Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3

TOPIC: S druge strane linije- zabiljeske

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 7 months ago #32104

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
GROBIC
Jesen 92. Cerska. Grobic, plato iznad Cerske, prema Vlaseneci. Tu je i prva i zadnja linija odbrane. To je mala neprobojna “mazino linija”, tu svaki dan jeci, huci, ko planinska rijeka, tu se razaznaju samo eksplozije vecih kalibara a dim srusenih, pogodjenih objekata obiljezava mjesta eksplozija. Tu nikad ne prestaje. Tu se brani Cerska, tu ne smiju i nece proci dok je zivih u ovoj kotlini, nece i ne mogu, pokusavaju to vec dugo, ali branioci odolievaju, brane svoju Cersku, brane svoje kuce i svoju nejac. Brane i prognanike kojih je vec vise nego domaceg stanovnistva, brane skolu, koja je puna prognanika, zena, djece, nejaci, ali i najveci broj granata pada upravo na nju i njenu okolinu. Zivot je paralisan, zalihe hrane koje su ovdje bile solidne se smanjuju, broj ranjenih, bolesnih, kojima niko vise ne moze pomoci se povecava, svaki dan.
Ginu i branioci. Svaki dan po nekoliko porodica ostaje bez hranioca, svaki dan poneka porodica zavijena u crno.
Danas, kroz suze sapat, danas ih dvadeset, dvadeset u jednom danu, zauvijek ostalo na Grobicu, danas dvsdeset novih udovica, nekoliko desetina sirocadi, koja ce svoje oceve gledati na slikama i slusati price o njima, danas je u dvadeset majki iscupano srce, zauvijek, od danas one nece gledati na sat kad ce gore na platou doci do smjene i cekati na vratima kad ce se sin pojaviti, od danas nece vise pakovati rusakove sa hranom kad on ide na liniju, od danas dvadeset oceva ostaje okamenjeno do svog poslednjeg odlaska. Danas place cijela Cerska, i mi, nezvani gosti, sokirani tom vijescu hodamo ko muhe bez glava, ne znamo sta da im kazemo, kako da tjesis nekog koga utjesiti ne mozes, da pomognes nekom kome pomoci ne mozes. U domacina kod kojeg smo smjesteni poginuo sin, znaju, placu tiho bez panike, stari otac i majka, nevjesta prigrlila besiku i place zajedno sa djetetom, placu, a mi nijemi, tesko je to gledati, moramo nekud. Nevjesta sa malim djetetom i stari roditelji, sta ce sad oni, a gore na Grobicu i dalje huci, gore su u rovove usli drugi branioci, oni gore nejmaju vremena za plac i tugu, gore se brani Cerska. Nejma vremena za zalost, za tugovanje, mora se dalje.
Smjestili smo se negdje u neki podrum, ne idemo nigdje, cekamo, gore na Grobicu ne prestaje, nejma odmora, jos jedan u nizu napada je odbijen, ali ostali ranjenici, zovu i nas da pomognemo nositi.
Stotinjak metara nize od linija na jednom proplanku nam daju improvizovana nosila i ranjenika. Mlad i krsan momak, negdje oko dvadesetpet, lezi, ne jeci, ne govori a ziv, butina desne noge mu vezana krvavom maramom, stomak prekriven nekim komadom deke. Ja i R ga ne poznajemo, dvojici mjestana koji su sa nama je poznat, kazu da se zove Mujo i da je odavno tu, da se bori, a da je prognan iz Bijeljine. Nosimo ga oprezno da ga ne povrijedimo a i rekli su nam da pozurimo. Uplasen sam, adrenalin radi, samo da stigne, samo da mu neko pomogne da prezivi. Predali smo ga u ambulantu, sta je sa njim bilo ne znam, to je bio nas prvi i poslednji susret.
Koliko je boraca ostalo na tom platou iznad Cerske ne znam, ali znam da su tu bili borici u pravom smislu te rijeci, da su to bili borci koji se nisu povlacili, ni bjezali, oni su cekali u svojim rovovima i prkosili i smrti i napadacima. Sretao sam ih kad nisu na liniji, bili su to sasvim obicni ljudi kao i svi drugi ali kad su gore onda se pretvaraju u nesto drugo.
Izdrzali su do januara 93. a onda pred jakim snagama i nevidljivim krojacima nase sudbine morali napustiti Grobic i prikljuciti se nama prognanicima.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 7 months ago #32163

