Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

AIDA I RUSMIR AJANOVIĆ

Iz magazina GRACIJA: - Iako je došla u zrelim godinama, odluka o promjeni posla i grada nije bila laka za Ajanovića, a po njegovom sjećanju prvu samostalnu odluku donio je kao učenik, u vrijeme kada su se roditelji preselili u Sarajevo, a on ostao s dedom i nanom u Rogatici da bi završio osmi razred. Već u mladosti imao je uzor koji će kasnije uticati na izbor životnog poziva. "Moj amidža Mustafa Ajanović imao je blistavu karijeru, bio je izvanredan čovjek i ljekar, ljudi su ga poštovali, voljeli.

 

 

 

 

 

AIDA I RUSMIR AJANOVIĆ   
NAJVEĆA SREĆA JE KAD SMO ZAJEDNO  
Tekst: Živana Jovančić
Foto: Dženat Dreković 

 Iz magazina GRACIJA

http://www.gracija.ba/Tekst.aspx?TekstID=3845

 

U njihovom privatnom prostoru, koji treperi od boja, svjetlosti, tananih materijala i lakih stvari, ljekari i bračni partneri Aida i Rusmir Ajanović, ponosni roditelji šestogodišnje Nađe, stvorili su idealan ugođaj za sebe i druženje s porodicom i prijateljima. Ljekarske karijere odvele su ih na različite strane, a sada s uzbuđenjem iščekuju septembar. Razlog su, kažu, Rusmirov veliki zaokret u poslu i Nađin polazak u školu 
Slučajno poznanstvo prije deset godina s djevojkom iz Kosovske Mitrovice, u kafani koju Sarajlije zovu Parkuša, i dan-danas je, iskreno će reći dr. Rusmir Ajanović, najznačajniji događaj u njegovom životu. "Od tada je krenuo moj napredak, i privatno i profesionalno. Preporodio sam se u svakom pogledu."

Mostarsko vjenčanje

Fatalan susret je poslije godinu dana Aidu i Rusmira doveo 1999. pred matičara. I to u Mostaru. Kako i zašto, objašnjava Rusmir: "Nismo se mogli vjenčati jer u Sarajevskom kantonu tada nisu priznavali dokumenta bivše države. Međutim, jedan pacijent zapitao me: žDoktore, mogu li ja vama nešto pomoći?' Ne mogu da se vjenčam, rekao sam. žDaj mi samo malo vremena', odgovorio je. Bio je simpatičan, vojno lice, i već uskoro me zove i kaže: žSad u subotu idi u Mostar i vjenčaj se.' Samo dva-tri dana smo imali da se spremimo za sve." Kako su se administrativne prepreke prvi put ispriječile njihovoj ljubavi, tako su kasnije utisnule trag i na njihovu ljekarsku karijeru. Bez bh. državljanstva Aida je prihvatala improvizovana rješenja u profesionalnom angažovanju, a za Rusmira stvari su se kretale u pozitivnom smjeru. "S nekoliko kolega utemeljio sam odjel invazivne kardiologije na Kliničkom centru, radili smo od 1998., sve dok nije došlo do integracije i formiranja Centra za srce. U centru smo za samo tri-četiri godine postigli veliki napredak i to je projekat koji ima budućnost." Pripremajući se za rad u Centru za srce, Ajanović je dva puta savladavao složenu i tešku edukaciju invazivne kardiologije na Kliničkom centru u Ljubljani i danas je među rijetkim doktorima koji ima cetifikat zemlje članice EU. A sada najavljuje završetak karijere u KCUS-u. "Prelazim u Centar za srce u Tuzli. Vi ste prvi kojima ovo govorim. Dobio sam ponudu dr. Emira Kabila, bio sam na razgovoru i poslije petnaestak minuta sve prelomio. Sarajevo se ne zaboravlja, kolege takođe, ali moram reći da me tuzlanski centar oduševio, u građevinskom i arhitektonskom, a pogotovo u medicinskom smislu. Vidim doktorsku perspektivu i želim da karijeru nastavim u jednoj respektabilnoj ustanovi za koju vjerujem da će u bliskoj budućnosti postići vrhunski nivo."

