Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

U posjeti Feridi Ferhatbegovic

 

Nana Ferida započinje svoju priču, a o čemu drugom nego o Rogatici prije nekih 60 godina. O djetinjstvu, o predratnom dobu ali i onom ratnom koje se nadvilo nad našim gradom. O velikom zlu i zločinima koji se desiše tih davnih (41 - 45) godina II svjetskog rata. Ferida je zajedno sa svojom porodicom ali i sa velikim brojem naših sugrađana morala napustiti svoj rodni grad, svoju mahalu u Podhridu koju su tada kako ona kaže zvali Ferhatbegovića ulica, svoju baštu i avliju, svoju djedovinu i zaputiti se na dug i neizvjestan put za Sarajevo. Ispostavlja se kasnije da se Ferida i neće vratiti u svoj rodni grad. Ferida provodi cijeli ostatak rata u muhadžerluku u Sarajevu gdje doćekuje kapitulaciju fašističkih snaga, osolođenje i novi poredak.


 

 

 

Rogatica i Goražde su moje dvije ljubavi

Oduvijek sam volio razgovarati sa ljudima koji su spremni na dijalog i koji imaju šta reči, jer razgovor oplemenjuje i obogaćuje čovjeka. Razgovor sa ljudima koji znaju ili razgovor sa starijim ljudima koji pamte davna, minula vremena uvijek dođe kao dobitak. Krajem maja mjeseca Abdulah i ja smo zijaretili našu sugrađanku 80-togodišnju Feridu Ferhatbegović. Ferida je naša Rogatičanka koja se poslije II svjetkog rata udala u Goražde u naselje Vinarići (udata Isaković) i tu na obalam Drine zasnovala svoju porodicu. I Rogatica i Goražde su njene dvije velike ljubavi, za koje je vežu mnoge lijepe ali nažalost i mnoge tužne uspomene. Ferida svoje staračke dane provodi u dalekoj Danskoj daleko od rodne grude.

Piše: Mustafa FEJZIĆ

Nana Ferida započinje svoju priču, a o čemu drugom nego o Rogatici prije nekih 60 godina. O djetinjstvu, o predratnom dobu ali i onom ratnom koje se nadvilo nad našim gradom. O velikom zlu i zločinima koji se desiše tih davnih (41 - 45) godina II svjetskog rata. Ferida je zajedno sa svojom porodicom ali i sa velikim brojem naših sugrađana morala napustiti svoj rodni grad, svoju mahalu u Podhridu koju su tada kako ona kaže zvali Ferhatbegovića ulica, svoju baštu i avliju, svoju djedovinu i zaputiti se na dug i neizvjestan put za Sarajevo. Ispostavlja se kasnije da se Ferida i neće vratiti u svoj rodni grad. Ferida provodi cijeli ostatak rata u muhadžerluku u Sarajevu gdje doćekuje kapitulaciju fašističkih snaga, osolođenje i novi poredak.



Počela je obnova zemlje i vrijeme «dobrovoljnih» radnih akcija. Ferida nije voljela brigade, pa pošto je neko morao iz njene porodice da ide, to je učinila njena sestra. Ferida se školovala i već tada je imala završenu gimnaziju, i kao takvu je odmah angažuju za rad. Dobila je posao u Ustiprači (sa 17 godina) u mjesnom uredu – za 16 sela Rogatičkog sreza tog područja. Tu je i upoznala svog budućeg muža, nedugo zatim ona se udala u Goražde. Ferida hvali Rogatičanke koje su se udale u Goražde. Kaže da će to svako u Goraždu reći da su se Rogatičanke pokazale kao marljive, čestite i kao takve, svi su ih cijenili.

Dani i godine su prolazile i mislila je Ferida da će njena relacija i kretanje biti između Goražda, Rogatice i Sarajevo i obratno, ali desi se ’92 i opet muhadžerluk. Ovoga puta ne u Sarajevo niti u neki drugi bh. grad, već u daleku Dansku. Susrela se nana Ferida sa nekim novim drugaćijim narodom, drugačijim običajima, mentalitetetom, teškim i nerazumljivim jezikom. Ali i pored svega ovoga nana Ferida već nekih 16 godina živi u Danskoj. U gradu u kojem živi, živi joj i sin i još nekoliko familija iz Goražda i istočne Bosne tako da joj često navrate pomognu joj po kući porazgovaraju. Nana Ferida je aktivna voli da čita. Sve knjige na bosnaskom (ili na jezicima sa područja ex. Jugoslavije) koje postoje u ovdašnjoj biblioteci, a nije ih mali broj, je pročitala.



Do 2000. godine kaže bila je dobro i zdravo, ali u posljednjih 8 godina imala je isto toliko operacija. Ali hvala Bogu kaže dobro sam opet. Mogu po kući, mogu do kuhinje i kupatila, mogu izaći u baštu, ne žalim se, dobro sam opet hvala Bogu.

Ljubav prema čovjeku oplemenjuje samog čovjeka, čini ga punijim, i pomaže da njegova ljudskost zablista punim sjajem. Gleda Ferida često našu TV i vidi mnoge ljude u nevolji, u nejmaštini. Pomogne koliko može. «Eto vidila sam prije par godina jednu familiju koji su izrazili želju da imaju kravu. Ja se zainteresujem nađem podatke stupim u kontakt i kupim im kravu. Kasnije sam dobivala pisma i slike od njih, a kažu mi da se ta krava dva puta obliznila... Drugi put sam jednom našem poznaniku r. a.– pošto mu nije ko imao «udariti» nišane, a ja odlučim i nanijetim da to uradim. I uradila sam to. Još sam imala par takvih pomoći, a o paketima odjeće, hrane i novčanih prikupljanja koji su ovdje skoro svaki mjesec da i ne govorim. Neka hvala Bogu kad sam u stanju da pomognem.» - kaže nana Ferida.

Ljubav prema rodnom gradu je nešto posebno, ona budi u nama posebne emocije, nju nosimo sa sobom kroz cijeli život, sječajući se mjesta gdje smo naučili čitati prva slova, završili školu, imali drugove i drugarice. Ljubav prema mahali u kojoj smo živjeli je priča za sebe. Ta sjećanja ostaju duboko u nama i nikada se ne zaboravljaju. Upravo su to atributi koji krase naša nanu Feridu, osjeti se u njenom govoru, u emotivnom kazivanju...

I tako prolaze dani nani Feridi u Danskoj, a Bosna, njena i naša domovina je tamo negdje daleko, za nju nedokučiva. Nana Ferida zbog silnih operacija nije u mogućnosti da putuje da obilazi Goražde, Rogaticu šeher Sarajevo, da udahne onaj bosanski vazduh, da osjeti miris Drine, da prošeta Podhridom. Ostaju samo sjećanja na minula vremena koja prohujaše, a ona se ne svojom voljom nađe u zemlji u kojoj ne pripada kao što ni mi ne pripadamo.

Nana Ferida je u svakodnevno u svojim mislima u istočnooj Bosni na relaciji Goražde – Ustiprača – Rogatica. Baš tako smo je i zatekli kad nam svrata zazbori « A đe ste vi meni moji Rogatičani», a i ostavismo je baš tako nekako da plovi sa svojim mislima nizvodno niz Rakitnicu, Praču i Drinu.....

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version