Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC: Al i ovo treba da se zna

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 4 months ago #32978

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Balkanski ratovi su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da se postignu etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno formulirano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove države su se sporazumjele da razmijene stanovništvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor je međunarodno-pravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grčke je u maloazijske krajeve otišlo 122.000 muslimana. Razmjene stanovništva, također, bez obzira na početna očekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama. Uporedo je trajao davno započeti "rat statistika". Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovništvo bili su inficirani rasizmom. Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu konzultirali primarne izvore populacione statistike stanovništva osmanske Evrope - osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovništvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su doista brojali stanovništvo Carstva. Zato su samo oni mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su "narod" ili "nacija" određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.

Nekada jedinstvena geografska cjelina Rumelija ili Osmanska Evropa (Awrupa-i Osmani) podijeljena je na mnoštvo malih, međusobno nepovjerljivih i suprostavljenih država. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih državnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1,445.179 muslimana koj i nisu više živjeli u osvojenom području osmanske Evrope, njih 413,992 se iselilo u Tursku u toku i nakon balkanskih ratova. Do 1923. izbjeglo je više stotina hiljada muslimana. Od muslimanskog balkanskog stanovništva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 odsto. Ostatak je izbjegao, umro u muhadžirluku ili je bio ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih nasljeđa Osmanskog carstva na Balkanu. "Svoje " muslimanske manjine stekla je nevoljno svaka balkanska država. Nakon balkanskih ratova, kada je prostor Balkana poprimio negativne karakteristike, nastao je termin "balkanizacija ". Od tada on simbolizira parcelizaciju većih političkih cjelina na manje i međusobno konfrontirane oblasti, kao i obilježja primitivizma, zaostalosti i plemenskog promišljanja. Balkan je "podario " svijetu pojam balkanizam, što je zapravo "sinonim za nered, nasilje i nesreću", gdje je "balkanska krvoločnost... očekivani prirodni ishod ratničkog etosa, duboko ukorenjena u psihi balkanskog stanovništva" (M.Todorova).1

U Atini je 9. februara 1934. zaključen Balkanski savez između Jugoslavije, Turske, Grčke i Rumunije, s ciljem da se održi novouspostavljeni teritorijalni poredak na Balkanu pred revizionističkim zahtjevima država poraženih u Prvom svjetskom ratu, prije svega Bugarske, iza koje je stajala Njemačka. U okviru ovog sporazuma započeli su i pregovori oko iseljavanja muslimana, mahom Albanaca, u Tursku, uz određenu finansijsku nadoknadu. Turska je polovinom juna 1934. donijela Zakon o kolonizaciji koji je obuhvatio i pitanje naseljavanja muslimana iz okolnih balkanskih država, te je u duhu ovog zakona Turska i pregovarala sa svojim susjedima. Ona je 1935.-1936. širom otvorila vrata dolasku muslimana iz balkanskih zemalja. Bilo je tada predviđeno doseljavanje oko 600.000 muslimana iz njenih nekadašnjih balkanskih provincija. Republikanske vlade u Turskoj smatrale su nekadašnje osmansko-muslimanske podanike i njihove potomke na Balkanu potpuno legitimnim da se nasele u Turskoj i uživaju potpuna prava, poput etničkih Turaka. Liberalna imigraciona politika turskih vlada prema muslimanima sa Balkana ohrabrivala je brojne nacionalističke vlade u balkanskim zemljama da koriste razna sredstva prisile da se "oslobode " svojih muslimanskih građana. Ruždi Aras, turski ministar inostranih poslova, je u septembru 1935. izjavio u razgovoru sa predstavnicima jugoslavenske vlade u Ženevi, kako je Turska sa Rumunijom zaključila sporazum o iseljenju više desetina hiljada muslimana iz Dobrudže u Tursku. Po njegovim podacima, u Bugarskoj je bilo oko 1,200.000 Turaka i Pomaka, ali da Turska nije željela da se ovo stanovništvo iseljava, već da ono treba i dalje da ostane u Bugarskoj. U pogledu Jugoslavije Aras je izjavio kako se dogovorio sa bivšim ministrom Jeftićem o iseljavanju "turskog i ostalog muslimanskog neslovenskog življa iz Jugoslavije " te da je bio načelno postignut sporazum da to iseljavanje favorizira Jugoslavija.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 4 months ago #32999

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Ivo Andrić, savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije je o tome izvještavao 26. septembra 1935. jugoslavensko poslanstvo u Ankari: "Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljoprivredni inventar, itd.). Što se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretni slučaj i te sume ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih potreba (napr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio, da Turska treba stanovništvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992, 134-135. Također vidi: B. Krizman, Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. Godine.

