Sjedila je pored prozora gledajući u modrinu noći i čekala!.
Polutama ljetne noći, ispunjena pjesmom zrikavaca i mirisom suhe trave uvlačila se nečujno u sve budžake djevojačke sobe. Kroz otvoren prozor vjetar je lelujavo mreškao šareno platno zavjese.
Na krevetu uz zid uredno složene djevojačke haljine, čekale su da budu sklonjene u dolaf. Otvorila su se vrata i u sobu je nečujno ušla silueta mladog ženskog čeljadeta. Polako, da ne budi usnule ukućane razmjestila je stvari koje su bile na njenom krevetu.
Umorna od dugih ljetnih dana, tiho se spustila na vuneni dušek prekriven prugastim tkanim čaršafom. Bez žurbe, polako, kao po nekom ritualu zamijenila je radnu odjeću spavaćicom. Tek kada je bijelo platno skliznulo potpuno niz mršavo tijelo i pokrilo ga, posegnula je za četkom i okruglim ogledalom koji su uvijek stajali na stočiću pored prozora. Uhvatila bi ponekad odsjaj mjesečine u ogledalu i ugledala svoje blijedo usko lice i krupne crne oči. Desnom rukom je u sporim pokretima češljala svoju dugu kosu sve dok se ne počne presijavati na mjesečini. Vrata su se tiho otvorila i jos tiše je dobila naređenje ,,zatvori prozor”
,,Hoću, majko.” odgovorila je i spuštajući ogledalo i četku ustala je i prišla prozoru.
Prije nego ga zatvori još jednom će pogledati pod onaj orah tamo uz ogradu i niz drum.
Ima li ga?
Hoće li doći?
Nije ništa čula ni vidjela iako se nadala. Jedini zvuk koji je čula bili su zrikavci i glasni otkucaji njenog srca. Onaj kome se nadala obećao joj je doći večeras. Nije znala zašto joj toliko srce lupa. Nije razumjela zašto samo pri pomisli na tog momka ne može da savlada rumen u obrazima. Viđala je ona i druge momke na igrankama i sijelima ali ni jednog nije željela pod prozorom. Ni sa jednim nije željela razgovarati, ni jednom se nije tako osmjehivala ni tako ga gledala.
Osjećala je da se istopi u njegovim očima, željela je zauvijek njegovu blizinu.
Večeras je rekao doći.
Čekaće.
Jos jednom da pogleda sa vosokog prozora pa će ga zatvoriti, ali ne smije zaspati.
Čekaće. Obećao joj je da će doći. Prolazile su minute a ona je sjedila pored prozora gledajući u modrinu noći iza šarene zavjese. Misli su se rojile u želje, a želje u čežnju. Minute su postale sati. On nije došao. Niz usko lice slile su se dvije suze i nestale u štirkanom vezu jastuka.
Niz drum se čula pjesma:
,,moja draga verem bolovala,
u veremu mene spominjala
Uskoro će svanuti novi dan.
AUTOR: AZRA ŽIGA