Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

NEZLUCI

Nikad ranije nisam cuo da postoje, ni gdje se nalaze, nisam znao. Nikad u njima nisam bio, a moracu ako me smrt ne prevari.
Za njeg sam prvi put cuo u ”zasticenim zonama”. Svi su tamo znali za ime tog sela, neki su nekad i bili tamo, ali vecina samo to da je negdje na Tuzlanskoj regiji, da je slobodna teritoija, i da su linije razdvajanja tu negdje blizu.

To selo koje su sanjali i o kome su svi mastali i pricali, mnogi nece nikad vidjeti. Bilo nam je svima neki simbol slobode, ne znam zasto bas ono, ali sve kolone, svi marsevi i svi putevi su vodili prema njemu, to je bila neka, svijetla tacka u ovoj mracnoj tami.
Niko nikad nije razmisljao sta ga tamo ceka i ako ga sreca posluzi, pa prodje, hoce li imati da jede, hoce li ga pitati sto je dosao, kud ce i kako dalje, sve to nije bilo vazno, treba samo stici do tih Nezluka i svi problemi i sve ratne strhote su iza. Mnogi su na putu do njih zauvijek ostali negdje na nepoznatom terenu.
Prva kolona u ljto 92. bijase na domak cilja, oni sto znaju taj teren kazu blizu, ali joj u reonu Crnog vrha napravise zasjedu i skoro sve pobise. Nisam cuo da je taj mars neko prezivio, a i ako jeste nije mnogo. Pricalo se da ih je bilo izmedju petstotina i hiljade.
Druga kolona u decembru 92. Zima, zene sa djecom, stari i bolesni, sumskom stazom preko Udrca. Tiha polumrtva kolona, njih vise od hiljade, do sela Samari, a onda prve zrtve i povratak nazad. Opet po snijegu i mrazu preko Udrca, opet ona ista djeca u naramku i isti rusakovi, samo malo prazniji i laksi.
O trecem, onom iz jula 95 se sve zna, a i on je vodio prema Nezlucima.
Ne znam gdje su sad ona djeca iz drugog marsa, ni ko je od njih prezivio, gdje je Adisa koja je bila velika za naramka a mala za pjesacenja. Da li se oni toga sjecaju i hoce li to moci zaboraviti, ili su mozda vec zaboravili. Kako ce opet zaboraviti slike, kad u neku stalu, pred njihovim ocima unose ranjenike i mrtve, koje na zacelju kolone pogodise iz protivavionskog mitraljeza, valjda se uplasili da im ovi sa praznim rusakovima i jos praznijim stomacima, sa djecom u naramcimma ne udare na Zvornik a koliko ih je mogu pokusati i preko Drine, kako ce zaboraviti one komadice hljeba i solje caja i mlijeka sto im u Kamenici dadose ispred svoje djece.To se ne zaboravlja. Osta ce to zapisano u njihovim glavama, bolje nego u ovoj mojoj staroj biljeznici sto jedva desifrujem zabiljeske iz tog vremena.

Da je Raso htio samo etnicko ciscenje kolone bi prosle.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version