Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #21426

DOLINOM PRAČE
BORAČ - GRAD NA LEĐIMA KAMILE

test.chicagoraja.net/Dragisa%20Spremo-Borac.htm
U nekad moćnom gradu-tvrđavi bosanskih feudalaca
4. ožujak 2010 10:01:09.
Dragiša SPREMO

* Srednjovjekovni Borač bio je jedan od najvećih utvrđenih gradova u Bosni. Svojim izgledom podsjećao je na trogrbu kamilu. Turci su ga porušili u 15. vijeku


U dolini rijeke Prače i rječice Rakitnice, na istočnom obodu Glasinca, nalaze se dva stara lokaliteta. Jedan je Rogatica, gradić za koji se zna da je bio naselje još u vrijeme Rimljana, a drugi Borač - srednjovjekovni utvrđeni grad i nekadašwe glavno sjedište istočnobosanskih knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića.
Dolina Prače i njene pritoke Rakitnice, na kojoj se nalazi Rogatica, dio je šireg glasinačkog kompleksa, na kome su krajem 19. i početkom prošlog vijeka otkrivena brojna praistorijska naselja. Okolinu Rogatice, sada je sasvim izvjesno, nastanjivale su najstarije ilirske zajednice na ovom dijelu Balkanskog poluostrva. O tome uvjerljiivo svjedoče dosad istražene ilirske gradine na ovom području, u okviru kojih su otkriveni mnogi kameni i zemljani tumuli. Riječ je o specifičnim grobnim mjestima, najstarijim nekropolama, za koje arheolozi kažu da su nastali na prelazu između bronzanog i željeznog doba na širem prostoru Glasinca.

Kulturi te epohe pripadaju nalazišta Sočice, Plješevica, Borike, Gučevo, Zagorica, Brankovići i druga.

Na urbanom prostoru same Rogatice ostalo je dosta tragova starih rimskih zdanja. Da li se tu nekada nalazila tvrđava, grad kolonija ili od svega toga ponešto, arheolozi nemaju precizan odgovor. Kažu da je očigledno da se tu nalazila "značajna rimska aglomeracija". A kakva, to će vjerovatno pokazati vrijeme, odnosno neka buduća istraživanja.

stečci u okolici Borča

Pisani izvori i očuvani tragovi materijalne kulture iz ranijih vremena pokazuju da je Rogatica u srednjem vijeku postala jedno od značajnijih naselja u Podrinju. Tako se u jednom dokumentu Dubrovačkog arhiva iz 1425. godine pominje neki kramar (trgovac) koji iz Dubrovnika nosi srebro u Rogaticu. U pisanim izvorima pojavljuje se takođe 1491. godine i kasnije, ali je tada bila pod vlašću Turaka, koji su joj dali svoje ime - Čelebi Pazar.

Da je Rogatica u srednjem vijeku bila gusto naseljena, pokazuju bogata nalazišta memorijalnih lokaliteta - nekropola sa nadgrobnim obilježjima. Stručnjaci su ustanovili da postoji 88 takvih lokaliteta, sa ukupno 2.628 stećaka. Manji broj ovih stećaka bogato je ukrašen ornamentima, reljefnim ukrasima, likovima ljudi, motivima iz prirode, raznovrsnim simbolima. Pored likovnih formi izraženih u kamenom reljefu, neki od stećaka imaju i pisane poruke i simbole.Ono što impresionira i stručnjake i posjetioce ovih lokaliteta je upravo brojnost stećaka, raznovrsnost klesarskih oblika i formi, likovni sadržaji, nagovještaji raznih poruka ovih nadgrobnika.Stećci su grupisani oko starih naselja. Najviše ih je u okviru nekropole Mramorje (178), na lokalitetu Živaljevići (171), selu Vragolovi (169), Stjenici (150), Staroj Gori (142). Nedaleko od Rogatice i ovih naselja sa stećcima, visoko iznad lijeve obale Prače, nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča i nekadašweg dvorca knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića, koji su bili gospodari na ovim prostorima.Borač je bio utvrđeni grad sa podgrađem (Podborač). Imao je svoj trg i carinarnicu. Turci su ga porušili 1471. godine. Istoričari su ga svrstavali među najveće i najboqe utvrđene gradove u Bosni. Tako veliki, moćan i grandiozan postao je krajem 19.vijeka, kada je ranija, manja tvrđava, značajnije proširena i nadograđena.

put ka gradu Borču

Za podizanje grada, kako su zabilježili istraživači srednjovjekovnog Borča, iskorišćeno je najpogodnije mjesto - jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.
Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad je podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile.

- To je bilo gnijezdo Pavla Radenovića i Radoslava Pavlovića, zloglasnih velmoža čije se ime susreće na svakoj strani tog haotičnog otseka bosanske istorije (Radovan Samarxić: "Srednjovekovni gradovi u Bosni").Prema Vladislavu Skariću ("Župa i grad Borač u Bosni"), u blizini grada-tvrđave nalazilo se Varošište, koje se u dokumentima najčešće nazivalo Podborač. Tu je postojao trg sa carinom, do kojih je vodio stari karavanski put dolinom Prače ka Drini. Zato su ovdje često navraćali i u Varošištu odsjedali trgovci sa raznih strana, najčešće oni iz primorskih gradova.

Đoko Mazalić u svojim zapisima "Borač, bosanski dvor u srednjem vijeku" podsjeća da je postojala i Župa Borač, a da je utvrđeni grad sa dvorom i ostalim zgradama bio zapravo centar velike oblasti u istočnoj Bosni kojom su upravljali knezovi Radenovići-Pavlovići. Tu su oni izdavali svoje povelje i primali strane diplomate.Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina s kraja 14. i početkom 15. vijeka. Pod njegovom vlašću bila je velika oblast između gornjeg toka Bosne i Drine, dolina Prače i veliki prostor u gornjem toku Krivaje. Ali, to nije sve. Poslije smrti Tvrtka (1391. godine) postao je još moćniji. Pored nasljednog dijela, u njegovom posjedu bili su takođe Rudnik olova, a na zapadu zemlje i u primorju Trebinje, Vrm sa Klobukom, Cavtat i dio Konavala.

Tragično je završio 1415. godine u Sutjesci, kada je u žestokom obračunu feudalaca ubijen. Naslijedio ga je mlađi sin Radoslav, koji je Dubrovčanima prodao dio Konavla, a zbog Cavtata 1420. godine došao i u ratni sukob sa njima.

Središte te prostrane oblasti u kojoj su vladali Radenovići-Pavlovići bio je grad Borač.