  • Dervis
  • Dervis's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 74
  • Thank you received: 1
  • Karma: 1
Sada je u mojoj duši neka čudna praznina i vidim svaki metar "linije", linije unutar linije...
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:S druge strane linije- zabiljeske 8 years 7 months ago #32228

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
DJECA I RAT


Zvala me je ”novi komsija”, i pitala se odakle ovaj tu? Stanare te kuce, djedu i nenu, je dobro poznavala. Vjerovatno ponekad sa majkom i svracala kod njih. Sa ”novim komsijom” je u pocetku stidljivo razgovarala, ali smo se ipak brzo sprijateljili, i svaki dan, kad je sa majkom prolazila pored kuce dozivala me i raspitivala, ”imas li ti djece, kolika su ti djece, gdje su, jesi li ih pozelio, kad ce ti doci, sto nisi s njima”, i tako bezbroj pitanja i bezbroj slatkih rijeci, rijeci koje se ne zaboravljaju.
Ne znam tacno je li imala pet ili sest godina, nije mi se dalo da je pitam, ali sam siguran da bi mi znala reci i koliko mjeseci, jer se posle prvog razgovora dalo zakljuciti da je izuzetno pametna i bistra.
Zao mi je sto nisam vise pricao sa njom, sto joj nisam rekao da se bolje cuva, ali sad je kasno.
Kad sam se poslije kraceg odsustva iz Zepe, vratio, rekose mi da je zivot moje komsinice, koji je tek pocinjao, zavrsio. Rekose mi da je nju i njenu jos mladju sestru pogodila granata dok su iz kuce bjezale u skloniste, i da je ona odmah preminula a sestra njena nesto kasnije. Nisam joj bio na dzenazi, jer nisam bio tu, a i da jesam ne znam bih li imao snage.
Moze te li zamisliti djevojcicu od pet godina i tenkovsku granatu, koju neka zvijer posla na djecu, na djevojcice, koje su tek pocinjale da zive, da spoznaju svijet oko sebe, da se igraju, i uce prva slova. Kakav je to covjek, moze li se uopce covjekom zvati, imali on savjesti, ako je imalo ima kako ce pred to malo opravdati ovaj svoj gnusni cin. Mozda i on ima djevojcicu, mladju ili stariju nije vazno, je li ikad na nju pomislio, je li taj monstrum ikad razmisljao da taj njegov smrtonosni teret, ide na djecu, na nejac, a znao je, da tamo, gdje je uputio taj smrtonosni teret nejma vojske, mozda mu je sreca sto ne zna gdje je zavrsila njegova smrtonosna posiljka i tako moze lakse oprati svoju prljavu savjest, ili je mozda i sretan zbog toga, ko zna?
Ne mogu sebi da objasnim, zbog cega je bas tu morao da je posalje? Tu nije bilo vojske, to je skoro dvadeset kilometara iza linije odbrane, tu su samo zbjegovi, zena i djece, tu nije bilo ama bas nista vojnicko. Tu su bili jad, bijeda, glad, plac, tu se umiralo i bez granata. Tu su zene i djeca naselili ranije naselje medvjeda, jazovaca, lisica, a znali su to oni, nije njima to bilo nepoznato.
Imale su one tu i skloniste, ali moras ponekad i sunca vidjeti, moras izaci, moras donijeti hrane, vode,njih je na putu ka sklonistu nasla ta smrtonosna posiljka.Te komsije sa Brestovaca nisu birali ciljeve.

I opet se moram pozvati na definiciju rata Erzama Roterdamskog koja je jedina prava, ali koju niko ne uzima za ozbiljno.

Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.

Nadam se da mi roditelji nece zamjeriti.
Last Edit: 8 years 7 months ago by Kaza.
The administrator has disabled public write access.

