Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Žepljaci nisu zaboravili strogoću, ali ni znanje koje su dobili od Rose Lazarević

Na malom pravoslavnom groblju u Brgulama kraj Vareša sahranjena je Banjalučanka po rođenju Rosa Lazarević, koja je bila učiteljica brojnim generacijama Žepljaka, koji, kako nam je otkrio Nezim Halilović Muderis, rukovodilac Ureda za hadž pri Rijasetu IZBiH, namjeravaju ove godine na Rosinom grobu podići spomen-ploču.

 

 

 

 

Žepljaci nisu zaboravili strogoću, ali ni znanje koje su dobili od Rose Lazarević:

 

Narcisi će mirisati za našu učiteljicu

 

Na malom pravoslavnom groblju u Brgulama kraj Vareša sahranjena je Banjalučanka po rođenju Rosa Lazarević, koja je bila učiteljica brojnim generacijama Žepljaka, koji, kako nam je otkrio Nezim Halilović Muderis, rukovodilac Ureda za hadž pri Rijasetu IZBiH, namjeravaju ove godine na Rosinom grobu podići spomen-ploču.

 

"Znam samo da će u potpisu stajati tvoji Žepljaci”, kaže nam Muderis, vraćajući se u rane sedamdesete godine prošlog stoljeća kada je u Žepu došla neobična učiteljica.

"Pričalo se da je nekada bila udata, da je imala dva sina, ali njezin privatni život je uvijek nekako ostao za sve nas tajna. Ne samo da o sebi nije pričala nego i inače nije nikoga htjela opterećivati svojim problemima. Mali sam bio tada, ali pamtim to kada se Žepom pronio glas da Rosa više neće raditi u školi. Pričalo se poslije kako se ona nije htjela odvojiti od Drine, kako je po cijeli dan stajala uz rijeku sve dok joj opet nije bilo dozvoljeno da bude učiteljica”, kazuje Nezim Halilović, podsjećajući na to da je do 1958. godine jednonacionalna Žepa imala status općine, a onda je podijeljena na tri dijela. Sedamnaest sela u donjem dijelu Žepe, u kojem su bile samo dvije srpske kuće, pripalo je Rogatici. Tada je đaka bilo oko 800 (a danas ih je samo 11).

"Moj rahmetli babo me je dao u školu s pet i nešto godina, samo da bih bio kod učiteljice Rose, koja je važila za najbolju, ali i najstrožiju. Uvijek se znalo ko je bio njen učenik, jer su oni imali najviše znanja. No, kada smo pošli u drugi razred, učiteljica je rekla da ko hoće, može preći kod učiteljice Vezire. Odmah sam digao ruku. Nisam volio strogoću, nije mi bilo drago što smo mi ostajali duže od ostalih na nastavi, a ako ne bismo dobro uradili zadaću, ostajali smo, kako je učiteljica govorila, u zatvoru, jedan ili dva časa više. Nisam volio ni to što smo mi morali ulaziti u školu u redu, a u redu smo morali ići i sve dok smo se peli uz brdo Bjelila, vraćajući se kući. Ona bi nas posmatrala ispred zgrade ambulante, na čijem gornjem spratu je bio njen mali stan i ako bi neko od nas izašao iz reda, drugi dan bio bi kažnjen. Jedini smo mi, njeni učenici, kada bi došao veliki odmor, išli na vodu, oko 150 metara od škole, da peremo ruke. Eh, samo za Osmi mart djevojčice bi malo ranije puštala kući, ali da ne bismo ni mi, dječaci, bili zapostavljeni, devetog marta bismo mi kraće bili na nastavi”, prisjeća se Nezim, napominjući da je Žepa u proljeće bila puna ljubičica i jagorčevina, na planini se mogao naći pravi žepski narcis, specifičan za tamošnji kraj.

 

Opširnije u današnjem printanom izdanju Oslobođenja

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version