- Držeći u rukama znatan deo karavanskog puta koji je vezivao Dubrovnik sa balkanskim zaleđem, gospodari Borča stekli su znatna bogatstva od carina i od trgovine koja je oživela u njihovoj oblasti pod uticajem Dubrovnika. Zahvaljujući tome na njihovom dvoru vodio se vladarski život sa dvorskim knezovima, vojvodama, peharnicima, protovestijarima, dvorskim lovcima i dijacima, a njihov grad Borač predstavlja jedan od najgrandioznijih spomenika stare bosanske arhitekture (Radovan Samarxić).

Oslikavajući prilike koje su tada vladale u Bosni, Samarxić kaže da su u snazi Tvrtkove Bosne ležali i uzroci njene propasti. Poznat kao čovjek "snažne ruke", Tvrtko je uspijevao da obuzda svoju vlastelu i "zabavi je" proširivanjem granica svoje države. Tim širenjem plemstvo je steklo nove posjede i još više ojačalo, tako da slabi Tvrtkovi nasljednici nisu imali više nikakve mogućnosti da ih drže u pokornosti.

Gotovo sve istorijske hronike i studije koje prikazuju bosanski srednji vijek i Podrinje pominju Borač. To je, vjerovatno, stoga što se on često sreće u poveljama bosanskih vladara i drugim dokumentima toga vremena. Mnoge okolnosti pogodovale su njegovom razvoju i usponu. A najviše svakako to što je bio važna raskrsnica karavanskih puteva, što je imao bogato zaleđe (mnoge rudnike i trgove u bližoj okolini) i bio vlastelinsko središte iz koga se upravljalo čitavom oblašću.


Dragiša SPREMO

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #21598

Slike:grupa Žepa


nišan Topčo-Sinanpaše sa Tuleži


stećak Ljubomišlje

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #21721

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #21732

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #22126

Nostalgične i druge priče iz Bosne


Višegradska stanica i putovanje “ċirom” od Sarajeva do Višegrada

Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
05.02.2007.

JŽ 83-106 u depou Višegrad 26. 7. 1970

Željeznička stanica je bila važno mjesto u gradu. Višegrad se nalazio na uskotračoj željezničoj pruzi, koju je Austrija napravila od Sarajeva do granice sa Srbijom, a ova kasnije produžila do Užica, Čačka i Beograda. Pruga je od Sarajeva išla dolinom Miljacke, pela se na Pale i Koran, pa kroz tunel ispod Stambolčića, dolinom Prače do Ustiprače, te dolinom Drine do ušća Lima, gdje se jedan krak odvajao uz Lim do Priboja, a drugi nastavljao dolinom Drine do Višegrada. Od Višegrada je pruga išla dolinom Rzava do Mokre Gore, gdje je bila granica sa Srbijom, a odatle se uz pomoć zupčanika, koji su služili kao treća šina, voz penjao uz Šargan na Zlatibor i dalje ka Užicu.

Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i voz bio mali, zvali su ga “Ćiro”. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko sto tunela. Uz prugu su napravljeni visoki podzidi i nadzidi. Bila je to zaštita od urušavanja terena, jer su rijeke pored pruge često nadolazile i potkopavale prugu. Podzidi su bili sazidani od kamena. Tokom dugog vremena ostali su nepromijenjeni, netaknuti. Tuneli su bili iznutra sasvim crni od dima i čađi.

Višegradska stanica je bila najvažnija na cijeloj pruzi. Ovdje se vršila zamjena lokomotiva i posade lokomotive, mašinovođe i ložača, kao i zamjena cjelokupne posade voza. Izlazili su srbijanski kondukteri, a ulazili bosanski. Lokomotiva se dopunjavala vodom i ćumurom. Zato je voz stajao dugo, skoro petnaest minuta. Stanica je bila masivna zgrada u austrijskom alpskom stilu. Imala je tri sprata i plus potkrovlje. U prizemlju su bile kancelarije šefa stanice, otpravnika vozova i staničnih službenika, te čekaonica prvog i drugog razreda sa šalterom za prodaju karata. Moglo se ući sa leđa zgrade i izaći na peron. Peron nije bio pokriven, niti je bio izdignut iznad nivoa šina, da bi se lakše moglo ući u voz. Prostor izmedju tračnica nije bio popločan, nego nabijen sitnim kamenom, šljunkom. Bilo je desetak kolosjeka.

Na oko dvjesto metara od stanične zgrade u pravcu Dobruna je bila ložionica, pokriveni prostor gdje su se lokomotive punile ćumurom. Tu su se mogle i okrenuti na okretaljci, a i popravljati. U ložionici je radilo dosta Višegrađana, među njima i moj rođak Zejnil Hasanbegović.Voda se iz Rzava iznad Splatice upumpavala i vodila do stanice gdje se sipala u lokomotive. Ta se pumpa u našoj kući čula po cijelu noć. I sada, kada zatvorim oči prije nego što ću zaspati, čujem jednolični zvuk: puf, puf, zvuk koji me je kao dijete uspavljivao.

Voz koji je dolazio iz Sarajeva je ulazio u stanicu direktno iz tunela, tako da bi iznenadio one koji su ga čekali na stanici. Voz iz pravca Dobruna se mogao vidjeti kako zaokreće u lijevo dok je još bio daleko negdje tamo prije ložione. Vagoni su imali prvu i drugu klasu. U prvoj klasi je bilo šest sjedišta, kupė je vratima bio odvojen od hodnika, a sjedišta su bila debelo tapacirana i prekrivena zelenim skajom. Drugi razred nije imao odjeljen kupe od hodnika, niti naslonima za ruke odvojena sjedišta. U kupeima su bile dvije drvene klupe postavljene jedna naspram druge. Bile su napravljene od manjih drvenih spojenih gredica, koje su bile izvijene tako da prate krivinu leđa i lakirane bezbojnim lakom. Tu je moglo sjesti šestoro ljudi, pribijeni jedno uz drugo, a po potrebi je sjedalo i više. Ponekad je bila velika gužva, te su ljudi stajali u hodniku, a nekada i između klupa u kupeu gazeći one koji su sjedili.

Dolazak voza je bio društveni događaj. Bio je jedan dnevni i jedan noćni voz iz Sarajeva i iz Beograda, te nekoliko lokalnih, za Međeđu, odnosno Priboj, te za Ustipraču, odnosno Foču i Goražde. Noću, oko tri sata su se vozovi iz Sarajeva i Beograda križali u Višegradu.

Mi, djeca, smo često iz dosade izlazili “pred voz”. Kada bi se voz zaustavio odmah bi se u cijelom gradu znalo ko je otišao iz Višegrada, a ko je u Višegrad došao. Ponekad je bila gužva pa su putnici ulijetali da zauzmu mjesto i prije nego bi izašli oni koji su trebali da izađu. Tako bi se zaglavili u uskoj platformi vagona, te uz psovke i povike bi se jedva odkačili jedni od drugih. “Stani, bona, kud si navalila jadna ne bila, vidiš da ne mogu izaći!”. Istovremeno je pratnja dodavala kofere kroz prozor. Neko je uvijek nekoga pratio i dočekivao. Ponekad, za vrijeme praznika, bi bila tolika gužva da su putnici visili na platformama, a neki su se čak peli i na krov voza. Pošto bi se gužva smirila i konačno se zauzela mjesta, odmah se raspakivalo ono sto se ponijelo za jelo, i prije nego je voz krenuo počinjalo se je sa jelom.

