenim ustavnopravnim karakterom države Bosne i Hercegovine omogućila pozicioniranje omeđenih etno-teritorija ka konzumiranju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje od države. Ovo i jeste suštinski razlog neprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na pokušaj konzumiranja ovog prava čekala se procjena povoljnih geo-političkih uslova, kao i povoljna konfiguracija unutrašnjih političkih aktera. Procjena rušitelja državnosti Bosne i Hercegovine jeste da su se ove okolnosti umnogome stekle, pa je razumno očekivati snažne pokušaje efektuiranja opisanog projekta.

Važna etapa ovog projekta jeste promjena karaktera države Bosne i Hercegovine u lepezi od federalne, preko konfederalne i „državne zajednice“, do stvaranja saveza suverenih država, a sve kroz jačanje kapaciteta etno-teritorijalnih jedinica.

U suštini, politički signali za prihvatljivost izvedbe ovog projekta su odaslani takozvanim Prudskim sporazumom. Njegov duh i odredbe su ohrabrile ne samo dijelove srpskih i hrvatskih političkih aktera, te zvanični Beograd, nego i onaj dio međunarodne zajednice koji je do sada istrajavao na očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine. Naime, prvi put poslije Daytona je unutarašnjom političkom voljom predstavnika konstitutivnih naroda ( Srba, Hrvata i Bošnjaka) postignut bilo kakav dogovor o novom ustavnom karakteru Bosne i Hercegovine. Sve što se događalo i što će se događati nakon Pruda biće snažno obilježeno njegovom osnovnom odrednicom: prijedlogom „funkcionalno-teritorijalne raspodjele državne imovine Bosne i Hercegovine“.


Gazijke koje su branile RBiH
Unatoč činjenici da Aneks IV Dejtonskog sporazuma ustavni karakter države BiH ne prepoznaje po elemtima federalizma, posdejtonska zakonodavna rješenja su izvođena po modelu priličnom federalnom unutarnjem ustroju. Zanemarujući klauzulu kontinuiteta Republike BiH na državu BiH, prihvaćen je model entitetske privatizacije podržavljene društvene svojine. Istine radi, treba podsjetiti da je Stranka za Bosnu i Hercegovinu tada ostala usamljena u protivljenju tom modelu, upozoravajuće na njegove katastrofalne posljedice. Nažalost, pokazalo se da su upozorenja bila u potpunosti utemeljena. Učinci prihvaćenog modela su – u krajnjem – etnizacija državne svojine, prije svega po administrativnoj liniji entitetskog razgraničenja, a u Federaciji BiH sa gotovo identičnim učincima po zamišljenim međukantonalnim linijama razgraničenja. Ovim presedanom su entiteti lagano pretakani u federalne jedinice, a Bosna i Hercegovina je od decentralizirane države sa dejtonski zajamčenim suverenitetom na cijeloj teritoriji uvođena u novi karakter složenosti. Međunarodna zajednica je tada još uvijek pokušavala očuvati duh jačanja i reintegracije bh. državnosti modelom izgradnje dva multietnička administrativna aranžmana, pa su zakonska rješenja o traziciji državnog kapitala ( podržavljene društvene svojine) od privatizacije izuzela „neutralni kapital“ ( imovinu iz sukcesije SFRJ i imovinu iz restitucione mase). Prepoznavanje „neutralnog kapitala“, njegovo evidentiranje i osujećivanje promjene vlasništva je trebalo da bude način kojim bi se umanjile posljedice entitetsko-etničke privatizacije, te spriječila mogućnost etnizacije državnog grunta. Zakonska obaveza izlučenja bilansa neutralne imovine jeste postojala, ali se u praksi i zanemarivala, pa su posljedično i učinci bili pogubni. Tim radnjama se prejudiciralo i pitanje tada tek trajućeg procesa definiranja sukcesije SFRJ i imovine iz tog procesa koja pripada BiH. Ujedno su se donosila zakonska rješenja kojima će biti osujećena naturalna restitucija nacionalizirane imovine u periodu iza 31.12.1945. godine, a pogotovo one najdominantnije: šumskog, poljoprivrednog i neizgrađenog građevinskog zemljišta. Namjere su bile jasne: osujetiti uspostavu „multietničkog“ gruntovnog stanja u BiH kao prijetnje zaokruženja etno-teritorijalnih jedinica. Imovina iz sukcesije i imovina iz restitucije su tretirane kao aktivni bilans, pa su metodama certifikatske i vaučerske privatizacije, rjeđe za novac, dobijale novog vlasnika.

Istovrstan pravni model je primijenjen i u definiranju prava na koncesiju. Prava koncesioniranja su predata entitetima i nižim administrativnim jedinicama, ali ni u jednom slučaju u praksi nije ostavljena mogućnost da se kao koncesionar na javnim dobrima pojavi država. Ovim su javna dobra, kao dobra svih građana, prestala biti javnim dobrima države Bosne i Hercegovine, te su na posredan način postala vlasništvo entiteta, Distrikta Brčko, te kantona i općina.

Opisani modeli privatizacije i koncesioniranja su bili modeli koji su u postupak uveli unutarnju sukcesiju Bosne i Hercegovine. Prihvatanje ovakvih zakonskih rješenja stvorilo je utisak da i „bošnjačka strana“ prihvata ustavni preustroj države BiH po etno-teritorijalnom modelu složene države. Posljednja ovjera ovakve političke volje jeste stavljanje potpisa na principe Prudskog sporazuma ( uključujući i apsurdni pristanak otimanja državne imovine po kojem će se ona „prvo uknjižiti na državu,a istovremeno na entitete“).

Ustavne reforme
Ciljevi ustavne reforme su uklanjanje svih ustavnih diskriminacija prema svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, kao i stvaranje ustavnog ambijenta za ubrzanje evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Ključni problem u ustavnom funkcioniranju države Bosne i Hercegovine je postojanje takozvanog „entitetskog glasanja“. Oni koji su optuživani za rušenje „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena 2006. dobili su punu satisfakciju. Kao što znamo, ključni razgog neprihvatanja tih ustavnih promjena bio je zadržavanje entitetskog glasanja. Šta se u međuvremenu dogodilo? I Evropski parlament, u Vijeće Evrope, i Evropska komisija, i Vencijanska komisija, i i Senat i Kongres SAD-a su se eksplicitno, u svojim rezolucijama, ekspertizama i izvještajima, izjasnili da je zadržavanje entitetskog glasanja „ključni mehanizam opstrukcije funkcionisanja državnih institucija“.

Borba za Bosnu i Hercegovinu nije završena, ona će biti dugotrajna i naporna. Pitanje ustavnih reformi jedan je od frontova te borbe. Oni koji se bore za državu Bosnu i Hercegovinu nemaju jačeg saveznika od Ustava BiH i međunarodnog prava koje primjenjuju i priznaju demokratske države. Zato je insistiranje na pravu, pravu koje ukida diskriminacije i odgovara izazovima euro-atlantskih integracija primarni interes svih zagovornika bh. državnosti. Da dejtonski ustav nije u skladu sa temeljnim međunarodnim principima potvrdile su skoro sve relevantne međunarodne institucije i države. Zato oni koji se bore za Bosnu i Hercegovinu ne trebaju pristati na elimiranje pravnih principa i prebacivanje rasprave na isključivo politički teren.

„Hrvatsko pitanje“
Prije svega, Hrvatima niko u ovoj zemlji ne treba i ne može nešto da „daje“. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, sa jednakim pravima kao i druga dva konstitutivna naroda.

Činjenica je da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući postojećim ustavnim rješenjima, nije u mogućnosti da konzumira isti obim prava koja uživaju druga dva konstitutivna naroda, kao što to ne mogu i pripadnici nacionalnih manjina u obimu koji mu garantiraju sve relevatne međunarodne konvencije o ljudskim pravima.

Međutim, teritorijalna rekompozicija Bosne i Hercegovine po principima etničkog majoriteta ne može osigurati konstitutivnost nijednog naroda u Bosni i Hercegovini, pa ni hrvatskog; a posebno to ne može teritorijalno- administrativna rekompozicija u granicama samo jednog entiteta, to jest, Federacije BiH, kako zahtijevaju pojedini hrvatski lideri u BiH.

Stvaranje trećeg, „hrvatskog entiteta“ u Bosni i Hercegovini ne bi popravilo položaj većine građana hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, ali bi za posljedicu imalo otvaranje na najgori i najopasniji mogući način pitanje prava bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

Svaki od prethodnih argumenata može se i dodatno elaborirati, a svi oni zajedno vode ka zaključku: svako insistiranje na stvaranju novih entiteta u okviru administrativnih granica samo jednog od postojećih entiteta proizvešće radikalizaciju etno-nacionalističkih zahtjeva koji mogu proizvesti ozbiljne izazove po stabilnost, pa i mir u Bosni i Hercegovini.

Integracija BiH u NATO savez
Želim da kažem nekoliko riječi o dvije komponente ovog pitanja.

Članstvo u NATO savezu je od najveće strateške važnosti za državu Bosnu i Hercegovinu, i kratkoročno i dugoročno. Uloga NATO saveza u sigurnosno-odbrambenoj arhitekturi Evrope je bez premca već decenijama. Članstvo u Sjevernoatlantskoj alijansi je za sve države nastale u Evropi nakon pada Berlinskog zida bilo prioritet u u njihovom nastojanju da čvrsto osiguraju svoju nezavisnost, međunarodni suverenitet i teritorijalni integritet. Ni Bosna i Hercegovina tu nije izuzetak, dapače: upravo članstvom u NATO savezu Bosna i Hercegovina bi efikasno prevenirala svaki pokušaj narušavanja njenog teritorijalnog integriteta po modelu koji smo vidjeli u agresiji na našu zemlju u periodu od 1992. do 1995. godine.

Integraciji Bosne i Hercegovine u NATO savez ne idu na ruku aktuelne rasprave o novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope. U Izvještaju Eurpean Council on Foreign Relations „The Spectre of a Multipolar Europe“ afirmiše se približavanje EU vanjske politike i ruskog „Ugovora o evropskoj bezbjednosti“. Posmatrači ocjenjuju da je ovakav stav rezultat zaokreta njemačke vanjske politike prema Rusiji, koji se pokušava nametnuti Evropskoj uniji. Zašto se ovo tiče Bosne i Hercegovine? Zato što bi, s obzirom na izrazito negativan stav Rusije prema daljnejm širenju NATO-a, jedna od posljedica mogla biti da, uz Srbiju, i Bosna i Hercegovina i Crna Gora ne postanu članice NATO-a, već da budu elemanti zajedničkog „evropsko-ruskog sigurnosnog kišobrana“. Takav scenarij ostavlja Bosnu i Hercegovinu u sigurnosnom vakuumu. Naime, taj navodni „sigurnosni kišobran“ već postoji kroz OSCE, ali je jasno da je on „mrtvo slovo na papiru“ u svim slučajevima iole ozbiljnijih političko-sigurnosnih kriza. Kritičari ovog njemačkog prijedloga nove strategije evropske sigurnosti ukazuju na to da Rusija još uvijek nema unutarnju „demokratsku paradigmu“ koja bi mogla ponuditi bilo šta ozbiljno u smislu kolektivne beznjednosti što bi zamijenilo NATO. U petak je u Lisabonu usvojen novi Strateški koncept, temeljni dokument ovog saveza na naredno desetljeće. Njime se reafirmira spremnost NATO saveza za prijemom novih članica, ali i otvorenost za strateško sigirnosno partnerstvo sa Rusijom. Omjer u praktičnoj primjeni ova dva principa umnogome će odlučiti i budućnost sjevernoatlanstskih integracija Bosne i Hercegovine, na koji i mi možemo znatno utjecati, naročito uz pomoć prijatelja u NATO-u, kakve su nam SAD, Turska, Norveška, Hrvatska, Slovenija, Poljska, Mađarska i druge države.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 2 months ago #28257

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 1 month ago #29054

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 1 month ago #29055

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 1 month ago #29061

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Cijenjeni posjetioci stranice Rogatica com uzmite malo vremena i procitajte ovaj post ovo je samo jedan mali djelic istine pa razmislte dali se OVO SVE SAMO SLUCAJNO DESAVA ILI?????? Početna - Nedjelja, Jul. 10. 2011 - Početna

BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.




POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -




14 BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.


Titu se cesto odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji mir i pomirenje. Istina je da je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zalijecene. Isto je tako istina da je Tito dobro promislio o usuglasavanju suprotstavljenih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina. Samo sto je Titu ipak vlast bila vaznija od pomirenja, a komunisticka je vlast uspostavljena u Jugoslaviji uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s razlicitim ostacima protivpartizanskih snaga (i s njima zdruzenim civilima) koji su se u aprilu i maju 1945. bili sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznicima sa slovenskim "belogardejcima", s ustasama i domodbranima, te s jednim dijelom crnogorskih cetnika. Britanci su ih na Titov zahtjev izrucili partizanima. Vecina ih je bila pobijena poslije povratka na jugoslavensko tlo.


Racuna se da je gotovo 250.000 ljudi izgubilo zivote u masovnim strijeljanjima, marsevima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine. U izvjestaju jednog americkog sluzbenika o situaciji u Jugoslaviji u februaru 1945. stoji i ovo: "Propaganda i organizovane 'spontane' demonstracije, prisilni rad, samovoljno rekviriranje po kratkom postupku, hapsenja i kaznjavanja te mjere zastrasivanja i suvise podsjecaju ljude na okupaciju."2


Titova tajna policija,* "Organizacija za zastitu naroda" (OZNA), revnosno je zatvarala prave ili izmisljene politicke neprijatelje. Prema Titovim vlastitim rijecima, svrha je OZNE bila da "utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju" - a takvih je bilo vrlo mnogo.3 Medju njima su bili sretnije ruke oni koji su osudjeni na prisilni rad na jednom od mnogih gradilista u zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobrovoljci koji su radili na "omladinskim radnim akcijama", od kojih je jedna od prvih bila gradnja zeljeznicke pruge Samac-Sarajevo 1947. godine.


Evo sta je o tome napisao neutralan posmatrac: "Auto-put Beograd-Zagreb, jedno od dicnih dostignuca iz tog razdoblja, nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato pomagala i prisilna radna snaga, napose 'klasni neprijatelji' iz burzoaskih redova, sto je mozda i jedan od razloga sto je auto-put tako lose izgradjen."4


Kad je jednom Staljin 1948. godine iskljucio Jugoslaviju iz Kominforma (organizacije koja je naslijedila Kominternu), jugoslavenski su historicari uskoro poceli iznova pisati historiju Jugoslavije, ne bi li dokazali da je Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinisticku politiku. Istina je, medjutim, da je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno slijedio bila Staljinova politika.5 Cak je i jugoslavenski federativni ustav, proglasen u januaru 1946, bio naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobicajena mjesavina bombasticnih deklaracija i supljih fraza, prema kojima je, na primjer, svaka republika "suverena", ali nema pravo na odcjepljenje zato sto su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odlucili zivjeti zajedno.6 Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uopce nije spominjala Komunisticka partija koja je fakticki drzala svu vlast u svojim rukama. Tito se posluzio metodom uobicajenom u ostalim istocnoevropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira "Narodnom frontom", dok najposlije ne eliminira svaki trag politickog pluralizma.7


Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan Petogodisnji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noci provedena kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja zitarica te je vecim gradovima iduce godine zaprijetila glad.8


Jedna od najtipicnijih karakteristika toga razdoblja staljinisticke politike bila je antireligiozna kampanja. Posebno se grubo postupalo s Katolickom crkvom zato sto je dio njena klera suradjivao s ustasama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve unistene, a samostani i sjemenista zatvoreni. Pravoslavna je crkva prosla nesto bolje, iako je u prve tri-cetiri godine izvrsen snazan pritisak na njene institucije. Dio je njena viseg svestenstva saradjivao s kvislinskim rezimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih "naprednih" svestenika sluzilo u Titovoj vojsci kao vojni svestenici. Poticano je osnivanje drustava takvih svestenika u samoj crkvi da bi Komunisticka partija mogla posredno utjecati na crkvu.9


Sto se islama tice, cini se da su novi jugoslavenski vladari drzali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali su (ispravno) da je islam vrsta religije koja ne ukljucuje samo licna uvjerenja nego i drustvene obicaje, i drugo, da je natraznjacka azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast zeli nakon rata precistiti neke stare racune, kao sto su se muslimanski aktivisti poslije prisjecali: "Komunisti bi nam u to vrijeme najvece stete i gubitke nanijeli, kad bi njihove vojne jedinice usle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na visim drustvenim polozajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva sudjenja ili istrage."10


U ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobicajeni clan prema kojem ce Jugoslavija postivati Vjerske slobode, a crkva ce biti odvojena od drzave. Medjutim, u praksi je bilo drukcije.


Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je zenama zabranjeno nositi feredze. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna skola u kojoj su placenici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a poducavanje djece u dzamijama nije bilo dopusteno. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviski redovi. Prema nekim izvjestajima, muslimani koji su sluzili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinjetinu, a komunisticki su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati sinove obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna drustva "Gajret", "Narodna uzdanica" i druga. Dopusten je rad samo jednoj sluzbenoj (od 1947. godine pod drzavnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom skolovanje muslimanskih svestenika. Zatvorena je i muslimanska stampara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udzbenike u Jugoslaviji. Medjutim, neke od tih mjera potajno su se krsile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se poducavala u dzamijama, derviski su redovi djelovali u privatnim kucama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih clanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.


Muslimanska je zajednica pretrpjela vec velike stete u ratu: racuna se da je u cijeloj Jugoslaviji unisteno ili tesko osteceno 756 dzamija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950. godine u Bosni i Hercegovini jos bilo 199 dzamija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti, a druge su komunisticke vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladista ili cak staje. Tijelo koje je upravljalo vakufima bilo je fakticki pod drzavnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije imovine (recimo, prvi moderni blok uredskih zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilista za uredske i stambene zgrade. Istina je da je reis-ul-ulema Causevic bio predlagao nesto slicno prije rata, ali sigurno nije mislio da ce se to uraditi bez pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, ciji je imetak bio vec nakrnjen eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i vise godina, kao sto je bila zaduzbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeca."


Opci uvjeti vjerskog zivota u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamcio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni drzavni nadzor. Godine 1956. poceo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turistickih razloga, a dijelom i zato sto su izmedju viseg pravoslavnog svestenstva i drzave uspostavljeni nesto njezniji odnosi.12 Medjutim, opsti sluzbeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u sezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica postala tada orudje Titove toboze "nesvrstane" vanjske politike.


Kao i mnoga druga Titova uopste slavljena dostignuca, bijase politika na koju je on tako reci slucajno natrapao. Posto je (na svoje veliko cudo) bio izbacen iz Kominforma i postao uvelike ovisan o zapadnim kreditima, pomoci i diplomatskom pomaganju, bila mu je potrebna ideologija zbog koje ce se ciniti da je on navlas upao u jako nezgodni polozaj, a ujedno mu omoguciti da drzi na distanci ugodno usluzne zapadne demokracije. Otkrio je to na svom putovanju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je nakon toga poceo drzati govore u kojima je osudjivao podjelu svijeta na blokove, a sljedece godine, kad su Jugoslaviju zajednicki posjetili Naser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih.13


I Naseru i indonezijskom vodji Sukarnu predstavljen je reis-ul-ulema kad su 1956. godine posjetili Beograd. Iako je sluzbeno tijelo koje je pretstavljalo jugoslavenske muslimane "Islamska vjerska zajednica" dobilo nalog da bojkotuje Svjetski islamski kongres u Karaciju 1952. godine, njegovi su predstavnici uveliko putovali po svijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovima Treceg svijeta i nesvrstanih zemalja.14 Uskoro je musliman kao vjerska pripadnost postala preporuka svakome ko se nadao napredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj sluzbi. Oko sredine sezdesetih istaknuti muslimanski diplomati iz Bosne i Hercegovine sluzili su u vise arapskih drzava i u Indoneziji, medju njima i sin jednog bivseg reis-ul-uleme.15 Cinilo se da nije vazno sto ti diplomati clanovi Komunisticke partije koji su se uglavnom odrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.


Pitanje, sta znaci biti musliman u Bosni i Hercegovini - je posrijedi religiozni, etnicki ili nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, usprkos uvjerenju Komunisticke partije Jugoslavije u prvim godinama Titove vladavine da ce se to dogoditi. U cetrdesetim godinama sluzbeni je stav glasio da ce se taj problem malo-pomalo rijesiti sam od sebe, kad se muslimani identifikuju s Hrvatima ili Srbima. Na prvom partijskom kongresu poslije rata utvrdjeno je da se "Bosna ne moze podijeliti izmedju Srbije i Hrvatske, ne samo zato sto Srbi i Hrvati zive izmijesani na cijelom tom teritoriju, nego i zato sto je taj teritorij nastanjen i muslimanima, koji se jos nisu izjasnili u nacionalnom smislu".16 "Izjasnili u nacionalnom smislu" ,znaci ovdje, da se nisu "izjasnili hoce li biti Srbi ili Hrvati".


Na partiju je izvrsen odredjen pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti partijskih funkcionara s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom prirucniku ko je ko (1956.) pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati, a 62 posto kao Srbi - sto je, izmedju ostaloga, znak otkud je puhao vjetar u bosanskom politickom zivotu u to doba.


U popisu stanovnistva 1948. godine muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao "nacionalno neopredijeljeni".


To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokazu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaceni: 72.000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25.000 da su Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao "neopredijeljeni".


Pri sljedecem popisu stanovnistva, 1953. godine, ishod je bio slican. Ovaj put je sluzbena politika provodila duh "jugoslavenstva".


"Muslimanstvo" se uopce nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao "Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni". U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891.800.(l7)


Sluzbena politika pocela se mijenjati tek u sezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga doslo. U prvih petnaest-dvadeset godina nakon rata, na visim polozajima u Bosni i Hercegovini dominirali su Srbi. U cetrdesetim godinama bilo je u Komunistickoj partiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana i 60 posto Srba. Politika bosanske republicke vlade bila je vrlo servilna prema Beogradu, sklona tretirati svoju republiku kao tek nesto vise od obicne pokrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina Djure Pucara s mjesta sefa bosanske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a iskljucenjem Aleksandra Rankovica, Titova nemilosrdnog sefa sluzbe sigurnosti iduce godine, doslo je do opsteg ublazavanja politike prema srpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali, vec se i prije tih dogadjaja javila tendencija priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vjerovatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka: odluke da se stane od politike "integralnog jugoslavenstva" i da se umjesto na pocetku sezdesetih, pojaca samostalnost republika, te zakasnjelog uspona malobrojne elite muslimanskih komunistickih rukovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine.18*


Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u popisu stanovnistva mogli izjasniti kao "muslimani u etnickom smislu". Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovackog ustava, stajalo izmedju ostaloga: "Srbi, Hrvati i muslimani udruzeni u proslosti zajednickim zivotom" - cime se podrazumijevalo, iako nije izrekom receno, da muslimane treba smatrati ravnopravnim narodom.19


Opcenito se drzalo da je to presudan korak, a jedan od odraza te promjene bilo je i to sto je u materijalu pripremljenom za izbore funkcionera u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965. godine nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao "Srbin" ili "Hrvat" ili "musliman".20


Ipak, ovo priznavanje muslimana kao nacionalnosti jos nije bilo sluzbeno proglaseno, pa se odredjeni broj akademika i rukovodilaca (pod vodstvom sveucilisnog profesora Muhameda Filipovica i uz pomoc partijskih funkcionera, kao sto je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se rijec "musliman" kao oznaka nacionalne pripadnosti pise velikim pocetnim slovom "M", a ne vise kao "musliman" u vjerskom smislu. Ipak, je jos bilo otpora ovom predlogu u Partiji, koja je 1967. iskljucila profesora Filipovica iz svojih redova.