Od 1878. do 1913. u Dobrudži je ostalo 36.000 muslimana. Ukupan broj muslimana koji se u tom periodu iselio iz Rumunije u Tursku procjenjuje se na najmanje 100.000 lica. U Prvom svjetskom ratu Rumunija je zauzela južnu Dobrudžu u Bugarskoj pa se broj muslimana povećao na 170.000. U Dobrudži je 1928. bilo oko 172.000 muslimana, ili oko 23% stanovništva te oblasti. Muslimani su se u tom periodu iseljavali masovno iz Dobrudže, pošto im je, s jedne strane, rumunska država eksproprisala zemlju, a Turska, s druge strane, podsticala da se dosele na njenu teritoriju, bilo iz demografskih ili iz strateških razloga naseljavanja oblasti istočne Trakije. Između Turske i Rumunije potpisana je konvencija 4. septembra 1936. godine, koja je ratificirana 27. januara 1937. godine, o iseljavanju muslimana, mahom iz Dobrudže u Tursku. U konvenciji je istaknuto postojanje tradicije emigiranja, kao i navodna želja muslimana iz Rumunije da se iseljavanjem u Tursku, uz obavezno odricanje od rumunskog državljanstva, "pridruže svom prirodnom etničkom stablu". Njome su bili obuhvaćeni muslimani u oblastima Durostora, Kaliakre, Konstance i Tulče. Konvencija je zapravo imala karakter ugovora o deportaciji koji je pratio efikasni mehanizam za pospješivanje iseljavanje. Potencijalnim iseljenicima su, da bi se odlučili na podnošenje molbi za iseljenje koje su onda smatrane definitivnim i neopozivim činom, nuđene raznovrsne olakšice u vezi sa privatnim i poreskim dugovanjima, vojnom obavezom. Zemlja je potom, po automatizmu, prelazila u vlasništvo države. Kao nadoknadu Rumunija je Turskoj dala kredit u odgovarajućoj vrijednosti.

U Bugarskoj je i pored masovnog iseljavanja započetog 1878. godine, prema službenom popisu, prve decenije XX stoljeća bilo oko 602.000 muslimana: 484.000 Turaka i Tatara, 21.000 Pomaka i 97.000 Roma. Drugi izvori govore daje bilo oko 800.000 muslimana sa oko 100.000 Pomaka. Većina ovih muslimana živjela je u veoma lošim uslovima, izložena neprestanim progonima i pokušajima pokrštavanja. Tokom Prvog svjetskog rata Bugarska je izgubila južni dio Dobrudže, gdje su živjeli i muslimani. U Ankari je 18. oktobra 1925. potpisan tursko-bugarski sporazum koji je regulirano pitanje "dobrovoljne emigracije Turaka iz Bugarske i Bugara iz Turske ". Do 1926. muslimansko stanovništvo u Bugarskoj je brojalo, po službenim podacima, oko 789.000, odnosno oko 1.500.000 drugim pokazateljima, oko 15% stanovništva. Imali su preko 1.700 osnovnih škola sa oko 80.000 učenika. Muslimani su bili rasprostranjeni širom Bugarske, njenim sjeveroistočnim krajevima južno od donjeg Dunava, posebno u šumenskom, rusenskom i varnavskom okrugu na području sjeverne Bugarske, kao i u mastanlijskom okrugu u južnom dijelu ove države. Prema zvaničnoj bugarskoj statistici do 1929. nije bilo iseljavanja u Tursku. Drugi izvori govore da je 1928. Bugarsku napustilo 11.996 Turaka, a godinu dana kasnije još 11.568 Turaka.199 U međuratnom periodu muslimani u Bugarskoj, naročito Pomaci, bili su izloženi različitim vidovima diskriminacije: promjeni imena, prisilnom radu i šikaniranju, kao i akcijama pokrštavanja. To je rezultiralo njihovim masovnim iseljavanjima u Tursku, pogotovo 1927. godine, kao i 1933.-1935. godine. Prema bugarskoj statistici 1930. se iselilo u Tursku 16.873; 1935. - 33.665; i 1936. - 65.676 lica turskog porijekla. Dopunski sporazumi Turske sa Bugarskom, o daljem iseljavanju muslimana, postignuti su 1936.-1937. godine. Oni su predviđali repatrijaciju po 10.000 Turaka godišnje. Članom 1. ovog sporazuma bilo je određeno da dvije vlade "neće stavljati nikakve smetnje ", da će dozvoliti emigrantima "da putuju slobodno između dvije zemlje". Članom 2. bilo je utvrđeno da svi emigranti imaju pravo da sa sobom ponesu pokretnu imovinu, uključujući svu stoku i poljoprivredni alat, kao i ušteđevinu, uz pravo "da potpuno raspolažu svom svojom nepokretnom imovinom ". Članom 3. bilo je zabranjeno nametanje emigrantima posebnih taksa ili finansijskih ograničenja. Član 6. je izuzimao emigrante od "vojne službe ili prinudne radne službe Turske vlasti su imale stanovite teškoće da 1935.-1936. teritorijalno rasporede muhadžire iz Bugarske. Po nekim izvorima u Tursku se u razdoblju 1935.-1940. iselilo oko 95.000 muslimana. Do Drugog svjetskog rata u Bugarskoj je, po nekim pokazateljima, i pored iseljavanja, bilo oko 682.000 Turaka. Nepostojanje zvaničnih i preciznih podataka govori na svoj način i o konfuznom vremenu u kojem je došlo do iseljavanja, kada se, s obzirom na sve prateće okolnosti, malo vodilo računa o statistici. Kao da se žurilo vlastima i na jednoj i na drugoj strani, onima iz zemlje odakle su dolazili iseljenici i onima koji su ih primali, da se ova traumatična akcija obavi što prije.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 4 months ago #33033