Istovremeno bi oko voza hodali prodavači i izvikivali šta je na prodaju. U junu su to bile trešnje, a onda rane jabuke “petrovače” i sitne rane kruške, poslije šljive, te onda jesenje jabuke i kruške. Voće se prodavalo u šerpicama, onoliko koliko je moglo stati u šerpicu, što je otprilike trebalo da bude kilogram. Putnici bi kupili voće, istresli šerpu na novinu u kupe, vratili šerpu, a onda bi trčali na česmu da ga operu, ili bi zamolili nekoga da im opere. Neki se ne bi usuđivali da idu nasuti vode, da im voz ne pobjegne, nego su molili nekoga od dokoličara koji su zurili u voz da im napuni flašu.

U Višegradu su bila dva “hamala”, jedan se zvao Redžo, drugom sam zaboravio ime. Imali su kolica u vidu drvene ploče veličine vrata, bez zaštitne ograde, na čijoj su sredini bila montirana dva kolska točka, te su kolica bila u vidu klackalice. U mirovanju su kolica uvijek pretezala na jednu stranu, a kad su u pokretu, onda je vozač svojom snagom morao održavati ravnotežu i istovremeno gurati kolica. Hamali su imali svoje stalno mjesto u blizini glavne ulice, gdje bi sjedili i čekali da ih neko zaposli. Međutim obavezno su izlazili pred voz. Ako su imali sreće povukli bi prtljag, nekad od jednog, a nekad od više putnika.

Za našu familiju je bio poseban događaj kada je trebao doći neko iz Sarajeva. Najčešće je dolazila mamina sestra, tetka Ferida, koju smo svi zvali Ferka. Nekoliko dana pred dolazak bi se sređivala kuća, mama bi srijedom na pijaci kupila kokoš, koja bi se držala neko vrijeme i prihranjivala u ćumezu. Kad bi došlo vrijeme dolaska lijepo bi se obukli i izašli pred voz. Buljili smo u u prozore dolazećeg voza, očekujući da nam se ukaže poznato lice. Kada bi ga ugledali, onda bi smo mahnuli rukom i potrčali razdragano do vagona, primali prtljag kroz prozor. Onda smo čekali da tetka izađe, ljubili se. Bio je to događaj koji nam je unosio veselje i promjene u naš jednostavni i monotoni život. Kod kuće se onda očekivao momenat da se odgonetne “Šta li je donijela?”. Pitanje je visilo u zraku, a nismo ga mogli postaviti.

Tetka se trudila da donese nešto što mi nismo mogli kupiti u Višegradu. Jednom je donijela banane. Ja ih do tada nisam nikad vidio. Oprezno sam probao jednu, a onda tražio još. Tetka, koja je bila duhovita žena reče:” Vidi ovog malog, nije ni znao šta su, a sada traži još.” Kada bi tetka odlazila, pratila bi je samo mama na stanicu. Mama bi obično kupila teletine od buta, “teleći šal”, tetki da ponese u Sarajevo. Kada bi se mama tužna vratila sa stanice u zraku je visilo je pitanje koje se nismo usuđivali izustiti:”Je li nam išta ostavila?” Obično je tetka ostavljala nešto para za djecu.

Jednom, ili dva puta godišnje putovala je mama u Sarajevo, kod svoje rodbine. Pošto sam ja jedini bio još mali, često bi povela i mene, a ostâli bi ostali da se snalaze bez nje. Ja sam pred kondukterom morao glumiti da imam manje godina, kako bi prošao sa “pola” karte. To je za mene bilo veliko opterećenje, svo vrijeme sam sa strahom očekivao konduktera i preispitivao se šta ću reći kad kondukter dođe. “Mali, kolko imaš godina”?, konačno bi stizalo pitanje. Ja bih stidljivo odgovorio: “sedam”. “Hm, sedam godina, a mogao bi u vojsku poći”, odgovarao je kondukter i mahajući glavom odlazio dalje. Tek tada sam se mogao opustiti i tada je za mene počinjalo putovanje. Sve sam stanice znao napamet. Voz je prvo prolazio dubokom dolinom Drine. Šip, Brod na Drini, Međeđa, Ljučevo. Sâme sive strme stijene i uspjenušana Drina. Neki su se Srbijanci čudili divljini ovog kraja. Ja, koji nisam maknuo dalje od Sarajeva, i koji nisam znao za ravnu Posavinu , Vojvodinu i Šumadiju, počeo bih braniti svoj zavičaj. “Da vi znate samo kako je ovdje plodno. Kakvi su ovdje orasi i šljive!”, pokušavao sam ublažiti sliku divljine.

U Međeđi je bilo presjedanje. Tu je čekao mali voz za Priboj. Međeđa je bila poznata po trešnjama “alicama”. U Ustiprači se presjedalo za Goražde i Foču. Pruga je išla do Miljevine prateći dolinu Drine.Prema Sarajevu je pruga išla dolinom Prače. Opet divljina. Uspjenušana voda Prače preskače preko velikih stijena. Mala stanica Dub. Dub je selo negdje gore u brdima. Ovdje ima samo stanična kuća. A onda Brčigovo, šta mu je sad to? Pristanište, nije prava stanica. Samo mala kućâra, kao da je klozet, ćenifa. Onda sasvim malo proširenje brda, utok Rakitnice u Praču i onda stanica Mesići –Rogatica. Odavde je vodio krivudavi put dolinom Rakitnice do Rogatice. Odmah iza Mesića malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidi, jer voz stalno prolazi kroz tunele.

Od Mesića ista pjesma, samo kanjon sivih strmih stijena. Banj- Stijena, Renovica, pa onda Prača, kao neko čudo, kao neki grad.
Imala je tridesetak kuća uz prugu. I džamiju sa vitkom munarom u centru mjesta. A to se nakon one sure klisure činilo pravim gradom. Dalje se voz penjao, Podgrab, pa onda Sjetlina, velika stanica u alpskom stilu. Nigdje kuća ni mjesta. Samo stanica. Gdje je ta Sjetlina, Bog zna? Tako i Stambolčić. Samo velika zgrada stanice u borovioj šumi. Tu je voz obično čekao križanje, i tu su se putnici pripremali za veliki tunel.