Ali, na kraju je postignut uspjeh, u maju 1968., na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na kojem je izdano priopstenje u kojem je stajalo i ovo: "Praksa je pokazala svu stetnost razlicitih vidova pritisaka... iz ranijeg perioda kad su muslimani oznacavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu. Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalisticka praksa, da su muslimani zaseban narod."21 Ovaj je stav prihvatila i savezna vlada, unatoc zestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista medju komunistima kao sto je bio Dobrica Cosic.


I, tako se u popisu stanovnistva 1971. godine prvi put pojavljuje i naziv: "Musliman, u nacionalnom smislu".22


* Ovu tvrdnju treba mozda pojasniti. Nisu se samo muslimanski komunisticki rukovodioci zalagali za priznavanje muslimana kao nacije: i drugi bosanski politicari, recimo Branko Mikulic, Hrvoje Istuk, Dragutin Kosovac i Todo Kurtovic, podupirali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hercegovine naspram drugih republika.


Drugi izvor otpora ovom stavu bijase u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije svidjala pomisao da bi se i njihova poveca manjina slavenskih muslimana mogla na slican nacin odvojiti od makedonske nacionalnosti.23 Medjutim, upravo nam usporedba s Bosnom omogucuje da uvidimo zasto je bosanska politika, ma koliko cudno izgledala, imala smisla. U slucaju slavenskih muslimana u Makedoniji mozemo govoriti o religiji kao o nekakvom povrsinskom sloju koji se moze oguliti i ispod kojega cemo otkriti etnicki ili nacionalni supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat ce nam Slaven koji se moze proglasiti "Makedoncem" prema kriterijima zajednickog jezika i historije. Ali, u slucaju bosanskog muslimana, kako cemo prozvati preostali supstrat? Mozemo ga proglasiti "slavenskim" ili "bosnjackim", ili ga mozemo proglasiti "srpsko-hrvatskim", ali bilo bi pogresno proglasiti ga srpskim-hrvatskim, i to iz dva razloga.


Prvo, zato sto u doba prije islamizacije nije bilo tako odredjenog "srpskog" ili "hrvatskog" identiteta kao danas, pa ne bismo mogli govoriti o "Srbima muslimanske vjeroispovijesti" u tom smislu da su mu preci bili Srbi prije nego sto su postali muslimani.


A drugo, kad su se bosanski krscani, vrlo kasno, poceli izjasnjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci madjarskih ili njemackih doseljenika katolicke vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu dosli za vrijeme Austro-Ugarske deklariraju sad kao "Hrvati", a potomci rumunjskih Roma pravoslavne vjere kao "Srbi".)24


Vidjeli smo vec kako su mnogi bosanski pravoslavci zacijelo potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko priljeva i odljeva naroda bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu stvari sasvim sigurni kakvo im je zapravo etnicko porijeklo. Stoljecima su te dvije vrste bosanskih krscana imale isti jezik, povijest i zavicaj - sto ce reci da je u najvaznijim aspektima supstrat koji lezi ispod njihova vjerskog identiteta jedan te isti.


Drugim rijecima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na pocetku 20. stoljeca poceli sami sebe nazivati prema etnickim etiketama Srbima i Hrvatima, bijase to umjetan potez.


Vidjeli smo da je historijski razumljivo sto su to ucinili. Ali, kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i muslimani povuku logican potez, to jest da se vjerski ocituju kao muslimani, a da svoj etnicki supstrat nazovu bosnjackim.


Posljedica bi svega toga bila da "Bosnjak" bude trece ime uz "Srbina" i "Hrvata" - sto bi bilo isto kao i upotreba rijeci "Musliman", samo sto bi jos vise podrivalo jedinstvo, jer se sad bar sve tri grupacije mogu nazivati bosnjackim Muslimanima, bosnjackim Srbima i bosnjackim Hrvatima.


Pokretacka snaga priznavanja muslimana kao naroda potkraj sezdesetih i na pocetku sedamdesetih nije bio islamski vjerski pokret. Dapace, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani muslimani koji su zeljeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u nesto jos izrazitije nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije posve razlicite tendencije: ovaj pokret svjetovnog "muslimanskog nacionalizma" i zasebno budjenje islamske vjere.25


Najpoznatiji plod ovog potonjeg budenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj sezdesetih godina Alija Izetbegovic pod naslovom Islamska deklaracija.26


Argumenti Izetbegoviceve rasprave (o kojoj ce biti vise rijeci u sljedecem poglavlju) ne samo sto su se razlikovali od argumenata politicara kao sto je bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegovic se nije bavio problemima Bosne i Hercegovine, nego polozajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja narode i o komunizmu kao neadekvatnom drustvenom poretku.


Ovo antikomunisticko vjersko budenje bijase u pocetku beznacajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova "nesvrstana" politika omogucila da uspostave kontakte sa sirim muslimanskim svijetom i time potaknu proucavanje islamske teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama jos vise Bosnjaka moglo studirati na arapskim sveucilistima, a godine 1977. osnovan je cak i Fakultet islamske teologije (uz financijsku potporu Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.27


Takav je razvoj bio daleko od onoga za sto su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili zaokupljeni cinjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno zastupljeni u komunistickom upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav nizi status od ostalih republika u Jugoslaviji. Drzali su da taj nepravedan stav prema njima potice otuda sto Bosna i Hercegovina nije nastanjena samo jednim odredjenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda (Srbima i Hrvatima) i jednim "nenarodom". U ovoj je analizi bilo mnogo istine.


Bosna i Hercegovina zaista nije uzivala status kakav je zasluzivala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u ekonomskom je razvoju sve vise zaostajala za svojim mocnijim susjedima. Doslo je bilo doduse do krakotrajnog procvata ekonomije nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogucnosti sovjetske invazije, odlucio smjestiti tvornice oruzja i druge strateski vazne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali, taje faza planiranja ubrzo prosla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s necim sto je jedan analiticar opisao kao "nove (i cesto nedovrsene) tvornice izgradjene u totalnoj izolaciji od trzista, prometnica i kvalifikovane radne snage".28


U pedesetim i sezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je drustveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veci dio Bosne i Hercegovine sluzbeno je proglasen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnizu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto nizi od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.29


Drustvena statistika govori nesto slicno otkrivajuci probleme koji su djelomicno bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomicno i njeni uzroci. Na pocetku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvisu stopu smrtnosti novorodencadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvisu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najvisi postotak ljudi koji su zavrsili samo tri razreda osnovne skole (osim na Kosovu) i najnizi postotak ljudi koji zive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvisu stopu migracije unutar same Jugoslavije - otprilike po 16.000 ljudi godisnje u pedesetim i sezdesetim godinama. Vecina su tih migranata bili Srbi koji su odlazili zivjeti u Srbiju.30 Djelomicno su i zato Muslimani oko sredine sezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.


Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj sezdesetih odigralo je odredjenu ulogu u budenju republickog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosanska ekonomija. Nekoliko promjena u saveznom ustavu u tom razdoblju, zapocetih novim ustavom 1963. godine i dovrsenih formulisanjem novih ustavnih odredbi 1974. godine, otvorile su sire mogucnosti za vodjenje politike razvoja u pojedinim republikama. U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti financirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i podizanje novih neboderskih naselja u vecim gradovima. Godine 1980. jedan je posmatrac zabiljezio da Sarajevo "izgleda kao jedno golemo gradiliste javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i kanalizacija, glavne su ulice u sredistu grada prekopane i popravljaju se, tramvajska se pruga zamjenjuju sirim kolosijekom" i tako dalje.31 Neposredan razlog svih takvih djelatnosti u glavnom gradu Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje imale odrzati 1984. godine. Ali, taj novi razvoj bio je tek najdramaticniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima republike, mahom uzajmljenim novcem.


Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u ustavu iz 1974. godine, ipak je vise problema stvarala nego rjesavala. Nacelo zasebnih nacionalnih politickih identiteta uvazeno je tek toliko da probudi apetit za jos vise slicnih mjera. Povijest nas uci da federacije razlicitih nacionalnih entiteta mogu uspjesno funkcionisati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom politickom poretku, a u komunistickoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka teznja za vecom nacionalnom autonomijom nuzno morala upiti kao bugacica sva ona gorka politicka nezadovoljstva koja su kolala po citavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje, kad je cijeli politicki sistem u kojem su oba naroda zatvorena nedemokratski i u stvari ugnjetavacki. A, prirodni je rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slaba ekonomija koja ne funkcionise - sto je takodje bilo zajamceno jugoslavenskim komunistickim sistemom. Zapravo je ekonomija opcenito sve slabije funkcionisala zbog mjera koje su u sezdesetima i sedamdesetima preduzete radi decentralizacije, jer su se u republikama sve cesce udvajali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se javlja, kad konkurenti djeluju uz pomoc kredita i dotacija dobivenih politickim sredstvima, i kad sama konkurencija nije podlozna pravoj trzisnoj utakmici.


Od sredine sezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme, od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najvise je to uzelo maha u Hrvatskoj i Srbiji. Potkraj sezdesetih poceo se odredjen broj razlicitih hrvatskih prituzbi i nezadovoljstava zgusnjavati: prituzbe na razvoj sluzbene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski oblici rijeci, prituzbe na uticaj koji su beogradske banke imale na turisticku privredu Dalmacije i na niz drugih ekonomskih i demografskih problema.32 Taj pokret, koji je inzistirao na pravima Hrvatske i koji se udruzio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog politickog sistema, postao je na Zapadu poznat pod nazivom "Hrvatsko proljece". Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio borbu i na bosanskohercegovacko tlo.


Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz cega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni priblizno zastupljeni na tim polozajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo vise od 20 posto od ukupnog broja naroda, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako vaznim polozajima u javnim medijima kao sto su bili direktori i urednici Radija i televizije Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od upravnika raznih republickih ustanova nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski politicari, recimo Hamdija Pozderac, izjavili su na to da nije vazno koje je narodnosti neki javni sluzbenik, pod uslovom da radi za dobro citave Bosne i Hercegovine.33


Ali, suparnistvo izmedju hrvatskih i srpskih nacionalista u brizi za Bosnu i Hercegovinu bilo je vec uzelo previse maha, da bi se moglo usutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni knjizevnik Josip Pokozovac objavio je vec 1969. godine knjigu u kojoj je ustvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa cak i Dalmacije) "zapravo" Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane, hrvatski i srpski nacionalisti poceli su otvoreno govoriti o tome, kako bi trebalo dijelove "cistog nacionalnog" teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji.34 Nije se uopste pokusavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito protivhrvatska ili protivsrpska u tom razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statisticki dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statistickih argumenata na razvoj situacije u Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvodenje "nacionalnog kljuca", tako da je po jedan predstavnik svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - jos jedan neznatan prilog daljnjoj ekonomskoj i administrativoj sklerozi.


Na kraju se pokazalo da je srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunisticke vladavine. Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oruzanim snagama, a oni koji su prezivjeli cetiri ratne godine, imali su snazan osjecaj da je Srbija moralno superiornija Hrvatskoj. Ali, Tito 1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obicno daju ratnim pobjednicima. Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 191.3. godine i pripojila Kraljevini Srbiji pod izmisljenim imenom "Juzna Srbija". Zato su tu promjenu 1945. godine srpski nacionalisti smatrali otimacinom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi sacinjavali manje od 50 posto stanovnistva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj je dao status "autonomne pokrajine" u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protivsrpskim cinom, premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u vecini i koje je Srbija takodje osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio "autonomnom pokrajinom" u sklopu Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim ustupkom koji im je Tito ucinio kad je Srbiji pripojio Srijem, poveci istocni vrsak hrvatskog teritorija. (Tito nije nista mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u otomanskom i austrougarskom razdoblju.)


Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, poluhrvat i poluslovenac, svjesno radio protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjecaji uzeli jos vise maha u sezdesetima i na pocetku sedamdesetih, kad su cestim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve vecu i vecu upravnu autonomiju - sve dok u ustavu 1974. godine nisu stekle neke (i ako ne sve) kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada Titova sefa sluzbe sigurnosti Aleksandra Rankovica (1966. godine), koji je na Kosovu vladao zeljeznom rukom (a, s njim je pao i veci broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramaticno izmijenila. Najprije je uslijedila protivakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim izgredima i drugim aktima nasilja, a onda nagla "albanizacija" cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na tisuce Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su od njih bjezali, jer su se osjecali ugrozeni, ali su mnogi trazili bolji posao i sudjelovali u onoj opcoj plimi naroda s periferije prema maticnoj zemlji, koja je, kao sto smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u to doba.35


Situacija na Kosovu, koja je na pocetku osamdesetih dostigla stanje permanentne krize i vojne okupacije, postala je glavno zariste budenja srpskog nacionalizma. Vec 1968. godine srpski nacionalisti medju komunistima, na primjer Dobrica Cosic, tuzili su se na zaokret politike na Kosovu nakon Rankoviceva pada. "Svjedoci smo cinjenice kako cak i medju srpskim narodom ponovo svijetli stari historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu drzavu," napisao je tada.36 Zbog te tvrdnje, koja je formulisana kao upozorenje, ali je iskazana u duhu prijetnje, Cosic je bio iskljucen iz Centralnog komiteta. Nije slucajno sto se on isto tako zestoko suprotstavio predlogu da bosanski muslimani dobiju status naroda. Buduci da su kosovski Albanci vecinom muslimani, antiislamski osjecaji bivali su sve vaznija karakteristika srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila prozeta i srpska knjizevna bastina, ali se sada to izrazavalo u mnogo zescoj formi, recimo u izrazito antimuslimanskom romanu Noz, koji je na pocetku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Draskovic.37 Srpska pravoslavna crkva takodje je uocila priliku da probudi osjecanje vjerskog identiteta u knjizevnoj i politickoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle pociva na cinjenici da se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama patrijarsija.


Budenje pravoslavlja pratilo je i budenje zanimanja za zabranjenu temu cetnistva u Drugom svjetskom ratu. I, bas kao sto su - ili upravo zato sto su - komunisti osudjivali sve cetnike odreda kao fasisticke kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekriticki hvale. Rezim je imao razloga pozaliti sto je predugo branio objektivno historijsko proucavanje ratnih zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica Cosic roman u kojem je suosjecajno portretirao cetnickog ideologa Dragisu Vasica. Iste je godine knjiga historicara Veselina Djuretica o cetnistvu predstavljena na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je dogadjaj bio vazna prekretnica, signal da kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno ocitovati srpski nacionalizam.


U januaru iduce godine dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i knjizevnika potpisalo je peticiju u kojoj se histericno govorilo o "albanskoj agresiji" i "genocidu" na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na povrsinu, pa se u peticiji kukalo kako se "vec decenijama vodi montirani politicki proces srpskom narodu i njegovoj historiji."38


Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je bio i Cosic) srocila "Memorandum", u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom optuzbom da je Titova politika isla za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno "dosao odozgo". Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa zeljeli posto-poto raspiriti sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mracan program asimilacije kojem je cilj pohrvacivanje Srba, a bilo je i prituzbi na racun toga sto srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju vise srpskoj knjizevnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".


Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta, koji ima jedinstveni niz prava sto nadilaze sve obicne politicke i geografske podjele. "Pitanje cjelovitosti srpskog naroda i njegove kulture u citavoj Jugoslaviji postavlja se kao sustinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."39 Upravo ce teznja za tom "cjelovitoscu" na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlaceci za sobom i propast Bosne i Hercegovine.


Uz takvu drustvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u republickoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve vise rasla osjetljivost prema svakom izrazavanju muslimanskog vjerskog budenja koje bi moglo imati i politicke reperkusije. Valja napomenuti da bosanska republicka vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma. Naprotiv, nastojala se i dalje drzati sluzbene komunisticke politike koja je tezila za konacnim pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo kakvih znakova vjerski motivirane politike medju Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i pravoslavlja medju Srbima, znajuci da svaki rast prvog fenomena moze samo jos vise pothraniti onaj drugi. Muslimansko je svestenstvo u Bosni i Hercegovini sve otvorenije kritikovalo komunisticki drustveni poredak. Nakon Iranske revolucije 1979. godine pricalo se da su videne slike ajatolaha Homeinija u prozorima bosnjackih kuca, sto je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova "nesvrstana" politika prenula islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omogucila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti su odlucile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islamske vjere. Godine 1979. komunisticki knjizevnik, Musliman Dervis Susic, zamoljen je da u sarajevskom dnevniku oslobodjenje objavi niz izvadaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao suradnju visih muslimanskih svestenika s ustasama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Susica zbog toga napalo sluzbeno glasilo islamske zajednice Preporod, u njegovu je odbranu ustao jedan od vodecih tumaca sluzbene politike prema religiji Fuad Muhic, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se ukljucio i najstariji komunisticki politicar medu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u vise navrata okomivsi na ono sto je nazvao "panislamizmom".4


Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija ostra mjera protiv muslimanskih aktivista u Bosni: sudenje u Sarajevu 1983. godine trinaestorici optuzenih za "neprijateljsku i kontra-revolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma". Glavni je optuzeni bio Alija Izetbegovic, pravnik i sluzbenik u upravi gradjevnog odjela bosanskih zeljeznica, koji je svoju Islamsku deklaraciju bio napisao jos prije 13 godina. On i trojica ostalih optuzenih bili su nekad clanovi organizacije "Mladi muslimani" koja se suprotstavila komunistickim napadima na islam na kraju Drugog svjetskog rata. To su im isceprkali iz proslosti i optuzili ih za ozivljavanje "teroristicke" organizacije. Izetbegovica su jos optuzili, kao pride, da se zauzimao za uvodjenje parlamentarne demokracije zapadnog tipa. Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po misljenju javnog tuzitelja, bio manifest sastavljen u prilog stvaranju etnicki ciste islamske drzave u Bosni i Hercegovini.


Izetbegovic je istakao da u tom tekstu nema ni rijeci o stvaranju etnicki ciste Bosne i Hercegovine, dapace, da se u njemu uopce ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu sprijecili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i da mu tek na ulozeni priziv kaznu snizi na 11 godina.41


Ovo je sudenje zastrasilo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme ucvrstilo pozicije muslimanskih komunistickih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski nacionalni Identitet dok je god taj identitet u stvari svjetovne naravi. Ali, uskoro je ovom obliku muslimanske politike opet zadao tezak udarac spektakularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac pao. U skandal je bilo umijesano poduzece Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme peradi u sezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmaticnog direktora, Fikreta Abdica, Agrokomerc se toliko razvio da je 1987. zaposljavao 13.000 ljudi u tom kraju i uvrstio se medu 30 najvecih preduzeca u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspjeha bila u tome sto je izdao mjenice uz visoke kamate bez ikakvog jamstva - sto je bilo u redu, dok je god mjesna banka zirirala mjenice svojim sluzbenim zigom. (Navodno je banka posudila zig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestalno nositi u banku.) To je bio prilicno tipican primjer onoga sto se zbivalo u Jugoslaviji. Jedino su bili neuobicajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 miliona dolara. Poslije je jedan beogradski bankarski strucnjak rekao: "Svi su direktori banaka i politicari morali znati da Agrokomerc trosi iznad svojih mogucnosti. Ono sto je radio Abdic rade i svi ostali. On je jedino pogrijesio sto je prekardasio." Isto su tako svi znali da su s tim preduzecem bili povezani clanovi bosanske vlade, pa i Pozderac, ciji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao strucni savjetnik. Sam je Abdic bio clan Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na mnogo istaknutijem polozaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje tvrdio da je nevin.42


Abdic je bio posebno omiljen medju obicnim muslimanskim svijetom, koji je drzao da se on svojski trsio da osigura zaposljavanje i blagostanje vrlo siromasnom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili uvjereni da je afera izmisljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim politicarima. Sam je Pozderac bio upravo na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da ce donijeti "antisrpske" izmjene. Pozderac je u svakom slucaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih novina, napose Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za ekonomiju cijelog tog kraja zapadne Bosne u kojem prevladava muslimansko stanovnistvo.


Citava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je doslo do opceg kraha rasklimanog ekonomskog sistema koji je mogao cvjetati samo zahvaljujuci stranim kreditima. Zemlja je bila puna gigantskih tvornica koje bi poslovale s gubikom cak i da nisu morale otplacivati dugove s kamatama. Tako je, recimo, u Zvorniku u istocnoj Bosni podignuta najveca tvornica aluminija u Evropi, sa 4000 zaposlenih. Izgradjena je na tom mjestu uz pomoc stranih kredita da bi preradjivala lokalni boksit, a kad je vec pocela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine poceli uvoziti boksit iz Afrike."43


Cijeli komunisticki ekonomski sistem - koji nije bio "samoupravljanje" nego naprosto lose gospodarenje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i porastom izostanka s posla i strajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikulic, on je obecao da ce provesti dalekosezne ekonomske reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere stednje koje su pridonijele opcoj nepopularnosti vlade i federativnog sistema, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba povecati pravo privatnika na deset zaposlenih ili ne treba.


Dotle je 1987. godisnja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250 posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u cvrstoj valuti.44 Na taj nacin dugogodisnje nasljedstvo Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je stanovnistvo bivalo sve nezadovoljnije i siromasnije - sto je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opcu kivnost.


Afera Agrokomerc je postala simbolom stanje u kojem se Jugoslavija opcenito nalazila i onim sto je otkrila o klasi visokih komunistickih rukovodilaca. Decenijama su u toj zemlji vladale lokalne dinastije, politicke porodice koje su se dobro snasle u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti oko sebe mreze licnih pokroviteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su ocekivati da ce do kraja zivota uzivati s Titom plodove moci. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: "Koja je razlika izmedju Jugoslavije i Amerike?" Odgovor: "U Americi radis cetrdeset godina da bi cetiri godine bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se boris cetiri godine i onda si Predsjednik cetrdeset godina.") Porodica Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim partizanima 1941. godine, politicka je buducnost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspjesno trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski politicar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba medju partizanima u izrazito cetnickom kraju.**


Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim zivotnim podrucjima imala svoju mrezu uticaja i pokroviteljstava kojima su zaduzivali pojedince. U svojoj najblazoj formi, taj je sistem mogao pomoci i zastititi pojedince koji su to i zasluzivali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran. Osim toga, izazivao je i stagnaciju, jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povuce u mirovinu, a nije se povlacila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunistickoj hijerarhiji borila se necasnim metodama za prevlast, a opca politicka stagnacija i ekonomsko nazadovanje omogucavali su joj da lakse makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obicni Jugoslaveni bili razocarani. Mnogi su se stoga i povukli iz politickog zivota. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1987. godine glavna je zalopojka - pomalo stidljivo izrazena - glasila: "Sve vise jaca tendencija medju mladima prema pasivnosti, ravnodusnosti i neutralnosti, sto je sve odraz njihova nezadovoljstva trenutacnim stanjem."45 Medjutim, kako je ekonomija i dalje propadala, drugdje su u Jugoslaviji dolazile do izrazaja i snaznije emocije.


** Ovo spominjanje porodica Pozderac i Milanka Renovice ne treba shvatiti tako kao da postoji neki odredjeni paralelizam medju njima. Pozdercevi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; vecina ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A, Milanko Renovica je postao savjetnik u stabu Radovana Karadzica.