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Napomena: Pred pocetak poslednjeg rata i nama su neki politicari iz susjedne zemlje ukazivali na pravac Istambul-Teheran, pouceni ranijim iskustvom. Ali oni koji odlucuju o nama, putokaze postavise u suprotnom pravcu.

Turska štampa je povodom iseljavanja muslimana iz balkanskih zemalja u Tursku isticala 1937. daje konačna likvidacija "Osmanskog carstva nametnula nam iz više razloga neizbježnu nuždu da pristupimo useljavanju naše jednokrvne braće, koji su ostali izvan granice svoje prave otadžbine Turske. To je neke vrste dug koji smo počeli da malo po malo plaćamo, blagodareći budžetskim kreditima, koji se svake godine odobravaju u tu svrhu. Primjena emigracione politike predstavlja jedan od najdelikatnijih problema i vlada tu pridaje svu onu važnost koju zaslužuju. Mi moramo dozvoliti godišnji ulaz u zemlju samo onolikom broju emigranata koliko smo u stanju da smjestimo. Ograničenost raspoloživim sredstvima, međutim, smanjuje nužno smještaj emigranata. Kada ćemo, dakle, smjestiti jedan i po do dva miliona ove naše braće, uz godišnji ritam useljavanja od 15 do 20 hiljada? Mi smo mišljenja da se ovo pitanje okonča sa najvećim poletom u roku od osam do deset godina. Neophodno je da se osnuje banka za izgradnju stanova i smještaj imigranata sa dovoljnim kapitalom, koji će od ovih naših zemljaka stvoriti neposredno produktivan ele-menat i koja će im uz minimalni interes davati kredite sa uslovima otplate u 20 ili 30 godišnjih rata. Ovakav postupak biti će najbolji i od najveće koristi kako za državu tako i za same imigrante.

Podaci o iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Jugoslavije u međuratnom periodu su nepotpuni i nesigurni. Prema navodima štampe iseljavanja u Tursku su bila intezivna i masovna. Nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebice za naseljavanje u krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se turske vlasti angažirale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Ovaj proces je konvenirao i vlastima kraljevske Jugoslavije koje su željele da na ovaj način "očiste zemlju od tuđih elemenata". O tome su na svoj način govorili i dva uvodnika u beogradskoj "Politici " od 21. i 24. avgusta 1923. pod naslovom "Iseljavanje Turaka " i "Iseljavanje muslimana ". U uvodniku od 21. avgusta se kaže: "Nigde ne koordiniraju naši i turski interesi toliko, koliko u ovom pitanju"

