Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1

TOPIC:

Poruke i pouke iz proslosti 11 years 8 months ago #25530

  • Dedo
  • Dedo's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0


Poruke i pouke iz prošlosti

Monday, 29 March 2010 08:24
|
Zašto moramo učiti i poznavati historiju? Odgovor ćete pronaći u pismu napisanom prije 123 godine, a koju bi većina nas potpisala danas 2010 godine.

Pismo Husein-efendije Užičanina upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, godine 1887 godine

Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.

Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,

Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam.

Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.



Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati.

Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.

Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:

„Oj Užice, mali Carigrade,
dok bijaše, dobro li bijaše.“

I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.

Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.

I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?

Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.

I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.

Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“

I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“

I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.

Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.

Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?

Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete.

Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.

A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.

Last Updated (Thursday, 01 April 2010 10:22)

Preuzeto sa Bosna Historija:
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Je li ti žao? 10 years 4 months ago #32262

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Prvi period djelovanja "Mladih Muslimana" obuhvata zbivanja od začetaka Pokreta 1939 godine. Tokom 1947. i 1948. godine održano je više sudskih procesa članovima "Mladih Muslimana".

20. i 21. februara 1949. godine u Sarajevu je održan značajan skup Mladomuslimanskog Pokreta. To je bio plenum na kome su donijete vrlo bitne odluke. Na plenumu je imenovano i rukovodstvo Pokreta u sastavu Hasan Biber, Halid Kajtaz, Salih Behmen i Tarik Muftić. Dva mjeseca nakon plenuma počela su masovna hapšenja mladomuslimana. Održano je više sudskih procesa širom BiH. Glavni proces je organiziran u Sarajevu i trajao je od 1. do 12. augusta 1949. godine: na tom suđenju izrečene su smrtne presude za Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Nusreta Fazlibegovića i Omera Stupca. Tokom hapšenja i istrage ubijeni su Omer Kovač, Fikret Pločo i Asim Čamdžić. Period od 1949. do 1991. godine obilježen je stalnom represijom komunističkog režima prema "Mladim muslimanima": · Pohapšeni i suđeni članovi Pokreta izdržavaju zatvorske kazne i druge oblike represije od strane tadašnjeg komunističkog režima. Cilj je da se Pokret u potpunosti zatre i unište tragovi (naročito idejni) njegovog postojanja. Iako Pokret više nije djelovao, svi njegovi članovi pomno su praćeni i nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni.

Obavezno pogledajte film :

!



Mustafa Busuladžić je rođen 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, a poslije tri godine prebacio se u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu gdje je i maturirao.

Još kao učenik medrese objavljivao je svoje tekstove u Islamskom glasu, Novom Beharu, Obzoru, Svijesti, El-Hidaji, Glasniku VIS-a, Našoj domovini i drugim publikacijama.

Nakon završene medrese upisao se na Višu islamsku šerijatsku školu u Sarajevu gdje je diplomirao 1941. godine. Iza toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Tada je bio saradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Oriente Moderno. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Dobro je govorio arapski, turski, njemački, francuski i italijanski jezik.

U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica El-Hidaje, Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Ova knjiga je bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga na Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.

Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.

Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.

Odgovor:Je li ti žao? 10 years 4 months ago #32269

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
O šehidu Mustafi Busuladžiću ispjevana je ilahija. Tekst ilahije glasi :

Ako mogu ubit'tebe, tvoje knjige nece moci,
Ya Mustafa, rana zvijezdo duge noci,
Sarajevo, nijemo strijepi crni dan;
Odvedose nam Mustafu u zindan
Kopa mezar, brise celo ledeno
Sta ce biti sa Islama voljenog?
Jos I jedanput grad pogleda bijeli,
Bistrim okom sve munare izgrli,
Pucali su preko prsa cafiri,
Rujni sabah sarajevski zamiri,
Noc je prosla propali su zlotvori,
Pocrkali manji neg se rodili,
svako pita gdje je mezar Mustafin, Nad Saraj' vom sehid bdije uceni.



http://t3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRhmZUM8P7twSwKtlOS4-NhyqFxqcHcVcMBCS30gzTDywjV0wNJ

Mustafu su kjafiri ubili jer je NAPISAO KNJIGU !!!
SubhanAllah !
SubhanAllah !
SubhanAllah !