U julu 1988. na tisuce tvornickih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera stednje Mikuliceve vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glavesina u Vojvodini i Crnoj Gori, cime su na kraju, u oktobru 1988. i julu 1989., iznudjene ostavke svih clanova i jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizovao i izvrsio novi vodja srpskih komunista Slobodan Milosevic, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionere svojim ljudima. Milosevicu je zapravo poslo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve opce nezadovoljstvo Vojvodana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunistickim poretkom kao takvim. Istovremeno je vrsio i snazan pritisak na komunisticku hijerarhiju na Kosovu tezeci za slicnom preobrazbom kako bi i ondje postavio svoje ljude. Cinjenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda omogucila mu je da prikaze tu svoju operaciju kao odbranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih Albanaca.


U martu 1989. Srpska je skupstina, na Milosevicev zahtjev, izglasala ustavne amandmane kojima je ukinuta politicka autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i generalni strajk na Kosovu, sto su srpske policijske snage surovo ugusile.46 Sada su svi pojedini komadi mozaika bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan politicar koji je naucio sve komunisticke metode u borbi za vlast dok se penjao po sluzbenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala opstaa ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog cega su ljudi pozeljeli odlucno vodstvo, a ideologija srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, dosla je do izrazaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo "vraceni" pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan: Milosevicevo uzimanje vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu politicku jedinicu koja ce dominirati Jugoslavijom ili je razbiti.


_______________________________


1 Karapandzich, Bloodiest Yugoslav Spring, str. 20.
2 Citirano u knjizi Beloff, Tito's Flawed Legacy, str. 131.
3 Djordjevic, "Yugoslav Phenomenon", str. 329.
4 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 38. O "omladinskim radnim brigadama" na gradnji zeljeznicke pruge vidi kod Thompson, Paper House, str. 118-120.
5 Lucidan i sazet prikaz Titova staljinizma vidi kod Pavlowitch, Tito, str. 50-61
6 Lapenna, "Suverenitet i federalizam", str. 17-18.
7 Taj je proces temeljno prikazan u knjizi Kostunica i Cavoski, Party Pluralism or Monism.
8 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 35-36.
9 Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.
10 Poulton, Balkans, str. 43.
11 O svim ovim promjenama vidi kod Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 120, 128-134; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 347-353.
12 McFarlane, Yugoslavia, str. 79.
13 Taj je pokret zapoceo na konferenciji u Bandungu u Indoneziji 1955. godine, pod kineskim pokroviteljstvom; Tito je stao na celo pokreta 1960. godine, a njegova nacela proglasio sluzbenom jugoslavenskom politikom 1961. godine. Vecini je neutralnih posmatraca bila jasna prava narav tog pokreta jos prije nego stoje Fidel Castro postao njegov predsjednik 1979. godine. Vidi Pavlowitch, Tito, str. 61-65; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 20-21; Ivanovic, "Reforma vanjske politike".
14 Irwin, "Islamic Revival", str. 441-442; A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 353-354.
15 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 125.
16 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 194
17 Ibid., str. 195; posluzio sam se detaljnim pregledom podataka za 1948. godinu u knjizi Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 32-33. Höpken navodi ukupan broj "Srba" i "Hrvata" muslimanske vjere (170.000), sto je netacno; mozda je posrijedi stamparska pogreska za ukupni broj takvih muslimana u cijeloj Jugoslaviji (190.000).
18 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 199-201. S. Ramet sma-;-ta da je presudan bio pad Rankoviccv: Nationalism and Federalism, str. 178-179. O '^dominaciji Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju izmedju 1945. i 1965. godine vidi | kod Pcrochc, Histoire de la Croatie, str. 367.
19 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 196-197; Irwin, "Islamic "Revival", str. 444.
20 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 124.
21 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 198-200; Irwin, "Islamic Revival", str. 144.
22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 200.
23 O dugotrajnom sporu s Makedonijom oko tog pitanja vidi kod S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 182-184.
24 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 67-68.
25 O tome vidi kod A. Popovic, "Islamische Bewegungen", str. 281, i Irwin, "Islamic Revival", str. 445-446.
26 Izetbegovic se poceo pripremati za pisanje 1966. i 1967. godine, a dovrsio je svoje djelo u prvoj polovini 1970. godine (Zulfikarpasic, ur., Sarajevski proces, str. 239).
27 P. Ramet, "Die Muslime Bosniens", str. 111; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 351 ; informacija dobivena od Maje Topolovca.
28 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 100.
29 Ibid., str. 99-100, 119; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 138-144.
30 Svi ovi statisticki podaci (uglavnom crpljeni iz popisa stanovnistva 1971. godine) mogu se naci kod Breznik, ur., Population of Yugoslavia. Vojvodina je bila podrucje s najvecim cistim priljevom stanovnistva: nije se zeljelo samo nadomjestiti vise od 300.000 pripadnika njemacke manjine koji su pobijeni ili protjerani, nego i osigurati apsolutnu vecinu Srba.
31 S. Ramcl, Nationalism and Federalism, str. 144.
32 Ibid., str. 98-115.
33 Ibid. str. 124.
34 Ibid., str. 105, 125.
35 Vidi Magas, Destruction od Yugoslavia, str. 37, 47, u fusnoti. Lazna je tvrdnja da je u razdoblju od 1968. do 1978. "vise od 100.000 Srba" napustilo Kosovo (Beloff, Tito's Flawed Legacy). Prema popisima stanovnistva na Kosovu je 1961. godine bilo 227.016 Srba, 1971. godine 228261, a 1981. godine 209.497 (Islami, Fshati i Kosovës, str. 176).
36 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
37 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
38 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 50.
39 Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 236-269; citati sa str. 256, 265.
40 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 355; Irwin, "Islamic Revival", str. 448-451.
41 Zulfikarpasic, Sarajevski proces, posebno str. 240-241; Poulton, Balkans, str.42-43
42 Najbolji je prikaz ove afere, kojim sam se i ja ovdje posluzio, u knjizi Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 168-171 (citat sa str. 171); vidi takodje McFarlane, Yugoslavia, str. 171-172, i Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 111-112.
43 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 85-86.
44 Ibid., str. 91-92, 220-222; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 11-12.
45 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 217.
46 Milivojevic, Descent into Chaos, str. 10; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 226-234; Thompson, Paper House, str. 163-165; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 197-213, 227-234.





Pripremio: Prof. Hamdo Camo
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 3 weeks ago #29090

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Tužilaštvo citiralo Karadžića iz '95.: Sjetite se koliko nas je bilo u Višegradu ili Srebrenici - uzeli smo i mjesta gdje nas nije bilo više od 30 posto
Autor Onasa 2011-07-22 16:20:00

Vještak je naveo da ta izjava pokazuje strateški cilj o uklanjanju Drine kao “tvrde” granice
Vještak Haškog tužilaštva na suđenju Radovanu Karadžiću izjavio je da su srpske snage zauzele niz gradova u istočnoj Bosni u skladu sa strateškim ciljevima koje je optuženi javno proklamovao na početku rata, prenosi BIRN.

Po završetku ispitivanja Reynauda Theunensa, vještaka za vojna pitanja, kojeg je Karadžić okvalifikovao kao “pristrasnog i zlonamjernog”, suđenje pred Haškim tribunalom je prekinuto na tri sedmice radi godišnjeg odmora.

U dodatnom ispitivanju, Tužilaštvo je citiralo izjavu optuženog na skupštinskoj sjednici u avgustu 1995. godine, kada je rekao da su "Srbi uzeli mjesta gdje su činili samo 30 odsto stanovništva, ali da ne mogu da daju gradove gdje ih je bilo 70 odsto".

“Sjetite se koliko nas je bilo u Bratuncu, Višegradu, Rogatici, Srebrenici... To su bila strateška mjesta i morali smo ih uzeti”, naveo je Karadžić u izjavi koja je uvrštena u dokaze.

Vještak je naveo da ta izjava pokazuje ostvarivanje strateških ciljeva o uklanjanju Drine kao “tvrde” granice, kao i o razdvajanju srpskog od drugih naroda.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant, optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Zaključak Theunensa da je šest strateških ciljeva provođeno vojnim sredstvima, Karadžić je sve vrijeme unakrsnog ispitivanja nastojao da ospori, tvrdeći da su ciljevi bili osnova za mirovne pregovore, a da su vojne aktivnosti provođene radi zaštite naroda i teritorije. Optuženi je vještaku predočio sporazum koji je srpska strana potpisala u Londonu u ljeto 1992., kada je bila “na vrhuncu moći”, a u kojem se obavezala da će stvoriti centre za izbjeglice i vratiti značajan dio teritorija.

“Da li smo u Daytonu vratili teritorije? Samo u Sarajevu smo se odrekli najdragocjenijih područja Vogošće, Ilidže...”, rekao je Karadžić.

Vještak je odgovorio da je tačno da je srpska strana 1992. bila na vrhuncu moći, ali je napomenuo da je vojni vrh RS-a isticao da zauzimanjem teritorija nastoje da obezbijede jaču pregovaračku poziciju.

“Vi, gospodine, dokazujete da ste pristrani... Trebalo bi mi još mnogo sati za ovu vrstu svjedoka Tužilaštva, ali nadam se da Vijeće ovakvim uopštenim tvrdnjama neće dati preveliku težinu”, rekao je Karadžić.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. avgust 2011. godine
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 11 years 2 weeks ago #29102

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Vijesti
Pisana riječ
Kolumne PLBIHRatna sjećanjaIntervjuiBosanski talasi"Podjeliti i zavaditi Bošnjake te konačno podjeliti Bosnu"Republika Srpska kao kolektiv je glavni izvšitelj zločina i genocidaKenan Zuković Avdo Huseinović Šefko Hodžić - Bosanski ratnici Historija
Agresija
Genocid
Armija R BiH
Forum PLBiH
Multimedija
O BiH
BH Dijaspora
O Nama
PROMO



Veličanje ratnih zločinaca i njihovih djela – uništavanja bošnjačkog naroda, je velika bruka za srpski narod.
Srpski političari uporno ponavljaju da ne postoji kolektivne već samo individualna odgovornost za zločine. No, upravo je ova kolektivna podrška od Banja Luke , Pala, Trebinja, Foče, Višegrad itd. za kolektivni zločin koji su počinili Srbi nad Bošnjacima i te kako vidljiva i vjerujem da se svaki pošteni Srbin stidi ovih demostracija podrške zločincu Ratku Mladiću.

Da, kolektiv je kriv za zločine nad nesrbima koji su se desili u :

Srebrenici ( UN zaštićenoj zoni)– više od 8000 ubijenih, Zvorniku preko 3000 ubijenih, Bratuncu preko 3000 ubijenih, Vlasenici preko 2300 ubijenih, Višegradu preko 1500 ubijenih, Rogatici preko 1500 ubijenih, Foči preko 2500 ubijenih, Brčkom preko 1000 ubijenih, Doboj preko 1500 ubijenih, Priedoru preko 3500 ubijenih, Banja Luci preko 1000 ubijenih, Bosanska Krupa preko 1000 ubijenih , Sanski Most preko 1000 ubijenih ...

U srpskoj opsadi Sarajeva ( UN zaštićenog grada), koja je trajala 1475 dana ubijeno je preko 10 000 odraslih i preko 500 djece.

Tokom opsade na grad Sarajevo je je ispaljeno preko 480 000 projektila.

U cilju stvaranje Republike Srpske - protjerano je stotine hiljada gradjana nesrpske nacionalnosti iz njihovih domova a veliki broj mučen u sistematski razradjenoj mreži srpskih koncentracionih logora širom Bosne i Hercegovine.

Zločinačka srpska taktika u Brčkom u sjevernoj Bosni bila je ista kao i ona u Zvorniku u istočnoj Bosni i Priedoru u zapadnoj Bosni – genocidno čišćenje nesrpskog stanovništva i vojni napadi bili su koordinirani i planirani i predvidivi. (Analiza: John Western- Staate Departments Bureau of Inteligenz 1992.)

U Bosni i Hercegovini je ubijeno 2961 djece Bošnjačke nacionalsti: 302 djece od 0-5 godina starosti, 496 djece od 5-10 godina starosti, 715 djece od 10-15 godina starosti, 1412 djece od 15-18 godina starosti.

