Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Šef


Najmladjeg u Zagorica je donijela roda 26 februara 1964 godine i nije li to onda od danas pa tacno pedeset godina unazad. Hej pola stoljeca i ovi na zapadu odmah kazu Abraham ili Ibrahim ako bi preveli na nas.


 

Šef

Pocecu ovako sa cestitkom “Sretan rodjendan…” a znam da ce odgovor biti “Hvala takodje…”



Tog dana je u trecoj kuci do nase bilo veselje, rodio se sin kom odmah nadjenuse ime Muaz. Cetvrto po redu dijete sretnih roditelja Asima i Bibe Zagorica.
Tog dana se i u nasoj kuci slavilo, srednji sin, tj. ja, napunio pune 2 godine...

Najmladjeg u Zagorica je donijela roda 26 februara 1964 godine i nije li to onda od danas pa tacno pedeset godina unazad. Hej pola stoljeca i ovi na zapadu odmah kazu Abraham ili Ibrahim ako bi preveli na nas.


Jedini u mahali kom kad cestitam rodjendan mi odgovori: Hvala komsija, ahbabu, buraz… takodje i tebi.


I bas je tako, nikad jedan drugog nismo, a i necemo aBd, drugacije tretirati nego kao brat brata rodjenog. Nasa drugovanja su pocela jos od onog momenta kad smo po prvi put samostalno mogli otkuciti avlijske vratnice i smugnuti on niz, a ja uz mahalu.


Djetinjstvo sretno gdje su sve kuce u mahali bile pune djece i gdje se u svako doba dana cula golema graja, i gdje ta nasa silna halabuka nije smetala ni jednom roditelju i gdje su komsijski sklad i odnosi bili na ljudskom nivou. Toga vise nema i ta vremena vise nikada nece doci.



Godine su tekle kroz nase djetinjstvo od Pticijaka i Nisana, Malog i Velikog igralista na njemu do Dijanovine na jednom i Hajvanske na drugom kraju naseg dijela grada. Igranje lopte, pravljenja satora po trnjacima, kupanjima u potoku Gracanica i rijeci Rakitnici do igranja zaledjave, zmire, ta-ta i jos sijaset djecijih igrarija…

Ko sad se sjecam druga je polovica sedamdesetih bila kad Mumi babo kupi tristaca nova pa to auto zacas nazvasmo Dzambo Dzet. Pored stalne posade koju su cinili Muma, Kerim, rahmetli Halco i rahmetli Dzed svoje mjesto pocesmo zauzimati i ja i Sef. Nekad on nekad ja jer je posada mogla brojati samo 5 clanova. Tako zakon mada smo se mi cesto trpali i sva sestorica.


Drugovanja trajase dugi niz godina.


Jedne prilike, tacnije u ljeto osamdesete ode komsija Pace sa porodicom na more u Dubrovnik. Kod Kerima kljuc pa smo tu sijelili jednu vece sve do iza sabaha.
Ja osamnaestogodisnjak, zavrsio srednju, posla nema a Sef sesnaestogodisnji ucenik ekonomske mescin skole. Ostala ekipa pospala a mi sjedimo i pricamo. Puni snage da nam je kakve avanture i malo po malo dodjosmo na ideju da otutnjamo koji dan na more. Para nemamo pa da nam je maker za karte a dole cemo se nekako snaci.
Drugi dan je i evo nas stopiramo pa sta dokle stane nije bitno. Najbitnije je da se maknemo iz Roge. Taj dan uvece kasno smo stigli do na Tjentiste, mrak je i sta cemo sad. Odemo gore pred hotel gdje su svratili Cacanski il Titovouzicki autobusi, nesjecam se vise. Voze narod na more. Nepitamo mi nista i poslije pause udjemo sa onim narodom u autobus nazad i usutimo se. Niko nista nepita a ni mi ne zborimo, Spavaju oni putnici a mi strahujemo da nebudemo otkriveni. Slijepi putnici odmah bi nam kazali.
Boli nas briga stigosmo mi na nase odrediste i vidimo da se more i netalasa bas.