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.

Odgovor:Je li ti žao? 10 years 4 months ago #32316

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Omer Kovač - Omica




Najmlađi Mladomuslimanski šehid ubijen pod istragom kobne 1949. godine

Porijeklo

Omer Kovač, zvani Omica, rođen je 1932, u Godijenu kod Foče, sin je Omera i Fatime.
Otac mu je bio domar u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu.

Školovanje

Omer je bio učenik četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu. Ova škola je internatskog tipa, tako da je tu i stanovao. Prostorija zvanične "Narodne omladine", gdje su se učenici družili i održavali sastanke, nalazila se u dvorišnoj zgradi, zvanoj Kuršumlija, u Saračima, preko puta Begove džamije.

Mladomuslimanska aktivnost

Organizacija MM je imala jako uporište u Gazi Husrevbegovoj medresi, najviše zahvaljujući nastavniku Halidu Kajtazu, koji je bio član Vrhovnog vodstva MM. U samoj Medresi rukovodnu su grupu činili: Esad Kojić, Ferid Čičkušić i Mehmed Alibegović. U aktivnosti MM su uključivani bolji i agilniji učenici, pa je 1949, godine u ovoj školi iz viših razreda bilo angažovano oko 40 članova.

Predsjednik rukovodne grupe Esad Kojić je ujedno bio i predsjednik "Narodne omladine" za ovu školu. On je i u sekretarijat omladine uključio većinu članova MM, tako da su oni najviše sastanaka održavali upravo u Kuršumliji.

Kad je Vrhovno vodstvo MM donijelo odluku da je svaki član dužan da u potpunosti savlada gradivo koje su imale ranije škole, prije dolaska komunista na vlast, kao predmet vjeronauke predviđen za učenike viših razreda srednjih škola, tada su učenici viših razreda Medrese, članovi MM, zaduživani da se uključe u grupe koje su djelovale van Medrese, te da članovima tih grupa budu kao nekakvi instruktori u islamskoj ideološkoj izgradnji. Među onima kojima je to bilo dato u zadatak, bio je i Omer Kovač. Međutim, kako učenicima Medrese, s obzirom da je internatskog tipa, nisu bili dozvoljeni izlasci bez pis­mene dozvole, to je Esad Kojić, kao predsjednik "Narodne omladine" imao ovlaštenje da daje izlaznice, pa je to pravo uveliko koristio i omugućavao svojim članovima MM da učestvuju u radu vanjskih MM-grupa.

Ko su članovi MM u školi, to je znala samo pomenuta rukovodna grupa. Ostali su bili podijeljeni u grupe od 3-5 članova. Iz konspirativnih razloga, svaka od ovih grupa nije imala uvid koje još grupe postoje, niti koje sve u Medresi član MM.

Pored održavanja sastanaka i prerađivanja ma­terijala dobivenih iz Vrhovnog vodstva, ovdje su ti pisani materijali i umnožavani na šapirografu. Škol­sko rukovodstvo MM je pravilo takve rasporede sas­tanaka i umnožavanja materijala da iz konspirativnih razloga ne dođe do kolizije, to da dvije MM-grupe održavaju istovremno sastanke u istoj prostoriji.

Sve te aktivnosti su se normalno i vrlo uspješno odvijale, dok nije za direktora Medrese postavljen početkom 1949. Sulejman Kemura.

