Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Noc kada su gorjeli Bjelogorci, Pasic Kula i Kozici…

Bili smo na Trnovu kod nene i djede, kao,sklonice nas djecu iz Rogatice dok vojska ne prodje, i to bi znacio i pocetak i kraj rata. Bilo mi je 16 godina, tako da nisam ni puno toga razumila a ni trazila da razumim, bitno je bilo samo da se sve smiri i da ponovo nastavimo svoje normalne zivote u Rogatici. Pocela su granatiranja po Rogatici koja smo mi mogli cuti, bez obzira sto je Trnovo 13 km udaljeno od Rogatice, cule su se eksplozije a kad bi se smrkni, posto je selo Trnovo na visini,sa jedne livade se Rogatica vidjela ko na dlanu.. Ljun,Poljun i komadic Toplika,pa bi smo odatle gledali sta cetnici rade Rogatici i njenom narodu. Sipale su granate po Ljunu i Poljunu.

 

Rat je poceo, gadjaju narod po kucama, starce, djecu, trudnice...ljudi ljude ubijaju. Pocele su grupice naroda da prolaze Trnovom. Izbezumljeni, isprepadani govorili su da i mi bjezimo dalje, da ce cetnici zaci po selima i sve pobiti i poklati. Stariji su bili zabrinuti, vidjela se nemoc i zabrinutost na svacijem licu, al nam nisu puno toga govorili, valjda da se ne prepadnemo. Djedo rahmetli mi je jednom reko:“ Izgleda sine, da cete i vi dozivjeti sto vam je djedo prezivio ko djete“ ,punih ociju suza i lica pocrnilog od muke. Svraco je djedo narod u avliju, rahmet mu dusi , pa bi naredi da u  najveci lonac naprave, nekad supu, nekad kahvu, pa bi narodu kutljacama sipali u zdjelice, case.. da svakom stigne pa makar po malo. Jedan dan bombardovase Saran, cini mi se da se i Trnovo prodrmalo detonacijama.Dok smo gledali granatiranje Rogatice, jednu noc smo culi vrisku i mnogo blize pucnje nego obicno. Svi su bili izgubljeni, zgledali se izmedju sebe pokusavajuci da shvate sta se desava. Culo bi se ponekad, probio bi glas tu muklu tisinu; "Ono je na Pasic Kuli!"...."Nije....Bjelogorci!"

Pucnjava, vriska nisu prestajali dok se u neka doba nije izdigo plamen zapaljenih sela. Sela oko Trnova su gorila, bili smo odsjeceni od Rogatice, a isto tako svjesni da smo mi na redu. Cekali smo i osluskivali da stane pucnjava, da stane vriska, molili dragog Allaha da sacuva narod, da nam iko dodje iz tih sela, da se bar neko spasi. Kasno u noci,dobro poslije ponoci,sve se smirilo. Jos je samo vatra pucketala, obasjavala nebo i mjesto, o kom se selu radi. Poceli su dogovori: "Moramo ici,moramo djecu sklanjati!"

Poslije nekog vremena skontah da se dogovaraju da idemo za Rogaticu. Skamenih se dok pomislih da je putem za Rogaticu sve popaljeno, pobijeno, al opet sebi kazem,dok se dogovaraju, valjda znaju neki drugi put. Naidje mama i kaze: "Djeco,spremajte se,za sat krecemo!"-"Idemo za Rogaticu?- a ne mogu da prikrijem osmjeh, drago mi, koda se rodih. Al ne potraja dugo taj moj osmjeh jer ne mogodoh a da ne upitam: "Pa kuda cemo proci?"-"Eno,onuda.-i naisareti mi rukom na Bjelogorce, Pasic Kulu... Evo i 17 godina poslije hladan me znoj zalije kad se sjetim, a te noci da se moglo pitati, hoces li da umres ili da ovo prezivis, cinimi se da se ne bih omisljala.. nek odmah umrem. Pa jos uvjek je odzvanjala vriska naseg naroda u usima, jos uvjek se plamen izdizo u nebo, i mi cemo tu proci. Pa narod koji nije pobjego ubjen je, tu su samo cetnici. Gje cemo mi? Pravo u ruke!I krenuli smo. Bilo nas je dvadesetak. Plakali smo dok smo se pozdravljali sa djedom i nenom, i ostalima koji nisu htjeli poci s nama. Nena rahmetli je bila bolesna a rahmetli djedo nije htio nju da ostavi i samo je ponavljo: "Tu mi djecu izvedite i spasite, a za nas se ne sikirajte. Snaci cemo se i mi nekako.