Podatke o spoljnim migracijama u periodu između dva rata prikupljao je Iseljenički komesarijat u Zagrebu. Smatra se da je kvalitet ovih podataka relativno zadovoljavajući, jer su podaci o iseljenicima "verovatno potcenjivani". Broj iseljenika u vanevropske zemlje je po podacima ovog komesarijata u razdoblju 1921-1939. iznosio 195.938 ili prosječno 10.313 godišnje. Ima procjena da je u razdoblju 1919-1929. iz zemlje emigriralo oko 240.000 lica, a u periodu 1930-1938. još 127.300 lica. Podaci o iseljenicima u evropske zemlje postoje tek od 1927. godine. Njihov broj je u periodu 1927-1939. iznosio 170.667 ili 13.128 godišnje.207 Po zvaničnim jugoslavenskim statističkim izvorima u periodu 1927-1939. u Tursku je iseljeno 19.379, a u Albaniju 4.322 jugoslavenska državljanina. Po drugim službenim jugoslavenskim izvorima, koje navodi dr. H. Bajrami, u periodu od 1928. do oktobra 1935. u Tursku je iseljeno 31.000 ljudi sa Kosova i Sandžaka, ističući kako je te godine Turska bila spremna da primi još 15.000 emigranata. Postoje i procjene da se u periodu od 1931. do 1948. u Tursku iselilo oko 10.000 Bošnjaka i 20.000 Turaka "ako ne i više ". Iseljavanje muslimana iz Makedonije i sa Kosova iskoristili su mnogi da jeftino kupe velike površine plodne zemlje. Kralj Aleksandar je na taj način došao do velikog muslimanskog posjeda u Demir-Kapiji koji je besplatno obrađivala vojska. Nikola Pašić je u svom vlasništvu na Kosovu imao posjed od oko 3.000 hektara.

U periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini, izuzimajući dijelom Cazinsku krajinu, nije došlo do "narodnog huka" prema Turskoj kao u vrijeme austrougarske uprave. Iseljavanje Bošnjaka iz Cazinske krajine, veoma nerazvijenog dijela BiH, uzelo je posebnog maha prvih godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata. U vremenu 1926-1929. bilo je veoma pojačano iseljavanje sa prostora srednjeg Pounja (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa). Samo sa područja tri matična ureda (Bužim, Stijena, Ostrožac) iselilo se u Tursku 136 porodica sa oko 700 članova. Time je produžen proces iseljavanja iz Bosanske krajine započet još 1878. godine. Po kazivanju Mehmeda Mehmedovića (u Turskoj Sevila) i Bajrama Isakovića (Kardumana), u maju 1926. u Erdek, mali gradić - kasabu u lijepoj i pitomoj uvali Erdečkog zaljeva na južnoj obali Mramornog mora, doseljene su bošnjačke porodice, većinom sa područja cazinske i bosanskokrupske općine. Kao razlozi za iseljavanje navedeni su i politički progoni, spajanje porodica i obećanje da se u Turskoj može besplatno dobiti zemlja i kuća. Alija Buljubašić iz Karakače kod Cazina je rekao docnije, da se njegov otac iselio jer nije htio biti radikal. Jazlikkoy, selo u adapazarskom kraju, osnovali su doseljeni Krajišnici. Radili su najprije kao nadničari i zakupci, štedeći da bi otkupili malo zemlje. Neke porodice koje su se 1926. doselile u Tursku iz bihaćkog kraja, kako se nisu snašle, htjele su da se godinu dana kasnije vrate. Međutim, u uputama koje su iz službenog Beograda slate jugoslavenskom konzulu u Istanbul naglašavano je "da ni u jednom slučaju nije poželjno, da se iseljenici iz Turske vraćaju u Kraljevinu

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 4 months ago #33071

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Brojne porodice krenule su, pritisnute brojnim nedaćama, posebice iz Cazinske krajine 1928-1929. godine. Početkom 1928. na tom prostoru je stanovništvo bukvalno gladovalo zbog višegodišnje nerodice i velikog zaduženja seljaka. Tim iseljenicima turske vlasti su ponudile dodjeljivanje kuća i posjeda grčkog stanovništva, iseljenog iz Egejskog, Mramornog i Sredozemnog primorja, nakon tursko-grčkog rata (1919.-1921.) i Lozanskog ugovora 1923. godine. Pritisnuta neimaštinom, većina doseljenika nije mogla da se brzo privikne na toplu klimu dijelom močvarnih i malaričnih krajeva, pa je umirala, plaćajući na taj način veoma skupo proces adaptiranja u novoj sredini. Drugi su pak odbili da žive u tim selima, ostajući po gradovima, sna-lazeći se i živjeći od sezonske zarade. Većinom su oni zapravo dijelili sudbinu svojih prethodnika, koje su pratili zlokobni pratioci, bolesti i neimaštine, dajući najveći danak u prilagođavanja novom podneblju. Jedna grupa Krajišnika koja se 1928. doselila u Tursku bila je raspoređena u Gelibolu (Galipolje) na Dardanelima. Već nakon tri mjeseca većina njih je napustila taj kraj i uputila se prema Adapazaru. Na slabiji intenzitet iseljavanja iz BiH je, između ostalog, uticala i informiranost Bošnjaka o tome da je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj u potpunosti mijenjao temelje tradicionalnog društva potenciranjem svjetovnih aspekata nove Turske, što svakako nije nailazilo na njihovu naklonost. Rebecca West se u to uvjerila u aprilu 1937. u Sarajevu, prilikom posjete predsjednika turske vlade Ismeta Innenija i Kazima Oza-lipa, ministra odbrane "sa polucilindrima i u besprijekorno skorojenim odijelima ", kada ih je bez simpatija posmatralo hiljade ljudi koji su nosili fes i feredžu. Ona je o tome pisala: "Vidjeli smo kraj jedne priče koja je trajala pet stotina godina. Vidjeli smo konačni pad Osmanskog carstva ". Bošnjaci su se toga dana polahko, u tišini, po sitnoj kiši razišli svojim kućama "kao oni koji se vraćaju praznih ruku ". Uzeir-aga Hadžihasanović iz Sarajeva koji se, sa porodicom, iselio u Tursku, da bi prenio svoje zlato neopaženo preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi, u usputnim stanicama, točio vodu. Nije se snašao u Turskoj i vratio se u Bosnu, gdje je pričao kako kućevlasnici u Istanbulu nerado iznajmljuju svoje stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drveća, pa im je građa zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi.

