Sjedim u autobusu u koloni koja čeka znak da krene
PISE: Azra Žiga
24. Juli je 1995 god.
Akšamsko vrijeme.
23 mi je godine.
Sjedim u autobusu u koloni koja čeka znak da krene. U centru Žepe hiljade žena djece i staraca. Neko nosi spužvu, neko nosi deku, neko nosi brašno, U rukama, na leđima, za vratom, na glavi… A šta se još može nositi osim golog džana? Pogleda izbezumljenih i teških, borba je ko će prvi u autobus.
Efendija Mehmed pravi spiskove. Imenom i prezimenom upisuje jedno po jedno. Povremeno izgovori ,,ne bojte se”. Napunio se i posljednji autobus. I da nije to što jeste, već bi se začuo ezan sa žepske džamije.
Ovako vlada teška tišina u autobusu i nerazumna graja napolju. Polazimo zauvijek. Na prvom sjedištu do vozača sjede dva plava šljema s automatskim puškama preko krila. Rekli su nam da smo sigurni. Dobismo obavijest da se vrata nece otvarati do Alijine teritorije.
Pošli smo .
Sjedila sam na lijevoj strani autobusa do prozora. Vazduh je mirisao paljevinom i dimom. Kretali smo se polako prema Šakirinom mlinu ispod Enesove kuće. Već je padao mrak. Nebo iznad Vratara je bilo osvijetljeno kao od gradske rasvjete. Gorjele su kuće i prateći objekti domaćinstava. Stigli smo na rimsku ćuprijicu. Činilo mi se da bih brže hodala nego što se autobus kretao.
Tu sam prvi put vidjela četnike. Na zaravnici odmah iza ćuprije bila su ostavljena volovska kola. Na njih je stavljena dugačka ljesva za sijeno koje je i bilo razastrto po ljesvi . Njih 5-6 je sjedilo i ležalo na sijenu i uz vrisku i pijano klicanje dizali su flaše i puške prema autobusima . Odatle do na Kusu učinilo mi se da ih ima na stotine, a možda i nije bilo toliko. Plamenovi iz vratarskih kuća doticali su nebo, tako mi se činilo.
Čulo se konstantno pucanje. Da li je to bila puščana paljba ili prasak krovova usljed požara to ne znam. Bilo mi je žao što ne sjedim na desnoj strani da još koji put pogledam prema kotlini. Odjednom su se na Kusi začuli povici ,,zaustavite autobus” Vozač srbijanac, zaključila sam po naglasku, je sočno opsovao uz izričito negiranje. ,,Naređeno mi je da ne otvaram”!
Opet se čulo lupanje na prednja vrata i nerazuman razgovor kroz prozor. Autobus se zaustavio i otvorila su se prednja vrata. Ušla su trojica. Jedan nižeg rasta sa crvenom beretkom na glavi i dvojica viših. Onaj niži se popeo uz stapenicu i stao a druga dvojica su stajali na prvoj stepenici. Vrata se nisu zatvarala i autobus se nastavio kretati
,,Dobarveče” reče prvi.
,,Poznajete li vi mene?
Ako me ne poznajete sigurno ste čuli za mene. Ja sam Milan Lukuć.” Izjavio je s ponosom. Drugi, koji je imao malo dužu bradu je kao za sebe konstativao ,,Bog te j…, pa ovdje izgleda sve udato!” Vjerovatno je to zaključio po izgledu žena koje su pred polazak nastojale da izgledaju što starije makar po načinu odijevanja. To nam je bila samoodbrana. Treći je upitao nekog ko je sjedio u prvom sjedištu iza plavih šljemova :,,Je li, ima li ovdje vojno sposobnih?” ,,Nema”,čuo se stariji muški glas. Onda je Milan upitao ,,Da li je ovdje M.K.(imenom i prezimenom)?” Ja ovdje ne želim napisati njeno ime. Žena je bila udata i u devetom mjesecu trudnoće u to vrijeme. Poznavala sam je i u sebi molila Boga da ne bude u autobusu. Niko se nije javio. Onda je ponovo pitao. Opet bez odgovora. Tada je onaj visoki upitao:,,Što pitaš za nju, valjda da je dobro izj…š?”
Uz gromoglasan smijeh Milan je odgovorio ,,A nee, gdje bih to ja? Pa ona je moja školska drugarica. Volio bih je vidjeti. Bila je lijepa i zgodna. Vama naređujem da spalite svaku kuću osim onu vikendicu u Slapu. To će biti moje. Tu ću dovesti bulu da mi bude žena!.” Dobro sam zapamtila taj dio razgovora. Vozač autobusa ih je molio da izađu, što su izričito odbijali. Ostatak razgovora je bio između vozača i njih.
