Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

DA SE NE ZABORAVI: 22 maj ’92 – 22.maj ’08

Dan koji ćemo svi pamtiti, koji smo se toga 22. maja zatekli u Rogatici. Grad je napadnut. Evo kako je taj dan doživio Behar, koji je ovu priču napisao na našem forumu. Sjedili smo uz sank i pili espreso, pricajuci o necem sasvim desetom, jer nismo mogli (ili nismo htjeli) vjerovati da je istina to sto se dogadjalo oko nas, pa o tome nismo ni razgovarali. Odjedanput se zacu snazan prasak granate, pa jos jedne, pa jos jedne.

 

 

 

Odlazim, Odlazim......


Najvjerovatnije (na zalost) nisam bio jedina osoba koja je bila u potpunosti zbunjena zbivanjima u bivsoj Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini, pa i nasem gradu, pocetkom 1992 godine. Nisam ba mog'o skontati sto bi to neko dig'o ruku na moju familiju, moju raju i prijatelje, na mene - kad koliko sam ja znao nismo nacinili nikome nikakvog zla. Jednostavno nisam htio da prihvatim ono sto je bilo ocigledno, sto bi rek'o nas narod, ono sto se iz aviona moglo vidjeti.


Vjerovatno je to i galavni razlog sto me prvi ozbiljniji napad na Rogaticu zatekao u Sehinom kaficu. Sjedili smo uz sank i pili espreso, pricajuci o necem sasvim desetom, jer nismo mogli (ili nismo htjeli) vjerovati da je istina to sto se dogadjalo oko nas, pa o tome nismo ni razgovarali. Odjedanput se zacu snazan prasak granate, pa jos jedne, pa jos jedne. Pocelo je, viknu neko, i odmah nastade neocekivana panika. Oci kao da mi se otvorise, k'o da me prasak te prve granate probudio is nekog dubokog sna, i u sekundi svatih da vise nema zajebancije. Sjetih se da sam majku, nenu i tetku ostavio na Holucu u porodicnoj kuci i dadoh se u trk. Granate padaju a oko glave zvizde meci. Ulice su pune zbunjenog naroda i vecina ide ka sredistu grada, nasuprot mene. Trcim pored osnovne skole a masa raje dolazi mi u susret i neko od njih mi govori, Pucaju iz Seljana vracaj se nazad, nemas gdje tamo. Kontam kojom ulicom da idem da bih bio vise zasticen od granata i snajperskih hitaca(mada to i nije pravilo veliku razliku jer je pucnjava dolazila sa svih strana).


Naizad stigoh na Holuc i zatekoh moje na avliji, spremaju se da sjedu u tetkinog ficu da idu u stan na trgu. Nena blijeda ko krpa, drhce (zna ona sta je rat, zapamtila i prvi i drugi svjetski), tetka mi pruza kljuceve od auta, de ti vozi veli, a mama u rukama drzi tepsiju nepecene maslenice, nadosla je ispecicu je u stanu bogati, rece. Utrcah u kucu, zgrabih rusak u kome sam imao pripremljeno par konzervi, nesto garderobe i rahmetli babin pistolj, nek se nadje, kontam. Sjeli smo u auto ali fico nece da upali, prazna mu baterija. Ma kontam upalice on niz Houluc, nizbrdo je. Granate jos uvijek treste. Mati veli ne zatvorismo kapiju, cini mi se da ona jos uvijek nije svijesna o cemu se ovdje radi, pa nismo posli na teferic pobogu, odgovorih joj. Fico nije htio upaliti k'o uz inat. Stadosmo na mejdanu, pred Crvenjkovom kucom. Na brzinu smo izasli iz autai pa po uputama drugih, sakrismo se u podrum jedne od kuca u komsiluku. U tom podrumu je bio narod iz skoro cijele mahale. Niko nije nista govorio samo se moglo cuti tiho ucenje starijih zena, koje bi postajalo sve glasnije sto bi granate blize padale.


Kad se granatiranje smirilo i pucnjava stala, narod iz podruma se poceo razilaziti. Njih tri odose u stan a ja, po maminom naredjenju, se vratih kuci da vidim imali kakve stete i da zatvorim kapiju. Uci ce kakvo hajvance pa ce mi sve uhelaciti, veli mati. Huloc je bio pust, ili nikoga vise tu nije bilo ili se niko nije usudjivao pojaviti napolje.
Te noci sam se spustio do Gracanice pa onda koritom rakitinice do Zakule i onda do stana u zgradi koja se nalazila preko puta supermarketa, neki su je zvali Lepa Brena. Sledecih nekoliko dana granatiranje se nastavilo, nekad intenzivnije nekad malo slabije ali redovno. Onda je uslijedio poziv da se svi lojalni (drugim rijecima ludi) gradjani prijave u prihvatni centar u srednjoj skoli gdje ce biti zasticeni i postedzeni od bilo kakve opasnosti , dok se grad ne ocisti od zelenih beretki. Ne znam da li i koliko se ljudi dobrovoljno prijavilo ali mi smo ostali sa ostalim porodicama u zgradi.
Nekoliko dana posle toga, za vrijeme intenzivnog granatiranja, dok smo cucali zbijeni u podrumu, zacusmo galamu i korake oko zgrade.
Dosli su, sta cemo sad? Prasak stakla ulaznih vrata na zgradi nam je rekao sve prije nego se zacuo drzak glas s vrata podruma;

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version