S druge strane linije- zabiljeske 8 years 4 dani ago #34189

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
LJUDI- SINAN CESKO
Propaganda je odradila svoj dio posla, politicari, novinari, i razni ratnohuskasi su izbljuvali to sto su imali izbljuvati. Lagano, ali sigurno se prelazi na drugu fazu; razne vrste zastrasivanja, pojedinacna ubistva, paljenja, barikade, razne kontrole na putovima, od znanih i neznanih, od ovlastenih i onih koji su sami sebi prigrabili vlast, nesigurnost na svakom koraku.
I najveci optimisti pocinju shvatati da je rat neizbjezan i da vec pocinje.
Prva na udaru u tim situacijama u ovom kraju, su uvijek bila, a i sad, rubna sela Borike; Stara Gora, Zivaljevici, Godimilje i Vranjaci. Mnogi njihovi stanovnisi jos nisu zaboravili ni bjezaniju i muhadzirluk iz onog rata, a dolazi nova. I sad, a i prije, spas traze u selima Vratar i Ribioc, gdje mnogi od njih imaju rodbinu. Ovog puta nisu uspjeli ponijeti namirnice, ni druge potrebstine, nego ih zakopase u blizini kuca, racunajuci na brzi povratak. Manjak hrane i kod domacina ih natjera da krijumice nocu idu svojim kucama i donose to sto su zakopali.
Vidjevsi to, komsijski inzinjerci sa Borika im postavise mine ; nagazne, potezne, rasprskavajuce, sve ono sa cime su raspolagali. Postavise ih bez sema, bez karata , bez ikakvog reda, uglavnom na ona mjesta, gdje postavljac procijeni da bi mogao naici covjek ili zivotinja. Cilj je ubiti ili onesposobiti svakog ko tuda naidje. Od tih mina, pocetkom maja 92., zivot izgubi Hamdo Kadric a nekoliko drugih se tesko povrijedi.
Gledajuci patnje tih ljudi, u zelji da im pomogne, Sinan ,humanista i covjek, odluci se baviti najopasnijim poslom, poslom gdje se samo jednom grijesi, poslom za koji pored hrabrosti moras imati i sve druge fizicke i psihicke predispozicije, ali i jak motiv. Sve je to Sinan imao. Ohrabren prvim uspjsnim pronalaskom i skidanjem mina, motivisan cinjenicom da svakom skinutom minom spasava neciji zivot / ljudski ili zivotinjski nije vazno/ radi neumorno, radi svaki dan, u pocetku sam, a kasnije skida i one koje otkrivaju drugi.
I sam pridoslica u Zepu , brine o pordici, pjesaci u Srebrenisu po hranu, pomaze slabijim i nemocnim. I od ranije poznat i cijenjen kao sportista, i kao covjek, svojim radom i ponasanjem pvecava svoj ugled u toj sredini. Postuju ga, i cijene, ali on to nikad ne zlouporebljava, on se ne hvali, ne reklamira svoje uspjehe, ponasa se kao i svi obicni ljudi.
Uspjesno obavlja i duznosti u jedinici u kojoj je rasporedjen.
Sreli smo se poslednji put kad je vec bilo izvjesno da moramo nekud. Posle kraceg razgovora mi je rekao : “Ja necu ni preko sume, ni preko Drine, necu se ni predati, ostacu ovdje do kraja, pa sta bude”. I ostao je tu, tu u svojoj Zepi, ostao je na vjecnoj strzi da svjedoci o tom najprljavijem ratu na svijetu, o ratu bez ikakvih normi i pravila, o ratu od koga niko nije imao koristi, a svi su imali stetu.
Nek mu je rahmet veliki.
The administrator has disabled public write access.

