DUĆANI, I JOŠ PONEŠTO
Dućane su držali: Žiga Nedžib iz Štitkova Dola, Tabak Šaćir iz Slapa, Mehmed (mislim) Kulovac i Zećir koji je još držao i kafanu, pekaru i mesaru.
Vruće lepinje koje je Zećir pravio sa mladim maslom bile su prava poslastica za nas. Uvijek smo se radovali velikom spremanju u kući jer bi nam tada majka dala po 2 dinara tako da bismo mi mogli sebi priuštiti lepinje.
Kad je Zećir oženio Beharku od Kule, otac je bio stari svat, a ja sam bio nakonće. Držao sam svijeću dok su žene knile mladu. Kad su žene završile sa knom mene je jedna djevojka digla i ja sam ugasio svijeću od šišeta.
Šnajder je bila Mehaginica koja je kasnije odselila u Porječane kod Visokog.
Stolar je bio (mislim) Sejfo ili Sejdo
Kovač je bio Ibro.
Znam da je otac često primao goste u kući posebno za bajrame i petkom poslije džume namaza. To su bili ugledni domaćini iz Žepe. Malo se sjećam imena tih ljudi – mula Ago sa Stopa, mislim da je bio mujezin u džamiji, Nail Mahmutović iz Vratara, učitelj Bogunić iz Podžeplja, kao i mnoge druge kojih se ja ne sjećam.
Jednom prilikom neposredno poslije onog rata pošao sam u Žepu na raspust. U Rogatici sam susreo Naila Mahmutovića i on mi reče da ide jedan kamion do Sjeverska i da možemo s njim. Na kamionu je bilo dosta ljudi, uglavnom Srba sa Borike. Na kamionu je počela neka svađa i guranje. Najednom je Nail dreknuo na te kavgadžije koji su se poslije umirili. Dok smo išli niz Bokšanicu upitah ja Naila kako je smio tako naglo da protestuje, a on mi onda reče: „Ja, dok sam živ neću biti koka nego horoz“.