Voz kreće, prozori se zatvaraju, prestaje priča. Tunelu nikad kraja. Kad voz ubrza, znači ide nizbrdo, prešli smo pola tunela. A onda se prosvijetli. Planinski pejzaž, borova šuma i zeleni proplanci. Zimi snijeg. Stanica Koran, odmah do nje Pale. Malo ravnice među planinama, ima i zgrada. Voz polazi, opet u kanjon. Ispod pruge provalija, dole Miljacka kao potok, i ne vidi se. Konačno Babin Zub sa desne strane, tvrđava na brdu, “Jajce” kasarna. I onda se odjednom sve otvara, sve je prepuklo, pred očima grad iz snova, desetine vitkih munara. Sarajevo. Voz zavija i približava se Bistriku. Na stanici Bistrik čeka nas tetka.

Iza same zgrade stanice u Višegradu, s druge strane ulice, naslonjena uz brdo, bila je zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja željezničara. Tu je kao doktor mnogo godina radio neki Rus, prezivao se Staljicki, ili tako nešto. Jednom me mama vodila kod njega na pregled. Ali mnogo više pamtim kada su mi u istoj ambulanti izvadili zub. Dok smo se mama i ja vraćali u grad svo sam vrijeme psovao: “jebemti, jebem ti” i od bijesa bacao maramicu koju mi je mama dala.

Nešto dalje, kada se već prođe stanična zgrada, paralelno sa tračnicama bile su dvije jednospratne zgrade sa stanovima za željezničke službenike. Tu su stanovali neki moji drugovi, Fuad Krvavac, koji je sa mnom išao u razred, pa onda Zijo Salić. Iznad stanice je bilo selo Ban-polje. Nešto iza ložione su se sve šine ujedinile u jednu prugu koja je živopisnom dolinom Rzava kroz tunele i preko mostova išla ka Dobrunu.

Bosanska Jagodina je bila prva stanica, u stvari pristanište. Jagodinu su činile dvije tri kuće. U Jagodinu smo išli na kupanje i “u ribu”. Tu je priroda bila sasvim divlja i pejzaž je podsjećao na kanadski zapad. Sljedeća stanica je bila Dobrun. U njemu je u podnožju brda bila stara pravoslavna crkva. U polju pored rijeke je bilo selo sa džamijom. U Dobrunu je živjelo pretežno muslimansko stanovništvo. Tu je ranije bila fabrika “Terpentnin”. Iza Dobruna je bilo Vardište, i neposredno iza njega na ulazu u jedan tunel je bila skulptura srpskog ratnika, ulaz u Srbiju. Od Mokre Gore se voz penjao uz Zlatibor, usponom koji se zvao Šargan.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #22131

Željeznićka stanica Mesići - Rogarica
preuzeto sa Rogatica - BiH


Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići - Rogatica jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.

Putnička kompozicija u stanici Mesići-Rogatica.

Železnička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprače, zbog blizine Rogatice.
Nalazila se u km 69 + 900 od Sarajeva. Iako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija.
Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri koloseka


Jedan detalj iz kanjona rjeke Prače u blizini željezničkoj stanici Mesići u pravcu Ustiprače.

Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice
Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko
u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim putem. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza. Koliko se vidi iz karata sela su se nalazila iznad kanjona rjeke

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #22144

Željeznićka stanica Mesići - Rogarica
preuzeto sa Rogatica - BiH

U mjesecu avgustu 1936 godine na istocnoj pruzi doslo je do teze
zeleznicke nesrece. Putnicki voz broj 313, na kilometru 66 2/3, naleteo je
u 2.30 casova, na kamen koji se orusio sa obliznjeg brda. Vozna
lokomotiva 85-008 iskocila je tom prilikom prvom svojom
pomocnom osovinom pri samom ulasku u tunel izmedju stanica Banja
Stijena i Mesici-Rogatica. Dizanje lokomotive je zapoceto odmah i
zavrseno u 5.25 casova, ali se moralo cekati na zapreznu lokomotivu,
posto je vozna lokomotiva pretrpela izvesna ostecenja i onesposobljena
za daljnu voznju. Voz je nastavio put u 5.47 casova. Na lokomotivi i
sluzbenim kolima postoji steta. Nekoliko putnika zadobilo je lakse
povrede. Zbog ovog udesa putnicki voz broj 312 zadocnio je 98 minuta, a mjesoviti voz broj 342 otisao je sa 95 minuta zakasnjenja. Putnicki voz 313 koji je imao udes, posao je iz stanice Mesici-Rogatica sa 287
minuta zakasnjenja i u Beograd je stigao u 18 casova umesto 13.54.


Zanimljivo je da je u poznatoj fotoreportazi g. Dr. E Scherer u
avgustu 1965 godine, snimio i lokomotivu 85-008 u zeleznickoj
stanici Sarajevo.

Razglednica iz Austrougarskog perioda železničkog mosta preko reke
Prače u km 72 + 000. Ovaj most se nalazio u blizini železničke stanice Mesići u pravcu Ustiprače.


Na Google Earth postavljena je fotografija današnjeg izgleda ovoga mosta.Kako navodi autor ove fotografije on nije smjeo preći preko mosta jer je na drugoj strani bili postavljena oznaka o miniranom terenu. Možda je to i razlog što je ostao ovako očuvan, kao i nepristupačnost terena

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #22169



stecak - Tulež Žepa




Stari nišani u mezarju Tulež koji imaju posebnu oznaku..




Mezarje Tulež-Žepa - nišani iz turskog perioda i pripadaju mutekijskom redu

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 6 months ago #22189

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Historija Rogatice 12 years 2 months ago #23506

CIVES COLONIAE RIS...?
Likovi s antičkih epigrafskih spomenika
rogatičko-romanijskog područja


Salmedin Mesihović
Sarajevo


Prostor današnje Rogatice je u antičko doba bio mjesto gdje se dizalo
urbano i upravno jezgro jedne municipalne jedinice1. U starijem željeznom
dobu pa do otprilike kraja IV st. p. n. e., romanijsko područje i općenito jugoi-
stočna Bosna bili su područje rasprostiranja Glasinačke kulture i vjerovatno
su ulazile u okvir autarijatske politije2. Međutim, u mlađe željezno doba šire
glasinačko područje je izgleda bilo znatno manje naseljeno, dok se istovre-
meno zapadno nalazila moćna i značajna dezitijatska politija3. Vjerovatno se
zona dezitijatske neposredne vlasti i glavne naseljenosti nije pružala dalje
prema istoku od Romanije, odnosno u rogatičko područje porječja Rakitnice,
pritoke Prače. Rimska vlast je prvi put bila uspostavljena vjerovatno 33. god.
p. n. e., a obnovljena i konačno konsolidirana nakon ugušenja Velikog Ilir-
skog ustanka u kasno ljeto i ranu jesen 9. god. n. e. U teritorijalno-upravnom
smislu rogatičko-romanijsko područje je pripadalo provinciji Ilirik (Illyri-
cum), a nakon podjele jedinstvene Provincije pripalo je Dalmaciji (Gornji Ili-
rik – Illyricum Superior). U prvo vrijeme rimske vladavine, sve do prelaska
na municipalnu organizaciju, rogatičko i podromanijsko područje je vjero-
vatno bilo teritorija neke od peregrinskih civitatesa. Narodnosnu i političku
osnovu ove peregrinske civitas činio je neki manji ilirski narod4 koji se u toku

