Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: S druge strane linije- zabiljeske

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #31126

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
TENKOVSKA GRANATA
Sjedi Suljo na verandi, prelistava neke papire, mrzovoljan. Pored njega defiluju stanari. ”Merhaba Suljo”, on gleda ko je, pa nekom ”merhaba”, nekom ”merhaba i zamakni”, nekom nista. Nervozan je ovih dana, gubi svaku partiju table, brzo se ljuti, nazor se upita. Dosao je danas kuci, nije nista ni jeo. Uhvatila ga neka nervoza, neka zla slutnja, nije ovakav bio ni kad je svaki dan pucalo, ni kad je ovdje u ove dvije baste znalo pasti i po trideset granata za jedan dan.
Otkako mu je onaj Osman iz drugog razreda na sred sela donio neeksplodiranu tenkovsku granatu, pa jos oko nje skupio publiku a poslao neke da i njega zovu da vidi. Covjek van sebe.
Granata o kojoj je rijec je pala nekad u junu 92. Zabila se iznad puta kod Musine kuce u jednu medju, jedan kilometar od sela. Stajala je tu. Prolazilo se tuda. Svi su znali za nju. U pocetku su je prolaznici obilazili, a kasnije je bila kao i ono kamenje na putu, sve dok Osmanu nije zasmetala.Skonio je.Donio je u selo. Ostalo je nejasno kako je on izvadio iz zemlje, pa onako tesku i donio na sred sela, a ni on nije puno tezi od nje.
Znalo se da je dosla sa Brestovaca, da nije eksplodirala i da je takvih bilo kud god krenes. Nejasno je zasto nije eksplodirala? Je li u pitanju tehnicka greska ili namjera? Granate na tom terenu cesto mogu imati ”bolji efekat” neeksplodirane nego kad eksplodiraju. Sa ovom se ipak sve dobro zavrsilo, dosli UMPROFORCI i unistili je.
Potrosio je Suljo poslije toga mnogo casova pricajuci, prepadajuci, ubjedjujuci. Govorio je i na roditeljskim sastancima, skretao paznju, crtao na tabli. Znala su i djeca,neke stvari bolje od Sulje, znali su po zvuku, kad je Vbr, kad je 82, kad je 120, kad su one haubicke, tako su ih oni i zvali. Znali su i da su opasne i koliki je domet gelera, odnekud su znali. Njihovoj radoznalosti nije bilo kraja, pa je to Sulju brinulo. Brinulo je Sulju i to sto se ne plase niceg, sto je medju njima deset posto onih bez oba roditelja, pola bez jednog, sto ne idu kuci sporednim putevima, nego pravo cestom. Predosjecao je neko zlo. Nadao se on nekoj katastrofi.
Negdje oko pet po podne, na rubu sela jaka eksplozija,nista neobicno za ta vremena, ali u to vrijeme su rijetko padale granate, pa je eksplozija izazvala paniku uselu, vidi se dim, a onda galama, guzva , plac. Nije dobro. Suljo trci dolje.Na mjestu eksplozije nejma nikog, samo rupa na zemlji i izgorjelo rastinje oko nje. U selu svi placu. Suljo stoji kao kip.Ceka da neko nesto kaze. Svi zanijemili, niko nista ne govori. Jedan djak mu prilazi i kaze” Trojica su mrtvi, a dvojicu su odvezli u bolnicu”. ”Sta se desilo”, pita? ” Ne znam, cuo sam da tako kazu” odgovara djak.
Zakopani su na kraju groblja, POD LIPOM. Najstariji je imao cetrnaest, ostali po deset. Ostali su tu zauvijek. Ostavili su roditelje da zive sa tugom. Ta cetiri groba na kraju groblja, to cetvero djece ce prati i Sulju sve dok i on oci ne zatvori. Sad bi bili ljudi, vjerovatno negdje u bijelom svijetu, ali ljudi. Sad ih nejma.
Suljo poslije toga nikad nije isao putem iznad groblja, izbjegavao je taj put, obilazio je okolo..
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #31216