U periodu između dva svjetska rata dio porodica doseljenih iz Sandžaka naseljen je i u vulkanskim oblastima El-Aziza i Erzinđana. Tamo su bili izloženi čestim i opasnim epidemijama koje su i među njima uzimale danak. Bilo je i onih koji su u nemogućnosti da se prilagode takvim uslovima bježali i spas tražili u Istanbulu i okolnim mjestima. Po navodima albanskih demografa između dva svjetska rata sa Kosova je odseljeno oko 50.000 Albanaca u Albaniju i oko 250.00 u Tursku, uz konstatiranje da je Kraljevina Jugoslavija iselila oko 40% Albanaca. Po nekim turskim izvorima, pak, u razdoblju između 1934. i 1949. iz Jugoslavije se u Tursku iselilo 2.340 porodica sa 8.969 članova.

Pregovori jugoslovenske i turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana započeli su 1930. godine. Načelna suglasnost je bila postignuta već 1931. godine.226 U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitraži. Tom prilikom su riješena i pitanja oko napuštenih turskih imanja u "Južnoj Srbiji". Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnička, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su počele da kruže glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i mnoge etničke Albance. Već te godine u Beogradu se održavaju sastanci na visokom državnom nivou na kojima se razmatraju sve mogućnosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandžaka u Tursku. Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom riješi "pitanje" muslimana iz "južne Srbije', odnosno iz Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao što su to planski "rješavale" Grčka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je održan polovinom septembra 1935. u Ženevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih južnih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, učitelja i vjeroučitelja, te da je narod ostao bez vođstva, obezglavljen i pometen, ustvrđujući da su seobe nastavljene i nakon Prvog svjetskog rata "naročito prosvjećenih slojeva.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 3 months ago #33077

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovništvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanično samo na tursko stanovništvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci, ukoliko su željeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo povjerljivom tumačenju te konvencije kaže se daje ona "tako redi-govana da se može primeniti ne samo na tursko već i na arnautsko stanovništvo; iseljavanje albanskog stanovništva je pravi njen smisao".236 Kratkotrajno zadržavanje u navedenim srezovima i izjašnjavanje u turskom nacionalnom smislu omogućavalo je svima onim koji su htjeli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( "Convention ") je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada.237 Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, čiji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajući da ona ne obuhvati Albance. Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih vođa, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obaviještena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi spriječila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primjeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generalštab, a to mišljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije.

Ivo Andrić 23. avgusta 1938. u svojstvu ministra pomoćnika za vanjske poslove cirkularnim pismom o "iseljavanju muslimana iz Južne Srbije " obavještava iz Beograda jugoslavensko poslanstvo u Londonu: "Potrebno je, ipak, već sad reći da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250.000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas kao iza Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika)" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992,193-194.

U pripreme za masovno iseljavanje stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je uključeno više državnih organa, naučnih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naučnici pokušavali da objasne kao "nedoraslost građanskom pravnom poretku ", bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granične prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaćeg turskog stanovništva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu željeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve. Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata.
Izvjesnu nedoumicu su među zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice između "muslimana" i "Turaka". Turska vlada sa svoje strane nije učinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih "rasa ". Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Očito je, međutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etnovjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrači nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao štoje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvoličnost kod diplomatskih posmatrača, pri etnovjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimično bila u samim stvarima, a djelimično zavisila od znanja, predrasuda i njihove čisto političke opredjeljenosti.

Početkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova, da su je oni stekli.

U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoć jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeničko društvo "Jugoslovenska sloga". Članovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te riječi. Turska je bila poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog državnog programa stvaranje etnički homogene državne zajednice.

Sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod naslovom "PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE"
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 2 months ago #33192

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Nekažnjeni zločin nad Bošnjacima: Nikola Stanišić živi u komšiluku SIPA-e!
I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 22.07.2012. u 10:27

Autobus u Sokolini kod Srednjeg: U njemu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.

Porodica Hajre Delića očekivala je da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza s Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka.



Rahmetli Hajro Delić: Ubio ga komšija

Uzalud čekali

Punih 16 godina, otkako se obilježava zločin nad stanovništvom tih naselja, svakog juna ponavlja se ista priča da je to jedan od najvećih sarajevskih nekažnjenih zločina. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29. maja 1992., kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići.

Nakon četverodnevnog otpora, uzalud čekajući da im stigne obećana pomoć iz Sarajeva preko Stupa, Otesa i Doglada, te Visokog i Rakovice, branioci Ahatovića, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili su prinuđeni na predaju. Nakon predaje došlo je do potpunog etničkog čišćenja ovih naselja, a svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su prvi formirani na području sarajevske općine Novi Grad.

Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Poslije 12 dana teškog mučenja, nakon što su prethodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu.

Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju, 14. juna, 1992. potrpani u GRAS-ov autobus i u pratnji četiri putnička vozila odvezeni odatle. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da, navodno, natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje poslije 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.

Elvir Jahić imao je tada 18 godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.



Preživjeli iz autobusa smrti: Asim Gačanović i Elvir Jahić

- Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu, preživim s još sedam komšija. Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja - sjeća se Jahić.

Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se s poprišta zločina udaljila vozila s ubicama, otpuzao je do obližnje rječice. U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjelo se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela.

Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je umro nakon rata. Ahmedu Bećkoviću zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova, Ahmila, Fadila i Nusreta.

- U toku vožnje čuo sam da jednog od njih oslovljavaju sa Žuti iz Zabrđa, a on je bio vozač Momčila Krajišnika. Zatim se spominjalo ime Dragana Ikanovića, mještanina Visojevice, koji je, navodno, bio komandir jedinice u Srednjem - sjeća se preživjeli Emir Mujkić.

Krvnik Šok

Osim 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je i pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i nakon rata ekshumirani u groblju Vlakovo.

Nekoliko stotina logoraša, među kojima najveći broj žena i djece, razmijenjeno je kod Božića pumpe u Briješću 13. juna 1992. Zasigurno je da je glavnu riječ o svemu što se dešavalo s logorašima u Rajlovcu vodio Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine BiH. Krajišnik je pred Tribunalom u Hagu, gdje je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog, proglašen krivim i za zločin nad Bošnjacima Ahatovića.

Za mučenja stanovnika ovih naselja do sada su pred Sudom BiH pravosnažno osuđeni Goran Damjanović na 11 i njegov brat Zoran na 10 godina i šest mjeseci zatvora, dok preživjele žrtve još ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.

Nažalost, prepuna je Bosna dželata koje još niko ne hapsi. Neki od njih, poput Nikole Stanišića, jednog od najodgovornijih za zločine nad stanovništvom Dobroševića, uopće se i ne kriju. I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodaje svoje imanje u Dobroševićima, a do prije nekoliko mjeseci je faktički u avliji SIPA-e u Istočnom Sarajevu držao restoran "Rajlovac".

Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo Dvora. Prema nekim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi. Inače, sestra zloglasnog Šoka je bila udata za Bošnjaka Asima s Grbavice.

Stanišić, Stojanović, Radomir Špirić i Krsman, osim što su odgovorni za zločine, ujedno su i osobe koje znaju imena ostalih nekažnjenih egzekutora nad Bošnjacima Ahatovića u autobusu kod Srednjeg.

Bezuspješno se pokušavao ubiti

Kako bol nije mogao podnijeti, Elvir Jahić bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.

- Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva spasio mi je život, jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu "jetta" i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: "Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku". Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neko doba po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića - priča Jahić.

OSBiH zabranjuju žrtvama posjete mjestu stradanja

Ono što možda najbolje oslikava odnos prema žrtvama rajlovačkih logora jeste bolna stvarnost u kojoj im se zabranjuje da posjete mjesto stradanja i mučenja po receptu Omarske i Zemljoradničke zadruge u Kravici. Naime, godinama Oružane snage (OS) BiH, iako je Rajlovac u Federaciji, ne dozvoljavaju porodicama žrtava i preživjelim logorašima da prouče Fatihu i polože cvijeće u logore Velika i Mala cisterna u krugu kasarne u Rajlovcu.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 2 months ago #33193

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 6916
  • Thank you received: 10
  • Karma: 15
Dedo, evo sam ja dodo slike koje pripadaju ovom tvom textu.;)


Nekažnjeni zločin nad Bošnjacima: Nikola Stanišić živi u komšiluku SIPA-e!