Naredne dane smo provodili po Mlinima, Srebrnom i Kuparima a nocu spavali tu negdje ili na zidinama Starog grada. Kad ce ti baksuzluk jednog dana sretnemo ti mi pomenutog komsiju Paceta i njegove na kolodvoru autobusnom u Dubrovniku. Ugledase nas ne uspjedosmo se sakriti a oni posli nazad kuci.
Hele razminemo se nekako a on ti je dosavsi kuci u nasu mahalu isprico nasim roditeljima da nas je vidio i da smo pomrsavi sto bi rekli izgladnjeli.
Neznam kako su moji reagovali na sve to, jer nenapomenuh da smo mi utekli, sto bi rekli otisli od kuce ne rekavsi nista nasima. Ali kazu da se Asimaga, Sefov babo, toliko bio zabrino da je htio krenuti za Dubrovnik da nas trazi.


Nebi mi bili mangupi da smo rekli da mi odosmo od kuce na koji dan.


Hele u povratku nas evo u Foci bas izgladnili dobro te se dogovorismo i zazvonismo na vrata jedne kuce trazeci hljeba. Dobismo nesta malo pa maker prepadosmo glad.
Kuci kad smo dosli bilo je malo rezila ali nasi roditelji ipak sretni da smo se mi hairli vratili.



Negdje par godina kasnije ja odoh sluziti narodu a Sef postade sinonim raje i buntovnik postenih cupavaca koje Cika Krluc nazva Motori. On ih nazva a ime im se i do danas zna. Ostadose legende koje nisu davali nikome pardona i nisu nikome dali da se kofrci carsijom. Bili su na neki nacin serifi nase Roge a Sef se istico po tome da se nikoga i nicega nije bojo. Imo srce tada a ima ga i danas, sucur Allahu dragom.
Isto tako i kad je bilo najteze…

Jedne prilike u nasem dijelu grada u kafani Hadzibulica okupile se sofercine po obicaju a cesto smo i mi tu navracali. Onako osjecali se da tu pripadamo a i gotivili nas sofercine.


Ramiz Susa rahmetli iz Kujundzijevica, ljudeskara ogromna sigurno metar preko ledja a u tezinu ko dva dobra insana. Najjaci po meni bio na opstini Rogatickoj.
Bio nesta slomio ruku pa skino gips i mi kontali ozdravio dobro. Ulazimo mi u kafanu pa pravo za sank sofercina da se upitamo onako momacki. A Sef i jes u tom bio srdacan uvijek. Tvrdi i jaki drmavi stisak ruke.
Ne vodeci racuna tako ruku i Ramizovu a onaj onoliki koliki i jes zavrista od bola i pade na koljena. Kakva je to samo komicna scena bila, tresla se kafana dugo od gromoglasna smijeha a tek zafrkancije kasnije…


Necu da duljim nego jos samo ovo iz rata a sto me jako dojmilo.
U neko doba druge agresijske godine sreli smo se ja i moj komso Sef.
Tu su bila i dvojica nasih ucitelja pa smo se druzili u par navrata.
Jedne prilike veli meni moj ahbab Sef ovako:
Idi odavde.
Pogledo sam ga a on je samo jos dodo:
Dosta je od vas.
Znao je krozasta prolazimo i da opasnost vreba stalno, znao je da smo iz kuce dali dva sehida a znao je i da sina mog i njegovu mater evo nisam bio vidio vec drugu godinu.
Razmisljo sam dugo, dugo, mjesecima i na kraju ga posluso...

Eto bilo je to par fragmenata iz dugog niza godina drugovanja sa mojim dobrim komsijom i do groba ahbabom Sefom, bratom a cilj ovog mog kazivanja je da mu uljepsam ovaj dan uz najljepse zelje i da ga sreca i dobro zdravlje kroz zivot prate.


Sretan rodjendan...



Sef kod Rimskog mosta


Sef, slika sa licne karte


Motori na Hipi klupi u Rogi, Sef drugi sa lijeva

 
Motori u parku kod opstine u Rogi, Sef naprijed

 
Sef, prva polovina osamdesetih


Ja, Sef i rahmetli Alem kod Rimskog mosta


Motori...

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version