Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

SJECANJE na Zlatnog ljiljana

Još jedna godišnjica smrti dobitnika najvećih ratnih priznanja «Zlatni ljiljan», rahmetli Begic Besima.
Poznata je činjenica da ljudi zaboravljaju i skloni su zaboravu mnogih stvari a zaborav je ljudska osobina. Međutim, postoje događaji, ljudi, zbivanja koja ne smiju nikada pasti u zaborav. S tim u vezi web stranica rogatica.com već tradicionalno u svojim aktivnostima zeli da sve to otrgne od zaborava posebno nasih Zlatnih ljiljana poput Besima ali i drugih i da se na nasim stranicama spomenu bar na dan smrti ili pogibije. Ti ljudi, heroji su bar to zasluzili….

  

 

 

 

SJECANJE na Zlatnog ljiljana

20.02.2006 - 20.02.2009

 

 

Još jedna godišnjica smrti dobitnika najvećih ratnih priznanja «Zlatni ljiljan», rahmetli Begic Besima.

 

Poznata je činjenica da ljudi zaboravljaju i skloni su zaboravu mnogih stvari a zaborav je ljudska osobina. Međutim, postoje događaji, ljudi, zbivanja koja ne smiju nikada pasti u zaborav.

 

 S tim u vezi web stranica rogatica.com već tradicionalno u svojim aktivnostima zeli da sve to otrgne od zaborava posebno nasih Zlatnih ljiljana poput Besima ali i drugih i da se na nasim stranicama spomenu bar na dan smrti ili pogibije. Ti ljudi, heroji su bar to zasluzili….

 


Cilj nam je da ovakvim aktivnostima otrgnemo od zaborava ljude, događaje i zbivanja i da budu pamćeni, da se pamti i prenosi…    

 

Evo sta sam tada 20 februara 2006 godine napisao i objavio na stranici, da se podsjetimo 

OTIŠAO JE ZLATNI LJILJAN



Evo kako sam pročitao na forumu da je na Ahiret preselio Zlatni ljiljan Besim Begić kanim se da napišem par riječi o njemu, mada je izuzetno teško pisati o tako velikim ljudima. Besima poznajem iz Rogatice, bio je generacija prije mene: Generacija sa Mačkom, Šuletom, Žilom (rahmetli), Edom…..


Besim je bio veliki jaran i drug, džentlimen, pravi laf. On je jednostavno bio dobar sa svima, sa svojom generacijom ali i sa onim mlađim od sebe. Družio se jedno vrijeme sa Šefom, Alemom, Cajetom (rahmetli), Zopom (rahmetli), Kresom, i svom tom rajom koju su zvali ”Motori”. Nerijetko sam i ja bio sa njima u društvu, na raznim feštama.


Agresija na naš grad ga je zatekla u Rogatici i odmah bez kolebanja se priključio Armiji R Bosne i Hercegovine. Sjećam se tih dana tog entuzijazma, te hrabrosti običnih ljudi, među koje je spadao i Besim. Ti hrabri borci stali su na branik R Bosne i Hercegovine protiv već pripremljenog neprijatelja koji je imao jasne ciljeve. Neprijetelja koji je imao tenkove, avine, minobacaće, logistiku, sve. Na drugoj strani Bošnjaci koji su bili nespremni za rat, koji su branili svoje kućne pragove, svoju porodicu, svoje dostojanstvo, a imali su samo jako srce i želju da se odupru agresoru…


Rat je u svakom slučaju jedno stanje haosa. Potpuno nova situacija, život bez struje, vode, bez kuće, bez novca, adekvatne odjeće, obuće, namirnica, …itd.


Jedno stanje kada svaki dan ćujete loše vijesti o pogibijama i ranjavanjima. Neimaština i glad harala je Goraždanskim okrugom. Besim je u tom prvom periodu bio Trovrhu sa ostalim borcima koji su držali taj dio slobodne teritorije. Pošto su avioni u ”akciji padobran” često bacali na Jabuku oni su imali lijepe zalihe hrane… Kažu da Peda i on nikoga nisu vratili sa Trovraha a da mu nešto ne daju. Ima jedna istinita anegdota - kad je došla jedna stara nana i tražila 5 kg brašna, a neko od njih kaže nemože nano 5 kila, nego nano možeš li ti ponijeti vreću. Nana iskolačila oči, jedva se popela na Trovrh, gladna i umorna, pa ne može da vjeruje da je to istina. Kaže: Mogu! Uze nana vreću kažu nosa je vreća ali je nosi… Mnogima su pomogli, onoliko koliko su mogli….


Kasnije su tu zonu preuzeli borci iz 31. Drinske, pa su se svi borci prebacili u Ustipraču, tako da sam Besima viđao često. Besim je bio strašan borac, to mogu bolje pričati oni koji su se borili rame uz rame sa njim i nadam se da će se i oni javiti i napisati par riječi o njegovim podvizima. Ako se za nekoga može reći da je bio neustrašiv, da je kroz kišu granata imetaka jurišao onda se to sa sigurnošću može reći za Besima.