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
JESI LI PRIZNAO
Sinoc je grupa civila hodala ispred barake u kojoj smo smjesteni. Nasa grupa radoznalih, je virila kroz prozore, osluskivala sta govore,snimala kako izgledaju, i pokusavala dokuciti kakve vijesti donose. Tu vece su saznali, da su to neki novi ljudi koji nisu ranije dolazili. Vidjeli su ih i kad su ulazili u komandu i otud izlazili.
Sledeci dan nasa GR je uspjela saznati i zakljucke sa sastanka komande i tih novih ljudi,nevjerovatno ali tacno. Po verzji nase GR oni su sledeci:
Nema vise maltretiranja i tuce, oni koji pokusaju treba ih prijaviti u komandu.
Na mjestu pored nase barake gdje su stajali ovi novi, majstor Omerovic i grupa koju on odredi ce praviti grupno kupatilo. Nejma vise kupanja u basti iza barake po snijegu.
U spavaonice ubaciti krevete na sprat. Ukinuti izolaciju. Otvoriti kantinu.
Nismo im vjerovali sve dok majstoru Omerovicu nisu poceli dovlaciti materijal za kupatilo,a tuca i fizicko maltretiranje dobro smanjeni. Otvorena je i kantina. Ubaceni su kreveti. Ukinuta izolacija.
Najbolji znak da stvari idu nabolje, je i to sto su sad najveci problem neki crvici u grasku, koje mi slabijeg vida nismo ni primjecivali.
Medjutim, ostalo je i nekoliko ozbiljnijih problema: Fazlija i dalje do kasno u noc ispred nase barake pjeva pjesme po narudzbi. Strazari se mijenjaju a Fazlija i njegove pjesme nikad. Naucio sam ih napamet skoro sve, ali se i zakleo, da ako ikad izadjem, da je to prvo sto cu zaboraviti i da ih vise nikad necu slusati.
Jedan od policajaca za koga oni kazu da je nas, a i nasa GR tvrdi da govori slicno kao Crnogorci, svako jutro negdje oko cetiri ujutro ispod nasih prozora vice: ”Ustajte turci, vrijeme je za kl ”. U pocetku je to bilo jezivo, plasili smo se, a kasnije postalo isto kao i Fazlijine pjesme. Vidjelo se na njemu da je cobanski gunj zamijenio policijskom jaknom ali vecom za dva broja, i opanke cizmama.
Ispred nase i susjedne barake je napravljen mali putic koji je vodio do VC. Dvojica sadista su nabavili neku vrbovu durumgu pa kad im se ko ne svidja ili kad ne uradi on osto oni zapovijedaju dobije batine i prijetnju da ne smije prijaviti. Cuvao sam se kad su oni tu, trpio da ne izslazim ali nekad moras.
Navece kad se sve smirilo izadjoh. “Dolazi ovamo, gdje si posao”? Dobih i naredbu, poganu, ne bih je izvrsio i da me na smrt ubiju. Vracam se.”Ti nisi cuo”, “Nisam”, “E cuces sad”. Stao sam u krug gdje su i druge uvodili, i onda od pete do glave. “Sad idi”. Ulazim u sobu, pitaju “boli li”, “Ne znam , reci cu vam sutra”.
Vrse se i redovna saslusanja. Svaki dan neko ide. Po povratku GR ih ponovo saslusava, sta je bilo, kako je bilo? U posledje vrijeme cesto zovu jednog momka sa Brezove Ravni, znam ga, vidjali smo se. Cudi me zasto bas njega, nisam cuo o njemu nista ranije. Opet je otisao, GR ga ceka ispred spavaonice. Postadoh i ja radoznao. Slusam iza vrata. “Jesil priznao”? “Jesam”!”Sve”. “Bas sve, i da si onog ubio”. “Bas sve, i da sam pucao kroz vrata a da ne znam jesam li ga ubio”. “Jesul te tukli” ?”Nisu”. “Pa sta ti kazu”?” Onaj me glavni gleda i kaze, da bi i on uradio isto da je bio na mom mjestu”. Ne cujem bas dobro ali otprilike ovakva prica. Vidim da vec svi znaju pa i ja pitam o cemu je rijec?
Ovi iz GR mi rekose da su on i jos jedan njegov prijatelj jedini prezivjeli masakr na Brezovoj Ravani /selo na ulazu u Zepu/. Da je pucao u vrata svoje kuce kad su napadaci htjeli da provale unutra a da je onda pobjegao. On ne zna je li ko poginuo ali ovi iz GR tvrde da jeste. Njima se ne moze bas sve vjerovati, ali svasta i znaju.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #31286

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
LJUBAVNI BOR LJETO 95.
Megafon na nekom autu. Zenski glas ponavlja, bezbroj puta.” Predajte se. Ovo je postena i moralna srpska vojska, nece nikom dlaka sa glave faliti, mi postujemo medjunarodno pravo, ne gini te kad ne morate, general Mladic vam porucuje da ce vas proslijediti vasim porodicama.” Mi na putu prema planini, idemo i slusamo. Niko to cak i ne komentarise, ne pali to vise. Ovo je moglo upaliti u aprilu i maju 92. i nikad vise. Svi znaju da je to laz. Znaju da je to isto ko kad lovci mame divljac pomocu raznih pistaljki. Znaju da je to htio, mogao je davno otvoriti prolaz. On hoce nesto drugo…
Pokidane su veze, niko vise nikom ne komanduje, snalazi se sam kako znas i umijes. Municija za to malo pusaka pri kraju. Prica o helikopterima kojima bi trebalo da nas evakuisu gora od one price na megafonu. Gdje ce se oni spustiti, kad granate oru livade, ko ce se spustiti tu? Lakovjerni i naivni se svadjaju ko je zasluzniji, ko ce u prvoj turi u helikopter. Ne znam odakle ta prica, ali znam da je opasnija od onog megafona, za megafon svi znaju da je laz a za helikoptere ne znaju, nadaju se, ne bjeze u sumu, a gine se, svaki cas stizu tuzne vijesti. Poslednja, poginuo sin Abida Zimica, mlad skoro se ozenio. Optimisti opet uporni, daju lazne nade, ”Pa moraju oni nama pomoci, nece valjda gledati da gine toliko ljudi a do juce nas u zvijezde kovali” govore. ”Culi smo mi da ce se oni spustiti kod ljubavnog bora”. Helikoptera nigdje. Nema vise ni lazne verbalne pomoci.
Poslednje okupljanje nam je na platou Sijemci i Bukovika . Opet je “ljubavni bor” centar. Opet prema njemu kolone. Ovoga puta samo muskarci. Nas dvije tri hiljade.Odvojeni od porodica, od svojih kuca, sa rusakovima na ledjima idemo nekud? Porodice su otisle, jesu li stigle i gdje su niko nezna. Nema vise ni radio stanice, ni radia, totalni mrak. U uvalama oko bora opet vatre, raznjevi, nejma hljeba, samo meso, nejma ko ni gdje da ga skuha, formiraju se grupe, svako sebi bira drustvo, dijele se sad i braca, i mladi ocevi i sinovi, nije dobro da su zajedno, neko ce proci, ne mogu sve pobiti. Planiraju se marsute, odredjuju vodici, pakuju rusakovi. Neke grupe su vec na putu prema Radavi, neki prema jezeru, neki ce tu ostati jedno vrijeme, kriti se pa onda pokusati dalje.
Dolje u selima pune kuce svega, a prispjelo i novo voce i povrce. Ovi sto tek odozdo dolaze pricaju da u Vratar vec pristizu kolone pljackasa, da kuce gore. Cudim se zbog cega to pale, sta im smetaju kuce i stale, kad nema nas koji smo im eto smetali. Rade li to bolesni piromani ili dobro bolesni politicari i komandanti, sto to rade?
Tu u podnozju Zlovrha nas ima jos prilican broj. Vrijeme maglovito, sitna kisa, vlazno. U livadi stotinjak metara ispred nas se tek otelila krava, rice, nema nikog da joj pomogne a tele se tek pridize.Otisla domacica nekud, ostavila je. Ovce u buljucima pokusavaju pobjeci od granata, a granate na sve strane. Ricu goveda, gaze nepokosenu travu. Psi se ne odvajaju od domacina, sve uz njih, skice ne laju, puna planina, ljudi i zivotinja. Trava ove godine nije ni pokosena. Gaze je svi, a to je nekad bio grijeh.Dodje i neko auto, kazu ukrajinski vojnik dosao da nam da poslednju sansu, da nas spasi, hoce da se predamo, hoce da nas rijesi ovosvjetskih patnji.
I na tu pricu smo nasjeli 93. i nikad vise.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 10 months ago #31361

