Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: S druge strane linije- zabiljeske

S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30377

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
OBAVJESTAJAC SAVO

Guzva u centru, bas kao prije kad dodje ringispil ili kad cigani dovedu medvjeda pa svi redom navale da vide cudo,”dosao nam vele cetnik u sred bijela dana u centar, a nasi ga primijetili samo na jedan kilometar prije ”. Otkud je i sto je dosao ovamo, niko ne zna, ali su zato svi u svojim glavama za dvije minute razradili teoriju, pocev od njegovog putovanja pa do zadatka koji treba da zavrsi. Ovi sto su cesto putovali u Rogaticu autobusom, su ga i prepoznali,”ma to je onaj Savo sto je u autobusu uvijek zauzimao dva mjesta, jedno sebi, jedno litrenjaci, a vala i da nije, kod njeg nije htio sjesti ni vlah ni turcin” govorili su. Vidjao sam ga i ja ponekad ponedeljkom, u carsijskom parku na klupi kad ga sljivovica i zega savladaju ,pa zato i nisam bio bas radoznao. ”Civteli covjek moze samo civteluk donijeti i nista vise”, a to se i poklapalo sa mojom teorijom o cilju njegovog dolaska. Smjesten je u prostorije gdje je prije rata bila posta pa su radoznali mogli kad hoce doci da ga vide . Stanari skolske zgrade i humanitarci su imli najvise glavobolje od njegovog dolaska, prvi su mu morali spremati hranu a drugi, uvrstiti ga na spiskove za humanitarnu,”samo da ne odulji” govorili su ”pa nek vala rade snjim sta hoce”.

Vijest je ko vjetar planinski obisla cijelu zonu za cas i postala prva tacka dnevnog reda na svim sastancima. Stariji i iskusniji ljudi su kritikovali strazare, starjesine i strazari kovali planove kako ce se opravdati, zene u sklonistima i podrumima sapcuci planirale sta treba snjim uraditi, saldzije nagadjale kad mu je poslednji put oprano ono malo sto je od kosulje ostalo, i kako je sigurno jos prije rata u oranju izgubio noktaricu, policajci opet, kako saznati sto je dosao i kako je dosao, kako ga sprijeciti da ne odnese koju tajnu. U redu za humanitarnu pomoc,se saptalo o tom cudu koje se pojavi bas u vrijeme kad je situacija na linijama prilicno mirna, pa su se ljudi plasili da opet ne zapuca.

Ne znam, nisam cuo, sta su pricali oni sto ga ovamo poslase, ali se da pretpostaviti. Saldzije sa one strane su bezbeli malo saleci se a malo prepadajuci one oko sebe govorili,”ode Savo na sunecenje, morace ga sigurno okupati prije nego ga upuste u dzamiju, oce ga saslusavati ko pravog obavjestajca, morace jado pricati i kad je zadnji put popio, izbice mu iz glave i onaj mahmurluk od prije dvije godine”. Oni iz staba komsijskog su sigurno pripremali dvoglede da iznad Ribioca posmatraju kako Zepci prave vjesala ko u kaubojskim filmovima, i nagadjali ko ce mu gurnuti stolicu ispod nogu. Oni sto su znali zbog cega su ga poslali su se hinjski smijali i podupirali nagadjanja ovih drugih, ocekujuci da im veza javi sta se stvarno desava.

A u stvari nije se bas nista posebno desavalo, osim sto je njegov dolazak skrenuo i u stranu stavio redovne traceve, pa su i oni sto su bili ljuti na humanitarce, sto im dadose manje brasna ili lose i nejednake cipele, za trenutak zaboravili huju, i odustali od planirane kavge sa Sukrijom koji je prosle sedmice bio glavni na podjeli.

Prava istina o tome ko je i zasto poslao Savu, i zbog cega su ga opet nasi drzali toliko dugo na hrani nece se nikad znati. Moja pretpostavka za ove prve je; maknuti ga sa hrane; objaviti na svim mogucim glasilima da u Zepi ima zarobljenih Srba; ne bi bilo lose ni da bude ubijen jer svi znaju da je invalid i alkoholicar, a to bi za propagandu bilo izvanredno; ako se opet vrati pricace o strahotama koje je prezivio, kako su ga Zepci na kolac nabijali a eto ostao ziv, mozda i legenda od njeg postane jer doci u sred Zepe u po bijela dana nije lahko. To ce svakako podici moral kod stanovnistva i poduprijeti planove da se ti Zepci jednom za uvijek zatru.