Najbolji sam s pacijentom u sali

Iako je došla u zrelim godinama, odluka o promjeni posla i grada nije bila laka za Ajanovića, a po njegovom sjećanju prvu samostalnu odluku donio je kao učenik, u vrijeme kada su se roditelji preselili u Sarajevo, a on ostao s dedom i nanom u Rogatici da bi završio osmi razred. Već u mladosti imao je uzor koji će kasnije uticati na izbor životnog poziva. "Moj amidža Mustafa Ajanović imao je blistavu karijeru, bio je izvanredan čovjek i ljekar, ljudi su ga poštovali, voljeli. Bio sam mu posebno drag, družio sam se s njim i u jednom trenutku rekao sam sebi da želim biti ono što je i on. Znači, postati ne samo doktor nego i čovjek i nastojati da te pacijenti cijene zahvaljujući ljudskim kvalitetima, radu i požrtvovanosti." Tokom skoro dvije i po decenije rada, Ajanović će reći da najdraže ljekarske korake vezuje za prvo zaposlenje, Dom staraca u Nedžarićima. Poslijeratne godine rada posvetio je invazivnoj kardiologiji. "Uvijek sam imao želju da pacijentu na neki način pomognem odmah, a takvu mogućnost daje upravo invazivna, interventna procedura metodom katerizacije srca. To je vrsta operativnog zahvata bez uspavljivanja pacijenta. Kad bolesnik dođe s infarktom, uz ovu proceduru efikasno rješavamo problem i poslije dva dana pacijent ide kući. Za nas ljekare nema većeg zadovoljstva nego kad bolesniku pomognemo i kad je to očigledno, tako da nam se, na kraju, i sam zahvaljuje." Po liječničkom habitusu, u sebi ne nosi strogu distancu prema pacijentu, naprotiv, uvijek teži komunikaciji, stvaranju toplog ljudskog odnosa i uzajamnog povjerenja. "Ukoliko toga nema, vi možete biti svjetski stručnjak, ali rezultati će izostati. Nije dovoljno samo riješiti zdravstveni problem pacijenta, treba otkriti uzrok koji ga je proizveo. Infarkt i druga kardiovaskularna oboljenja samo su eksplozija stanja u kome neko živi izvjesno vrijeme izložen stresu i problemima emotivne i psihičke prirode. Ja stvaram izuzetan odnos s pacijentom, razgovaram s njim, povjerava mi se, priča o svemu. Pacijentima dajem čak i broj telefona da me mogu pozvati u svako doba dana i noći. Znam da to neće zloupotrijebiti, javljaju se kad primijete neki simptom, to je za njih dramatično, ali kad objasnite pozadinu svega, onda i lijepa riječ preko telefona može im puno pomoći." Istovremeno, praksu prati kontinuirana stručna nadgradnja, a o tome dr. Ajanović kaže: "Profesija ljekara je zahtjevna, traži dosta ulaganja, učenja, svakodnevnu edukaciju, nije dovoljno samo završiti fakultet i specijalizaciju. Naprotiv, tek tada vam se otvore vidici, morate pratiti literaturu, odlaziti na kongrese, komunicirati i razmjenjivati iskustvo s kolegama, pratiti svaku promjenu u znanju i tehnici, a sve to oduzima mnogo vremena. Najbolje se osjećam kad sam u sali s pacijentom. Tada ne razmišljam ni o čemu, ni o problemima koje mogu imati ili nemati kao i svaki čovjek, potpuno sam usredsređen na pacijenta."

Kompromis u ime ljubavi

Postoji nekoliko razloga zbog kojih Aida Ajanović, ginekolog s beogradskom univerzitetskom diplomom i specijalizacijom, nije ukorak s mužem razvila vlastiti profesionalni put. Prvo, administrativni, jer nije mogla doći do adekvatnog posla sve dok nije stekla bh. državljanstvo. A sada je porodica u prvom planu. "Nije lako imati bračnog partnera iz iste branše, posebno ako ste i na poslu angažirani na isti način. Za nas bi bilo komplicirano da oboje radimo u kliničkoj medicini, jer su u pitanju dežure, odlasci, put. Kad ste u kliničkoj ginekologiji može se desiti da vas u dva sata noću pozovu da dođete nekog porađati! Znači, neko od nas dvoje morao je popustiti, inače, naše dijete bi moralo odrastati samo." Lijepe uspomene vežu je za rad u domu zdravlja, za Kosovsku Mitrovicu i region koji je godinama po stopi nataliteta predstavljao pravi bum i van granica bivše države. "Ginekologija je malo konzervativna, malo operativna, morate vladati znanjem i vještinom, morate imati manuelnu spretnost i treba mnogo vremena da se sve uskladi. U vrijeme kad sam radila u regionalnom zdravstvenom centru, dva ljekara uvijek su dežurala, dnevno je bilo između petnaest i sedamnaest poroda, imala sam čak jedanaest dežura mjesečno. Žestok tempo posla dobro sam podnosila, jer su me roditelji oslobodili nekih obaveza u kući. Imala sam i odličnu kondiciju jer sam se godinama bavila sportom." Danas je Aida koordinator marketinga u jednoj farmaceutskoj kući, iznimno je zadovoljna poslom jer vodi, kako kaže, paletu koja joj je bliska po struci. "Moram priznati da jedan dio mog srca i dalje kuca za ginekologiju. Često sam konsultant kolegicama koje sa mnom rade, a isto tako i kolegicama iz konkurentskih kuća. Drago mi je i kad u gradu sretnem žene koje su ranije bile moji pacijenti, raspituju se gdje sam i sve misle da sam prešla u privatnu praksu."

