Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Rakitnica, sjećanje na školske raspuste

Rakitnica je za mene najljepse selo na rogatickoj opstini. Tu sam provela moje najljepse skolske raspuste. Selo je bilo veliko, prostrano, i dijelilo se na donji dio, koji je pocinjao od samog ulaska u selo gdje je „stajao“ autobus, srednji dio, i gornji dio. Svi su vjerovatno imali svoja imena, ali se samo sjecam imena onog najljepseg dijela sela gdje je moja tetka imala kucu i to gornjeg dijela, a zvao se Mujakin do (u nastavku selo). Selo je imalo desetak kuca na jednoj uzvisenoj ravni, proplanku, a ispod su se prostirala polja zasadjena kukuruzom i psenicom, i mali vrtovi u kojima je uspijevalo svo moguce povrce. Sve njih je napajala mala zivopisna rjecica Rakitnica, bez koje to selo ne bi za mene bilo najljepse od svih ostalih. Sve gore nabrojano je cinilo kotlinu koju su sa obadvije strane okruzivala okolna brda.

Tetak je bio zidar, radio je u nekom preduzecu na Sokocu i tu je bio samo preko vikenda. Kuca je bila potpuno nova, lijepa, prostrana, sagradjena samo njegovim rukama.Sve je mirisalo na svjeze i prirodno. Vode u kuci nije bilo i ona se donosila s malog izvora uz rijeku Rakitnicu. Po vodu je najcesce isla tetka i ja sam je uvijek pratila kao i u svim ostalim poslovima. Jos uvijek se sjecam ljepote tog malog izvora uz rjecicu Rakitnicu, posebne zute boje pijeska i bljestavila kamencica svih mogucih oblika. To nije bio samo jedan izvor, takvih je uz rjecicu bilo vise ali taj je bio najblizi kuci i zato se zvao “izvor”. Radni dan je pocinjao jako rano ujutro i sva djeca su morala tako rano ustati i izvrsavati svoje uobicajene radne zadatke.

Ljeta su bila topla cak pretopla, i drugacijih se ne sjecam. Neka su bila toliko susna da se pozivalo i na dovu za kisu. U sjecanju mi je posebno ostalo jedno davno susno ljeto, kad su svi muskarci iz sela kopali uski kanal za navodnjavanje vrtova i njiva ispod sela. Kanal je vodio vjerovatno negdje tamo od pojave Berega ( sjecanja su od prije tridesetak godina ) duz okolnog brda i spustao se u samo selo do konacnog odredista. Mislim da je morao biti dug par kilometara. Kopanje kanala je trajalo nekoliko dana, a sve zene iz sela su pravile pite i druga jela za veliki broj kopaca.

Najukusnija pita od svih koje je tetka pravila, bila mi je krompirusa. Ali to je bio neobican nacin rezanja krompira. Tetka je imala posebnu drvenu, izdubljenu posudu, u kojoj je krompir sjeckala pomocu jedne napola presjecene “limenke”. Stalnim i vjestim udaranjem ostrog ruba “limenke” po krompiru nastajali su tako sitni djelici koji su piti davali nevjerovatno lijep ukus. Ali taj ukus nije dolazio samo od toga, vec su jufke bile od “senicnog” brasna, pita pecena u sporetu na drva, a mascena uvijek svjezim mladim maslom.

Na mjestu gdje se Bereg ulijevao u Rakitnicu uvijek je pravljen jaz i to je za svu neobaveznu mladez bilo glavno kupaliste.
Kupiti sijeno je bio poseban dozivljaj. Svaki cair je imao svoje ime i onda bi tetka rekla: “Danas idemo za “ Gradac”. A tamo su nas cekale pravilno”iscrtane” linije osusenih otkosa, “bilja” raznih boja i mirisa, a sve praceno glasnim zrikanjem zrikavaca . Uzivala sam u svim tim zvukovima ukomponovanim u jednu jedinstvenu melodiju.

Popodne bi isle u vrtove pored one modrozelene ljepotice. A do tamo doci bilo je opet posebno uzivanje. Putem kroz sumu visokih stabljika kukuruza, a svaki se nametao svojom velicinom klipova ukrasenih zelenkastocrvenim “svilama”. Dok je tetka u vrtu ubirala ono sto je do tada prispjelo, ja sam se vec obrela na obalama prelijepe rjecice. A tamo raskos svega, i podvodnog i nadvodnog , i sve umiveno zlatnim suncevim zracima. Jos uvijek se sjecam zelenila kratke i duge barsunaste travice. Ribe su se okupane suncevim zracima sasvim slobodno pracakale i presijavale u raznim bojama. Sjecam se da su ih moji rodjaci znali vjesto vaditi rukama ispod grmlja blizu obale.


Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version