Posebna Omicina zaduženja

Omici nije bila dovoljna samo ideološka izgradnja, niti samo na tom planu pomaganje drugima, nego je nastojao da se uključi i u druge vidove mladomuslimanskih aktivnosti. Tu njegovu nak­lonost, a i marljivost i pouzdanost, uočili su njegovi pretpostavljeni, Tako je došlo do toga da su mu povjeravani i vrlo delikatni i rizični zadaci. Naime, u vrijeme kad je u komunističkom bloku došlo do raskida, nakon objave Rezolucije INFORMBIROA, 1948, godine, očekivalo se da bi moglo doći do ratnog sukoba između SSSR-a i SFRJ-a. Tada je. nakon iz­vjesnih razmimoiaženja u prognozama šta se može desiti ako do tog sukoba dođe, prevladalo mišljenje da tu situaciju ne bi smjeli dočekati goloruki ne samo članovi MM, nego i općenito Muslimani u ovom di­jelu Balkana. Zato je odlučeno da se počne prikupljati vatreno, a i izrađivati hladno oružje za odbranu. Uz to, trebalo je savlađivati borilačke vještine, te završavati kurseve hitne pomoći, polagati vozačke ispite i dr. Prikupljeno oružje je trebalo raspoređivati i deponovati na sigurna mjesta.

Pored obaveznog pohađanja kurseva i polaganja ispita, Omica je učestvovao u nekoliko akcija: - Od oca je saznao, po povratku u Sarajevo sa ljetnih ferija, da se u podrumu Medrese nalaze zakopane neke puške. To je iznio na prvom sastanku, pa je od­mah odlučeno da se te puške izvade i prenesu na sigurnije mjesto. Poslove vezane za prikupljanje oružja Nusret Fazlibegović iz Vrhovnog vodstva je povjerio Hilmiji Muftiću, kojemu je dat na vezu i raspolaganje Omer Kovač. Zato je Omer o tome iz­vijestio Hilmu. Odmah se Hilmo sa grupom, u kojoj su pored njega i Omice bili još Duvnjak i Velija Frljak, uputio noću u Medresu. Omer i Velija su iz podruma iskopali četiri puške. Svaki od njih je uzeo po jednu i odnijeli ih kući Mustafe Jusufovića. A kako je Mustafa bio kompromitovan zbog istupa na nekoj konferenciji, to je njegov rukovodilac Duvjak zadužio jednu grupu koja je te puške premjestila kod Alije Imamovića.

Učestvuje u akcijama za uvježbavanje razoružavanja naoružanih oficira, da bi se dosio do oružja. Opet akcijom rukovodi Hilmija Muftić, koji je držao na vezi i Omicu. U jednoj takvoj akciji, uoči Nove 1949. godine, učestvuje tzv. Udarna grupa u sas­tavu: Hilmija Muftić, Nazif Šeta, Hajrudin Serdarević, Hasib Branković, Alija Imamović, Besim Mutapčić, zvani Bimbo, Halid Trtak i, kao najmlađi, Omer Kovač. Akcija je ometena, pa nije ni izvedena.

Kolega Nusreta Fazlibegovića sa Medicinskog fakulteta Jovan Rolović, bio je ujedno i službenik UDB-e. On je nazirao da je Nusret sasvim drugačijeg ideološkog opredjeljenja i drugačijeg ponašanja, te da se bavi nečim što se vlastima ne sviđa. Nusret je želio da sazna kud se Rolović kreće, sa kim sarađuje i kome opažanja dojavljuje. Zato je zadužio Hilmiju Muitića, da organizuje da se prati Rolović, te da ga se obavještava o njegovom kre­tanju. Ovaj zadatak je Hilmija povjerio Omeru Kovaču. Omer je šest dana pratio Rolovića od izlaska iz kuće do povratka, nekada i do kasno u noć, Podnio je izvještaj po kojem je Rolović stalno sa istim licima, najviše na Fakultetu i u Studentskom domu. Bilo je prijedloga da se Rolović negdje presretne i likvidira. Tome se suprotstavio Halid Kajtaz, pa nije ništa poduzeto. Vijest o ovom prijedlogu je procurila pod istragom prije velikog Sarajevskog procesa, pa je zbog toga organizacija MM, pro­glašena terorističkom. Ne zna se da li je možda Rolović saznao da ga je pratio Omer Kovač, pa je možda baš zbog toga tako surovo maltretiran pod is­tragom da je i podlegao.