Ne najavljujemo selidbu

Prve bračne godine supružnici Ajanović proveli su u podstanarstvu na Dobrinji, da bi 2001. započeli izgradnju stana u dijelu grada koji je bliži centru. Bila je to jedna od brojnih poslijeratnih nadogradnji već postojećih zgrada, a kad je riječ o Ajanovićima, zidan je sprat s etažom u potkrovlju. Po enterijeru ni ultramoderan, ni klasičan, građevinski složen i arhitektonski interesantan zbog vanjskih i unutarnjih rješenja, namjenski izdiferenciran u dvije cjeline, stan od 110 kvadrata je, kaže Aida, plod zajedničke ideje. "Kad nam se pružila mogućnost da podignemo gornju etažu, nije više bilo smisla da pravimo identičan raspored donjeg i gornjeg dijela. U tome su nas ohrabrili i majstori kad su rekli da je sve što želimo izvodljivo, a pomogli su nam mnogo Rusmirova sestra i njen muž. Osmislili smo sve tako da donji prostor bude zajednički, a na spratu smo napravili sobu za Nađu, našu spavaću sobu i radnu, koju koristimo oboje. Potrudili smo se da sve bude skladno, jer ovdje ima kosih krovova i krovnih prozora, niskih plafona, greda, malih niša u zidovima, a tu je i polukružno stepenište koje vodi na sprat." Dom Ajanovića djeluje toplo, meko i nježno, a osjećaj lakoće koji se stvara dok boravite u bilo kom kutu postignut je zahvaljujući svijetlim bojama zidova, namještaja, velikim prozorima i maštovitim prozirnim zavjesama s kojih iz malih džepova vire ruže. "Ni Rusmir ni ja ne volimo da nas opterećuju stvari i ne bih bila baš osobito sretna da živim u prostoru u kome je sve perfektno, ravno, glatko i bez detalja koji odskaču od trenda. Volim kupovati detalje koji imaju toplinu. Ovdje su uspomene koje su mi posebno drage, to je poentles, ručni rad moje majke, jedna malena zdjelica, pa grafike koje me podsjećaju na beogradske studentske dane, a donijela sam i sve medicinske knjige koje sam čuvala." Slični po ukusu, afinitetu i navikama, oboje supružnika vole putovanja, druženje s familijom i prijateljima uz delicije spremljene Aidinom rukom. Rusmirovo zaduženje su dekoracija i tehničke sitnice u kuhinji. Poznat je i kao veliki ljubitelj cvijeća koje u dugim žardinjerama njeguje čak i u haustoru. A postoji i dobar razlog zašto u njihov dom nije ušao televizor. "Ne želimo da preko ramena tražimo ekran kad smo s društvom ili sami. Zaista imamo divan brak, a slobodno vrijeme želimo biti s kćerkom. S prijateljima smo na moru, na skijanju, vikendom uvijek negdje idemo, jer jako volim prirodu, tu najbolje akumuliram snagu potrebnu za rad", kaže Rusmir. Bračna harmonija Ajanovića potvrđivala se do sada u svakoj prilici u kojoj su rješavali ono što se odnosi na zajednički život. Tako je bilo i sada kada je aktueliziran Rusmirov prelazak u Tuzlu. Svjesni su da će u početku biti teško, bit će stalnih putovanja i viđanja samo vikendom, ali zbog toga, kažu oboje, još ne najavlju selidbu. Sa septembrom dolazi i drugo iznenađenje. "Spremili smo se psihički za Nađin polazak u školu, ali još ne znamo šta nas čeka, pa je utoliko lakše", raspoloženo komentariše Aida.
  

Gracija

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version