„Masovna grobnica Suha kod Bratunca, dokaz je jednog od najmonstruoznijih zločina u Podrinju.
U grobnici je pronađena Zekira Begić, ubijena zajedno sa bebom, u devetom mjesecu trudnoće.
Od 38 posmrtnih ostataka, nađene su i četiri majke koje drže djecu u naručju, te dvije majke sa djecom u zagrljaju.“ (Oslobodjenje)

www.genocid.org/slike.php

Zločinački kolektiv koji je odgovoran za ove zločine se zove Republika Srpska. Republika Srpska kao kolektiv, mora odgovarati za zločine koji su počinjeni u njeno ime i u ime takvog srpstva (čistog, bez mješanja s drugim narodima) kakvo ovaj kolektiv želi.

Kolektivnu odgovornost Republike Srpske treba utvrditi medjunarodni sud jer se samo istinom mogu stvoriti trajni uslovi za mir u BiH.

Sliku srpstva koju njeguje Republika Srpska možemo posmatrati kroz brojne zločine u ratnom periodu i brojne masovne nacionalističke demonstracije u današnjem „mirnodobskom“ periodu.

Teško je objasniti taj nagon i „osjećaj za pravdu“ kojim se brojni zločini kao i borba za Republiku Srpsku pokušavaju lažno prikazati kao srpski odbrambeno -otadžbinski rat.

To je prokletstvo pogrešnog sistema vrijednosti zasnovano na lažima i mitovima.

(
) Čedomir Jovanovic

Istina je, da Republika Srpska nikada nije postojala na tlu BiH i da tu ne može biti riječi o srpskoj otadžbini već samo o istočnoj Bosni - domovini/otadžbini bosanskih Srba ali i Bošnjaka koji su protjerani iz svojih domova.

Istina je, da je njihov „srpski odbrambeno-otadzbinski rat“ u stvari srpski zločin nad nesrbima pred kojim se odgovara na medjunarodnim sudu. Nažalost i srpska omadina je ginula upravo za ideologiju kojoj se sudi u Den Hagu, isto kao što su ginuli njemački mladići u drugom svjetskom ratu za hitlerovu fašističku ideologiju. No, danas bi to u njemačkom društvu bilo sramotno to nazvati otadžbinskim ratom.

Ne bih se složio s mišljenjem političara Dr. Dennisa Gratza kada on kaže da ove demonstracije nemaju posebnog značaja i da ne održavaju mišljenje većine - iako bih voli da je on u pravu.

Ako većina naroda misli drugačije onda to mora i pokazati i javno i organizovano demonstrirati svoje mišljene, a u ovom slučaju to nije tako.

Ne postoji čak ni mala srpska grupacija koja javno demonstrira zadovoljstvo da se konačno hapšenjem zločinaca diferencira/razlikuje „ljudsko srpstvo“ od „zločinačkog srpstva“ !? Izuzetak su intelektualni pojedinci.

Uostalom, većina srpskog naroda u BiH je birala Milorada Dodika koji je glavni organizator negiranja zločina nad Bošnjacima i politički i ideološki nasljednjik Radovana Karadžića.

Značajni su ovi nacionalistički skupovi jer pokazuju da se odredjene srpske mase slažu s zločinima nad Bošnjacima i da su spremne to opet počiniti bez trunke grižnja savjesti . Tu se vide mlade generacije koje su odgojene u takvom duhu i misle da su u pravu te se na taj način bore za „čast srpstva“.

Ineresantno je da su ove „mase zla“, koje brane zločince, u stanju organizovati brojne demonstracije širom BiH, za razliku od bošnjačkih stradalnika i njihovih potomaka koji su izgleda brzo zaboravili nevolje koje ih mogu opet zadesiti, te nisu u stanju da zajedno i organizovano dignu svoj glas za istinu.

No, za takvo stanje su najviše krivi politički prestavnici bošnjačkog naroda - koji se nakon svega što se desilo, boje (ne žele) otvoreno i ponosno suprostaviti nepravdi, te svaki put uzmiču po jedan korak nazad i tako do nove propasti...

Bošnjaci ne bi trebali ponavljati greške, po onoj: „ Za rat je potrebno dvoje“ što je svakako zabluda koja je koštala života hiljade nedužnih i nespremnih ljudi.

Genocid, osim što je zločin najvišeg ranga, u pravnom smislu, je i društvena pojava sklona ponavljanju. On će se u određenim trenucima teške ekonomske i političke krize na širem planu nastaviti. Jer naredbodavci i izvršioci nisu zadovoljni rezultatima. Plan je bio potpuno uništenje Bošnjaka i nestanak Bosne s geografske karte. Bosne još uvijek ima, a i Bošnjaka. Zbog njihovog postojanja, genocid će se nastaviti odnosno pokušati izvršiti u punom kapacitetu u povoljnim društvenopolitičkim okolnostima. (Doc. dr. Rasim Muratović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu )

Za rat i zločin je potrebno samo jedno zlo - upravo ova radikalna masa naroda, koju uveliko podržava srpski nacionalista Milorad Dodik sa veoma upitne političke platforme - Republike Srpske.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 10 years 11 months ago #29466

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U fokusu Objavljeno 11.08.2011. u 08:45 KOMENTAR Vijesti iz BiH
Boris Tadić i Ivo Josipović destabiliziraju BiHFra Petar Jeleč u posljednjem broju magazina Dani, govori o politici srbijanskog predsjednika Borisa Tadića i njegovog hrvatskog kolege Ive Josipovića prema Bosni i Hercegovini i njenim posljedicama. Tekst prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora.
Piše: Petar Jeleč
Petar JelečAndrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: "Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija. Promovisati – šta promovisati, slijediti – politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari – u destabilizaciji regiona.“ U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.

Tadićeva politika prema Bosni i HercegoviniNo ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran. Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i "neovisnim intelektualcima“ prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Josipović sekundira Tadiću
I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, i tako dalje, u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva "međunarodna“ politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem koji je zbog tog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom "vrlo skromno“ ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.
U posljednjem intervjuu za "Magazin“ Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentiranih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerojatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

Zakon o katastru dovršava etničko čišćenje u RS-u
No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj.

Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu! Nema tu sad Ive Josipovića da protestira protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita "čovjeka koji je ispunio sve što je obećao“ kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti. Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez. Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde. Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali stoljećima. I to je taj - po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju - najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima "hrabro“ stoji na "zadnjoj crti obrane hrvatstva“.

Izvrtanje stvarnosti
O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminirani. Sad je, naime, u hrvatskim medijima s obje strane Save trend izvrtanja stvarnosti prema kojoj Hrvatima u RS-u manje-više cvjetaju ruže, dok je Federacija za njih prava tamnica u kojoj im se gaze sva ljudska i građanska prava. Nikoga očito ne zanima istina, važan je spin i obnovljeno savezništvo na relaciji Mostar - Banja Luka u rušenju institucija ove zemlje.

Posavljaci čvrsta prepreka idili između Dodika i takozvanih "legalnih i legitimnih“ Hrvata

Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time tko je legalan a tko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati s Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za "ličnost godine“, ali zato, "ne može“ naći vremena za susret s predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) "legalno“ izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše takozvane. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni '92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u milozvučnom suglasju srpskih i "legalnih i legitimnih“ hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su „Posavljaci više dosadni s pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima". Kad se podvuče crta, sve sam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova "vizionarstva“ i "liderstva“ Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 10 years 10 months ago #30219

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
KRVNICI MIŠE PELEMIŠA MASOVNO STRIJELJALI SREBRENIČANE

14. godina je prošlo od krvave “Krivaje 95”. Naime, tako se zvala operacija iz koje se jula 1995. godine izrodio najveći genocid na evropskom tlu, nakon Drugog svjetskog rata. “Srebrenički džehenem” nije preživjelo preko 8000 nevinih Bošnjaka.

Njihova smrtna presuda je bila samo to što su bili bosanski muslimani, što su se drugačije Bogu molili, drugačija imena nosili, što mrziti nisu umjeli…

Da bi počelo ozbiljno preispitivanje prošlosti, prvo se moraju znati činjenice.

One su ovdje jasne kao najvedriji bosanski dan. Imena zločinaca rijetko izgovaramo. Javnost ili ne zna ili neće da zna, ko su ljudi koji za nekoliko dana tokom krvavog jula 1995. godine, pobiše Bošnjake donjeg Podrinja. Čak i epitet zločinac sve se rjeđe izgovara. Kao da nas je strah da ne uvrijedimo te zvijeri.

Želim da ovom prilikom skrenem pažnju i da sa ovog mjesta pošaljem “verbalnu i pismenu potjernicu” koja me često proganja. Ta potjernica se odnosi na ljude koji danas slobodno šetaju BiH, Srbijom i Crnom Gorom, Evropom…, a lično su pritiskali obarače u krvavom poduhvatu strijeljanja hiljada srebreničkih Bošnjaka tokom kravog jula, prije 14. godina.

O njima se danas ne priča. Kao da su nas “natjerali” da ih šutnjom amnestiramo za najveće evropske zločine, nakon Hitlerovih. Oni su pripadali jedinici koja se nazivala Deseti diverzantski odred i koja se nalazila pod ličnom komandom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Tokom haškog procesa i jedan zločinac tipa Vojislava Šešelja se zgražavao nad krvavim pirom, pripadnika 10.diverzantskog odreda.

-Masakr u Srebrenici je sramota za Srbe. Mi smo znali da je strijeljanjem rukovodio komandant Desetog diverzantskog odreda Vojske RS Milorad Pelemiš, zajedno sa Dominikom Petrušićem... Oni su direktni krivci i najodgovorniji su za strijeljanje muslimanskih zarobljenika u Srebrenici - rekao je u haškoj sudnici zločinac Šešelj.

Mada je operacija “Krivaja 95”, predvođena Drinskim korpusom Vojske Republike Srpske, započela 06.jula 1995. godine, krvnici Milorada Miše Pelemiša, komandanta 10.diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, pojavili su se u okolini Srebrenice 10.jula na Isturenom komandnom mjestu Pribičevac, na dan prije konačnog zauzimanja “Zaštićene zone UN-a Srebrenica”. Pelemišovi zločinci su dovedeni sa jasnom namjerom da realizuju ranije osmišljeni projekat i da budu egzukutori zarobljenih Srebreničana.

11.jula 1995. godine, general Radislav Krstić, u to doba još načelnik štaba Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, naredio je Pelemišu da sa jedinicom “Drinski vukovi” među prvima uđe u Srebrenicu. Pukovnik Petar Salapura, načelnik Obavještajne službe Glavnog štaba Vojske Republike Srpske bio je direktno nadređeni ovoj jedinici prilikom ulaska u srebreničku kotlinu. Još prije operacije zauzimanja Srebrenice, Milorad Mišo Pelemiš je bio čovjek čije su ruke bile dobro okrvavljene ubistvima nevinih ljudi u Vukovaru i području opštine Vlasenica. Krajem 1991. godine, odlikovan je ukazom Predsjedništva SFRJ ordenom “za zasluge na vukovarskom ratištu”, a za zločine nad Bošnjacima ukazom Radovana Karadžića dobio je Orden “Miloša Obilića” . Od nekoliko desetina pripadnika ove zločinačke jedinice, koja je 14.oktobra 1994. godine formirana u Bijeljini po direktnoj naredbi generala Ratka Mladića, za masovna strijeljanja hiljada srebreničkih Bošnjaka, do sada su uhapšena samo dva zločinca, i to dvojica bosanskih Hrvata. Prvo, Dražen Erdemović koji je u Haagu osuđen na 5 godina i Marko Boškić, koji je uhapšen krajem avgusta 2004. godine u Americi, a 22.novembra 2006. godine osuđen također na 5. godina pred američkim sudom. Tužioci su rekli da je Boškić priznao da je bio pripadnik vojske bosanskih Srba i da je pomogao u pogubljenju 1.200 muslimanskih muškaraca u Srebrenici. Oni takodjer kažu “da vjeruju da je Boškić lično odgovoran za ubistvo 100 ljudi”., što znači da je za svakog strijeljanog dobio po 18 dana zatvora. Zločinac Marko Boškić se tokom svog boravka u Americi u Bostonu, isključivo družio sa preživjelim Srebreničanima , a “najbolji prijatelj” mu je bio izvijesni Hasan, kojem su Boškić i ostali zločinci ubili 29 članova familije.

