Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Podljunski susreti


I ovog ljetnjeg odmora (2009) kao i svih prethodnih svratih u moj rodni grad, Rogaticu. Po običaju obiđem Podljun imanje, Čaršiju, mezarje Zahrid, džamiju, povratnike u Podljunu. Danas, i ne samo danas, kada god sam u Podljunu ista slika. Tišina, muk. Nigdje nikoga. I iz tih nekih sanjarenja vrati me zvuk automobila koje se iznenada pojavi. Kasim i Ibrahim Kokot sa suprugama došli u obilazak imanja, dođe ubrzo i Sejo Čano i Mehmed, pa Galib Pezić, pa Ibro Ajanović pa se iznenada napravi sijelo na Mejdanu u Podljunu. Odjednom Podljun oživi !!

 

 

 

 

Podljunski susreti

 

I ovog ljetnjeg odmora (2009) kao i svih prethodnih svratih u moj rodni grad, Rogaticu. Po običaju obiđem Podljun imanje, Čaršiju, mezarje Zahrid, džamiju, povratnike u Podljunu.

 


Ali ipak najviše emocija i najviše tuge ima u ulici. U mojoj ulici. U ulici mog djetinjstva.

 

Ta ulica to malo dječije carstvo koje svi nosimo u sebi je sasvim drugačija, a do juče sam prepoznavao svaku i najmanju promjenu u njoj.

 

 

 


 

Dječija vriska i galama je još tu prisutna, tu u meni i prisjećam se tih dječijih nestašluka. Od vriske i igre stanovnici Podljuna nisu imali mira.  Tako je to bilo nekada ne samo u Podljunu već i u ostalim mahalama i naseljima Rogatice…

 

Danas, i ne samo danas, kada god sam u Podljunu ista slika.

Tišina, muk. Nigdje nikoga.

Ne vidim ni starije ljude, ni mlađe, ni djecu… Nikoga ne vidim.. Nema vriske i galame, nema igre …

Uvijek se pitam, da li u ovoj sada tuđoj ulici ima živih ljudi, djece, i ako ima gdje su….

 

Tišinu, remeti samo cvrkut ptica i to je ono što je isto kao i nekada, cvrkut ptica.

Ni to, do ove godine nisam primjećivao, al’ sam u jednom momentu zažmirio i vratio se u djetinjstvo. Crkut ptica je zaista isti kao i prije ili mi se i to samo čini…

 

I tako u nekim maštanjima čujem glasove Omeragince, Pašahanme, Dervagince, Babe, Taibe, Nezirahanme koja nas je stalno progonila, Begovice, Naile, Satke, Naze, Esme, Mulije …… svih tih žena od kojih većina nije među živima.

A tu su i glasovi komšija Mehmedbega, Mustajbega, Vahida, Šemse, Uzeira, Hasana, Abdulaha, Rešada, Hamde, Ekrema, Asima, Osmana, Dalije, Avde, Ibre, Fadila, Midhe ….. i mnogih drugih od kojih isto tako većina nije među živima.

 

I iz tih nekih sanjarenja vrati me zvuk automobila koje se iznenada pojavi.

 

Kasim i Ibrahim Kokot sa suprugama došli u obilazak imanja, dođe ubrzo i Sejo Čano i Mehmed, pa Galib Pezić, pa Ibro Ajanović pa se iznenada napravi sijelo na Mejdanu u Podljunu. Odjednom Podljun oživi !! Ibrahima i Šefiku roditelje mog dobrog ahbaba Nedžada nisam vido još od jula mjeseca 1992 godine, kada smo zajedno bili u izbjeglištvu u Ustiprači. Saznadoh i to da je Ibrahim imao zdravstvenih problema, te da je bio operisan, ali kaže kako je sada, hvala Bogu dobro. Raspitah se malo i o Nedžadu i Nadži o Kokotima…

 

 


 

Naša priča je trajala nekih pola sata možda i duže, prisjetismo se malo dana prije agresije kako je to nekada bilo. Ne zaboravismo ni juni ’92, ali smo razgovarali i o sadašnjosti i o nekim planovima za budućnost.