1 Sergejevski 1936, 9-14; Bojanovski 1967a, 143-164; Isto 1988, 169-175.
2 O Autarijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007a.
3 O Dezitijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007.
4 Predrimska, domorodačka zapadnobalkanska populacija u znanosti je poznata pod
imenom Iliri, kako su ih još prije dvije i po tisuće godina nazvali pisci na grčkom i latinskom
jeziku. Iliri su ustvari predstavljali jedan veliki etnički kompleks koji se pružao zapadnim
i dijelom središnjim Balkanom, kao i na prostorima dijela panonskog bazena. O ilirskom
etničkom kompleksu v. Mesihović 2007, 94-138; Isto 2007a, 82-90; Cabanes 2002; Wilkes
2001; Stipčević 1989. Njihova porijeklo je složeno i uglavnom se zasniva na osnovama
starosjedilačkih paleolitskih populacija koje su u više različitih epoha preslojavane i
prožimane drugim etničkim elementima (u neolitiku, indoevropske seobe, seoba nosilaca
55


mlađeg željeznog doba razvio iz urušene autarijatske narodnosne zajednice
(možda Sikuloti, sjeverni Partheni, Ozuaei ili neki drugi narod)5. Postojanje
municipalne jedinice sa središtem na prostoru Rogatice najbolje potvrđuju epi-
grafski spomenici s imenima njenih dužnosnika. Od početka III st. n. e. (sigur-
no od 212. god. n. e. i Karakaline konstitucije)6 ova “rogatičko-romanijska”
municipalna jedinica na zapadu je graničila sa “sarajevsko-gornjobosans-
kom” municipalnom jedinicom Akvis (Aquae), a na istoku s “podrinjskom”
municipalnom jedinicom Malvesiatium (središte u Skelanima). Na sjeveru je
naša municipalna jedinica graničila možda s kolonijom Domavia. U odnosu
na navedene municipalne jedinice “rogatičko-romanijska” jedinica je bila i
teritorijalno najmanja i vjerovatno najslabije naseljena. Njeno značenje bi
se primarno ogledalo u privrednim potencijalima gustih šuma i prostranih
pašnjaka ovog područja. Kroz koloniju Ris..., i to i kroz ager i kroz samo ur-
bano i upravno središte, prolazila je i rimska komunikacija koja je dolazila
iz sarajevskog polja (odnosno iz Akvisa) i išla prema Podrinju i dalje prema
središnjem Balkanu7.

I. CIL III, 2766b (p 1035, 2256) = CIL III, 8369 = CIL III, 12748 =
ILJug III, 1571
D M / T C MAXI/MO DEC / C RIS DE /5 ? AN LV T
D(is) M(anibus) / T(ito) Cl(audio) Maxi/mo dec(urioni) / c(oloniae)
Ris(---) de(functo?) /5 [an(norum)?] LV t / [
”Bogovima Manima, Titu Klaudiju Maksimu, dekurionu kolonije
Ris…?, preminulom? u 55 godini”
Ovaj epitaf pronađen još 1866. god. direktno ukazuje na postojanje mu-
nicipalne jedinice u rogatičko-romanijskom području. Tit Klaudije Maksim je
nosilac klaudijevskog gentilnog imena i bio je dekurion (vijećnik) u ordo decu-
riones (lokalni senat) “rogatičko-romanijske” municipalne jedinice. U slučaju
da je gentilno/rodovsko ime (nomen) osobe spomenute na natpisu bilo Ju-
žarnih polja, keltska najezda). I genetska istraživanja muškog Y kromosoma, iako izvedena
na vrlo malom uzorku zapadnobalkanskog stanovništva i na ograničenom prostoru (cc 3/4
ispitanih sa četiri veća jadranska otoka), potvrđuju starosjedilačku, paleolitičku osnovu
i današnje populacije. Barać / Peričić / Martinović-Klarić / Rootsi / Janićijević / Kivisild /
Parik / Rudan / Villems / Rudan 2003, 535-542). Svi ovi inkurzi su na Zapadnom Balkanu
stvorili jedan poseban etnički kompleks koji je od strane antičkog svijeta u toku željeznog
doba bio prepoznat i nominiran kao “ilirski”. Međutim, taj kompleks nije bio niti ujedinjen
niti je imao razvijenu svijest o svome jedinstvu i zajedništvu. Uglavnom se sastojao
od čitavog niza zasebnih naroda koji su tvorili i posebne političke jedinice – politije. O
politijama v. Mesihović 2007, 9, napomena 2; 154-179.
5 Plin. NH III, 143
6 Karakalinom konstitucijom (Constitutio Antoniniana), kada je rimsko građanstvo
načelno prošireno na sve slobodne stanovnike Imperije, završava se proces primanja
rimskog građanstva i oblikovanja municipalne organizacije. Samim tim su nestale i stare
peregrinske civitates.
7 O komunikacijama u rimsko doba v. Bojanovski 1974; Isto 1981; Isto 1987; Arheološki
leksikon BiH, Tom I, 1988, 156, br. XI.
56


lije, Klaudije8, Flavije, Ulpije, Elije i Aurelije može se s većom vjerovatnoćom
pretpostaviti da je riječ o domaćim ljudima koji su ili čiji su preci (po agnats-
koj liniji) dobili rimsko građanstvo za vrijeme careva koji su nosili jedno od
navedenih gentilnih imena9. Činjenica je da je primanje rimskog građanstva
za vrijeme julijevsko-klaudijevske “dinastije”10 u ilirskim provincijama,
posebno u kontinentalnoj unutrašnjosti, bilo vrlo slabo11. Primanje rimskog
građanstva uvijek je bilo povezano s određenim događajem, jer se ono dodje-
ljivalo bilo kao nagrada za određene zasluge, bilo u povodu nekog događaja.
U prvom redu riječ bi bila o isluženim funkcionerima lokalnih peregrinskih
zajednica i ratovima u kojima bi peregrini en masse učestvovali ili bili ključ-
na mobilizacijska i logistička baza. Zatim bi u obzir dolazio boravak cara ili
visokih državnih funkcionera u određenom području. I na kraju, veliki broj
novih rimskih građana bi proizašao iz realizacije određenih edikata i kon-
stitucija koje bi donosili car i druge državne institucije. Međutim, u periodu
vladavine Julija i Klaudija još uvijek je vladalo izvjesno nepovjerenje prema
ilirskim peregrinima koji su podigli Veliki Ilirski ustanak (od 6. do 9. god. n.
e.)12 za vrijeme Augusta. A u decenijama nakon Ustanka nisu se ni dešavali
neki veliki i dramatični događaji u koje bi bilo involvirano i ilirsko peregrin-
sko stanovništvo, a zbog kojih bi moglo doći do značajnijeg dodjeljivanja rim-
skog građanstva. Zato je romaniziranih domorodaca s julijevskim gentilnim