Stigli smo na Brezovu Ravan. Odsjaj žara iz izgorelih kuća obasjavo je prostor i tu sam vidjela mnogo četnika. Učinilo mi se čak i više nego kod Šakirinog mlina. Autobus se nije zaustavljao. Milan i njegovi pratioci su iskočili i vrata su se zatvorila. Išli smo dalje. Već je bio mrkli mrak. U autobusu su bila ugašena svjetla. Narod je tiho poceo razgovarati. Plakalo je i neko dijete. Vozili smo se kroz Bokšanicu. Nakon nekog vremena autobus je opet stao. Ovaj put bez prepirki i zaustavljanja. Ušao je brkat čovjek u šarenoj uniformi sa automatskom puškom u ruci. Iza njega je ušao Goran, i još jedan četnik. Prepoznala sam Gorana iz škole. Bio je generacija ili dvije ispred. Znala sam da se zove Goran ali se lično nismo poznavali. Brkati čovjek se predstavio kao Rajko Kušić. Ispričao nam je da je general naredio da nas bezbjedno proprate i da ćemo stići Aliji vrlo brzo. Pitao je za našu vojsku gdje su. Pitao je zasto se i oni nisu predali. Znao je da od zena i djece ne moze dobiti odgovor, ali je ipak pitao. Za to vrijeme Goran je stajao iza njega u poluraskoraku i samo posmatrao po nama. U desnoj ruci je držao drvenu palicu odsjecenu negdje u šumi sa koje je tek bila skinuta kora. Palica je bila upečatljivo bijela. Udarao je njom u istim razmacima po dlanu lijeve ruke. Kada je Kušić završio monolog, njih dvojica su izašli, a onaj treći se smjestio na haubu autobusa. Prvih nekoliko minuta je samo šutio a onda je počeo ispitivati o bitci u Budučinom Potoku. Neko je odgovarao ono što je znao , ali je on uporno i ljutito ispitivao zašto smo pobili toliko srba. Dobio je odgovor od jedne žene koja se usudila da mu se suprotstavi riječima i pitanjem:
,,A zašto su oni krenuli u Žepu?”
Ljutito je odgovorio:,,Samo smo dostavljali hranu vojsci na Zlovrh”
,,Ne dostavlja se hrana tenkovima transporterima i kamionima s municijom” kazala mu je sagovornica.
Psovao je sve što mu je padalo na pamet i često okretao pušku prema nama. Tada sam osjetila ogroman strah i u sebi proklinjala ženu. Molila sam Boga da ušuti i da više ne priča. Više sam bila ljuta na nju nego na njega. Vozač je pokušavao da usmjeri razgovor ka drugim temama. Žalio se na stomak i često pravio pauze da bi obavio fizioloske potrebe. Optuživao je pečenje koje je jeo. Plavi šljemovi su bili tihi i nepomični.
Stigli smo u Rogaticu.
Opet smo stali.
Mršavi je izašao, a ušao veoma mlad i uredan vojnik. Sjeo je i on na haubu i zapoceo razgovor. Pitao je znamo li kuda idemo. Neko je rekao da ne znamo. Onda nam je rekao da idemo prema Kladnju gdje su otišli i oni iz Srebrenice. Rekao je da mu je žao što se ovo mora dešavati. Ostaće mi duboko urezan dio njegovog izlaganja, od tada pa sve do dana današnjeg:,,Vi ste sada izbjeglice. Zapamtite, izbjeglice nikom nisu drage. Ni našim ni vašim. I ja sam izbjeglica iz Goražda. Znam dobro kako će vam biti. Znajte da obični narod nije kriv. Vidite šta je vama napravio Alija a nama Karadžić”
Začudila sam se da u ovom haosu ima neko ko nam pruža teške a lijepe riječi. Kasnije ću shvatiti da je tu dosta istine. Izašao je iz autobusa negdje kod Sokoca. Poslije nam niko nije ulazio u autobus. Kolona se kretala sporo.
U ranu zoru stigli smo u Tišće. Opet je autobus stao. Vozac je ustao i rekao nam da je autobus u kvaru ali da nemamo dugo do linije razdvajanja. Došli su neki vojnici koji su nam objasnili da sačekamo u autobusu jos malo. Tada je iz pravca Kladnja naišao bijeli transporter a iza njega autobus pun plavih šljemova. Zaustavio se, i vozač koji je takođe imao plavi šljem na glavi, je viknuo. ,,Izlazite bre, idemo nazad.” Naša dva plava šljema su bez riječi ustali i prešli u drugi autobus.
Ostali smo bez zaštite. Rekli su nam da izađemo i uz instrukcije da ne zalazimo iza puta sprovedeni smo do linije razgraničenja. Cestom prema Kladnju kretalo se stotine i stotine žepskih žena i djece.
Ne znam kako, ali smo međusobno proširili vijest da se Avdo vratio u onom bijelom transporteru. Nadali smo se da će otići našim vojnicima na planini. Bio nam je uzdanica. Nije tako bilo, nažalost. 26. jula 1995 god stigla sam u šatorsko naselje koje nas je čekalo na našoj teritoriji u Kladnju….Koje nas je čekalo, da!….Kasnije će mi biti jasno da smo izdani i pazareni…. Borba za život izbjeglice se nastavila.