Povod hapšenju

Direktor Medrese, Sulejman Kemura, jednog dana je sa upravnikom internata, Vrebac Ibrahimom, obilazio spavaonice. U njima se učenici nisu smjeli zadržavati van propisanog vremena za spavanje i dnevni odmor.

Tom prilikom su u jednoj spavaonici zatekli Omera Kovača, koji je bio gripozan. Vidjeli su da čita neki materijal, pa se direktor zainteresovao šta to on čita. Omer je odbio da pokaže, jer se zaista radilo o kom promitiraj ućem MM-materijalu, nego je taj materijal bacio kroz odškrinuti prozor. Materijal je pao u procjep između zgrade Medrese i zgrade u dvorištu Medrese, u kojoj je bila smještena garderoba učenika.

Direktor je nekog poslao da mu donese bačeni materijal. Kad je vidio o kakvom se materijalu radi, a to je najvjerovatnije bio Pravilnik MM, očito je o tome obavijestio nadležne organe, pa je Omica pozvan na informativni razgovor. Sutradan je pozvan Esad Kojić, kao predsjednik "Narodne omladine", u Grad­ski komitet omladine, koji se nalazio iznad Knjižare u zgradi s lijeve strane potoka, nasuprot Alipašine džamije. Do tada su predstavnici "Narodne omladine" kontaktirali samo sa Rejonskim komitetom. U Gradskom komitetu su Kojića pitali da li išta zna o djelovanju MM u Medresi, te šta zna o radu Kovača i o incidentu koji je napravio pred direktorom: Od Esada, naravno, nisu mogli ništa saznati, jedino su ga ovim slučajem punukali da u Medresi pojača konspirativnost. Zadužili su Esada Kojića, kao predsjed­nika "Narodne omladine", da poveća budnost i da organizuje da se Omica prati, s posebnim osvrtom s kim se sastaje u Medresi i van nje.

U razgovoru u Gradskom komitetu omladine učestvovao je i jedan Kojiću nepoznat čovjek. Kasnije ga je dobro upoznao. To je bio poručnik Pero Popović, s kojim se, kad je kasnije i sam uhapšen, susreo u Centralnoj UDB-i, gdje je bio glavni i po zlu čuveni isljednik.

Po povratku iz Gradskog komiteta, Esadu Kojiću je bilo sasvim jasno da je; direktor Sulejman Kemura uputio otkriveni materijal na "pravo" mjesto.

Kojić je odmah shvatio da se povodom ovog slučaja treba hitno alarmirati na budnost ne samo u Medresi, nego po svim mjestima i u svim grupama, naročito u onim grupama u koje je bio Omer Kovač uključen. O tome je Kojić upoznao ne samo Nusreta Fazlibegovića, kojem je bio organizaciono podređen, nego i Halida Kajtaza, kao ranijeg pretpostavljenog i kao nastavnika Medrese.

Poslije ovoga, poduzete su potrebne mjere da se Omica izoluje, te da se ne sastaje ni sa jednim članom organizacije MM. Nije se moglo vjerovati da praćenje Omice nije organizovano i nekim drugim kanalom., UDB-a ga sigurno nije odmah uhapsila, upravo da bi saznala sa kim je on povezan.

UDB-a je bila posebno kivna na učenike Medrese, koje je nazivala ideološkim neprijateljima, a samu Medresu su nazvali: "Kovačnica Mladih Musli­mana“ .