Sto su ga ovi dolje drzali tako dugo, ne znam. Savo je redovno dobivao hranu, neki su sa njim pomalo i razgovarali, da bi ga nasi nakon duzeg vremena, istog onakvog kakav je i dosao, otpratili na Boksanicu i poslali njegovim gazdama. Ne znam koje je odlicje za svoj podvig dobio.
Last Edit: 8 years 11 months ago by svedjanin.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30401

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
STARE KUCE

Legenda kaze, da su nekad u neka stara vremena, ovdje zivjeli nekakvi luterani i da ih je jedne zime zatrpao snijeg. Nene su pricale da je bilo namjeta i visih od pet metara. Nestali su te zime sa svim sto su stvariali,ko zna koliko generacija i za koliko vremena. Da u ovoj legendi ima i istine, govore zidine i ostaci magaza iskopanih u krecnjackom kamenjaru koji ce vjecno svjedociti da je na ovom terenu bilo povece naselje.Tu na tom platou, cija je nadmorska visina veca od hiljadu metara, vjerovatno su mogli uzgajati samo jecam i krompir pa se da zakljuciti da im je stocarstvo bilo glavno zanimanje. Ne znam koliko je vremena prhujalo od njihovog nestanka i koliko je ovaj plato bio prazan i pust, ali znam da je pred ovaj poslednji rat ovdje bilo ponovo izgradjeno omanje selo. Istina, objekti namijenjeni samo za ljetni period, ali sa svim sto domacinstvu treba.
Sjedim tu na jednoj od tih zidina i gledam kako se istorija ponavlja, gledam kako ponovo ”stare kuce” nestaju, samo ovoga puta u plamenu i krvi, ovoga puta njihovi zitelji se tu poslednji put oprastaju sa svojim najdrazim i sa ”starim kucama”,ovoga puta stanari idu u neizvijesnost a ”stare kuce” da cekaju neke nove zitelje koji ce mozda opet kad vrijeme neko bolje dodje sakupljati tu stada i praviti nove kuce.
Na susjednom kamenu sjedi moja komsinica iz djetinjsvta, starija malo od mene a i bolesnija, mora nekud ici ali ne zna kud, nikad ona nije napustala ovaj teren a eto sad mora. Gleda me onako blijedo, htjela bi me utjesiti jer zna da su mi sanse da prezivim ravne nuli, pokusava nesto da izusti ali ne ide,zapelo joj u grlu, bas kao djetetu kad zagrize poveci komad nezrele kruske. Najednom poce ” Cuvaj mi, nadji mu se pri ruci, ako mu sta zatreba, ti si opet stariji i iskusniji, umrijecu ako se mom Meci sta desi, nisam ga ni zagrlila a ode, ne moze ni da gleda u mene, ode prema sumi trziti spasa, a ja idem prema autobusima da se molim za svog Mecu.Ne znam ni ja hocu li ziva i do autobusa stici a tamo sta nas ceka, Bog sami zna.”.
Ja je slusam i gledam kako se oko nas mozda poslednji put rastaju, brat i sestra, otac i kci, majka i sin, muz i zena, kako se stare kuce zaljevaju suzama i negdje na Lucicama na putu prema sumi, nestaju oni koji su osudjeni na smrt. Ko taj prizor nije gledao on ne zna sta je to bol, sta je to tuga. Duse ne pucaju ko kosti kad se lome, one kad se lome to nekako bolinije izgleda, to vise ubija, i vise boli, tu onako sjedecke ili stojecke umires i ozivljavas bez da te neko zaljeva vodom i vraca u zivot.
Ovi novi sto hoce da budu njihove, ih ne vole i oni ih nece,oni tu nece da zive, ali oni vole da su one prezne, da su puste, i bez ljudi i bez zivotinja, oni to hoce. Umrijecu a necu shvati zasto to hoce, kako se to uziva, i sto se uziva u paljenju i ubijanju, u nesreci nesretnika.


Prepisano iz dnevnika 7.jula 2007
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30408