Šta se dešava sa ostalom zločinackom bandom koja je bila u sastavu Desetog diverzantskog odreda? Ništa, osim što bezbjedno se šetaju Bosnom i Srbijom.

Na par kilometara od Potočara, u Bratuncu, svakodnevno borave neki od njih. Tu im je najlakše prelaziti u Srbiju preko Ljubovijskog mosta. Neometano, bez ikakvih problema.

Mišo Pelemiš, komandant Desetog diverzantskog odreda je bio na čelu jedinice koja je mučki strijeljala između 1000 i 4000 hiljade Srebreničana u Branjevu, Pilicama, Konjević polju, stadionu u Novoj Kasabi… Danas slobodno živi na Novom Beogradu u ulici Narodnih heroja.. Doduše, nekoliko je puta hapšen, ali zbog nekih špijunskih afera. Najpoznatija je bila ona kodnog naziva “Pauk”. Njegovi saučesnici u toj aferi su bili Brane Vlačo, zločinac iz Vogošće, ratni upravnik logora “Bunker” i “Kod Sonje” u Vogošći u kojima je ubijeno nekoliko stotina Bošnjaka sarajevske regije, kao i Jugoslav Petrušević, još jedan zločinac koji je sa Pelemišom učestvovao u egzekucijama Bošnjaka Srebrenice. Ova crna trojka je i nakon rata nastavila ubistva, ovaj put na području Srbije. Kao plaćenik francuske obavještajne službe, Pelemiš je nakon rata ubijao tipovane muslimane u Alžiru. 1998. godine, kao plaćenik je za 6000 njemačkih maraka mjesečno, predvodio svoje plaćene ubice u ratu u Zairu. Ležao je u beogradskom zatvoru 320 dana, a da se niko nije ni našalio da ga izruči BiH ili da mu pred srbijanskim Tužilaštvom sudi za genocid nad par hiljada Srebreničana. Oslobođen je i danas , živi sasvim slobodno uz opomenu “da prilikom prelaska preko Drine iz Srbije u BiH ne koristi granične prijelaze”. Najkrvaviji trag pripadnici 10.diverzanstskog odreda ostaviše 16.jula 1995. godine na farmi u Branjevu, kada za par sati strijeljaše 1200 Bošnjaka, po svjedočenju Dražena Erdemovića, među njima je bilo i djece koja su dozivala majke. Isti dan su učestvovali u strijeljanu i u obližnjem Domu kulture u Pilicama. Erdemović je svojevremeno svjedočio “kako je čuo i vidio da je Mišo Pelemiš naredio da neko – ko je odbio naređenje - bude ubijen.”

Egzekutore taj dan je predvodio Brano Gojković. Gojković se danas slobodno šeta Vlasenicom, Bijeljinom, Bratuncem, Srebrenicom… Dok ovo pričamo , možda taj krvolok sjedi u nekoj ljetnoj bašti na svega nekoliko kilometara od nas.

Bezbeli, slobodno.

Kad dobije neki nepovoljan haber , pređe Drinu, bude nekoliko dana u Srbiji i opet se vrati u Vlasenicu, ovdašnju oazu za skrivanje zločinaca.

Ovih dana Tužilaštvo Tuzlanskog kantona vodi opširnu istragu protiv Zorana Obrenovića Maljića, još jednog krvoloka , pripadnika Desetog diverzantskog odreda. Ovaj zločinac je nadimak Maljić zaradio tako što je u logoru Sušica kod Vlasenice pod komandom zločinca Dragana Nikolića Jenkija Bošnjake ubijao maljem. Već pri samom ulasku u Srebrenicu, 11.jula 1995. godine, Maljić je bio prvi koji je počeo sa ubijanjem Bošnjaka u samom gradu. Donedavno je živio i radio u Vlasenici, a trenutno dok se uveliko priča o njegovom hapšenju, krije se kod rodbine u Rumi.

Slovenac Franc Kos, bio je također jedan od istaknutih pripadnika ovog “odreda smrti”.

Ovaj krvoloka- plaćenik iz Celja, danas slobodno živi i radi u Novom naselju kod Bijeljine. Ima autolimarsku radnju, lažne bh. dokumente na ime Branimir Manojlović,

a kuću je sagradio uz pomoć Ministarstva za boračka pitanja Republike Srpske.

Aktivni pripadnik Desetog diverzantskog odreda bio je i stručnjak za eksplozive Zijad Žigić Žiga iz Bijeljine. Donedavno je koristio lažne dokumente na ime Živko Mićić. Danas živi u Bijeljini, a u januaru 2008. godine je nekoliko dana proveo u zatvoru, zbog osumnjičenosti da je na Palama postavio auto bombu ispred kafića kada je ubijen lokalni mafijaš Vlatko Mačar i dvojica prolaznika i što je na poligrafu bio pozitivan za ubistvo Ljubiše Savića Mauzera, ratnog komandanta srpske jedinice “Panteri” iz Bijeljine. Definitivno, isključivu komandu nad Desetim diverzantskim odredom imao je general Ratko Mladić. U određenim momentima, naredbe su im izdavali i general Zdravko Tolimir, general Radoslav Krstić, pukovnik Ljubiša Beara i pukovnik Petar Salapura. Pomenuta imena visokih oficira Vojske Republike Srpske, kao glavne krivce za ubistva Srebreničana, tokom svog haškog procesa spomenuo je general Radislav Krstić.

- "Oni su glavni egzekutori i naredbodavci svega što se desilo od 11. do 20. jula 1995. godine na području Srebrenice. Svi zarobljeni su predati Mladiću. Bili su podvrgnuti "navodnoj bezbjednosnoj obradi" i kasnije se desilo to što se desilo.

Na osnovu mojih saznanja, došlo je do smaknuća tih ljudi, a smakli su ih pripadnici 10. diverzantskog odreda Miše Pelemiša i bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka kojim je komandovao major Dragan Pećanac” - rekao je Krstić, prije nego što je osuđen na 35. godina za genocid u Srebrenici.

Pored nabrojanih zločinaca koji su kao pripadnici Desetog diverzantskog odreda strijeljali hiljade srebreničkih Bošnjaka, spominju se i sljedeći pripadnici ovog “odreda smrti”; Vlaseničani Vlastimir Golijan, Lule Lulić, Marinko Golijan, te Radovan Josipović Čizmo iz Kladnja, Zoran Goronja iz Bosanskog Novog, Stanko Savanović iz Milića, Grk Angelos Latsios, kao i Aleksandar Cvetković, Mladenko Filipović, Nebojša Gagić, Nenad Bobar, Mićo Božić, Ozren Božić, Srđan Brezov, Vid Bubalo, Milo Čelić, Draženko Došanović, Veselin Doić, Nenad Dragić, Dalibor Đukić, Aleksandar Đurić, Miladin Grbić, Saša Ilić, Luka Jokić, Đorđo Jurošević, Jelenko Kalajdžić, Dragan Koljivrat, Vitomir Kovačević, Radoslav Kremenović, , Branko Lukić, Đorđija Lukić, Jakov Majstorović, Radan Maksimović, Sara Manojlović, Marinko Marinković, Matija Marinović, Savo Marjanović, Mladen Marunović, Goran Mastilović, Miloš Matić, Ratko Međedović, Milovan Milešević, Draženko Milović, Mile Mitrović, Vojslav Obrenović, Momir Ostojić, Miodrag Pelemiš, Borislav Popov, Velimir Popović, Stijepo Pranjić, Dragica Prodanović, Zoran Rašeta, Darko Salamić, Stanko Savanović, Budimko Savić, Milan Simanić, Zoran Stupar, Dragan Tešić, Dragan Todorović, Ivanka Todorović, Milosav Tomić, Ratko Tomić, Milivoje Trifković, Cvijetin Vukašinović i Željko Vuković.

Naše tuge su dublje od svih okeana svijeta. Toliko duboke, da se dno ne može ni nazrijeti. Ipak, šutnja iz naših dubina nam ponovo prijeti. Ono što znamo moramo kazati jer iz dubine naših šutnji izroniće neki novi zločinci koji će sutra svojim kamama krenuti na našu djecu. U svojoj ispovijesti jednom ovdašnjem nedjeljniku, Zijad Žigić Žiga je otkrio da su on i ostala njegova zločinačka bratija iz Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, za strijeljanje srebreničkih Bošnjaka od Miše Pelemiša dobijali po pet njemačkih maraka po strijeljanom insanu. Bio je to najjeftiniji zločin na svijetu.

Avdo Husejnovic
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 10 years 9 months ago #30400

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Procitaj Bosnjo i zapamti da od svakog bola ima jos i veceg:
Registar roditelja kojima je ubijeno najviše djece: Ko će napisati poemu o tragediji bošnjačkih majki?
Zašto danas nema nikoga da opiše okeansku dubinu bola majki koje su izgubile po petoricu, šestoricu, sedmoricu sinova

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 23.10.2011. u 06:28

Hava Tatarević i Nazija Beganović: Izgubile muževe i po šestoricu sinova Bliži se kraj još jedne teške godine u kojoj smo obilježavali tragične godišnjice genocida, masovnih ubistava i nezapamćenih masakriranja koje su četnici počinili nad Bošnjacima tokom agresije na BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Šesnaest je godina kako govore da je u Bosni mir, ali odavno mirno nije u nama.

Napamet učili

Definitivno nismo, a teško da ćemo ikada i biti svjesni težine svih pojedinačnih i kolektivnih tragedija koje su zadesile Bošnjake tokom posljednjeg genocida i agresije. Nema tog kantara koji će to moći izvagati. "Pisanje je boks najteže kategorije", zapisao je davno veliki Krleža. Dok pišem priču o bošnjačkim majkama i očevima hrabrosti, po prvi put shvatam pravo značenje Krležine konstatacije.

Nekoliko puta sam već nokautiran čeličnim pesnicama rečenica iz ovog štiva, sve hoću da predam borbu, a opet, dok mi sudija broji, neka čudna sila me podigne s poda i vratim se u borbu. Svi smo u godinama odrastanja u komunizmu znali poemu Skendera Kulenovića "Stojanka majka Knežopoljka". Morala se u školi naučiti napamet jer je ona bila metafora stradanja nevinih tokom Drugoga svjetskog rata u BiH od ruke fašističkog okupatora.

Zbog čega mi danas nemamo poemu o tragedijama bošnjačkih majki Have i Naze?

Zašto danas srpski narod nema "svog Skendera", da opiše tu okeansku dubinu bola bošnjačkih majki? U Drugome svjetskom ratu majki Stojanki su u Potkozarju fašisti ubili sinove Srđana, Mrđana i Mlađana. Takvih majki kojima su u posljednjoj agresiji i genocidu na BiH četnici pobili po trojicu sinova ima na desetine, pa možda i na stotine, a nije mali broj onih majki i očeva kojima su ubijena po četvorica, petorica, šestorica i sedmorica sinova. Posebno su četnici krvnički ubijali Bošnjake u Potkozarju i dolini rijeke Sane, na području koje je do 1992. godine simbolizirala Stojanka majka Knežopoljka.

Ovaj tekst će biti samo jedan mali pokušaj kreiranja registra bošnjačkih porodica koje su najviše stradale tokom agresije i genocida.

Ratna aždaha

Osmoricu sinova je Ramiz Hakić iz Kazana kod Srebrenice sa svojom ženom izrodio. Ratna aždaha nad srednjim Podrinjem progutala je Ramiza i sedmoricu njegovih sinova.

