Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Bosanska soba u Rogatici

 

 

Jedan od najljepsih trenutaka sa mog ovogodisnjeg odmora u Bosni je upravo posjeta nasem prof. Husi Hodzicu u Gracanici. Vrijeme provedeno u razgovoru sa njim  je tako brzo proslo da je izgledalo kao da smo upravo sjeli a vec je bilo vrijeme da se ide. Nas susret nije bio slucajan jer smo se prije toga dogovorili preko Zambija da se upravo nadjemo u Rogatici, u njegovoj rodnoj kuci, u ambijentu kakav se moze naci jos samo u muzejima. Zaista je bilo uzivanje sjediti sa covjekom koji je za Rogaticu tako mnogo dao, pa se s pravom moze reci da je vec sada usao u nasu rogaticku istoriju kao legenda. I bas sada kada svi polahko dizu ruke od Rogatice, on je tu i ne predaje se.

 

 

 

 

Iako je jos davno prije rata professor otisao u Sarajevo, vratio se Rogatici onda kada su skoro svi poceli da joj okrecu ledja. Provodi nas professor u Rogatici 7 mjeseci godisnje i time pokazuje svoju vezanost i ljubav prema nasem gradu. Zna on dobro da Rogatica nije kao nekad jer u njoj nema vise ljudi koji su joj davali posebnost. Bas zbog toga je on ponovo u Rogatici, ukazujuci put kojim treba krenuti. Bez ljudi i povratka, Rogatice nece ni biti.

 

Za mene je sve to bilo iznenadjenje jer i sam nisam znao da nas professor veci dio godine provodi u nasoj Rogatici. Uvijek sam se, dolazeci u Rogaticu, preispitivao i pokusavao sebi objasniti osjecaj koji me je zbunjivao. Jednostavno, postoji uvijek volja za posjetom Rogatici a onda kada tu dodjem u meni se javlja neki otpor i zelja otici sto dalje i sto prije odatle. Jos su uvijek svjeza ruzna sjecanja na prosla vremena a i sam promjenjeni ambijent grada me udaljava od onog nekadasnjeg, meni tako prisnog.

Usavsi u avliju naseg profesora u Gracanici, osjetio sam po prvi put nakon toliko godina ono sto sam trazio i sto me do tada zbunjivalo. Po prvi put nakon toliko godina ja sam se osjecao kao nekad, u ambijentu nase bosanske avlije i sa covjekom koji po svemu pripada tom ambijentu, i sjedinjen sa njim vraca onu moju Rogaticu nekad. U debeloj hladovini, na terasi okicenoj cvijecem i ogradjenoj musebcima od drveta, bas kao nekad, sirila se neka pozitivna energija. U takvom ambijentu covjek moze govoriti i razmisljati samo o pozitivnim stvarima i lijepim sjecanjima. Ona ruzna sjecanja su najednom ostala tu negdje ispred avlije, i samim ulaskom u avliju osjetio sam olaksanje. Kao da je sav teret proslosti pao sa mene. Ja sam ponovo bio tamo, u meni tako prepoznatljivom i prisnom prostoru, prostoru koji sam nekad davno napustio misleci da je zauvijek izgubljen za mene.

 

Vrlo brzo se na stolu nadje nasa bosanska kahva i domaci sok od smreke a kao dobrodoslicu popih sa nasim profesorom po jednu nasu domacu sljivovicu. Zaista je sve neponovljivo i podsjeca na prijasnja vremena pa i aksamluke provedene uz staru bosansku sevdalinku.

 

Pricali smo najvise o proslim vremenima, ali onako pomalo bojazljivo i o buducim. A buducnost u Rogatici je moguca. To nam nas professor svojim odnosom i prisustvom na ovim prostorima pokazuje. Spreman je on ponovo raditi u njegovom KUD-u ali samo pod uslovom da se vrati njegovo staro ime “Slavisa Vajner Cica” i u prostorima koji su oduvijek pripadali ovom drustvu. Razgovaralo se i o osnivanju “Udruzenja Rogaticana” kao organizacije distancirane od politike u kome bi bili svi oni kojima je Rogatica na srcu, bez obzira na nacionalnost i druge vrste pripadnosti koje nas dijele. Dug je to put povratka ali svakako moguc.

 

A nesto posebno sto me dojmilo je bosanska soba sa secijom i tvrdim kalufnim jastucima, sa starim vitrinama , slikama i sazom u cosku. Prostor za nezaborav. U momentu, kroz moju glavu proletjese slike iz proslosti sa osobama koje su meni jako mnogo znacile a pripadale su ovom ambijentu i prostorima koji su obiljezili moje djetinjsvo i mladost. Najednom je sve bilo tu, pa makar na trenutak i izvan realnosti. Valjda zato i postoje takvi prostori koji nas uvijek vracaju u proslost stavljajuci pecat na nase porijeklo i ono sto mi ustvari jesmo. Ovih par slika koje sam napravio uz odbrenje naseg profesora ce vjerovatno i vas vratiti u vremena koja su iza nas.

 

Vrijeme provedeno sa profesorom je tako brzo proslo,  ali ovo je tek pocetak.  Nadam se da cemo se mi sa nasim profesorom druziti bar virtuelno preko ove stranice i pripremati nase susrete u Rogatici koji bi trebali biti nezaboravni za nas starije a nesto novo za nase mlade. Valjda se sve to cini i zbog njih, da ih se privuce sto blize njihovim korijenima koje oni ovako razbacani po svijetu pomalo zaboravlaju.

 

A nama starijima je u amanet ostavljeno da sacuvamo nase obicaje i korijene i prenosimo ih dalje na mladje. Hocemo li u tome uspjeti zavisi samo od nas i nikog vise.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version