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
LJUDI /KAMAL HASANOVIC/

Psovale su ga pjandure, svaleri, tezaci i oni sto su nocu dezurali. Psovali su i njega i njegov kamion, kad ranom zorom, napunjen jestivim uljem, zatutnji uz Bukovik, ostavljajuci iza sebe dimnu zavjesu. Niko nije znao ni da ga ima a ni gdje ga je sacuvao od silnih granata, samo se odjednom pojavio i on i njegov kamion. Od tog trenutka je postao trazenija i poznatija licnost od stapskih starjesina i opstinskih cinovnika. Vukli su ga za rukave, molili, da im doveze drva, da sjedu sa njim do planine, da preveze sijeno, da natovari humanitarnu do sela koja su udaljena od centra. Odozdo uz planinu bi se covjek i usudio da sjedne ali odozgo, pa jos kad natovari desetak metara drva i kad se skripa kocnica cuje u selima u podnozju, nikako. Samo su se hrabri usudjivali krenuti sa njim. Nije on od tad za odmor znao,kad nije vozio, onda je popravljao nesto, a poznanici su ga zadirkivali”,odvezi to na stijene covjece, pa otisni u rijeku”. Oko kamiona, koji je na sebi imao vise tudjih, nego svojih dijelova i u cijem je rezervaru bilo vise jestivog ulja nego nafte, je uvijek bilo posla. Nije imao vise ni sekunde vremena,”sacekaj tamo sad cu ja” odgovara kad neko sa sa vrata progovori, ”mjstore, ako Bog da platicu ja tebi ovo kad se rat zavrsi, samo ako prezivim”, a on je znao da nece i da nema i znao je da to za sevap radi,ali je radio.
Nisam nikad smio sjesti sa njim niz planinu a poslednjih dana me zapade da budem snjim u rovu, pomocnik na nekoj puscurini iz onog prvog rata,koju je on zvao puskomitraljzom. Bio je i tad hrabar, nije se ni osvrtao na eksplozije granata koje su iza nasih ledja obarale homorice. Nas razgovor o tome kako ce njegova porodica do slobode nisu remetile ni vijesti o pogibijama i ranjavanjima nasih komsija.
Rastali smo se na Bukoviku u vrijeme kad je rastajanje bilo ravno smrti, kad su se porodice rastavljale.
U logoru nisam imao srecu da budem snjim a posle logora on ode na juzni a ja na sjeverni pol.
Covjek vrijedi onoliko koliko okolina od njeg ima koristi. Kemo je jedan od njih.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30437

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
Nebeski i Spasitelj

Soba pet sa tri. Polumrak. Dolje beton. Okolo oronuli zidovi. Na plafonu umazana sijalica. U uglu sto, dva sa pedeset, iza njega klupa za sjedenje i nas osam. Osam opasnih tipova, obucenih u odjecu crvenog krsta, vec isprljanu i poderanu u kanjonu Drine. Ispred nas smrknuta faca policajca. Otprilike stosezdesetpet visok i sezdeset tezak. I po govoru a i po izgledu bi trebalo da je iz okoline Nisa. Spreman da nam odrzi govor, pun sebe a vjerovatno mu sei prvi put u zivotu pruzila prilika da da nekom moze da drzi govor da nesto naredi, da prvi put u zivotu stvarno pomisli da je nebeski i da je dosao odozgo. Mi u stavu mirno cekamo. Onda, onda uvodni dio, djonom vojnicke cizme u prsa gadja dvjicu nasih, bivsih milicionera,svojih bivsih kolega. “Ovo vam je samo opomena, ovih narednih dvanaest sati sam vam ja bog i komandir i komandant. Ustajacete svaka dva sata da se vidimo i da se upitamo za zdravlje, je li jasno” “.Jeste gospodine”. Mi opasni tipovi bacismo jakne na beton i sto blize jedan drugom, da nam bude toplije, legosmo. Ne znam ja vise odavno a vjerovatno ni drugi kad spavam a kad sam budan. I taman sto smo se umirili “bog” cipelom u vrata i onako gazeci jednog po jedog komanduje ”dizi se”i mi opet u stav mirno na isto mjesto i opet poneko dobije palicu ili cizmu i tako cijelu noc. Sutradan, negdje oko podne sa Nebeskim u sobu udje jos jedan. Sportski tip, mlad i ima ga sta,kontam, ako i ovaj bude koristio cizmu i palicu gotovi smo. Nebeski se okrenu prema novom kolegi i veli “evo, predajem ti ih” i ode. Mi ,opasni stojimo kao ukopani, neobrijani , neosisani,dronjavi, prljavi, gladni, samo kosti i koza, tesko bi nas prepoznala i rodjena mater da nas vidi. Cekamo stace novi da kaze. On nas onako sazaljivo gleda i veli :”Ljudi, ja vam nisam kriv sto ste ovdje, niste ni vi meni, ja sam imao preca posla od ovog a vjerovatno i vi.” Pogleda na sat. ”imate sest sati do vecere, ako je bude, mozete spavati i odmarati se ,ja cu biti ispred vrata, niko vas nece uznemiravati”. Cuj sest sati spavanja u komadu, pa to ako bude to je dar odozgo, to je nemoguce,a opet ni blizanci uvijek nisu isti mozda se to i desi, kontam. Tako i bi. Za veceru dobismo po cetvrt hljeba na dvojicu i po jednu sardinu /konzervu/ na cetvoricu. Dobismo i cijelu noc za spavanje. Sledeca smjena, opet Nebeski i opet cizma i palica, i opet prisilno gledanje kad se bokser i karatista moraju tuci golim sakama i sve tako dok ne dodje Spasitelj. Molimo ga da uzme koju smjenu viska, neki su poceli snjim i da razgovaraju , osjecamo da hoce pomoci ali vodi racuna i o sebi. Nismo mu platili, a bili smo spremni. Bez obzira na to, uzeo je jednu ili dvije smjene vise ali i pomogao /vjerovatno/ da Nebeski ode negdje na drugo mjesto.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30485