S druge strane linije- zabiljeske 7 years 11 months ago #34230

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
SITAREVSKA ZITA
Ljeto, 92.
Rano, neko sa puta pored komsijine kuce vice; ” Ustaj M.., ricu ti goveda, sta spavas, sunce vec na Borovackim stjenama, a samo sto i granate nisu pocele, sigurno si bio nocas u zijanu”. M.. otvara vrata i onako bunovan odgovara; ” Ma kakav zijan burazeru, isao sam nocas da kradem svoju vlastitu psenicu, dosao sam prije tri sata”. Kontam, imao negdje u selu sakrivenu psenicu pa isao da donese. Cekam ga ispred stale i pitam, da li se salio ili pricao ozbiljno, to o psenici. “Ozbiljno sam to govorio “, veli. “Pricaj onda i meni”. M.. se primace blize ogradi i poce; “ Zita u Sitarevu ( selo na opstini Visegrad, prije toga potpuno spaljeno i unisteno, sve osim usjeva) zrela i rodila kao nikad, klasje ko prsti, a ovdje puno gladnih, nejma ni mekinja dovoljno a komo li brasna, pa se dogovorili da idemo da zanjemo”; “ Kako da zanjete”? “Lijepo, cizme na noge, srp i rukavice u vrecu, vrecu na ledja, i po grupama sutke do jezera, a preko jezera camcima, lagano veslanje i stroga tisina, zatim putovima bez koristenja lampi do njiva, i dok drugi biraju njive, ja pravo u svoju, i onda srpom, samo klasje, pa u vrecu, pa zanji koliko mozes ponijeti. Oslobodimo se i pocnemo razgovarati tek kad se vratimo u Slap.”
I dok oni iz Sitareva, s punim vrecama na ledjima putuju, za to vrijeme kod kuca vlada strah i nada. Gladni stomaci i stomacici cekaju. Negdje u gluho doba noci, istresaju vrece, odvajaju zrna, i onda ranom zorom pravo; Mehmedu, Muzaferu, Selmanu u mlin. Oni kojima se bas zuri, u mlinu mogu zito i zamijeniti za brasno ili cekati. Tu ih takodje ceka izazov, cekaju grupice ljudi, koji poodavno jedu jednom na dan, kese u rukama, oci uprte u tvoju vrecicu, moras ubaciti kutlacu ili barem kasiku tog svog brasna za koje si sinoc i zivot reskirao. Islo se tako preko jezera sve dok je trajalo zita.
To Sitarevsko zito je bila i prva pomoc gladnom stanovnistvu, posebno novopridoslim koji su na putu do Zepe ostavili i po mjesec dana i vise. A cijelo to ljeto su dolazile grupe sa svih strana, praznih rusakova, praznih stomaka, iscrpljeni, umorni, mnogi oboljeli, neki ranjeni, uglavnom kompletne porodice.
Stanovnici sela Sitarevo su od uvijek bili poznati kao vrsni zemljoradnjici i domacini, tradiciju da njiva ne smije ostati neposijana su zadrzali do samog rata, iako se omladina bila razisla a iz svake kuce je neko bio u random odnosu pa i nije bilo potrebe za sjetvom. Njihovi posjedi su ipak bili obradjeni, a zemljiste plodno, kako se samo pozeljeti moze, a klima odgovarajuca za sve vrste usjeva.
Te nesretne 92. nisu uspjeli oplijeviti zita, ni kukuruz i krompir okopati, sudbina ih, vecinu opet odvede na drugu stranu Drine, neke pak daleko od njihovih kuca, a neki kao u proslom ratu stradase, ali zita poznjese i samljese oni kojima su bila najpotrebnija i trud vrijenih ljudi pomoze mnogima. Hvala im.
Sitarevo je bilo potpuno prazno, kad su ga negdje oko 20. maja 92., u po bijela dana zapalili, taj prizor, i signal koji je upucen i nama na drugoj strani, je ozbiljno shvacen.
Last Edit: 7 years 11 months ago by Kaza.
The administrator has disabled public write access.