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
Musa i prve palete


Probudio sam se rano. Pokusavam se dici ali se jastuk zalijepio za glavu, zedan, crijeva krce, sav nikakav. Opet me sinoc saleti neko drustvo. Sijelili smo cijelu noc. I dok smo mi sijelili, oni se gore na Borovackim stjenama nesto uzjogunili, valjda im onaj Kaco opet nesto psovo, a oni ne smiju da sidju da biju, pa osuli pamovi,patovi osamdesetcetvorke, cijelu noc.
I dok ja to presabiram po glavi kiurir na vrata ”rekao ti je komandir da se javis Musi, a on ce ti reci sta treba raditi”. Na brzinu navukoh one cizmetine sto je Mehaginica nosila u stalu da muze krave, pa kad jednom opazi u cemu ja hodam, dade mi ih, veli ”umrijeces jado u tome”. Ja na put, a Musa odozdo klima, presuko se, samo kosti i koza, sigurno dvadest godina stariji nego sto jeste, ni nalik na onog covjeka od prije godinu dana. Ali jos uvijek moze pricati za trjicu.
”Cujes burazderu, oni sto okrecu preslice, sinoc slusali nake vijesti i culi da nam je negdje u reonu Javora bacena hrana iz aviona, pa nam komandir naredio da nasa grupa krene sumom od Bukovika prema Javoru a glavnina ce iz Radave pa gdje se sretnemo”.
I dok smo se verali uz planinu Musa mi svasta naprica, nisam ni pola zapamtio. Kaze, ”ako nam jos za mjesec dana odnekud ne dodje hrana svi cemo pokrepati. Otanjilo covjece i Srebrenici, sad za dobru kravu mozes kupiti samo dvadeset kila zita. Nejma ni u njih.Ovdje narod razmalio, komsije popljckase gornji kraj, gdje je bilo najvise stoke /Pdzeplje,Godjenji Stoborani Laze/. Eto mozes misliti, hadjija mi se kune svim i svacim da ima jos samo pedeset kila, a njih dvadestero u kuci, i plus kolona izbjeglica pred vratima svaki dan. Mi muhadzeri smo pojeli on osto smo donijeli a on osto smo sakrili i zakopali sad je nedostupno, vidis da je izginulo vise ljudi iduci po tu svoju sakrivenu hranu nego u borbi, mine postavljene i tesko prici”.
”Kud ces dalje, juce mi se jedan covjek zali u povjerenju. Odveo zeta rodjenog da mu pomogne da zakopaju malo rakije i suhih sljiva, a zet iste noci sve otkopa pa pravo u Srebrenicu na pijacu, ne mozes vise nigdje nista ni sakriti, gladni ljudi, traze. Mala djeca nejmaju mlijeka, nemam pojma kako uopste prezivljavaju, ako ovo ne bude istina i ako nam odnekud ne dodje hrana bice svasta”.
I dok nam je Musa pricao nestade prtine, valja u sumu a snijeg od metar.Na nasu srecu nismo dugo morali pjesaciti, tek sto smo pregazili pola kilometra neko zavika,” ljudi ono je padobran na onoj bukvi”. I stvarno zapeo za jednu debelu granu,ali nisko, moze se dohvatiti, a na proplanku stotinjak metara nize, osam paleta i sve pune, a mi gladni, pola nas sigurno nije doruckovalo, a ako i jeste, onda je to bila tanka kriska hljeba i neposecereni caj./u jednoj paleti,bilo je otprilike od jedne do tri tone hrane, zavisi sta je upakovano/
Proradise odmah cakije i nozevi. ”Joj, evo ovdje i cokolada”. Ushicenje i radst, ja to ne mogu opisati, ni nasu, a ni onih koji su za cas culi da su vijesti bile istinite,to se desavalo u vrijeme kad je devedeset posto tih vijesti bila laz. Kontam, ko sad moze ovo pravilno podijeliti. Niko.
Bili su to stvarno teski dani, kad vise od pola ljudi nije imalo sta jesti, kad su i oni sto su nesto imali morali dijeliti. Humanizam ipak nije iznevjerio, bilo je u pocetku i kradje i otimanja i sakrivanja ali je ipak na kraju hrana stizala do svih. Ja ne znam i nikad mi nece biti jasno zasto je to tako moralo biti.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 9 months ago #31513