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
MOJI PRIJATELJI I
Bijase prva polovina maja. Vrijeme promjenjivo, kao i obicno u maju, cas hladno sa susnjzicom i kisom, cas opet pravo ljeto. Na putu od Rogatice do Mujine kuce gdje smo konacili pratilo nas je lijepo a onda nagla promjena. Mujo nas je doce kao da smo mu dosli u prijatelje, tako se ponasao i tako smo se i mi osjecali. Informisao nas je o stanju na terenu i tad sam prvi put sebi morao priznati da je vrag odnio salu i da je moja nada da ce se rat izbjeci potonula.
Mujina kuca se nalazi u reonu Madjera, na samku u podnozju Sarana. Od nje se moze vidjeti skoro cijelo podrucje Sljedovica i Kozica, sela koja su mjesovita i gdje je situacija vrlo teska i slozena. Ljudi dezorjentisani , niko ne zna i ne sanja sta dolazi a zalihe hrane male, logistika za bilo kakvu odbranu ravna nuli, totalna informativna blokada, sve radio i TV stanice pod kontrolom i u sluzbi propagande, vijesti iz Sarajeva, jedan dan toplo drugi dan hladno, poneka puska i nesto municije uljeva nadu, nadaju se i da ce se sve to brzo zavrsiti, da ce se naci neko ko moze zaustaviti rat, a ja ne smijem da kazem a znam da po svim teorijama to sto dolazi traje od pet do dvadeset godina a moze i vise a nije ni red da to govorim, oni se opet svakom dolasku iz carsije raduju ne bi li dosla kakva dobra vijest a one samo gora od gore.
Grupa u kojoj se nalazim ne namjerava ostati tu duze vremena a nismo ni Muji ni njegovim komsijama od koristi. Ne mozemo pomoci. Samo , smanjujemo i onako male zalihe hrane. Pred vece smo se zahvalili Muji i polakao se spustili niz padinu na ivicu sume odakle smo mogli osmatrati put u Stupnom Dolu, jer je postojao rizik da naletimo na patrolu ili nas neko sa suprotne strane primijeti. Malo smo se uplasili kad se ispred nas pojavio Tezga /Teskeredic, mlad ne znam mu imena/ dolazio je iz Zepe pa smo iz prve ruke dobili tacne informacije o tamosnjim zbivanjima a njegovim dolaskom grupa se i povecala. I dok su drugi razgovarali sa Tezgom ja sam u glavi prebirao. Kako to i zasto to ja moram da obilazim Rasput Njive? Pa ja sam samo prije mjesec dana tamo bio dragi gost, ja sam tamo mogao u sred noci doci u koju hocu kucu i sa domacinom sjediti do sabaha. Jesam li to ja neko drugi, jesu li oni tako brzo postali neko drugi? Ja tad jos nisam bio postao neko drugi a za njih ne znam i zato je ipak bolje zaobici. Polako se pocela da spusta noc. Sa druge strane puta nazirala se u magli staza koja vodi prema Strmcu, mjestu kuda smo trebali proci. Nigdje zive duse, mrtva tisina. Samo poneka suha grancica pod nasim nogama ponekad narusi mir. Na kraju staze na ulazu u selo zaustavi nas mladic /Curevac, ne znam mu imena/, pomalo isprepadan, zabrinut i plaseci se da nas ne uvrijedi veli ”Ako ikako moze ne idete kroz selo jer smo se mi sa komsijama Srbima dogovorili da stranci ne ulaze u selo”.Prihvatili smo prijedlog i zbog njega i zbog sebe, meni je bilo jasno da je to zamka ali nije vrijedilo upozoravati ga na to. Rastali smo se. Mi smo krenuli bespucem, sumom izmedju Strmca i Seljana. I opet meni po glavi, pa ja tim njegovim komsijama ucio djecu, ja u svakoj kuci do juce bio drag gost a vidi sad moram kroz ovo granje, ne smijem ni pored sela? Lutali smo sumom skoro cijelu noc da bi negdje oko dva noci stigli kod Camilove kuce u Tmorni Do. U Tmornom Dolu nema straze, gluho doba, ni svjetla, ni laveza pasa, ni pendjerasa, nigdje nikog. Ipak osjecaj da ima zivih nas nije prevario. U jednoj prostoriji Camilove kuce se ukaza svjetlo, slabo, lampa ili svijeca .A onda se na vratima pojavi Camil, poznat nama svima a i mi njemu. Onako umorne, mokre uvede nas u kucu i na brzinu bi i kahva i vecera. Na pitanje zasto je selo prazno, odgovori ,da su u ljudi po bajtama i da se samo danju nalaze u kucama. Camilove informacije i savjeti dobro dodose za dalje. Hvala mu.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30819