8 Juliji (IVLIVS, fem. IVLIA) su bili jedan od najstarijih rimskih patricijskih rodova koji
je po mitološkoj tradiciji vukao porijeklo (po agnatskoj liniji) od Jula, sina Eneje i unuka
Anhiza i boginje Afrodite (Venere). Za vrijeme rane i srednje Republike rod Julija nije
se posebno isticao u rimskom političkom i socijalnom životu. Njegovo izbijanje u prvi red
rimske politike dolazi tek s pojavom Gaja Julija Cezara (Caius Iulius Caesar). Adopcijom
Oktavijana od strane njegovog praujaka Gaja Julija Cezara, julijevsko ime postaje i
prvi nomen Rimskog Carstva. Sustavom adopcije julijevski nomen su dobili i Tiberije
te Kaligula. Prva rimska vladajuća “dinastija” je ustvari bila uzrokovana međusobnim
vezama pripadnika rodova Oktavija, Klaudija Livija i Vipsanija Agripa koji su sustavom
adopcije ulazili u gens Julija Cezara. Takvo je stanje trajalo do Klaudija I, četvrtog
vladara te prve carske rimske dinastije, koji nakon izbora za cara u svome imenu ne
nosi julijevski, nego klaudijevski nomen, kao i njegov nasljednik i posljednji predstavnik
dinastije – Neron. CLAVDIVS (fem. CLAVDIA) je isto jedan stari patricijski rod, koji svoje
legendarno porijeklo izvodi iz doseljavanja Sabinjanina Atija Klausa (Attius Clausus)
Tac. Ann. XI, 24; Svet. Tib. 1.
9 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 30; 33-34; Mesihović 2007, 675-697.
10 Rimske carske “dinastije” sadržinski su bile različite od dinastija zasnovanih na kla-
sičnom nasljedstvu (bilo primogeniturom ili po starješinstvu). Antičko Rimsko Carstvo
nikada nije bila monarhija u klasičnom smislu (formalno ono je i dalje bilo Republika), a
rimske careve je najbolje promatrati kao vladare izabrane za doživotni mandat.
11 Rimski carevi julijevsko-klaudijevske “dinastije” – (s imenima nakon izbora na carsko
dostojanstvo) 27. god. p. n. e.-68. god. n. e. :
1. Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus (August) vl. 27. god. p. n. e.-14. god. n. e.
2. Tiberius Iulius Caesar Augustus (Tiberije) vl. 14-37. god. n. e.
3. Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus (Kaligula) vl. 37-41. god. n. e.
4. Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus (Klaudije) vl. 41-54. god. n. e.
5. Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus (Neron) vl. 54-68. god. n. e.
12 O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihović 2007, 314-617.
57


imenom malo, a s klaudijevskim još manje. Tako je i naš Tit Klaudije Mak-
sim, ako je on uopće domorodačkog ilirskog porijekla po agnatskoj (muškoj)
liniji, rijedak (izniman) slučaj u unutrašnjosti provincije Dalmacije13. Sudeći
po ovome natpisu, njegovo ime je počinjalo s RIS..., a u trenutku njegovog
nastanka RIS... je bio u statusu kolonije14. Vrijeme nastanka natpisa je naj-
vjerovatnije III. st. n. e.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 145-146 i sl. Tab. 1, 1. 2; Isto 1988, 172-173;
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033828;

II. ILJug III, 1569 = ILJug II, 623 (Tab. 1, 1)
I O M / M•VLP / LLO
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / M(arcus) Ulp(ius) / [Apo]llo[dorus]...
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Marko Ulpije Apolodor?...”
Na ovoj dosta oštećenoj ari spominje se osoba s ulpijevskim gentilnim
imenom čiji je predak dobio rimsko građanstvo za vrijeme cara Trajana15.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152 , Sl. 10; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 374-375; Sl. 116.
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

III. CIL III, 14616 (Tab. 1, 2)
IVNONI REG / MAR• VLP• MARCIAN / CVM• SVIS• L•P
Iunoni Reg(inae) / Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us)16 / cum suis l(ibens)
p(osuit)
“Junoni Regini, Marko Ulpije Markijan sa svojom dobrom voljom (rado)
postavio”
Ova ara iz Živaljevića kod Rogatice jedan je od dva (do danas pozna-
ta) spomenika posvećena samostalnom kultu Junone na prostoru današnje
BiH.17 Dedikant nosi ulpijevsko gentilno ime. Po I. Bojanovskom (1988, 173)


13 Npr. u susjednom gornjobosanskom području (na kojem je do danas pronađeno mnogo
više epigrafskih spomenika) do danas nije evidentiran nijedan Klaudije.
14 O rimskim kolonijama (colonia) i njenim institucijama v. Smith 1870, 315-320.
15 Nakon umorstva Domicijana, carsko dostojanstvo je preuzeo Marcus Cocceius Nerva
(96-98 god. n. e.) s kojim započinje razdoblje u historiografi ji poznato kao “dinastija”
Antonina. Međutim, ovaj termin bi se pravilnije mogao odnositi na kasniji dio “dinastije”
(Antonin Pije, Marko Aurelije s Lucijem Verom i Komod) od 138. do 192. god. n. e.
Adoptivni nasljednik Nerve bio je Marcus Ulpius Nerva Traianus (Trajan) vl. 98-117.
god. n. e. Za vrijeme Trajana Rimsko Carstvo je dostiglo svoj najveći obujam osvajanjem
Dakije i izbijanjem u Perzijski zaljev. Ulpiji (VLPIVS, fem. VLPIA) su bili nepatricijski
provincijski rod (iz Betike – južna Španija), ali porijeklom iz Italije.
16 Izvjesni Marcus Ulpius Marci fi lius Maximus poznat je s natpisa iz Goražda; Bojanovski
1967a, 152.
17 Drugi je s lokaliteta Potok u blizini Mostara; Imamović 1977, 140.
58


obojica “rogatičkih” Ulpija su “...grčkog porijekla. Vjerovatno su još njihovi
očevi ili djedovi došli na Drinu u vrijeme Trajanovih nastojanja da oživi ru-
darstvo u istočnoj Bosni”. Bojanovski se na grčko porijeklo poziva na osnovi
kognomena Apolodor18 i Markijan. Međutim, zona Rogatice i Romanije nije
baš rudarska zona. Vjerovatnije je da su preci Apolodora i Markijana dobili
rimsko građanstvo uslijed dačkih ratova (101-102. god. n. e. i 105-106. god.
n. e.), kada su ilirske provincije bile logističko i mobilizacijsko zaleđe. U tom
bi slučaju bila riječ ipak o nekom balkanskom ilirskom, a ne grčkom ili ori-
jentalnom porijeklu.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 384-385, Sl. 13.
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