Ramiza Hakića su četnici zaklali kod Ljubovijskog mosta u Bratuncu u maju 1992. godine. Šestorica sinova su mu poginula tokom srebreničkog genocida 1995. godine, a sina Hamdiju koji je kao težak srčani bolesnik 1993. bio evakuiran iz Srebrenice ubi haubička granata srpskog generala Novaka Đukića u masakru na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine, zajedno s još 70 Tuzlaka.

Također, Ramizu su pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske u julskom genoicidu u Srebrenici ubili i šestero unučadi.

Rahmetli Ibri i Azemi Efendić iz Vlasenice četnici su, nakon što je Novosadski korpus JNA okupirao Vlasenicu, ubili sedmoricu sinova: Saliha, Šukriju, Salku, Ahmu, Hasu, Hilmu i Osmu.

A šta kazati za tragediju i bol koje su preživjele dvije hrabre majke Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora i Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika početkom agresije 1992. godine.

Obje su u četničkom orgijanju izgubile muževe i po šestoricu sinova. Hava Tatarević i Nazija Beganović su simbol stradanja Bošnjaka, živi svjedoci nezapamćenih ratnih zločina u historiji svijeta. Oni koji su poubijali njihove muževe i sinove danas slobodno šetaju. Nana Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora danas živi sama. Nema nikoga da se brine o njoj i teško preživljava. U Zecovima su tada ubijene 34 osobe.

Naziji Beganović iz Đulića kod Zvornika četnici su u junu 1992. godine odveli sinove Muriza, Idriza, Beriza, Feriza, Ramu i Fahrudina te muža Mustafu. U Bijelom Potoku izdvojeno je i ubijeno 668 muškaraca, među kojima su bili i njeni najmiliji.

Još nije našla kosti četvorice svojih sinova: Beriza, Feriza, Rame i Fahrudina. Ogorčena presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu u tužbi protiv Srbije, 26. februara 2007. godine Nazija je rekla: "Gdje je pravda za moje sinove, sudijo. Šest sam ih imala, ko šest planina. Čekam da im makar kosti nađem. Mogu oni reći da Srbija nije kriva za genocid i da nema dokaza. Dok sam živa, ja znam ko je kriv. Ima dokaza, gospođo sudija."

Osim majke Nazije Beganović, na području Đulića i Klisa ima još majki i očeva kojima su četnici u maju 1992. godine pobili više sinova. Majka Alija Musić ostala je bez njih petorice.

Samo fotografije

I dedi Muji Hasanoviću iz Klise Karadžićevi i Mladićevi krvnici ubili su petoricu sinova.
Đulafera Džinić iz Klise rođena je 1941. godine. Na njenim zidovima fotografije, na fotografijama sve što nema - nasmijana lica njene četvorice sinova: Alije, Sejada, Rifeta i Izeta.

Prilikom krvoprolića koje 16. maja 1992. počiniše četnici iz Milića i okoline u pitomom vlaseničkom selu Zaklopača, kada su za 20 minuta pobili više od 60 mještana ovoga sela, među kojima je bilo i 15 djece, ubijen je i Ibro Hodžić sa svojom petoricom sinova: Bećirom, Husom, Hasom, Hamdijom i Safetom i šesnaestogodišnjim unukom Mersudinom. Niko još nije odgovarao za zločin u Zaklopači.

Vidno potresena i očiju punih suza bila je Nura Ramić kada je otkrila spomen-ploču s imenima 85 žrtava iz naselja Hranče kod Bratunca 3. maja 2009. godine, na 17. godišnjicu masovnog stradanja Bošnjaka ovoga naselja. Za svojih više od 75 godina nana Nura svašta je, kaže, doživjela i preživjela, pa i ono najteže - tokom agresije na BiH ubijeni su joj petorica sinova i četvero unučadi.

Na dženazi koja je obavljena 8. jula 2007. godine u Gornjim Agićima kod Bosanskog Novog više stotina mještana, komšija, prijatelja i rodbine oprostilo se od Himze Ibrahimagića i njegove petorice sinova: Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.

Supruga i majka Halima, pred čijim se očima zlo dogodilo, svoje najmilije je, kasnije je to pripovijedala, prvo dekama prekrila, a onda pješice iz Bišćana otišla do Trnopolja, do prijedorskog logora, gdje je njen sin Emir nakon tragedije zatočen, da se svojim očima uvjeri da joj je barem on živ ostao.

Nema nikoga ko bi u potkozarsko gluho doba samoće, bola i zaborava mogao čuti jecaje i obrisati suze majke Hasnije Kadirić iz Bišćana kod Prijedora što ih prolijeva za četvoricom sinova: Feridom, Edinom, Samirom i Emirom, koje Mladićeva banda pobi s početka ljeta 1992. godine. Vrata nikad ne zaključava, sve se nada odnekud će se sinovi pojaviti.

Senadu Medanoviću iz Velagića kod Ključa tokom agresije komšije su ubile petoricu braće.

- Srce moje majke nije izdržalo. Ne samo da moja majka nije dočekala pravdu nego mi se čini da je ni mi mlađi nećemo dočekati - kaže Senad.

Nema, niti će ikada utjehe biti ni za Muniru Mehmedović, kojoj u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, u najvećem i jedinom genocidu na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske pobiše petoricu sinova: Huseina, Husniju, Reufa, Fikreta i Fehima.

I Šidi Mehanović iz Tegara kod Bratunca suze su najbliža rodbina. U srebreničkom pokolju ubijeni su joj četvorica sinova, muž i unuk.

Munib Muminović bio je još jedna žrtva srebreničke tragedije. Još jedan roditelj koji nije doživio da pokopa svu svoju ubijenu djecu. Takvih je barem nekoliko stotina.

Zumra Mehić iz Jagodnje kod Bratunca majka je kojoj su krvnici tokom srebreničkog genocida ubili četvoricu sinova i supruga.

Zločinci slobodni

Malo je danas Bosanaca koji nisu čuli za legendarnog komandanta Armije RBiH Safeta Zajku, narodnog heroja, branioca Sarajeva, komandanta Druge viteške brigade. Poginuo je 17. juna 1993. godine, nakon oslobađanja Mijatovića kose nedaleko od Sarajeva.

Rijetki su oni koji danas znaju da je Duda Zajko, Safetova majka, osim legendarnog komandanta, u ratu ostala bez još trojice sinova.

Salki i Dudi Zajko su četnici 28. jula 1992. godine u istom danu ubili trojicu sinova. U rodnom selu Gaočići kod Rudog ubijeni su 26-godišnji Halil i 19-godišnji Sulejman. Za ubistvo se sumnjiči njihov kućni prijatelj, seoski učitelj Vasilije Vaso Krstić. Istog dana na Stjenicama kod Rogatice ubijen je i treći Safetov brat Munir, koji je u trenutku pogibije imao 22 godine.

I tako, kad je u pitanju nepojmljiva ratna i poslijeratna drama bošnjačkih majki i očeva hrabrosti, ovom spisku izgleda nema kraja.

Možda će neko kazati da je ovo priča prošlosti i da kao takva svjedoči o jednom nevremenu koje je iza nas, ali mislim da je ovo prije svega, ipak, priča budućnosti kao opomena i putokaz na savjest cijeloga svijeta.

Ostaju tone gorčine zbog saznanja da glavni krvnici koji počiniše navedena zlodjela još slobodno žive na području BiH i regiona i da mnogi od njih svakodnevno, uživajući u kulturi nekažnjivosti, poručuju: "Smrt žrtvama fašizma".

I zbog toga, iako već 16 godina govore da je u Bosni mir, mirno nije u nama.

Sedmorica braće i osmi bratić

- Sedmorica njih braće je ubijeno i osmi bratić. Ljudi koji su ih ubijali su sve naše komšije Srbi iz Vlasenice. Moj muž je odveden iz kuće, a djevera su mi izveli iz kafane. Nikad se više nije vratio. Ubila su ga dvojica komšija, a moj djever im je mogao biti otac. Muža su odveli u zatvor i nakon nekoliko dana u logor Sušica. Nakon toga odveden je u Pelemiše u radni vod i nikada se više nije vratio - ispričala je Ajša Efendić, supruga rahmetli Šukrije Efendića.

Jesu li majku dozivali tada...

- Pobiše mi šestoricu sinova, moju djecu Nishada, Zijada, Zilhada, Nihada, Seada, Senada, supruga Muharema, dvije sestre i njihovu djecu. Tražila sam ih preko novina, dala krv za identifikaciju, molila sam i ljude i neljude da mi kažu gdje su im kosti. Da mi je znati ko ih je ubio, jesu li majku dozivali tada... Da mi je da im kosti nađem, u mezar stavim i Fatihu proučim. Zato niko nema pravo zaboraviti šta se dogodilo u BiH. Naše sinove su ratni zločinci ubili u jednom danu samo zato što su bili muslimani - riječi su majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora.

Samo dragi Allah zna

- Razdvojili su nas, a mi smo ostali kao drvo odsječeni. Govorili su mi da idem tražiti da ih puste, ali nisu dali. Kasnije su ih odveli u nepoznatom pravcu, a nas su potrpali u kamione i istresli u Memićima. Nikada nisam saznala gdje su bili, gdje su ubijeni... Kosti moga muža Mustafe i dvojice sinova, Muriza i Idriza, nađene su na Crnom vrhu. Ukopani su na šehidskom mezarju u Memićima, a za sudbinu ostale četvorice sinova nikad nisam saznala. Samo dragi Allah zna šta se s njima desilo - kazuje Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika.

Nikad ovako nije bilo, pobiše sve

Na put ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji krenula je s mužem, četvoricom sinova, troje unučadi i tri snahe. Na Bijelom potoku su ih četnici presreli i ubili joj četvoricu sinova.

- Nikad ovako nije bilo, pobiše sve. Ubija te. Ubije ti srce. Ja srca više nemam. Četiri puta su ga ubili - kaže Đulafera Džinić iz Klise.

Kako su moja unučad bila lijepa

- Mog Adema i Dževada četnici su 3. maja 1992. godine odveli u školu u Bratunac. I nikad više. Nije prošlo mjesec kad zovu iz Sarajeva, poginuo moj Enes. Apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, snajper ga pogodio u Domu u Nedžarićima. Tamo su ga i ukopali. Moji Nazif i Sead otišli tada u Srebrenicu, mislili da se spase. Kad dođe juli 1995. godine, ubiše i njih dvojicu. Ubijeno mi je i četvero unučadi: Muamer, Adnan, Dženana i Sulejman. Muamer i Adnan su Nazifovi sinovi, zapaljeni su u jednoj kući u Suhoj, a imali su jedan 10, a drugi 13 godina. Eh, Allahu moj, kako su samo moja unučad lijepa bila - priča Nura Ramić iz Bratunca.

Bol koji se opipati može

- Babo i braća su mi hladnokrvno ubijeni u Bišćanima kod Prijedora, 20. jula 1992. godine, na samo kilometar od kuće u kojoj sam nakon etničkog čišćenja Agića, zajedno s porodicom, našao utočište - s bolom koji se opipati može, svjedoči Emir Ibrahimagić iz Gornjih Agića kod Bosanskog Novog, koji je čudom izbjegao tragičnu sudbinu oca Himze Ibrahimagića i braće Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.

Ni 16 još nije napunio...

- Prvo su mi komšije odveli najmlađeg Ferida, ni 16 još nije napunio... Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ubacili su ih u kombi ispred kuće i otada im nema traga - govori nesretna starica Hasnija Kadirić iz prijedorskih Bišćana, majka četvorice ubijenih sinova.

Ž6= I oca boli jednako

U Kladnju je, u stanju nervnog rastrojstva, 23. aprila prošle godine, ruku na sebe podigao Munib Muminović Brko iz Srebrenice tako što se objesio u džamiji. Munib je godinama bio personifikacija okupljanja i protesta srebreničkih majki kao čovjek koji je u srebreničkom genocidu ostao bez četvorice sinova: Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa.

U ispovijesti za medije je govorio:

- Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli jednako kao i majku?
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.053 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version