I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 22.07.2012. u 10:27

http://www.dnevniavaz.ba/thumb.php?src=files/februar2012/AUTOBUS_KOD_SREDNJEG_ZLOCIN_AHATOVICI_720359514.jpg&w=255&h=166&zc=1
Autobus u Sokolini kod Srednjeg: U njemu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića

Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.

Porodica Hajre Delića očekivala je da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza s Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka.


Rahmetli Hajro Delić: Ubio ga komšija

Uzalud čekali

Punih 16 godina, otkako se obilježava zločin nad stanovništvom tih naselja, svakog juna ponavlja se ista priča da je to jedan od najvećih sarajevskih nekažnjenih zločina. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29. maja 1992., kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići.

Nakon četverodnevnog otpora, uzalud čekajući da im stigne obećana pomoć iz Sarajeva preko Stupa, Otesa i Doglada, te Visokog i Rakovice, branioci Ahatovića, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili su prinuđeni na predaju. Nakon predaje došlo je do potpunog etničkog čišćenja ovih naselja, a svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su prvi formirani na području sarajevske općine Novi Grad.

Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Poslije 12 dana teškog mučenja, nakon što su prethodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu.

Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju, 14. juna, 1992. potrpani u GRAS-ov autobus i u pratnji četiri putnička vozila odvezeni odatle. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da, navodno, natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje poslije 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.

Elvir Jahić imao je tada 18 godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.


Preživjeli iz autobusa smrti: Asim Gačanović i Elvir Jahić

- Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu, preživim s još sedam komšija. Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja - sjeća se Jahić.

Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se s poprišta zločina udaljila vozila s ubicama, otpuzao je do obližnje rječice. U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjelo se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela.

Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je umro nakon rata. Ahmedu Bećkoviću zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova, Ahmila, Fadila i Nusreta.

- U toku vožnje čuo sam da jednog od njih oslovljavaju sa Žuti iz Zabrđa, a on je bio vozač Momčila Krajišnika. Zatim se spominjalo ime Dragana Ikanovića, mještanina Visojevice, koji je, navodno, bio komandir jedinice u Srednjem - sjeća se preživjeli Emir Mujkić.

Krvnik Šok

Osim 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je i pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i nakon rata ekshumirani u groblju Vlakovo.

Nekoliko stotina logoraša, među kojima najveći broj žena i djece, razmijenjeno je kod Božića pumpe u Briješću 13. juna 1992. Zasigurno je da je glavnu riječ o svemu što se dešavalo s logorašima u Rajlovcu vodio Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine BiH. Krajišnik je pred Tribunalom u Hagu, gdje je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog, proglašen krivim i za zločin nad Bošnjacima Ahatovića.

Za mučenja stanovnika ovih naselja do sada su pred Sudom BiH pravosnažno osuđeni Goran Damjanović na 11 i njegov brat Zoran na 10 godina i šest mjeseci zatvora, dok preživjele žrtve još ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.

Nažalost, prepuna je Bosna dželata koje još niko ne hapsi. Neki od njih, poput Nikole Stanišića, jednog od najodgovornijih za zločine nad stanovništvom Dobroševića, uopće se i ne kriju. I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodaje svoje imanje u Dobroševićima, a do prije nekoliko mjeseci je faktički u avliji SIPA-e u Istočnom Sarajevu držao restoran "Rajlovac".

Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo Dvora. Prema nekim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi. Inače, sestra zloglasnog Šoka je bila udata za Bošnjaka Asima s Grbavice.

Stanišić, Stojanović, Radomir Špirić i Krsman, osim što su odgovorni za zločine, ujedno su i osobe koje znaju imena ostalih nekažnjenih egzekutora nad Bošnjacima Ahatovića u autobusu kod Srednjeg.

Bezuspješno se pokušavao ubiti

Kako bol nije mogao podnijeti, Elvir Jahić bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.

- Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva spasio mi je život, jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu "jetta" i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: "Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku". Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neko doba po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića - priča Jahić.