IV. AE 1976, 533 = ILJug II, 624 (Tab. 1, 3)
INVICTO MITR / P AEL CLEMENS / IVNIOR / IIVIRETQQ / 5 TI
VET / V S L M
Invicto Mit(h)r(ae) / P(ublius) Ael(ius) Clemens / Iunior / IIvir et
q(uin)q(uennalis) /5 ti vet(eranus) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Nepobjedivom Mitri, Publije Elije Klemens Mlađi, duovir19 i kvinke-
nalis20, ??? veteran, zavjet ispunio rado zasluženo”
Ovaj votivni natpis ukazuje na to da je politička struktura “rogatič-
ko-romanijske” municipalne jedinice bila u punoj svojoj sadržini sa svim in-
stitucijama koje su aktivne i funkcionalne. Publije Elije Klemens Mlađi je
pripadao elijevskom rodu i njegov predak po agnatskoj liniji rimsko građan-
stvo je dobio za vrijeme vrijeme vladavine cara Hadrijana21. Moguće je da
je primanje elijevskog nomena u većem obimu kod peregrina dalmatinske

18 Apolodor iz Damaska bio je inženjer, arhitekt, dizajner i skulptor koji je djelovao za
vrijeme Trajana (čiji je bio favorit) i Hadrijana (za čije vladavine je pogubljen). On je
konstruirao i Trajanov Most preko Dunava za vrijeme dačke kampanje. Ko zna, možda je
osoba koja je dobila ulpijevsko ime i kognomen Apolodor učestovala u dačkim ratovima
i bila u blizini ovog velikog Trajanovog arhitekte, pa bi po ugledu na njega i uzela kao
kognomen Apolodor.
19 Duoviri su bili lokalne verzije rimskih konzula i uvijek su bila dvojica. Smith 1870, 439.
20 O instituciji quinquennalis (neke vrste lokalnih cenzora) v. Smith 1870, 318. Jedan
duovir quinquennales (Tit Flavije Simili) spominje se i na natpisu iz Skelana – Srebrenica.
Patsch 1915, 80, fus. 1. Sl. 67; 83. Tresvir (ili kvatuorvir!?) kvinkenalis i edil Akvskog
municipija Publije Elije Viktorin spominje se i na natpisu iz Krivoglavaca kod Vogošće
(Mesihović 2007, 896-898). A jedan kvinkenalis (Aurelije Atik) se spominje i u natpisima
iz Singidunuma, Lopandić 2007, 97.
21 Adoptivni nasljednik Trajana bio je njegov dalji biološki rođak Publius Aelius Traianus
Hadrianus (Hadrijan) vl. 117-138. god. n. e. Eliji (AELIVS, fem. AELIA) su isto bili
provincijski rod iz Betike, samo porijeklom iz Italije (preciznije iz Hadrie u Picenumu).
Hadrijan je dvije decenije uspješno vodio i konsolidirao Rimsko Carstvo. Za njegove
vladavine proces romanizacije je prilično odmakao, zahvaljujući, između ostalog, i
zalaganju samoga Hadrijana, koji je veći dio svoje carske vlasti proveo putujući po
provincijama.
59


kontinentalne unutrašnjosti direktno bilo vezano za boravak Hadrijana u
Dalmaciji. Tom prilikom su dodjelom rimskog građanstva vjerovatno bili na-
građeni određeni slojevi lokalne aristokratije. Hadrijan je u Iliriku boravio
moguće 133. god. n. e.22
Publije Elije Klemens Mlađi je bio i veteran rimske vojske, a njegovu
vojničku karijeru potvrđuje i vokacija Nepobjedivom Mitri, izvorno iranskom
kultu, koji je bio vrlo raširen među vojnicima III. st. n. e.23 Možda je upravo
sam Elije Junior bio taj koji je, dok je boravio na istočnim provincijama kao
vojnik, pao pod utjecaj kulta Mitre, pa ga je nakon demobilizacije prenio u
svoj rodni kraj.
Literatura:
Bojanovski 1967, 47-51, Sl. 5; Isto, 1988, 171; Zotović 1973, 62-63; Imamović
1977, 458-459, Sl. 243
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=012315

V. CIL III, 8366 (p 2127) = ILJug III, 1566 (Tab. 1, 4)
I O M / P AEL / CLEMENS / II VIR /5 V L S
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius) / Clemens / IIvir /5
v(otum) l(ibens) s(olvit)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Klemens, duovir zavjet
rado ispunio”
Zavještanje Jupiteru, Najboljem, Najvećem ostavio je još jedan pred-
stavnik elijevskog gensa, koji je vjerovatno bio u užoj agnatskoj vezi s Kle-
mensom Mlađim. Moguće da je riječ o njegovom ocu koji je isto bio duovir.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146, Tab. 1,3; Isto 1988, 171; Imamović 1977, 374-375,
Sl. 117.
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

VI. CIL III, 8367 (p 2127, 2256) = ILJug III, 1567 = AE 1939, 303 (Tab. 2, 1)
Lijevi dio natpisa = L B / P AEL CLEME / ??? VETER / E • A E /5 T
SOS / E / B • V S
Desni dio natpisa = I O M / P • AEL • CLEMEN / L POS / NO /5
V / S. P TAE • LV • E / V S L M
Lijevi dio natpisa = L(ibero) B(accho) / P(ublius) Ael(ius) Cleme(ns) /
veter(anus) / e ae /5 tsos / e / b(ene?) v(otum)
s(olvit) //
Desni dio natpisa = I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius)
Clemen / l(ibens?) pos(uit?) / no /5 v / s(ua?)
p(ecunia?) tae. lu. e / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)