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
MOJI PRIJATELJI 2

Negdje pred zoru smo se rastali sa Camilom i prema ranijem dogovoru krenuli glavnim putem prema asfaltu.Sve je jos uvijek izgledalo kao prije. Nista osim putovanja u to doba nije podsjecalo na rat. Skola u Okruglom u kojoj sam stanovnistvu, samo prije nekoliko mjeseci pricao kako nece i ne moze biti rata, kako nas niko ne moze zavaditi, prazna, kao i moja prica, selo Satorovici pored asvalta spava, kazu puno izbjeglica iz Rogatice ko sibica, a ne bi ni straze. I tako kao da se oko nas nista ne desava u koloni jedan po jedan, asfaltom do Tira kuca a onda poljem prema Seticima. U podnozju Mednika nas je zatekla zora, jutarnje magle su pocele da se povlace, vrijeme za trazenje baze gdje cemo predaniti. Izasli smo na put koji vodi prema Seticima i nismo skretali sve do Lugonja kuca. Bili smo jos uvijek odmorni, siti, mogli smo nastaviti put ali nismo smjeli po danu.Skrenuli smo u sumu i zaustavili se negdje izmedju Setica i Dumanjica. Rusakovi su bili puni ali nismo bili gladni. Htjeli smo pusiti ali je bio rizik. Ni vatru nismo smjeli naloziti.Vrijeme uzasno, susnjezica i snijeg, hladno, satorska krila teska,odjeca mokra, dan se oduljio ko godina. Nekoliko stotina metara iznad nas minobacacka jedinica gadja, vjerovatno Godimilje, Staru Goru, Zivaljvice a mozda i rubna Zepska sela, cijeli dan. Cujemo svaku ispaljenu granatu, blizu smo.Ovi mladji su se povukli prema Dumanjicima da vide sta se tamo desava a mi pravimo plan, kuda, kako? Mnogi koji su prije nas pokusali vratili su se. Svuda su vec postavljne mine. Znamo teren, karta nam ne treba ali kakve fajde kad ne znamo gdje su mine i zasjede. U jednom trenutku sam mislio da se vratimo i idemo prema Gorazdu.Tamo je bila vecina a isli smo u nepoznato.Ne znam jesam li to naglas razmisljao kad se ET vratio iz Dumanjica i rekao da je kod kuce samo Himzo Brankovic. Meni se odmah razvedrilo, znao sam da smo brzo na sigurnom.Himzo je bio ugledni domacin, covjek od povjerenja, predsjednik mjesne zajednice u Berkovicima, covjek u godinama ali vitalan i sposoban.Himzo na tom terenu zna svako drvo svaku prepreku a hoce i pomoci. Njegovi odnosi sa komsijama vjrovatno nisu jos dosli do kriticne tacke, pretpostavka i ohrabrenje.Docekao nas je, i obradovao se kad smo usli u kucu. Odmorili smo se, osusili, vecerali i onda za njim stazama koje koriste komsije, gdje sigurno nema mina,na Crkvine. “Kako ce te na Klancicu preko ceste ne znam, ako predjete na slobodnoj ste teritoriji”. Ostao je na drugoj strani ceste gledajuci za nama a mi upadosmo u sumu u kojoj se ni po danu ne vidi a kamo li po noci. Sjeli smo odmah na pocetku, sretni zbog prolaska ali i svjesni da idemo u neizvijesnost, u okruzenje, svjesni cinjenice da ce biti teze izaci otud i ako prezivimo ali vise nije bilo izbora. Kruzili smo sumom cijelu noc iako smo svi dobro poznavali taj teren. Izgubljeni medju homorama nismo imali predstave gdje se nalazimo. Vec smo se i umorili a poodavno je svanulo kad smo prepoznali Taibegov lager, mjesto izmedju Laza i Budete.Spustili smo se niz tocilo i krenuli prema skoli. Tu su na nasu srecu bile nase straze. Moje “sangajke” koje sam na brzinu obuo su izdrzale. Put za koji smo potrosili tri dana sam nekad sa komsijom Begom prelazio za sest sati.Nismo bili ni prvi ni zadnji koji su sa svih strana dolazili u Zepu nadajuci se da ce tu naci spas. Grupe ovakvih kao mi koji su kompletnu imovinu i sve sto su stekli u zivotu stavili u dzepove i rusakove.Tu su vec bile grupe iz Opstina Vlasanica, Visegrad, Han Pijesak a svakim danom su pristizale grupe iz Rogatice.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30823