S druge strane linije- zabiljeske 7 years 11 months ago #34384

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
UCITELJICA ROSA ljeto, 92.
Stevan Mirkovic – Okrugli sto ”Uloga JNA u raspadu Jugoslavije”
„A sukobljavala se u tom ratu samo kada su NJENE JEDINICE BILE NAPADNUTE. Ili kada je, u nekim situacijama STITILA STANOVNISTVO. To nije bio njen rat, niti je ona u njemu učestvovala. A i to što je učestvovala, uvek se držala časti, poštenja i zakona o ratu. Nema nijednog jedinog oficira kome je suđeno za zločine. Imam kontakte sa stotinama oficira koji govore o tome sa setom i sa tugom da su kao jugoslovenska armija bili žigosani u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, pa i ovde u Srbiji“.
ODBRANA JEDINICA
JNA je 15.maja 92. napustila Zepu, vojnici koji su tu sluzili vojsku su se oprostili sa svojim domacinima na korektan nacin, otisli su, nisu tu imali bas nikad i nikakvih problema. Njihove gazde tu na to mjesto, umjesto tada jos uvijek zvanicne i u skladu sa Zakonom o OS i Zakonom o vojnoj obavezi, kao i drugim pratecim propisima, jedinice TO Zepa, objekat i svu imovinu daju Radovanovim jednonacionalnim jedinicama. Znaci u Zepi posle ovog datuma nejma JNA. Tu bazu o kojoj rijec su krampama i lopatama iskopali Zepljaci, preko njihovih ruku je presao sav taj silni beton koji je u nju ugradjen. Te bombe, koje su avioni JNA cijelo ljeto bacala na Zepu, finansirali su i kupovali i ljudi iz Zepe.
ZASTITA STANOVNISTVA
U to vrijeme u Zepi od Srba zivi samo uciteljica Rosa. Dosla je u Zepu nekad 66. ili 67. godine. Odmah na pocetku je imala problema sa direktorom, jer je imala neke pedagoske norme koje se nisu uklapale u one zvanicne, imala je pomalo cudno i neoubicajeno i ponasanje, pa je jedno vrijeme bila i bez posla. Nije to dugo trajalo jer su pod jakim pritiskom komsija i roditelja morali popustiti i direktor i opstinski cinovnici, pa se Rosa vratila na posao i nastavila po svome. Mijenjali su se direktori, Rosa ostajala, nisu je voljeli, ali joj nisu nista ni smjeli, imala je jaku zastitu roditelja. Imala je obicaj ponekog djaka i izbatinati, ali je i zato imala dozvolu roditelja. Kad sam jedanput pokusao intervenisati vidjevsi na djetetu tragove batina, komsinica mi veli: „ Brini se ti o svojoj djeci, ja sam joj dala dozvolu, i nemoj o tom da bi kome progovorio“. Drugi slucaj, ulazim u kucu kod jednog domacina a on ljut, pitam sta je problem; „ Ona uciteljica mi kupila djetetu knjige, ona me potcjenjuje, ja kad hocu mogu za jedan mjesec zaraditi njene tri plate“. Zena mu nesto sprema pa kad cu pricu vrisnu; „Zacepi, vise ni jedne, ja cu naci nacina da joj se revansiram, a i ti zaboravi ovu pricu“, pogleda u mene. Ostala je Rosa sve do rata, vjerna svojim principima i metodama, njeni djaci su postizali dobre rezultate u visim razredima. Bila su joj otvorena vrata u svakoj kuci u cijeloj Zepi. Njena socijalna mreza se sirila kako su njeni djaci prirastali i postajali ljudi. Pricalo se da je do poslednjeg dana svoju platu trosila u samo njoj znane humanitarne svrhe. Javno je trazila da je, kad umre zakopaju u groblje u Zepi. Rijetko, samo kad bas mora, je napustala svoju Zepu. Trajalo je to tako sve dok Rosu nisu poceli stititi od njenih komsija, njenih djaka i njihovih roditelja.
E tu i takvu Rosu su cijelo ljeto 92. stitili avioni te JNA, trazili neke imaginarne ciljeve i na njih bacali bombe velike razorne moci, a svaki stvarni cilj je bio mnogo jeftiniji i od giriva koje su ti bombarderi trosili na putu do Zepe. Nezadovoljni ucinkom, poceli su da bacaju i kante sa zapaljivom materijom i benzinom, sa namjerom, izazivanja pozara. Neki monstrum ljut, baca bombu na grupu izbjeglica pred napustenom kucom u koju su se jadnici tek bili uselili.
Rosa je zajedno sa svojim komsijama i djacima, bjezeci od svoji zastitnika zavrsila negdje u Brgulama kod Zenice, gdje je i umrla. Bog da joj dusu prosti. A JNA da je bila narodna, zastitila bi i Rosine prijatelje i djake, ili oni mozda nisu narod.
The administrator has disabled public write access.