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
POSLEDNJA PLATA


Zepa, druga polovina maja 1992. godine. Neka nova Zepa. Ognjiste gdje je okretan vo na raznju se ohladilo, gotovo i u travu zaraslo. Ideje; za pravljenje stambenih zgrada u dijelu izmedju stare centrale i kuce Mehmeda Devedzije, diskolokaciji privrednih objekata u Zepsko polje, izgradnja novih,ovi stari prevazidjeni, izgradnja hotela kod Male vode i benzinske pumpe u Bjelilima se zamrzle. Gadafijev izaslanik sa tajnim racunom, miliona dolara, na nekoj tajnoj banci, koji je obecao obnoviti staru i izgraditi novu infrastrukturu, po najnovijim standardima, se ispario, nestalo i njega kao i banke i racuna. Nejma vise ni Hamdinog buldozdera koji je jadnik nekoliko mjeseci na kisi cekao da pocnu radovi a onda se samo izgubio. Ali se zato broj stanovnika udvostrucio, nejma vise praznih napustenih objekata, popunjene su i kuce koje su do tad koristene kao vikendice. U reonu Radave i Javora stigle izbjeglice iz Vlasenice, skoro svi zitelji sela Djile, na proplacima u sumi i na jos vlaznoj zemlji cijele porodice, vatre, nesto hrane i odjece sto su uspjeli ponijeti, nadaju se da ce neko doci da ih zove da se vrate. Samo sretni su uspjeli zauzeti ljetne kolibe, pa im bar ne kisne.
Nestalo je struje, telefonske veze prekinute, autobuse uzurpirale komsije, kazu :” nasa zemlja, nasi autobusi”, prodavnice poodavno prazne, vojni helikopteri nesto snimaju, Muzafer i drustvo osposobljavaju mlinove, treba samljeti i on osto je bilo ostavljeno za stoku, cijena cigara naglo skace.
Glave se nisu jos ohladile, ali se hlade, tenzije medju politickim protivnicima se smanjuju, price o tome koga treba ostaviti bez posla, kome treba zabraniti da se bavi politikom, gube smisao a i tesko je to u Zepi, sve je to familijarno povezano.
U prvi plan je izbila tema o Braci Djokicu iz Han Pijeska. Vratio je sve radnike koji su bili posli po platu, njih dvjesta i vise, zaustavio ih u selu Rijeke sa dvojicom milicionera i vratio nazad. Ne mogu da mu oproste, neki su imali prebacenu i duplu normu.
Suljo totalno zbunjen ovom pricom, on imao dvije milijarde, za jednu kupio dvije steke cigara a za drugu kilogram meda kod Camila u Ribiocu. Zna on tog Djokica , on je porijeklom iz Rogatice, vidjao ga je kad bi dolazio da obidje majku, koja je tamo zivjela. Druzio se sa svojim vrsnjacima i kolegama a bio je postovan i cijenjen. Ne zna Suljo sta mu je bio motiv da ih vrati, ali sigurno zna da to nisu pare, one vise ne trebaju nikom, i onako ce na smjecu zavrsiti, ko zna koliko tih milijardi. Ove koji su radili u Visegradu pozivaju, porucuju im da dodju po platu, nude i nekakav visak. Pita Suljo svog prijatelja Becira Ramica: ”Sto ce ti bolan pare, sta ces za njih kupiti", odvraca ga, on odgovara: taj moj sef, je moj prijatelj, kupice mi on nesto za njih, vidis da ovdje nejma nista”. Otislo je njih tridesetak, otisli su zauvijek i nikad se nisu vratili.
Suljo se polahko uklapa u te nove okolnosti, oprezan je, posebno u situaciji kad je sve tajna a svi sve znaju.
Danas je opet svracao Nuragi na jecmenjacu, prave je odavno nestalo, i da cuje sta on besjedi o ovoj situaciji.
Nuraga je stara kuka, samo ga jos vozovi nisu gazili, a prosao je kroz tri cetiri vojske, obisao i Liku i Grbavu, u prvom ratu bio dijete, u drugom, vojnik a u ovom, sto covjek ne zna ni kako bi ga zvao, muhazder. Pravio je Nuraga za zivota cetiri kuce a hoce li doziviti da pravi i petu, niko ne zna. Pomagao je on i sinovima i zetovima da prave kuce po Rogatici i po Sarajevu. Drzi se Nuraga jos dobro. Kad ga ko u cetiri oka upita kako je, on ce : ”Jos slatko pogledam kad koja putem dimijama raspuhuje prasinu, pa ti sam kontaj”.
Danas mu puna magaza, njegovih ahbaba a ne bi im mrsko ni kad Suljo dodje.
Tema su nase komsije. Hasina dva sina, snahe i unucad ostali u Rogatici pa on ljut. Cuo je medutim da su mu snahe i unucadi negdje izasli a za sinove se svasta prica, neki kazu da su negdje u Srbiji u rudnicima, neki opet da su ih sve pobili a neki da ih vode na kopanje rovova.Takvih kao Haso ima mnogo u Zepi pa ljudi kad vode ovakve razgovore paze da ih ne povrijede.
”Ja cu ovdje ukratko ispricati samo sta se nama desavalo kroz istoriju a to bi nam morala biti pouka, necu daleko. U proslom ratu sva ova sela preko Drine spalise, sve sto ne uspje pobjeci pobise. Ovi opet iz Rogatice samo jednom upadose i zapalise punu kucu naroda na Stopu. Ovi iz Han Pijeska, kad bi dolazili u patrolu nije se moralo daleko bjezati.
U ovom ratu, oni iz Visegrada napravise jos gori belaj, pa im malo Muslimana sto su zivjeli na njhovoj opstini nego prevarise i ove nase sto su radili gore, pozvase ih da prime platu a onda na most pod noz. A vidjeli ste valjda i ono novo groblje u Slapu. Ovi sto su ostali u Rogatici otprilike nece se ni vratiti a eto, oni sto su u Sacijama i Stoboranima zarobljeni javili se odnekud da su zivi a i ove nase sto su bili posli u Han Pijesak po platu vratise a moglo im se desiti isto kao i onoma u Visegradu" veli Nuraga.
Poslije ovog slucaja u Visegradu, o Braci Djokicu je promijenjeno misljenje. Sta je u svemu tome prava istina Suljo ne zna.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 9 months ago #31566

