Bunar Vrbovik – Batovo polje
Čuo sam je iz ustiju rusanovićkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi:
„Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića(Jarovića), i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svoga sina lijepu kćer banovu; ali ova nije marila za kraljevog sina. Iz osvete naredi kralj, da se zazida vrelo na Hrabru, iz koga potok, što teče kroz rusanovićki kraj, dobiva vodu. Onaj se kraj onda osuši, i nastade velika nestašica vode. Onda banova kći proda svoj dragocjeni nakit i sav svoj miraz, te novcem, što ga je time dobila, najmi vješte majstore, koji su iskopali tri bunara, i to „Vrbovik” kod pamije, što je danas u polju, „Leskovik” i „Seferovac” kod mjesta Dobrače. Ona umre, ranjena strijelom. Još se danas na koritu kraj bunara kod džamije vidi njezino znamenje, i to vreteno i strijela, usjećena u kamen”.
Toliko mi umjede da priča moj čovjek. Ja sam ona sva tri bunara ogledao, te vrijeme postanja njihova po uzidanim pločama iz grobova mogu odrediti samo u turskoj eri. Na koritu, istesanom od sarkofaga, raspoznaje se još, makar vrlo istrošeno vreteno i buzdovan.
Autor: FRANJO FIALA
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/10/1892