S druge strane linije- zabiljeske 7 years 10 months ago #34536

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
CIPELE OD PAPIRA
Petak, imali smo samo tri casa. Pakujem sveske u rusak, djaci svi stoje, niko ne izlazi, gledaju u mene i cekaju da spakujem stvari. “Sta cekate, zasto ne idete”? “Ucitelju, ti danas moras u Zepu, u crveni krst, da primis cipele za nas.” Pitam ih sta da radimo sa drugim razredom, i kako cu ja donijeti sedamdeset pari cipela? “Lahko ucitelju, evo ti spisak brojeva i za drugi razred, a Bego je otisao u dzamiju, ima konja, i cekace te dolje.” Pokusavam se izvuci, ali ne ide, pokazuju mi obucu u kojoj dolaze u skolu, sarenilo, na grlice carapa zasiven djon nekih starih tena, izlijepljene stare gumene cizme, fasnjaci, djonovi neke stare obuce isprepleteni kanapom. Nisam ni ja nista bolji, meni hadzija napravio kozne opanke, nisu dronjavi ali kad hodas po kamenju isto kao da si i bos. Gledao sam ih koliko se raduju, kako to dozivljavaju, a i ja pravo da kazem, ne pamtim da sam se ikad kao dijete vise radovao nekom odjevnom predmetu kao ovim cipelama. U magacinu mi dadose sve po brojevima i obecase da ako nekom ne bude odgovarao broj da dodje sam da zamijeni. Prave cipele, debeli djonovi sa dubokim sarama na djonovima, prosivene okolo, ne bi ih covjek ni u prodavnici ostavio. Ispred ucionice su mene i Begu cekali svi, i odmah smo im ispunili zelju, otisli su veseli i sretni kucama, a bice i prvi koji ce obuti nove cipele.
PONEDELJAK, drugi razred, tisina u ucionici, niko nista ne govori, svi cute, gledaju me, hoce nesto da kazu ali im neprijatno, ili ne smiju, osjecam da nesto nije u redu. Imer mi prilazi i kroz plac govori; ”Ucitelju, u mojih cipela se odvalio djon”. Gledam ga, i ne razmisljajuci poceh sa pricom da nije dobro ako neko igra fudbal u novim cipelama, da ih trba cuvati, ko zna kad ce opet neko poslati, a on me prekide;” Nisam ucitelju svega mi, sam se odvalio”. Ostali, neraspolozeni, cute, gledaju nas dvojicu, i onda pocese; ” I u mene se poceo odvaljivati, i umene…….”. Vidim da nesto nije u redu, pogledam svoje cipele kad ono djonovi kao da sam se cijelu zimu klizao po ledu u njima. Nase raspolozenje i sreca zbog novih cipela se brzo pretvorila u svoju suprotnost. Shvatio sam a vjerovatno i oni da su se sa nasim emocijama, nasom bijedom i nasom nesrecom poigrali, komsijski i nasi ratni profiteri iz prve lige, u sadejstvu sa ”humanistima” UN-a koji su tu na ta radna mjesta i primljeni zahvaljujuci svom ”humanizmu” i” postenju”. Dokle dopire njihov humanizam i postenje najbolje pokazuje cinjenica koga su izabrali za zrtvu, na kome su rijesili da povecaju svoje saldo na racunima i dokazu kako su oni pametni i sposobni biznismeni, kako se svugdje i u svakoj situaciji dobro snalaze. Zaboravili su oni i vjeru i moral, zaboravili su svu ljudskost i sve on osto covjeka cini covjekom. Nevidljivi su, a i da nisu ne bi im nista mogao ni smio, i meni i mojim djacima ostalo je samo da ih ”volimo” isto kao i one sa Brestovaca sto nam salju granate.
Bilo je u to vrijeme u Zepi veliki broj ljudi koji su u tom paklu pravili i popravljali sve i svasta. Pravili su od starih motorica i neupotrbljivih auta male hidrocentrale, uvodili struju u kuce, osposobljavali stare televizore, pravili namjestaj bolji od onog u fabrikama, pravili kuce kao iz bajki, sili odjecu od cerada i padobrana, pravili male prirucne pilane za rezanje daske i to sve od starih i bacenih dijelova, ali ovim cipelama ni oni nisu mogli pomoci. Neko mi je rekao da su stvarno pravljene od nekog papira i da ih je nemoguce lijepiti i siti.
Jedina dobra stvar je da su ovi djaci, bez obzira na sve nepravde koje su im cinjene, sad odrasli ljudi, da je veliki broj njih akademski obrazovan i da vjerovatno sad biraju obucu po vlastitoj zelji.
The administrator has disabled public write access.