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
BUTROS GALI

Zepa, proljece 1995.godine.
Conginu smo kucu pretvorili u dom kulture. Nikad se narod ne raskida. Nikad nije zakljucana. Ne treba se najavljivati, ni kucati nije potrebno. Udjes, pogledas i ako ima mjesta sjednes a ako nema povijes sipke i nazad. Ja obicno provirim kroz prozor pa ako nema puno guzve svratim a ako ima, put pod noge. Danas ne bi guzve. Za stolom, gdje Congo obicno sjedi, on i hodja igraju karti a u drugom kraju Secan, Zulfo i Hadzija nesto politice.
U hodze graske znoja po celu a Congo se krijumice smijulji, pa kad mene ugleda veli:”Ti ces hodza morati ko i ovaj sto sad dodje, na kurs kod Mehmeda pa ako polozis onda se javi”.
Ovi u drugom kraju se gotovo posvadjali. Cujem ja Secan njima objasnjava.”Vjerovali vi ljudi meni ili ne, onaj Kusic ferma Butrosa Galija ko mog galonju. On covjece kad hoce moze da kaze ima humanitarne nema humanitarne. Eto vidite, dolje u Srebrenici, onaj njihov Kusic naredio nejma i neijma. Svaki dan puna Zepa gladnih ljudi pa niti mozes dati ni ne dati. Taj opet nekakav Gali najglavniji covjek na svijetu, ima kazu i povelje i rezolucije i odluke i neko posebno pravo i nekakva pravila i obicaje ratovanja, ima veli i vojske a nama poslao ove Ukrajince. E, ne livsi magare dok trava ne ozeleni.”Ja, ljudi nisam nikad ni horoza zaklo a fala bogu dosad nisam dosao u situaciju da koga ubijem a njega bih da mi dopadne saka dobro izdegenjecio. Sto on mora javno govoriti da smo zasticeni, da ce oni brinuti o nama, kad se on nista ne pita. Sto brate lijepo ne kaze, vama je Kusic sve i sve pa sta vas snadje. Zbog te njegove price ljudi napravise ovolike kuce, i skola gledam gotovo pod krov a ako se to ne svidi Kusicu sve moze otici u nepovrat. Unas u Zepi se ljudi vezu za rijec a volovi za rogove. Ovdje kad ti dobar domacin da rijec mozes u to slobodno biti siguran. A on u najvisoj fotelji na svijetu pa mu casna rijec nista”, dodade Zulfo.
Sjedim i slusam. Ljudi u zraku osjecaju kraj. Plase se onog najgoreg, a samo pola godine prije bili sigurni da vise pravog rata nece biti i da se nece vise morati u muhadzire.
Istina, komsije sa Borovackih stijena nas upozoravaju; ”Ne pravite te kuce, nece vam trebati, pojedite i popijite dok jos imate vremena”, a i shvatili smo da Butros, Jakasi i druzina nece nista uciniti da nas zastite a eto pred citavim svijetom preuzeli na sebe tu obavezu i proglasili nas ”zasticenom zonom”. Imao sam do tada, veliko povjerenje u UN, a i ucili su nas, da se one brinu o ugrozenim narodima, da im pomazu, ali nikad nas niko nije ucio da svaki lokalni komandantic moze da od njih i njihovih odluka pravi cirkus. Zaboravili smo i na cinjenicu da su i njihovi ljudi, ljudi i da su spremni i na mito i na raznorazna lobiranja.
Od tada, UN su za mene samo dobro organizirana humanitarna organizacija i nista vise.