Kao da ga sada gledam, kada smo bili na Krivoj Dragi, ’94 kada je sve gorijelo uslijed četničke ofanzive… Bio sam tada očevidac kada je kroz kišu granata i metaka jednostavno trčao sa jednog položaja na drugi da bi pritekao i pomogao tamo gdje je najpotrebnije. Bio sam zapanjen sa kakvom elegancijom i sa kakvom hrabrošću to radi…. Njegovi bliski suborci su jednostavno ostajali bez daha kada bi on uzimao stvar u svoje ruke. Besima su cijenili svi u Goraždu i ne samo Besima već i ostale rogatičke borce. Jednostavno bili su najcjenjeniji i najhrabriji borci tog kraja. U Goraždu su svi znali za Besima – Zlatnog ljiljna.


E onda je došlo do tog nestretnog i nesmotrenog ranjavanja. Uistinu je Besim bio jedan od najtežih ranjenika. I sve ono što se kasnije dogodilo manje više nam je poznato. Mislim da smo mogli uraditi više za našeg Zlatnog ljiljana. Trebali smo mi Rogatičani uraditi više za njega. Trebao je grad Goražde uraditi više za njega. Trebala je država BiH uraditi više za njega jer je boreći se za nju i nastradao. Nažalost posljedice ranjavanja je vukao do kraja svog života i nikada se u potpunosti nije oporavio.


I pred kraj, ovog pisanja spomenuo bih Besimovu ženu Lindu sa kojom je živio u Goraždu. Ona je bila sa njim cijelo vrijeme prije ranjavanja, ali i žena koja je ostala sa njim i poslije ranjavanja, odnosno kada mu je bilo najteže. Sjećam se da je provodila i dane i noći u Ratnoj bolnici u Goraždu kraj njega, kada se on borio za život. Ona ga je cijelo vrijeme bodrila i bila njegov najveći suborac.. Nažalost eto nekih 11 –12 godina trajala je Besimova borba - operacije, oporavak, traženje stredstava za narednu operaciju i sve ponovo u krug. Besim je vodio bitku iz dana u dan,iz godine u godinu. Bitku koju je na kraju izgubio. Ali ostajemo mi da ga pamtimo. Ostaju mladi Rogatičani kojima m treba da prenesemo ko je bio Besim i zašto se on borio, zašto je nastradao, kako bi i oni prenijeli to znanje svojoj djeci.... Nadam se da će se neko sijetiti i napisati neko štivo o ovom velikom borcu kako u ratu protiv dušmanina, tako i u miru onjegovoj borbi da upotpunosti ozdravi.


Smatram da svi Bošnjaci, i ostali kojima je Bosna i Hercegovina na duši i srcu, ma gdje bili i živjeli, imaju pravo da znaju ko su to heroji koji su branili Bosnu i Hercegovinu Zlatni ljiljani su u nekim trenutcima blistali i isticali se iznad drugih, i zato mi nikada ne smijemo zaboraviti niti jednog borca Armije Republike BiH, niti hrabrost i smjelost sa kojom su išli u borbu protiv dušmanina Bosne i Hercegovine i dina dušmanskog.

I zato Rogatičani i Rogatičanke nemojmo zaboraviti BESIMA BEGIĆA, Zlatnog ljiljana iz Rogatice koji nas eto napusti u svojoj 43. godini života. Nemojmo zaboraviti njegovu porodicu i sjetimo ih se nekada, a na taj način ćemo odati priznanje i počast našem Besimu.


Evo gledajući slike sa komemoracije i sa dženaze u Goraždu možemo se i sami uvjeriti koliko je Besim bio omiljen i poštovan.


Svemogući Bože, mi Ti učimo dovu da Tvom robu podariš lijepi džennet, njegovoj porodici sabur. Bože Milostivi, budi milostiv Tvome robu, kojeg Ti najbolje znaš, a koji je sada u Tvojoj milosti i podari mu lijepi džennet zajedno sa svim bosanskim šehidima.. Neka je vječni rahmet njegovoj plemenitoj duši.


Besim je zaslužio da se o njemu piše, a je eto napisah par riječi o ovom velikom borcu i plemenitom čovjeku. El – Fatiha

Mustafa
20.februar 2006 

CITAT - I zato Rogatičani i Rogatičanke nemojmo zaboraviti BESIMA BEGIĆA, Zlatnog ljiljana iz Rogatice koji nas eto napusti u svojoj 43. godini života. Nemojmo zaboraviti njegovu porodicu i sjetimo ih se nekada, a na taj način ćemo odati priznanje i počast našem Besimu.

 

Na kraju da napomenem i da nas posjetim da smo mi na nasoj stranici uspjesno sproveli akciju za stipendiranje JASMINA BEGICA. Jasmin je dobio stipendiju za skolovanje do zavrsenog osmog razreda. TIME SMO POKAZALI DA CIJENIMO I POSTUJEMO DJELO BESIMA BEGICA.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version