S druge strane linije- zabiljeske 7 years 8 months ago #34981

  • svedjanin
  • svedjanin's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 46
  • Thank you received: 2
  • Karma: 1
TRANSPORTER
Sljivovica. Igramo jamba, Behadil i ja, u cosku sobe Abidaga spava kao top, u uglu ispod prozora na krevetu lezi Baja, gleda u jednu tacku, sinoc B pricao pricu kako nije bas veselo ovima sto su im mlade zene a otisle negdje u nepoznat kraj, pa valjda reda kockice. Na sred sobe sjedi H, skinuo kosulju i gleda da nema baja, Selim opet cackao pec, moramo otvoriti vrata, na krevetu do nas sjedi Mujo, malo ga popustio cir, nesto crta na papiricima, pa pola baci a pola negdje sklanja, valjda zaboravio kako kula izgleda. Grupa radoznalih stoji na ulaznim vratima barake nesto gunjdjaju, psuju i pljuju. Pitam sta je momci? “Dodji da vidis”.
Susjedna Baraka otvorena. Na hodniku stoji S i jedan policajac, koji je ranije nekad bio tu na duznosti. Covjek se uvijek lakse prisjeti tih ekstrema nego normalnih ljudi, prodefilovalo je ovuda mnogo njih, ali njega se sjecam jer je na mene ostavio utisak carsijskog primitivca, provokatora, heroja kad je u coporu, ili kad mu neko cuva ledja. Buco, ovaj put u trenerci, jedva je navukao na trbuh, gornji dio nije ni zakopcao, ne bi rekao da se brije a ima prilicno godina, na nogama mu bijele tene, iste one sto smo i mi dobili iz humanitarne. S, nisam imao priliku upoznati, a poznavao sam mu roditelje i djedu i nenu. Naoci prosjecan momak. Tih i neupadljiv, mozda pomalo i stidan, rijetko ga i ovdje vidjam, nije od onih sto trce za slikarima. Nesto mu ovaj buco u trnerci prica i spominje transporter, a onda pocinju udarci, nogama rukama, S, stoji ne reaguje ne pada, gleda ga onako u oci i trpi. Gledali smo to neko vrijema a onda nas je policajac otjerao sa vrata, pa ne znam kraj ali sam sledeceg dana vidio da je S u stroju za rucak.
U to vrijeme tuce su ipak bile rijetke pa sam se poceo zanimati sta je razlog i zasto pominje transporter, i otprilike dosao do price da je neki njegov jaro, polupijan mobilisan, u nekoj kafani negdje u Srbiji, odveden u lokalnu crkvu da ga pop blagoslovi, dali mu opremu i onda ga poslali na Zepu da se otrijezni i da tamo brani srpstvo. Vjerovatno su mu ovi sto su ga mobilisali dali i transporter pa je negdje izmedju Laza i Brezove Ravni naletio na S, a onda, transporter otisao u staro gvozdje a njegov jaran u plasticnoj vreci vracen u svoje mjesto, onom istom popu da mu odrzi poslednji govor i da ga proglasi herojem.
Ne znam da li je ovo istina, ni kako je Buco saznao da je bas S to uradio, ali znam da je od svojih kolega koji su bili na duznosti dobio pola sata da u civilnoj odjeci udje u prostorije i da se osveti tom S koji je eto nasao hrabrosti da njegovog jarana i njegov transporter zaustavi na ulazu u Zepu, a mogao je mirne duse da je sisao dolje u njeg staviti koju kantu rakije, mozda i koje auto uvrnuti, nesto od tehnike, pa i koji zlatni zub. Mogli su to piti u toj lokalnoj kafani i hvaliti se kako su potamanili balije , tamo u nekim brdima. To im sve obatali ovaj nesretni S pa mu se valja osvetiti, onako javno, da svi vide kako to on Buco strucno radi.
Sve sto vise citam i slusam o ovim desavanjima dolazim do zakljucka da je pljacka bila glavna motivacija ovih ”heroja”, mnogo vaznija i od samih nacionalnih interesa.
The administrator has disabled public write access.
  • Stranica:
  • 1
  • 2
  • 3
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.346 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version