BUTROS GALI NIJE NIKAD ZEPLJACIMA PLATIO STETU KOJU JE SAM NAPRAVIO I OTPRILIKE I NECE
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 9 months ago #31644

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
ZULFINA PUSKA

Avgust 1992.Nocas sam spavao ko zaklan. Amir sinoc kad je mijenjao paprat promijenio i meni pa mi bilo ko u pravoj posteljini, a i pucnjava iz Dolina se u Lugovima ne cuje dobro. Samo mi je smetala ona neeksplodirana granata sto se zarila u zemlju i stoji, cini mi se da je i veca od naseg komandira Ibre.
Lahko smo ustali,raspakovali torbe i sta ko ima, sta je sam, ili sta mu je zena spakovala. I dok smo jeli, komandir dijeli zadatke.” Vas pet, morate gore u Doline kod Cire na ispomoc. Oni ce vam reci sta treba da se radi. Oprezno, kad budete prelazili preko Godjenjskog polja, onaj vas pam odozgo sa stijena ima ko na dlanu”. I dok smo isli stazom od Lugova prema Godjenjskom polju meni se po glavi prevrcu razne misli. Poredim onu svoju teoriju sto sam nekad ucio i ovo sta se ovdje zbija. Nema ovdje ni politicke, ni moralne, ni psihicke a vala ni fizicke pripreme, a i ne treba. Ovim ljudima sto idu ispred mene je to sve usadjeno u genima. Oni su jaki, kao da su od ovog kamenja pravljeni ili ih je ovo kamenje kroz vijekove napravilo jakim. Zavidan sam im, i ja sam ove gore list i nekako bi sve ovo drugo mogao naci ali fiziki sam za njih ko dijete od pet sest godina, svakih pedeset metara se moraju obazirati da vide idem li ili sam sjeo da se odmorim.
Sa Dolina nasi vec skoro mjesec dana brane Godjenje, vode se prave borbe, oni u borbu uveli i avijaciju, pa nekad gadjaju selo a juce pogodise stijene, taman ispred svojih linija. Ponekad prave i one prazne letove, ko bajagi da nas zastrase, a ne znaju da se toga vise ne plase ni djeca a kamo li ovi sto idu ispred mene.
Na Dolinama Ciro i Nesib, iza jedne stijene, a okolo cestar, neki homoric prebijen na pola, drugi oguljen, trcem slomljena klica, rijetki su oni zdravi, koje nisu nasli geleri i meci. Jedan mladic nam pridje i odvede nas na nase mjesto odakle treba osmatrati put sto vodi od Budete prema Godjenjima. Sjedimo na jednom brezuljku, Zulfo, Hamdija, Ohran, Suljo i ja. U Hamdije nekakva stara puska, u Ohrana lovara, ja imam pistolj a ostali su bez oruzja. Gledam ja nase oruzje i kontam, e moj Ciro slaba ti je ova ispomoc, a Zulfo kao da pogadja sta ja mislim poce:”Sta bi mi sad da oni odozdo krenu, ova se Hamdijina neki dan zakovala jedva smo je popravili, a za one lovare imaju dva metka u cijevi i dva u dzepu. Ama volio bih, rodjak da mi je dobra puska, nego sve sto ocima vidis, pa nek odmah poginem. Ako udju u Godjenje, mi smo slijedeci na redu, niti mogu gledati da mi pred ocima ubiju babu i zenu i djecu niti mogu dozvoliti da mene ubiju na njihove oci.”Na licu mu se osjeca zabrinutost, vise za svoje bliznje nego za sebe. Sve je bio sredio, napravio kucu, formirao porodicu a koliko ih je cijenio mozete i sami zakljuciti.
Kasnije nam dodje i jedan Cocalic, izbjeglica iz Visegrada, i on golih saka, te uze onu nasu lovaru pa kruzi sumom iza nasih ledja,-” mogu oni nama doci ovdje sve sumom” veli-. Vatra je utihnula. Nesib, Ciro i grupa oko njih osmatrju selo i otvaraju vatru, samo kad oni njihovi podju da pale. Oni otvaraju sporadicnu vatru, uglavnom prema cestaru i salju po neku raketu u pravcu Zepe i drugih naseljenih mjesta. Postaje jasno da ce nas ostaviti na miru ili su vidjeli da ovako ne ide pa vrse prestrojavanje jedinica i dovlace pojacanje. Mi opet ponavljamo one iste price. Danas je na redu Hamdija. On ne voli da prica.On radi. On je tek prevalio trideset a ima sve. Dvospratna velika kuca, na prvom spratu prodavnica,veloko imanje, porodica, zena i djeca,sve sto je potrebno da ima jedan covjek.
U toj prici i osmatranju nam prodje dan, a kurir nam je danas prenio naredbu da se u prvi sumrak javimo Nesibu, da mu nesto pomognemo. Mi znamo o cemu je rijec, svi na liniji to znaju a vjerovatno i oni na planini i u Ribiocu, samo jos niko nema hrabrosti da kaze Sulji Avdicu da mu je poginuo sin.
Nesiba nadjosmo u cestaru i to je bio moj prvi susret sa njim. Skoro sav posao koji smo trebali uraditi, je zavrsio sam, a i imali smo samo jednu krampu. Ostavili smo tu odmah iza linije mladog Avdica a nasa smjena je i zavrsena . Nesib i Ciro ce ostati, oni ne dobivaju smjenu, oni su stalno tu.
A tu u tom cestaru, osta zauvijek jedna mladost, jedan san zepskih djevojaka, jedna nada, jedan tek zapoceti zivot. Osta tu, odakle se vide sve njive i sve livade, odakle se vidi skoro svaka kuca njegovog sela, osta da svjedoci o ovom najpesinavijem ratu sto nas zadesi. Ja sa Ohranom njegovoj kuci na konak, imamo dva dana slobodna.