OSBiH zabranjuju žrtvama posjete mjestu stradanja

Ono što možda najbolje oslikava odnos prema žrtvama rajlovačkih logora jeste bolna stvarnost u kojoj im se zabranjuje da posjete mjesto stradanja i mučenja po receptu Omarske i Zemljoradničke zadruge u Kravici. Naime, godinama Oružane snage (OS) BiH, iako je Rajlovac u Federaciji, ne dozvoljavaju porodicama žrtava i preživjelim logorašima da prouče Fatihu i polože cvijeće u logore Velika i Mala cisterna u krugu kasarne u Rajlovcu.

link:

www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/107243-do...omsiluku-sipa-e.html
ucinimo nesto za nas grad
Last Edit: 8 years 2 months ago by Teva.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 8 years 2 months ago #33195

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Zelim da zamolim sve posjetioce stranice da strpljivo pogledaju ovaj film.


Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Merkator i mesari Nerici 7 years 10 months ago #34533

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
  • Karma: 7
Merkator i mesari Nerici
Danas sam isao u kupovinu u Merkator u Sarajevu. Prisao sam za frizider gdje se nalazi svjeze meso, te upitao momka koji tu radi odakle ( iz koje mesare, odnosno klaonice) je meso. On je za trenutak zastao pa je rekao da je meso iz Rogatice , mesara Vizion. Pitao sam ga da li ima teletine ili govedine koje je iz neke druge mesare. On meni odgovara : „ svo meso je iz mesare Vizion“ i dodao je da nekada bude i iz drugih mesara mesa.

Ja ovo nisam pitao bez razloga vec sto sam nekoliko dana prije toga vidio kamion sa natpisom navedene masare iz Rogatice kako ulazi u Merkator na teretni dostavni ulaz. Pa sam dugo danima razmisljao kako to mi meso jedemo? Pitamo li mi prodavaca odakle je meso, kada je doslo i ko ga i kako kolje? Pa se pitam kakvi smo mi muslimani da ne razmisljamo o Allahovim naredbama koje se ticu jela i pica ?
Molim Allaha Gospodara da nam ukaze na pravi put da nam oprosti grijehe, da nam kaze istinu koju cemo prihvatiti i po tome zivjeti.

Uzvišeni Allah kaže:
"Zabranjuje vam se krv,strv i svinjsko meso i ono što je zaklano u necije drugo ime,a ne u Allahovo,i ono što je udavljeno i ubijeno,i što je strmoglavljeno i rogom ubodeno,ili od zvijeri naceto,osim ako ste ga preklali (prije nego što je životinja umrla usljed navedenih uzroka)."(Sura El-Ma`ide,3)


U cije ime Nerici kolju zivotinje i dali ih uopste kolju ili ubijaju?

Uz sve to sjetim se i svjedocenja Šefika Hurke koji je bio zarobljen i zlostavljan u Rogatici.

Prema kazivanju Šefika: Krsmanović i Perković su naizmjenično tukli njega i njegovog oca, te ga je Krsmanović natjerao da pojede nekoliko metaka. Potom je Kušić, sjeća se svjedok, naredio da ga Danko Nerić izvede iz garaže.

“Odveo me je iza garaže i okrenuo pušku u mene. Ja sam drhtao. Došao je Rajko i rekao: ‘Pričaj!’ Tu sam počeo da plačem i govorim da nisam imao pušku. Ja sam tada smrt vidio, to je najteži trenutak”, kazao je svjedok, dodavši da je potom vraćen u garažu, gdje su ga nastavili maltretirati.
Zaštićeni svjedok RM-81 na suđenju Ratku Mladiću svjedoči o hapšenjima, prebijanjima, ubijanju i silovanju ljudi koji su nakon zauzimanja Rogatice u maju 1992. godine zatočeni školi "Veljko Vlahović"
Tužiteljica je ukazala da su srpske snage po preuzimanju vlasti uništile obje džamije u Rogatici (Čaršijska i Arnaudija). U rušenju Arnaudije je, po riječima svjedoka, učestvovao srpski vojnik po imenu Danko Nerić. Nosio je sivo-maslinastu uniformu bivše JNA sa crveno-bijelim trakama pričvršćenim za epolete.
E to je taj Neric od koga mi kupujemo meso!
Last Edit: 7 years 10 months ago by pasa.
The administrator has disabled public write access.

Halal hrana 7 years 10 months ago #34580

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
  • Karma: 7
U 44 zemlje svijeta, s više od 1,3 milijarde ljudi, zakonska regulativa nalaže da prehrambeni artikli moraju imati halal certifikat. U osnovi, on jamči da proizvod ne sadržava sastojke koji su zabranjeni za muslimane, poput alkohola ili svinjetine, ali propisuje i način prehrane i klanja životinja, skladištenje i cjelokupnu pripremu prehrambenih artikala. Praktički to znači da tvornica alkoholnim sredstvima ne smije dezinficirati pogon, a u proizvodnji veliku pažnju treba posvetiti aditivima u kojima ponekad ima tvari koje su zabranjene za muslimane.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.220 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version