Pocetak puta je bio u suzama. Strah i nije imo mjesta na spram sve boli za njima sto ostadose, ostade nam srce na Trnovu. U pocetku se kolona kretala brzo, vjerovatno da dobijemo na vremenu, znali su da cemo negdje morati i stajati, izvidjati kuda se mozemo provuci. U Kozicima smo morali prvi put pretrcavati u manjim grupicama preko cistine ispred prodavnice, naspram skole i cekali se u prvom sumarku, da bi dalje nastavili u jednoj koloni. Osjetio se sve veci i veci strah kod sviju a i nas put je puno usporio. Izvidjali su sumarke, zbun, njivu po njivu pa bi smo onda u tisini pretrcavali pogeti. Bilo nas je devetero djece i njih desetak odraslih. Bez obzira na sav strah, umor, ulijevali su u nas neku snagu i samo ponavljali: "Ne bojte se,uspjecemo." Pretrcali smo preko neke poljane i utrcali u sumu koja je bila ko presjecena na dva djela seoskim puticem. Nesto se cudno osjetilo, smrdilo je,i na jednom koda je neko sklonio neki paravan, suma je ostala iza nas a mi smo se nasli u srcu Bjelogoraca. Morali smo proci kroz selo, nije se vise imalo kuda obilaziti. To je bio silazak u dzehenem. Onako sokirani prizorom, nastavili smo hodati kroz Bjelogorce, bez trcanja, skoro bez skrivanja. Koda nam je neko ugasio mozak, dusu...Na nekim mjestima vatra je jos uvjek tinjala. Na mjestu zlocina smo mi,3,4 sata poslije. Sve je popaljeno, sruseno. Put kojim idemo sirok je , pa i dva auta da se mimoidju, al on se jedva nazire od rusevina, stvari iz kuca.

Na jednom mjestu, osto samo cosak kuce i kada odignuta i metar iznad zgarista kuce. Ispod puta, u avliji pored kapije, mladji muskarac ubijen, lezi. Kuca nize nije zapaljena. Pet,sest stepenica je uvodilo u tu kucu, a preko njih na pragu lezo je mrtav stariji covjek. Iz avlije se culo neko zavijanje, lavez, nesto neopisivo, dok nismo dosli pred stracaru i vidjeli iznemoglog psa, koji je na sve licio osim na cuku. Promuko od lajanja a jos uvjek svezan. Pozelila sam da mu pomognem, da ga pustim, al nismo imali vremena za stajanje, a ne znam ni bil mu smjela onakvom prici. Ne moze covjek ni opisati u kakvom se stanju tada nalazilo. Dok sam slusala pucnje i vrisku naroda,pokusala sam da zamislim sta ti ljudi prezivljavaju u tom momentu, al sad na mjestu i u tisini, vidim da nisam bila ni blizu onoga sta se tu desavalo. Taj prizor je bio prevaziso sve granice ljudskog razuma. To je neki poseban osjecaj gdje ti se sve zamuti, i strah, i tuga, i bol, i nemoc...ma dusa ti se kida.

Dragi Allah nas je sacuvo dusmana, cetnika, jer u suprotnom bi sigurno strah prevlado u svoj toj dozi bunila. Pobjegla bih odatle, a u isto vrijeme me svijest vuce, pomozi, spasi ako ista mozes spasiti, a ne mozes ni sebi da olaksas. Pocinjes se nesvjesno kaliti na rat i pitas se , pa kakvi su ovo krvoloci, kakve su ovo zvijeri mogle uraditi?Prilazimo Pasic Kuli, i isti prizor. Sve devastirano, unisteno, opustoseno. Svanulo je vec,oko pola 6,6.Cuju se motike, i vidimo na suprot Pasic Kule, dvoje u njivi rade. Kopaju ljudi??...Koda se nikad nista nije desilo... a mozda su sta i zakopavali. Prosunjamo se niz Pasic Kulu.

Poslije one cesme, mozda jedno km i po, dva, imaju prve kuce ispod puta. Izadje covjek iz kuce i kako nas vidje, a mi idemo putem, ukopa se. Pogleda po nama bez ikakve reakcije na svom licu, osim iznenadjen, al tu je, gotovo je, i nekoliko sekundi kasnije odmahnu rukom, poge glavu i onako se smirom vrati u kucu. Uzela sam malog Nisana da ga ponesem, mali je on, 4,5 godina a malo se i na Trnovu naviko na mene. Iznemogo je on,sto od puta, sto od straha, koda kapi krvi vise nema u sebi. Majka mu vodi stariju sestru, a rahmetli Soma ode naprijed da izvide jos to malo puta, jer skoro smo izasli. Ne sluteci sta nas ceka na ulazu u Rogaticu, u svoj toj tuzi, bolu, umoru, vratio se osjecaj s pocetka puta, "sta ce mi biti s djedom, nenom i svim tim narodom sto osta",a sad sam znala sta zvijeri ostavljaju iza sebe. 

 

Jos bih se samo izvinula detektivu, mozda sam malo prekinula pisanje iz dnevnika,al citajuci svjedocenja,vratih se u tu noc kad su gorili Bjelogorci,Pasic Kula,Kozici...          

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version