Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Kod nane Adile u Osovu

Imal jada,ko kad aksam pada.

Kad mahale fenjere zapale.

Sevdalinka opija srce i dusu,dok prolazimo kroz Seljane.Krivudavim asfaltom,putem sa mnogo krivina do Okruglog.Iako je mrkli mrak,u daljini se vide svjetla nasih povratnika,  beli Sabanica.Nastavljamo dalje prema Osovu,po neko vozilo naidje u susret.Sjedim u autu,slusam sevdalinku,pusim cigaru,onako opusten i razmisljam.Prodjosmo kroz Seljane,nekad Mirni krovovi,raja na izvoru,vriska i galama djece,neko rostilj,neko janje,slika za slikom.I eto tako lijepo se insan osjeca u momentima sjecanja na nekad, sve je to zivot.

U takvom raspolozenju stigosmo u Osovo,moram skrenuti lijevo,a tamo desno puklo Donje Osovo i sija ko London Dery,moje drago Kruskoberje.Moj Nermin komentarise:Babo bas su lijepa ova sela oko Rogatice,jesu sine i nema ih ljepsih na dunjaluku.Za par minuta dodjosmo do kuce nane Adile Tiro rodj.Pasic.

Uz toplu dobrodoslicu,udjosmo u kucu nane Adile.Vidno uzbudjena, iznenadjena sa nenadanom posjetom rece:“Ne mogu da vjerujem da je neko dosao da me obidje.Tolike sam godine ovdje,nikad niko nije dosao da me obidje,djeco fala vam kad ste dosli“. I po starim obicajima,sok kahva i gurabije,a poslije jabuke,mlijeko i kajmak za mog Nermina.Iako joj je 71 godina nana Adila je jos vitalna i ne boji se nijednog posla.

Nana Adila rodjena je 1938 godine u Rakitnici,jos se dobro sjeca svoje rodne kuce,avlije,kaldrme,rijeke koja tece ispod avlije,mlina koji je bio vlasnistvo njenog babe Djulage a.r.,uspomene na razne zgode i nezgode iz tog vakta,koje su joj izuzetno drage.Koliko su nani drage,drage su i meni jer zelim sto vise da saznam o adetima i nacinu zivota iz tog vakta,pa je zamolih da mi malo prica o tom vaktu.
Prica nam Adila kako se nekad radilo,druzilo,asikovalo i udavalo.Kako se vaspitavalo.
Evo jednog segmenta iz tog vakta.
Dogovori se moba u Rakitnici da se zanju kukuruzi.Tada u selo dodje omladina iz drugih sela,Sasevci,Homar,Vrutci,Vrabci,Knezina.Iz sela Vrutci znalo je doci po 17 djevojaka.Uradi moba ,sve se pozanje i poslozi kako treba,sve za jedan dan,a uvece je obavezno sijelo.Nisu to bila sijela slicna danasnjim,da narod ubulji u tv i da niko akibeti ne progovori rijec.Posto je ljeto i ljetne veceri tople,sijela su bila u avlijama,a pred zoru se ulazilo u kucu i nastavljalo sijelo do sabaha.U avliji bi se uhvatila po tri kola i kolalo se.Prvo kolo su bile cure iz najdaljeg sela,a tada najdalje selo je bilo Vrabci,pa bi se te cure prve fatale u kolo,a mi kao domacini smo bile nazad,jer tako adeti nalazu..Bogami mnoge cure su se iz tih kola zagledale i uzele biljege i tako se i udale.Nije to bio adet u Rakitnici nego sirom Bosne,eto to ti je tako bilo,prica nana Adila.Bilo je to lijepo vrijeme,nastavlja nana dalje.Vrijeme kad se nije puno cega imalo,i ono sto se imalo bilo je slatko.Bilo je to vrijeme kad se sve znalo,gdje kad i kako.Strogo vaspitanje i postovanje.Bogme se to danas dobro izgubilo i zato nam vako i ide.

 

 

 

Postoji jos jedno sjecanje koje nana Adila dobro pamti:

Ljetna doba,vrijeme kosevine i kupljevine sijena,mjesec casnog Ramazana,posti se,mi kupimo sijeno na imanju na Divicnjaku u Rakitnici.Babo a.r. Djulaga pita:Dje su vile? a ja ko iz topa odgovorih,Bogme si ti luto nedje gore,pa si hi beli zaboravio,i tako sam naljutila svoga babu a.r. da sam tad dobila batine koje i dan danas pamtim.Ja sam tada bila curetak,ali jezik brzi od pameti,zato sam dobila batine koje i danas pamtim.Ovo govorim samo zato da kazem kako je nekad bilo vaspitanje i strogoca.Danas se radjaju,odrastaju i vaspitavaja u drugom vaktu i na drugi nacin.Ima nana Adila jos mnogo toga da isprica,ali mozda nekom drugom prilikom.Cijelo vrijeme dok nana prica preslica je u rukama,i ona ne moze nimalo besposlena.Zbilja preslica koju mozemo gdje rijetko vidjeti,ostala je i prezivila ova preslica olujna vremena,tako sto je nana ostavila kod svoje kone,i istu tu preslicu kona je vratila isti dan kada su se Tire vratile u Osovo u satorsko naselje 2001 godine.Tada bjese puno naselje povratnika ali se nesto brzo razbjezase,veli nana i nabraja ko jos danas zivi u Osovu.To su:pored nane Adile,Ado Divovic,Sahin-Sahman Kahvedjic,Fata Cordalija i Sabrija Mesanovic zvani Tetak.Pored ovih 5 kuca napravljene su jos 21 kuca ali to su vikendice oko Rogatice.
Nana Adila sada zivi sama.04.03.2004 godine umro joj je muz Kasim a.r. u 70-oj godini zivota.Djeca je obilaze,sin Nihad i kcerka Tima sa svojom djecom.Unucadi vole doci kod svoje nane.Unuci Nirhad i Rasim,unuka Lejla,svi oni zive u Sarajevu.Prosla je nana Adila mnoge nedace i zla u zivotu,svaku vrstu krize,ali se nikada ne zali ova hrabra i skromna starica velikih ljudskih vrijednosti.Prosla je logore pa je ostala ziva,nasla je svoj mir u svom i na svom.Zivi svoje staracke dane sa svim komsijama bez razlike na vjeru i naciju,mirno i sa zadovoljstvom sto je na svom ognjistu u Osovu.

Pricala je o povratnicima o povratnickom zivotu,ali se najvise zadrzala oko povratnika Ade Divovica,on se vratio u Osovo,bez ikakvih primanja,mlad covjek,dijete rastavljenih roditelja,nema pomoci ni od koga.Pricala je o momku kome je zbilja potrebna finansijska pomoc,moli nana Adila nase Rogaticane ako mogu da pomognu koliko bilo ovom mladom insanu da opstane u Osovu.Zna nana Adila da nikome nije lahko,da je kriza,ali mozda se nadje neko da malo pomogne naseg Adu.

Nana Adila pozdravlja i selami sve nase Rogaticane sirom svijeta i zeli him svako dobro.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version