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
PAJA I RULE
Pocetak maja 92. Rogaticka carsija polahko nestaje. Oblaci sa svih strana. Ne grmi jos ali samo sto nije. Titovom ulicom tutnje teretnjaci , NS, BG, TU i mnogi drugi ,natovareni opasnim teretom, poneki i namjerno otvoren da se vide novi borci sa redenicina preko ramena i osamdesetcetvorkama na kriluu. Idu na Pale. Moja komsinica preko ulice komadicima betona i cigle zazidjuje prozorcic na podrumu. Na krovovima zgrada ostrovidne i dobro fizicki pripremljene a maloumne i supljoglave ubice prave snajperska gnijezda. Tamo u skupstiskoj zgradi, nasi i njihovi vode pregovore, pokusavaju se dogovoriti oko neceg oko cega se ne mogu dogovoriti a i da mogu nisu zato ovlasteni. Pomahnitali ubica iz Donjeg polja ceka zeleno svjetlo, da pocne. Na radio Sarajevu Milka po cijelu noc trazi nestale i izgubljene. Zene i djeca po sklonistima i podrumima. Nema vise ni haustorske straze. Okupljamo se na trgu. Svaki dan nas sve manje i manje. Gube se , nestaju. Ali jos uvijek nas prilican broj, hodamo od stana do stana, od zgrade do zgrade, cekamo ko kurbanski ovnovi….? Necu vise da cekam, idem, idem nekud.
Skrasio sam se u Zozinoj kafani. Prazna. Samo Paja i Rule cekaju da neko dodje. Obradovan sto ih vidim i sto imam skim sjesti, i razocaran sto su jos tu, sto nisu nekud otisli, sjedoh. ” Niste nikud otisli, sta cekate”? ”Moj brat sa zenom otisao nekud, babo i majka sami, ja ih ne mogu ostaviti, i necu”, veli Rule. Paja opet veli ”Moja majka sama, moram je veceras voditi kod tetke a ne bih je mogao ni ostaviti”. Paja i Rule su djeca ove carsije, postovani i cijenjeni od starijih, uvazavani medju kolegama, idoli mladima, rado vidjeni u svakom drustvu, sportisti, spremni da krenu u zivot, da zasnuju porodicu, da prave kucu. Cutim i gledam. Sjecanja naviru. Obisli smo zjedno cijelu Bosnu. Znao sam sve njihove tajne, od skolskih ocjena do sadrzaja njihovih prvih ljubavnih pisama. Svi smo znali i kad se Rule zaljubio u neku djevojku iz Foce a Paja upozoravao Harija vozaca, kad smo negdje na domak Maglaja da ide preko Foce. Necu da insistiram, necu da budem sevep, nije to dobro a i tjesim se, nisu oni ni mudzehidini, ni beretke ni provokatori , nisu nista od onog cime Radaovanova propaganda plasi Srbe koji jos nisu pristali da rade to sto im se zapovijeda. Imaju oni puno sklskih kolega, nastavnika, klupskih drugova, komsija, nece oni njih dati…Ipak, na polasku im savjetujem da idu.
Nisu otisli. Ostali su. Rule sa majkom i babom, a Paja sa majkom. O tome sta je i kako je Paja prezivio mogli ste citati na ovoj stranici i necu ponavljati.
Ruletov prijatelj i komsija sto je sa njim provodio vise vremena nego sa bratom, sto su jedan drugom znali koliko sice ima u dzepovima , sto je Ruletovim simpatijama nosao pisma i Rule njegovim, sto je kod Ruletove majke zavirivao u frizider slobodno kao i kod svoje, sto mu je Rule na utakmicama namjestao lopte kad on kaze a ne kad treba, sto su zajedno jurcali po Pticijaku i jedan drugog branili od raje iz drugih mahala…..sto je…
Mogao je Ruletov prijatelj, zarad prijateljstva i zajednickog djetinjstva, reci mu na mjesec dana prije da ide,da se skloni, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj i kad su stigle ubice, sto sui m se ubistva placala sporetima i zamrzivacima izvesti prijatelja, sakriti ga negdje, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj skloniti negdje Ruletovo tijelo, zakopati ga, obiljziti, MOGAO JE ALI NIJE-.
Mogao je zarad morala i ljudskosti skloniti Ruleta iz Masovicevog groblja brojeva, poslije rata, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je davno sapnuti Masovicu gdje Ruletove kosti leze, otici mu na grob kad niko ne vidi, ostaviti ruzu i izvinuti mu se za lazno prijateljstvo, MOGAO JE ALI NIJE.
Moze i sad kad je zrio covjek i kad ima svoju djecu, MOZE ALI NECE. ZAKOVAO MU SE MOZAK.
Ovo bih isto napisao i da je obrnuta situacija budi siguran Ruletov “prijatelju”.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 11 months ago #30825