Epilog- Sledece smjene nije bilo. Kasnije mi je Ohran pricao da je u smjeni poslije nas poginuo Ramica sumar, dosli im iza ledja. Hamdija i Zulfo su kasnije poginuli u borbama oko Laza. Nek im je rahmet dusi.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 8 months ago #31700

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
DUHAN I RAT

Nekad sam negdje procitao da nam je pusenje doslo iz Amerike, i da je tamo u pocetku imalo nekakav obredni karakter, da prvi zapisi o duhanu i pusenju poticu od Kristofora Kolumba iz 1492. godine, gdje je opisao kako indijanci motaju liske duhana i sa jedne strane ih pale a sa druge uvlace i izbacuju dim, da su prvi pusaci u Evropi postali mornari, Spanjolci, i da se pusenje u Evropi prosirilo u periodu 1600.-1700. godine
Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.
Divlje zvijeri ipak imaju pravila, napada kad je gladna, bira zrtvu, i koristi je za hranu. U ovom ratu jedino pravilo divljih ljudi je „ubi, zakolji da zrtva ne postoji“.
Taman ja hocu to u teku da zapisem kad Mujo na vrata.Sav smrknut ko noc u Crnom potoku. ”Imas li bolan ista da skinem mrak sa ociju”?
”Nije ti valjda hanuma otisla u Srebrenicu”, velim. ”Ma daj covjece, nije meni do sale, nisam dva dana ni dima povukao. Imal bar novine a ja imam ove nekakve travuljine raznih mirisova”.
U mene u dzepu dvije citave liske pravog, dao mi dajdza, i podobar komad novine.Vidim da je covjeku dogorelo do nokata, ne smijem vise ni da se salim. Izvadim duhan i novinu i za cas se citava kuca uzmirisa od dvije “balvanuse”,/tako su ih oni pravi pusaci zvali/, pravog pravcatog a i novina ne bi puno ispisana. I dok odbijamo dimove on gleda u moju teku i kaze, ”sto ti bolan meni ne bi dao koji ovaj list da ponekad smotam ove trave”? “E nece moci, ja ti ovdje zapisujem vako kad se sta desi”.
On me pogleda i veli, ”e onda pisi, ima Boga, ima sudbine”, pa nastavi, ”danas u Zljebovima citava Jusufagina porodica zasjela za sofru, valjda nesto gore u njivi radili, i ono kad hoce Bog i sreca, stotinjak metara od njih, neciji vo naleti na njihovog vola i oni svi potrce da ih rastave, a iz Brestovaca ona sto je djecurlija zovu stodvadeska,/granata MB 120 mm/ pravo u sofru. Pa ti sad reci sta ces reci. Zar to nije sudbina”. Ugasi cigaru, ” ja cu od ovog sto je ostalo, sutra smotati jednu potanku”, i ode. A ja zaboravih sta sam htio zapisati i zapisah ovu Mujinu pricu.
Mujo je samo jedan od onih kod kojeg je strast za pusenjem prelazi sve granice, on je jedan od onih koji bi za cigaretu dobrog duhana dao sve, koji jednostavno bez pusenja ne moze. I da je on sam dobro bi bilo, jucer mi opet jedan drugi komsija prica; ”Bio sam u Srebrenici, imao nesto maraka i kupio petnaest kilograma brasna, prenio to preko Susice, a ti znas kako je tuda preci i bez tovara na ledjima, sjeo na Bukoviku da se odmorim kad onaj svercer sa duhanom, nisam mogao izdrzati, dao sam mu pet kilograma brasna ispred djece, za dvije sefte, ljutio se posle na sebe, haman plakao i stid me toga, necu to sebi oprostiti dok sam ziv, ne pricaj ovo nikom, ja sam morao nekom, pa mi ti naidje prvi”. Ozbiljan i odgovoran covjek ali i ovistan o nikotinu.
Rat i duhan od normalnih ljudi prave sirotinju, bijedu, ponizavaju ih, dovode u tesku situaciju, unistavaju njihovo dostojanstvo, pa i zivote uzimaju, prave od njih ono sto u normalnim uslovima nikad ne bi bili, tjeraju ih da se klanjaju, da se mole onima kojima se ni u snu ne bi zamolili.
Od onih opet drugih, sto u duhanu i ratu vide nesto drugo, od njih oni prave bogatase, pretvaraju ih u mocnike a nikad mocni nisu bili, oni drugi ce od mog Muje i njemu slicnih uzeti i zadnju paru, nije njih briga ni za Mujinom djecom, a o moralu i ljdstvu oni i ne razmisljaju.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 8 months ago #31809