22 Syme 1988; Isto 1991.
23 O kultu Mitre v. Zotović 1973.
60


Lijevi dio natpisa = “Liberu Bakhu, Publije Elije Klemens... veteran...
zavjet ispunio”
Desni dio natpisa = “Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Kle-
mens, rado? postavio... svojim novcem... zavjet ispunio rado zasluženo”
Natpisno polje are (koja je dvostruki žrtvenik) vertikalnom je linijom
podijeljeno na dva dijela, od kojih je jedan posvećen Jupiteru, a drugi Liberu
Bakhu. Ovaj dvostruki žrtvenik je posvetio Publije Elije Klemens. Po I. Boja-
novskom riječ je o istoj osobi koja je bila dedikant na natpisu CIL III, 8366 (p
2127). Takva mogućnost je prihvatljiva, ali zbog česte podudarnosti u imeni-
ma kod romaniziranih domorodaca vrlo je lako moguće da su Klemens duovir
i Klemens veteran bili različite osobe, istina u rodbinskim vezama. Uostalom
na natpisu CIL III, 8367 (p 2127, 2256) ne navodi se titula duovira, nego se
samo kaže da je riječ o veteranu pa bi tako bilo malo nejasno zašto ne bi bila
navedena i duovirska funkcija (koja nije mogla prethoditi veteranskom sta-
tusu). Nejasno je i zašto bi jedna te ista osoba dva puta u neposrednoj blizini
podizala aru Jupiteru, Najvećem, Najboljem.
Potrebno je navesti da su natpisi na kojima se spominju Eliji Klemensi
nađeni uz potok Toplik pored kojeg je vodio i rimski put. Vrlo je vjerovatno da
se ovdje nalazio posjed Elija Klemensa, a da su votivne are podizane uz put
koji je prolazio kroz ili uz njihov posjed. Porodica Elija Klemensa je izgleda
bila jedna od najznačajnijih u ovoj municipalnoj jedinici i davala je njene
visoke funkcionere. Istovremeno su bili i porodica s vojničkom tradicijom i
aktivnom službom.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12-13; Bojanovski 1967a, 148-149, Tab. 1, 5; Isto, 1988,
171; Imamović 1977, 376-377, Sl. 118 (lijevi dio natpisa); 398-399, Sl. 155
(desni dio natpisa);
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=023076

VII. CIL III, 8368 = CIL III, 12747 = ILJug III, 1568 (Tab. 2, 2)
I O M / EL ALBA / VS II VIR / Q V S L M
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / [P(ublius) A]el(ius) Alba/[n]us IIvir /
[q(uin)]q(uennalis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Albanus, duovir i kvin-
kenalis zavjet ispunio rado zasluženo”
Gentilno ime dedikanta se negdje navodi kao Fl(avius) 24, međutim po
objašnjenju Bojanovskog izgleda da je ipak riječ o elijevskom nomenu. Ara


24 Imamović 1977, 374, br. 115.
Flaviji (FLAVIVS – u značenju svjetle kose – fem. FLAVIA) su bili “dinastija” koja je
dobila pravo na rimsko carsko dostojanstvo (69-96. god. n. e.) nakon godine četiri cara,
odnosno građanskog rata 68-69. god. n. e. Flavijevska “dinastija” nije bila starog, rimskog
patricijskog porijekla, nego izdanak italskih municipija. Značajnije dodjeljivanje rimskog
61


je inače vrlo oštećena i zbog toga dolazi do nesporazuma u čitanju gentilnog
imena dedikanta. I ovaj Flavije ili Elije je bio i duovir i kvinkenalis.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146-148, Tab. 1, 4. 4a; Isto 1988, 171, napomena 10;
Imamović 1977, 374-375, Sl. 115.
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

VIII. CIL III, 12754 = ILJug III, 1570 (Tab. 2, 3)
D M / L A I O / L V / I V-V /5 / L O / L I / P A R F / M
D(is) M(anibus) / L(ucio) A[el]io / lv(---?) / iva[-] /5 /
lo / li / [caris(simo)] pare/[ntes b(ene)] m(erentibus) [p(osuit)]
“Bogovima Manima...”
“Bogovima Manima, Lucije Elije... roditeljima ... zaslužnima postavi”
Ovaj spomenik je danas u potpunosti izlizan, ali ga je djelimično us-
pio pročitati C. Patsch. Cipus je ukrašen bogatim ornamentima. Na lijevoj i
desnoj strani su prikazi Atisa. Sam sadržaj je vrlo teško pratiti. Jedino bi se
moglo tvrditi da je riječ o još jednom Eliju.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12, Tab. 4, 18-19; Bojanovski 1967a, 149-152, Tab. 2,
6-9; Imamović 1977, 444-445, Sl. 220 a i b.
compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033827

IX. Pored navedenih, na rogatičkom prostoru je pronađeno još epigraf-
skih spomenika25. Na nekima od njih su postojali i natpisi, ali su vremenom
izlizani.
1. Dva komada vjerovatno jednog nadgrobnog žrtvenika s reljefnim
prikazima na dvije bočne strane (možda je na jednoj prikazan krilati genije,
a na drugom nimfa)26.
2. Ulomak cipusa s prikazom genija (lokalitet Stari Brod)27.


građanstva u ilirskim provincijama za Flavija bi u prvom redu bilo vrijeme dolaska
Vespazijana na rimsko carsko dostojanstvo (69. god. n. e.) kada su ga podržale ilirske
provincije i ratovi na Dunavu protiv Dačana za vrijeme Domicijana.
”Dinastija” s fl avijevskim gentilnim imenom imala je tri predstavnika:
1. Titus Flavius Vespasianus (Vespazijan) vl. 69-79. god. n. e.
2. Titus Flavius Vespasianus (Tit) vl. 79-81. god. n. e.
3. Titus Flavius Domitianus (Domicijan) vl. 81-96. god. n. e.
25 Ulomak are (od natpisa se sačuvalo nekoliko slova u dva dijela ovog trodijelnog žrtve-
nika / ae // cate // ) se kod Imamović 1977, 474-475, Sl. 275 smješta
u Rogaticu. Međutim ovaj nalaz je iz okolice Ustikoline. Sergejevski 1936, 5-6 i sl. 3;
O drugim antičkim spomenicima s rogatičkog područja, uključujući i one izgubljene v.
Bojanovski 1967a, 158, napomena 31.
26 Sergejevski 1936, 11-12, Tab. 2, 12-13; Bojanovski 1967a, 155-157, Sl. 17-18; Imamović
1977, 410-411, Sl. 175.
27 Imamović 1977, 410-411, Sl. 176.
62


3. Cipus s prikazom genija. Prednja strana s natpisom odbijena (loka-
litet Stari Brod)28.
Potrebno je napomenuti da ovi prikazi genija na tri spomenika imaju
određene zajedničke karakteristike, što ukazuje na postojanje klesarske ra-
dionice u antičkoj Rogatici.
4. Žrtvenik obrađen s tri strane29
5. Anepigrafska ara30
6. Fragment stupa ili miljokaz31
7. Nadgrobni cipus bez natpisa32
8. Ploča s nadgrobnog spomenika s motivom Hadovih vrata33
9. Figuralna stela bez natpisa34
10. Odlomak nadgrobnog cipusa35
12. Nadgrobna kocka od krečnjaka36

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.064 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version