  • Kaza
  • Kaza's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Objave: 5104
  • Thank you received: 19
  • Karma: 18
Tesko je na ovakvo pisanje ostati ravnodusan. Jos je teze komentarisati, jer, sta napisati. Sta dodati a da nije napisano. Koju jos poruku uputiti a koja nije upucena. Nemam rijeci ali ne moram ni imati.
Za ovo ne trebaju rijeci jer je brate sve je receno.

Dragi nas svedjanine svak ti cast. Moj duboki nakolon za sve napisano i za ljudske rijeci koje idu iz srca jednog postenog Bosnjaka.
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #30903

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
LJUBAVNI BOR
Toplo ljenje jutro 93. Nigdje oblacka. Iz daljine topli vjetar donosi zvuke eksplozija. Olovo i Gorazde opet meta komsijske artiljerije. Zepska kotlina spava. Samo tezaci i cobani pomalo narusavaju taj mir. I ja nesto nakon dugog vremena dobre volje, a i fizicki se nisam bolje osjecao odavno. Neradni mi je dan a i Duda me danas pozvala na rucak, obecala domacu hranu, kaze” Nista iz sadake”. Bice tu jos zvanica ali ne brini svi su ti poznati.
Nekad poslije podne, kad je dobro ugrijalo, dosao sam do kuce koja se nalazi u podnozju Zlovrha ,na ivici prostranih livada planinskog platoa Sijemac. Nova drvena kuca, namijenjena samo za ljeto, ali u ovo ratno vrijeme naseljena muhadzerima i preko zime. U kuci sam zatekao sve meni poznate i drage osobe.
Nismo ni upolovili drugu partiju remija a rucak gotov. Nije takva vrsta ruckova nikakvo cudo u tim krajevima, ta tradicija nije nikad bila ni zapostavljena ali u to vrijeme su ipak bili rijetkost. Somun od domace psenice u velikoj tepsiji, bi mogao nahraniti i dobro odjelenje regruta, keske od domaceg jecma ostupanog u staroj stupi, grah sa jagnjetinom , pita sirnica, eksija, i na kraju drcelj.
Po starom obicaju Duda je dosla do svakog gosta sa peskirom preko ramena, ibrikom i ledjenom u rukama. Oprali smo ruke, zahvalili se i otisli traziti “sretno” mjesto za cekanje da nam iz neba padne i vecera.
Usred livade na samku odnekud je osta ostari bor. Star, bez grana. Kriv . Samo na vrhu nekoliko zelenih grana. Nije mogao nikog zastititi ni od kise ni od sunca,nije bio ni za kolja a ni za luca. Valjda zato nije nikom ni smetao . Imao je on ipak nesto sto ostali borovi nisu. Oko njega, na tim livadama padala je tog ljeta hrana, pa su ga u pocetku prozvali ”sretni”, a kad su se oko njega poceli okupljati mladi, loziti vatre onda je dobio novo ime ”ljubavni bor”. Svi su ga tako zvali i njemu se islo u kolonama sa svih strana kao na fudblasku utakmicu.
O tome kako je plato Sijemci i Bukovika izgledao tih noci znaju samo oni koji su to dozivjeli. Gore nebo pokovano zvijezdama , pomijesanim sa fosfornim oznakama paleta punih hrane koje ispustaju teretnjaci iz Frankfurta. Dolje stotine vatri, lucki i lampi dokle vidis. Gore, zvuci teretnjaka pomijesani sa planinskim vjetrovima pa se haman i ne razlikuju. Dolje, miris borovine iz prijeke gore i miris pokosenog sijena pomijesan sa mirisom mladosti i ljubavi.
Tu oko tih vatri i oko bora, radjaju se nove ljubavi, ozivljavaju stare,tu pocinju mnoga nova poznanstatva i prijateljstva, tu se ponovo osjeca zivot. Negdje oko jedan u noci kad nastane guzva i otimacina oko paketa tu vise ni brat brata poznati ne moze, dovoljno je samo petnaest minuta i ne znas vise ni gdje su bile vatre ni palete.
Tu vece sam ostao praznih ruku ali nisam bio ni gladan.Cujem iz mraka neki halavac se dere koliko moze ”Onaj domacin gore ne mora za dva mjeseca ici da ceka hranu, cijela mu paleta uletila u sobu”. Trcim i pitam, a onda srecom neko mi rece da je to istina ali da nikog nije bilo u kuci,”probila je krov i plafon i pravo u onu sobu gdje smo danas rucali”. Bi mi lakse, ali dodje vijest da je druga pogodila kucu Muratovog cuke i zgnjecila i njega i kucu. Pravo cudo je daje cuko bio jedina zrtva tih paleta i paketa.
U proljece i ljeto 94. u” zasticenoj” zoni Zepa se rodilo najvise djece.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #31006