Kasim priča da je voljan na proljeće počistiti avliju i ostatke zapaljene kuće. Očistio bi sve, onako poravnjao i pripremio za neku eventualnu gradnju ili donaciju…

 


 

Vrijeme je brzo prošlo poselamismo se sa Kokotima jer oni krenuše nazad za Sarajevo, a mi smo još par sati proveli u Podljunu..

 

Jedne ugodne trenutke proveli smo kod naših dobrih komšija, povratnika u Rogaticu, Pezić Galiba i Tidže. Priča, kao i svaka druga. O povratničkim temama, o životu uopšte, o povratku, o zdravlju.

 


 

Priča im moj babo, da bi volio, da se vrati u Rogaticu, te kao smo danas riješili da očistimo imanje i da pripremimo za gradnju. Nije moglo a da se ne primjeti radost u oku ovo dvoje vrijednih i poštenih ljudi, naših dobrih komšija. Galiba i Tidže .

 

Evo, konkurisao sam do sada na desetine puta, al’ izgleda ništa od toga, nego ću ja ako me zdravlje posluži polahko krenuti sa gradnjom, pa ako me kakva donacija stigne dobro i jeste, ako ne nikom ništa…

 

Bil’ se ti vratio Alija, upita Tidža i nadoveza se na priču. Bi, odgovori babo.

Pa, hočeš li se baš vratiti Alija, upitaše ponovo al’ ovaj put zajedno, kao da nisu dobro čuli. Hoću, kaže babo! Doduše, ja bih bio u Rogatici od proljeća do jeseni, a zimovao bih u Sarajevu.


 

E da se hočeš Bogdo vratiti, reče Tidža haman kroz suze, i nastavi. Juče sjedim na onim stepenicama od Uzeirove i Džemiline kuće i gledam ono vaše imanje i ostatke kuće, pa se prisjetih Bože moj kako se u ovu kuću dolazilo i odlazilo, što iz Goražda, Sarajeva, Zavidovića, što iz komšilika, eto ko da sam znala, da ćete nam danas doći…

 


 

U toj priči u avliju uđe čovjek koga ne prepoznah na prvi pogled. Gledam, poznat mi čovjek, al nikako da skontam ko je. Poslije par minuta prepoznah mog radnog kolegu Hajragu Tantulu. Upitah ga Hajraga možeš li me poznati? Ne mogu, kaže! Hajde probaj još jednom. Klima glavom i kaže, ne znam, ne mogu da se sjetim. Rekoh, mu ko sam. Pa jesi li to ti, tako ti Boga? Jesam. Zagrli me. Nismo se odavno vidjeli. Nismo od 92, 93. I tako krenu priča, prvo u vezi njegovog zdravlja. Reče mi, da je imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Da je imao i operacija i da je sada relativno dobro i da koristi propisane lijekove svakodnevno. Ovom susretu sam se baš obradovao jer je Hajraga radio u DZ, gdje sam i ja radio. Uvijek je bio korektan i dobronamjeran prema meni, a pored toga uvijek spreman za šalu i diskusiju..

Poznajem ga dobro, a u par navrata smo mi iz HES-a bili kod njega u kancelariji gdje smo sjedili i zezali se, ali je i on kod nas navračao. Želim mu sve najbolje, te da mu povratnički dani proteknu u zdravlju i rahatluku…

 

I tako uz priču začusmo zvuk kamiona i bagera pa se poselamismo sa našim komšijama i sa Hajragom.

 


 

U polasku - Ne može a da se ne primjeti plastenik Dinka Pezića i njegove supruge. Vrijedne ruke  ovih povratnika su dotjerali sve pod konac. Da staneš, da gledaš i da se diviš.

 

Mi smo riješili da danas očistimo sav teren gdje je nekada bila kuća i garaža. Da se pripremi za ponovnu gradnju u Podljunu. Ako Bog da!

 


 

Tako je i bilo, par sati su kamioni odvlačili materijal koji je tu bio. Sada je sve očišćeno i spremno za proljeće i ljeto. Pa ćemo vidjeti kako i šta dalje. Ako Bog da i gradiće se

 

 


 

Poslije Podljuna, posijetili smo mezarje Zahrid, gdje smo proučili Fatihu našim rahmetlijama!

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version