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
STO CE TI RADOVANE ZEPA


Sjedim na jednoj ploci. Ni ziv ni mrtav, ni gladan ni sit, zao mi da umrem a i ne zivi mi se, neko neodredjeno stanje me zahvatilo, cas gledam u prazno, cas na valove pocnu navirati sjecanja. Gledam Godjenje, poslednji put gledam, kako umiru, kako postajemo proslost i dio istorije,kako se Zepska kotlina prazni.
Prvi je mrak, artiljerci koji su cijeli dan po svojim kartama odgonetali koju ce kucu i kojom granatom gadjati otisli na spavanje. Bolesni piromani upali u selo i poceli svoj bal vampira,poceli sa paljenjem kuca, imaju kazu neku specijalnu plasticnu masu, ubace je kroz prozor i ona se nakon izjesnog vremena sama zapali, ali koriste i benzin, veliko selo ko ce to popaliti, to je tezak posao, a placa se dobro. I gledam kad po nekoliko kuca pocne da gori, a onda cijelo selo i cumezi.
U Purticima se sigurno cuje pucnjava salonitskih krovova, koji kad gore stvaraju neku cudnu vrstu muzike, nesto kao vatromet, od koje se nekima kosa jezi a neki semluce i piju uz nju. A onda opet dodjem sebi i pocnem sa pitanjem na koje ne mogu da nadjem odgovor.
Jasno je meni da je Rogatica morala pasti, da im trebaju gradovi, posebno oni na putnim pravcima, kao sto je Rogatica, Vlasenica, Zvornik.
Oni nisu slucajno na teritoriju Rogatice rasporedili tri jedinice sa Han Pijeska, jos prije izbijanja sukoba, jedna u Borike, druga u Mesice i treca u Gucevo , a za svaki slucaj, u pomoc, ako zatreba za dva sata moze doci UZICKI KORPUS iz Visegrada.
Jezgro buduce teritorijalne jedinice su poodavno formirali. Linije komandovanja su im besprijekorne. Politicke trzavice su odlozili u arhivu, da cekaju neka bolja vremena.
Na nasoj strani samo dovoljno ljudstva , dobre volje i nista vise. Nenaoruzani, slabo opremljeni, bez ikakve logistike.
Ali sto ce Radovanu Zepa, ona nije nikakva strateska tacka. Tu nema ni puteva, ni fabrika, ni skladista, ama bas nista interesantno sa vojne tacke gledista, osim tog nesretnog Zlovirha, a takvih uzvisenja u Istocnoj bosni Radovan ima koliko hoce.
Zna on da su u Zepu dolazili da zive samo hodze, ucitelji i sumari i da je rijetko koji ostao do kraja zivota. Zna on i to da u Zepi nece da zivi niko drugi osim Zepljaka, pa ni njegovi Srbi. Zna on da ce zepljci morati prihvatiti svaki dogovor, sporazum koji se potpise tamo negdje u bijelom svijetu. Sve on to zna a evo kreno da poubija ovoliki narod. Pa ako mu nije nas zao kako ne zali one svoje momke sto ostaju po ovim gudurama a nizasto. Eto, nek nadje samo jedan razuman razlog, osim mrznje koju je razvio prema ovom narodu i nekakvih starih osveta koje on cuva u srcu.
I dok ja ovo presabiram po glavi, rijeka ovakvih kao ja krece putevima uz Ladjenik, Bukovik i Kudmer.
Kolone nesretnika sto ni krivi ni duzni pate zbog necijih hirova, bolesnih ambicija, sve u rusakove, sve na ledja i na Vukoljin Stan neko pod homoru nek ona livadu a pocinju mrazevi.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 8 months ago #31887

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
NEZLUCI

Nikad ranije nisam cuo da postoje, ni gdje se nalaze, nisam znao. Nikad u njima nisam bio, a moracu ako me smrt ne prevari.
Za njeg sam prvi put cuo u ”zasticenim zonama”. Svi su tamo znali za ime tog sela, neki su nekad i bili tamo, ali vecina samo to da je negdje na Tuzlanskoj regiji, da je slobodna teritoija, i da su linije razdvajanja tu negdje blizu.
To selo koje su sanjali i o kome su svi mastali i pricali, mnogi nece nikad vidjeti. Bilo nam je svima neki simbol slobode, ne znam zasto bas ono, ali sve kolone, svi marsevi i svi putevi su vodili prema njemu, to je bila neka, svijetla tacka u ovoj mracnoj tami.
Niko nikad nije razmisljao sta ga tamo ceka i ako ga sreca posluzi, pa prodje, hoce li imati da jede, hoce li ga pitati sto je dosao, kud ce i kako dalje, sve to nije bilo vazno, treba samo stici do tih Nezluka i svi problemi i sve ratne strhote su iza. Mnogi su na putu do njih zauvijek ostali negdje na nepoznatom terenu.
Prva kolona u ljto 92. bijase na domak cilja, oni sto znaju taj teren kazu blizu, ali joj u reonu Crnog vrha napravise zasjedu i skoro sve pobise. Nisam cuo da je taj mars neko prezivio, a i ako jeste nije mnogo. Pricalo se da ih je bilo izmedju petstotina i hiljade.
Druga kolona u decembru 92. Zima, zene sa djecom, stari i bolesni, sumskom stazom preko Udrca. Tiha polumrtva kolona, njih vise od hiljade, do sela Samari, a onda prve zrtve i povratak nazad. Opet po snijegu i mrazu preko Udrca, opet ona ista djeca u naramku i isti rusakovi, samo malo prazniji i laksi.
O trecem, onom iz jula 95 se sve zna, a i on je vodio prema Nezlucima.
Ne znam gdje su sad ona djeca iz drugog marsa, ni ko je od njih prezivio, gdje je Adisa koja je bila velika za naramka a mala za pjesacenja. Da li se oni toga sjecaju i hoce li to moci zaboraviti, ili su mozda vec zaboravili. Kako ce opet zaboraviti slike, kad u neku stalu, pred njihovim ocima unose ranjenike i mrtve, koje na zacelju kolone pogodise iz protivavionskog mitraljeza, valjda se uplasili da im ovi sa praznim rusakovima i jos praznijim stomacima, sa djecom u naramcimma ne udare na Zvornik a koliko ih je mogu pokusati i preko Drine, kako ce zaboraviti one komadice hljeba i solje caja i mlijeka sto im u Kamenici dadose ispred svoje djece.To se ne zaboravlja. Osta ce to zapisano u njihovim glavama, bolje nego u ovoj mojoj staroj biljeznici sto jedva desifrujem zabiljeske iz tog vremena.

Da je Raso htio samo etnicko ciscenje kolone bi prosle.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.138 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version