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
CRNI POTOK
To mjesto, koje se nalazi negdje na sredini jezera izmedju Visegrada i Bajine Baste, sam posjecivao i prije, sa ribarima iz Rogatice. To je ogroman kanjon , obale nepristupacne, i nikad nam nije ni na pamet palo da izadjemo iz camca. Oko podne kad riba ne radi, odmarali smo se u camcu i gledali kako gore daleko po stjenama skacu divlje koze. Na tom podrucju ih je samo i bilo. Ostale su tu, jer gore nisu mogli prici ni lovci ni krivolovci.
Sad evo sa povecom grupom nesretnika idem njihovim stazama, trazimo spasa kao i one. Kisa ljetna, jaka, doduse topla. Mokri smo kao cepine. Trazimo zaklon, ali ga nejma. Idemo do pecine, nekad je neko od putnika bio tamo. Ogromna pecina. Suha, na sredini gori vatra a oko nje pet sest mladica. Poznadoh jednog, iz sela Gostilja opstina Visegrad ,bio je na pocetku rata muhadzir kod mojih a onda otisao u Srebrenicu. On i njegovi prijatelji sjede oko vatre,iscrpljeni, prljavi, prave nesto za jelo. Izbjegli su oni hapsenja u Srebrenici i sad po ovim pecinama, i nepristupacnom terenu pokusavaju naci neki prolaz, produziti zivot za jos koji dan, mjesec ili se spasiti. Culi su oni za strahote u Srebrenici i zato ne smiju preko jezera, trazice neki drugi izlaz.
Mi idemo a ne znamo kud ni sta nas tamo ceka. Nismo ni informisani, jedino instikt i borba za opstanak, nista drugo. Cilj nam je neka lovacka kucica na obali, tu bi trebalo da se dogovorimo sta i kud dalje? Kucica, bolje receno ostatci od kucice, zarasla u zbunje i travu, nema ni krova, nekoliko rogova i zijoka strce, na podu pet sest dasaka i nekoliko greda, a misli smo tu konaciti. Idemo dalje, ali kako preko jezera, vise od pola nas ne zna, ili nedovoljno zna, plivati da bi isao preko jezera.
Srecom medju nama,jedan od najmladjih Ramiz K, na oci sasvim obican momak, ni debeo ni mrsav, ni visok ni nizak ali pun snage a kaze da zna i plivati. Predlaze ”Vi od ovih dasaka napravite skelu, dovoljne su samo tri, a ja cu onda da vozim skelu nekoliko puta dok svi ne predjete”. Sad ga gledam sa nevjericom. Znam da si trebao biti dobro dobar plivac da bi samo jednom preplivao jezero i vratio se. Ovdje to treba cetiri puta. Ne govorim nista. Majstori kojih nije manjkalo za tili cas skovase skelu, vezase neku kanapu na vrh i odnesose je do jezera.
Prva tura, oni koji malo bolje plivaju, pa ce se samo drzati za skelu a odjeca i rusakovi na skelu. Ramiz u jednu ruku uzima kanap od skele a drugom pliva, ide brzo, bez problema, vraca se odmah po drugu, pocinje opet kisa, smeta mu ali pliva, cetiri ture, i smije se nije se ni umorio mnogo. To je prirodna snaga, to nije posljedica treniranja.
Druga strana nepristupacna, ne mozes ni sjesti, ni odmoriti se. Moramo uz ove stijene, nema drugog puta. Ne vjerujem da je tuda ikad prosao covjek ali idemo. Kisa nas prati. Opet nailazimo na pecinu, mala, ne mozemo svi stati a pada, mokri smo. Lovci kazu medvjedja. Imamo dva pistolja uplasicemo ga ako dodje. Mijenjamo se zbog spavanja, pola u pecinu a pola ispred pecine pa opet smjena i sve tako do jutra. Gledam stijene kud treba ici, ne mogu sigurno, ne mogu ni nazad, moram.
Moj poznanik iz Gostilje je ostao. Sta je sa njim i njegovim prijateljima bilo ne znam. Raspitivao sam se ali niko ne zna, u groblju brojeva najvjerovatnije. Otac mu je zavrsio u Radovanovoj klaonici negdje oko Srebrenice.
Ramiz je ziv i zdrav i u formi, radi kao professor u nekoj skoli u Sarajevu. Hvala mu.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.141 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version