Hapšenje

Nakon izvjesnog vremena, Omica je uhapšen. Pri odlasku poručuje svome babi: "Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti". Kasnije, kad je došlo do opšte provale organizacije MM, uhapšen je i Esad Kojić i još neki učenici Medrese, a i Halid Kajtaz i ostali iz Vrhovnog rukovodstva MM.

Istraga

Pod istragom se Omica držao onog što je babi poručio. Iz njega nisu mogli izvući nijednu riječ priznanja vezanih za njegovu mladomuslimansku ak­tivnost.

Isljednici su nastojali da ne zatvaraju u iste ćelije članove MM, ali su na to nekada bili prisiljeni, jer se povećavao broj pritvorenih MM-članova. Tako su se povremeno našli neki i sa Omicom u istoj ćeliji.

Više pritvorenih je zbijeno u malom prostoru. Hrana je vrlo slaba. Umjesto ručka i večere naslan­jana voda. Isljednici muče hapšenike. Čuju se krici i jauci kroz dreku i povike mučitelja: "Priznaj, priznaj!", uvijek popraćeno grubim psovkama. Omer je čvrst, neće progovoriti, pa ma sta bilo.

Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Poljevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti. Prvobitno oboljenje se pogoršava. Tučnjava i stalno poljevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera; daje samo slabe znake života. Gubi svijest.

Edah Bećirbegović je bio u susjednoj ćeliji. Žali se da mu je bilo hladno, jer nije imao zimsku odjeću. Njegov isljednik je bio Besim Ibrahimpašić, pa je vjerovatno on isljeđivao i Omera Kovača,

Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih du­plji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udarao o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio.

Mehmed Arapčić je pričao, kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon poljavanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi, sami kos­tur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio Bolnice na Koševu.

Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije, Omica je izdahnuo. Tako je, eto smrtno stradao jedan sedam­naestogodišnjak, jer je bio borac protiv komunističke nasilne ateizacije.

Ispraćaj na ahiret

Nije se moglo sakriti šta se zbilo sa mladim Omerom Kovačem. Njegovo tijelo je predano njegovom ocu, koji nosi isto ime. Nije smjela saznati javnost šta se zbilo sa Omerom, tako da je dženaza obavljena u strogoj diskreciji. Jedva se dozvolilo da uz kabur bude još neko osim oca i imama, kako bi se moglo klanjati dženazu-namaz. Imamio je hfz Sahačić.

Prije nego stoje mejt spušten u kabur, radoznali otac je želio da vidi sina i da ga poljubi. Sa glave mu smače ćefin i gle: pola glave je modro, a oči izbuljene. Svima su suze briznule iz očiju. Merhuma spuštaju u kabur.

Ismeta Dalagija, predsjednica ženske sekcije MM je saznala za ovaj nemili događaj, te je organizovala da se u najužom krugu prouči tevhid.

* * *

Pored kabura, za koji merhumovi jarani i ne znaju gdje se nalazi, ostaće za sjećanje novim pokoljenjima naziv ulice, koja se ranije zvala Braće Bajčetić, a sada Ulica Omera Kovača.

Rahmetullahi alejhi!





Ilahija posvecena ovom sehidu :

Omer dječak islamski

Svom Allahu predala sam
kletve svoje i moj bol…
Srce samo saznalo je
kad preseli dječak moj!

Obješen i krvav bješe,
s polomljenim rukama,
a Šehadet uzdisaše
u posljednjim mukama!

“Moj Allahu, svoju krvcu
prol’jevam za Islam Tvoj!
Nejma većeg zadovoljstva
mojoj duši mu’minskoj!”

Kad mu Majka na namazu
šapnu tekbir sabbahski,
u ćeliji nasm’ješi se
njezin dječak islamski!

Kraj rešetki šutjele su
sjenice i leptiri…
Od Omera umrloga
bježali su ćafiri!

”Allah će vam silu slomit,
a Islam će pomoći!
Kad ja umrem, brojna braća
mojim putem će poći!”

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.
  • Stranica:
  • 1
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.038 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version