Kad ruka padne na rame Muderisa to nije samo prijateljski dodir, to je zavjet!
Ne traži se od lidera da sve zna već da zna kome može vjerovati. Da zna ko mu stoji iza leđa, a ko mu puše za vrat.
Jer biti lider nije izbor to je određenje.
I zato znaj, iz sjene uvijek neko prilazi. Ne da te pridigne, već da ti zasjeni svjetlo, da ti oslabi snagu, da te učini nijemim pred hukom naroda. A tada ti moraš znati jedno, ima onih što ti ne prilaze da ti uzmu snagu, već da ti budu štit.
To su ljudi bez interesa, ali s dušom punom emaneta.
To su ramena od vjere, čvrsta kao stećak na vjetrometini bosanskoj. Njima ne treba ni aplauz ni funkcija njima je dosta da znaju da stoje gdje treba kad zatreba. Na njihova ramena možeš staviti ruku, a da ne strepiš da ćeš ostati bez nje.
Takvi ne ruše oni izgrađuju temelje.
Oni nisu buka oni su miris tišine kad narod šuti a moli. Oni su dova šehida u zemlji, i nada u srcima onih koji nisu pokleknuli.
A oni drugi… neka iziđu iz sjene.
Neka ih svjetlo ogoli.
Da ih narod vidi.
Da znamo ko su.
Da ih udaljimo dok ne prestanu trovati vjeru, potkopavati borbu, i podrivati ono što je krvlju i suzama sačuvano.
Jer kad ruka padne na rame Muderisa to nije samo prijateljski dodir, to je zavjet. Zavjet da lider nije sam. Da narod stoji. Da se emanet ne ostavlja. Da dova majki i krv šehida nisu zaboravljeni.
Liderstvo nije ukras.
To je pečat naroda, suza gazije, šapat mujezina nad kostima predaka iz grobnica bosanskih. I ne nosi ga onaj ko govori najglasnije već onaj ko umije šutjeti kad treba, a progovoriti kad svi drugi zašute.