Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Podljunčani u Bujrumu

Zašto ovo sve napisah. Jedan poziv u BiH me vrati u ta razmišljanja. Negdje oko 22.30, srijeda veče, zvoni telefon a sa druge strane Ćamac: ”Đesi Muta, šta ima. Evo mene i Pir-a došo iz Amerike, evo nas sjedimo pa hajde dođi čekamo te”. Taj dan sam imao baš puno posla pa predložih da se nađemo sutradan na Čaršiji. Pošto sutradan bi kiša kao iz kabla prijedlog promjenih u da se vidimo na Ilidži kod Miška.

 

Podljunčani u Bujrumu

Djetinjstvo. Da li postoji neko na ovom svijetu a da se ne sjeća svog djetinjstva. Rijetko bi se našla takva osoba, jer djetinjstvo, bezbrižnost, nestašluci je vrijeme koje se lahko ne zaboravlja. Sjećam se, kao da je jučer, sve bilo. A prođe od tad dosta ljeta.. Podljun, Ćanovac, Toplik, Zorlovac, Bunar, Ljun, Malica bila su samo neka od naših svakodnevnih destinacija.Nisamo se skoro ni okrenuli, a naše djetinjstvo je već na poprilično dalekom rastojanju. Ali, bez obzira na to, svjestan činjenice da vrijeme neumoljivo leti, ponosan sam na svoje djetinjstvo, na drugove iz ulice.

 


 

Naše djetinjstvo bilo je lijepo. Koliko može biti, jer ipak smo se mi rodili u doba koje bilo poprilično mirno, vrijeme entuzijazma, euforija, drugarstva, ljubavi….. Igrali smo se raznih igara lopte, žmire, lopova i žandara, indijanaca i kauboja, pravili šatore na Ljunu, išli u šumske jagode, ljeljke, a tek u jabuke i jagode u bližem i širem okruženju. Rovili krompir, brali pečenjke pa ih pekli na Zorlovcu i šta sve još nismo radili…. Kad samo pomislim da današnja djeca osim igrica i kompjutera neznaju ništa više ”prosto mi ih žao” kad pomislim da im djetinjstvo prolazi među četiri zida….Zašto ovo sve napisah. Jedan poziv u BiH me vrati u ta razmišljanja. Negdje oko 22.30, srijeda veče, zvoni telefon a sa druge strane Ćamac: ”Đesi Muta, šta ima. Evo mene i Pir-a došo iz Amerike, evo nas sjedimo pa hajde dođi čekamo te”.

 


Taj dan sam imao baš puno posla pa predložih da se nađemo sutradan na Čaršiji. Pošto sutradan bi kiša kao iz kabla prijedlog promjenih u da se vidimo na Ilidži kod Miška. Tako i bi. Izađoh pred njih pošto neznaju gdje se nalazi ”Bujrum”. Kad me Huso viđe kaže: Pa đe si Muta eto sudbine da se vidimo nakon dvadeset godina”. Baš tako nakon dvadeset godina kako je Huso otišao u Ameriku ovo je prvi put da se vidimo.

 


 

Sjedosmo kod Miška i ispričasmo se ali ipak nedovoljno jer je Huso žurio radi prije ugovorenih poslova. U neko doba uđe i Lastika standardna ispitivanja, pitam ga poznaješ li ovoga pokazujući na Huso, a on će: Ne znam. Kad se Huso nasmija tad će ti Lastika a HUUSOOO, otkud ti…. 

 

Taman sam pomislio da se nađemo negdje i sjednemo i ispričamo se nadugačko al, Huso je morao sljedeći dan u Gusinje i Plav….Eto tako prođe jedan sat/ sat i po u priči o Rogatici djetinjstvu, ali i Americi, Sarajevu, Danskoj a osta neko obećanje da ćemo ako Bog da sljedeće godine ako svi budemo živi i zdravi i ako budemo išli u BiH se ponovo naći i prisjetiti se naše Rogatice i našeg djetinjstva, naše mahale, naših sokaka ….

Djetinjstvo. Da li postoji neko na ovom svijetu a da se ne sjeća svog djetinjstva. Rijetko bi se našla takva osoba, jer djetinjstvo, bezbrižnost, nestašluci je vrijeme koje se lahko ne zaboravlja.

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version